Ne znam kako vi, ali ja sam uvijek imao neke glumice u koje sam bio slijepo zaljubljen. To je ona filmska čarobna opčinjenost nečijom pojavom koja posebno zaiskri kada se ta osoba pojavi na još magičnijem velikom ekranu. U posljednje vrijeme, na toj mojoj čarobnoj listi, posebno se istaknulo jedno posebno ime – Noomi Rapace. Teško je uopće pisati o nečijoj pojavi, pogotovo kada sama ta pojavnost ispisuje dovoljno moćne riječi i piše opise koje tisuću slova nikada neće moći nadmašiti. Upravo takva je za mene Noomi.
Zanimljiva je još jedna stvar. Naime, kada imamo takvu ‘filmsku ljubav’ onda nam se često čini kako je samo potrebno da ona bude tu, da je sa nama kroz filmove, pa čak i onda kada ti filmovi možda i nisu najbolji. Nama nije bitno, jer mi uživamo u izvedbi svoje ‘muze’. Srećom, kada je Noomi u pitanju, kvaliteta njene glumačke izvedbe nikada nije dolazila u pitanje, bez obzira na filmove. Naravno, desio se i njoj poneki flop, ali ona nikada nije razočarala u glumačkom smislu. Međutim, kada je potrefi dobar film i sasvim solidno napisan scenarij, onda dobijemo naslov poput ‘The Secrets We Keep’ redatelja Yuval Adlera , a kojeg možete pogledati u našim kinima.
Film nas vraća u vrijeme 50tih godina prošlog stoljeća gdje upoznajemo bračni par Maju i Lewisa. Njihov odnos biti će ozbiljno stavljen pred kušnju kada Maja, sasvim slučajno, u mjestu u kojem živi ugleda čovjeka za kojeg je uvjerena da ju je silovao za vrijeme Drugog svjetskog rata u jednom logoru u Rumunjskoj. Film relativno brzo kreće u ring, gdje je glavna protagonistica odlučna da zauvijek nokautira duhove prošlosti koji ju proganjaju više od petnaest godina. Simbolika duhova prošlosti zapravo je jako prigodna u njenom slučaju, jer ukazanje osobe za koju ona smatra da joj je nanijela toliko zla i biva prikazano kao nešto što gledamo, ali za što nismo sigurni da to ‘gledano’ zapravo i vidimo.
Noomi Rapace je od samog starta hipnoza za oko, što zapravo uopće ne čudi, barem kada je ova uloga u pitanju. Naime, sličnu glumačku rolu je imala u filmu ‘Angel of Mine’. U njemu je glumila majku koja je izgubila dijete u požaru u jednoj bolnici, da bi nekoliko godina kasnije kroz susret sa jednom curicom u njoj prepoznala upravo to svoje dijete. Naravno, kontekst u ovom filmu je drugačiji, emocije ma koliko god bile slično snažne, ovdje su puno negativnije, što je po prirodi sasvim razumljivo i logično. Film u velikoj mjeri nema samo duh jedne osobne prošlosti, nego i one filmofilske. Naime, vrlo je lako osjetiti kroz napetost filma onaj “Hitchov nož napetosti”, što na neki način savršeno i pristaje duhu vremena u kojem se odvija radnja filma. Pristup pogrešnog identiteta je nešto što je stari dobri Hitch često koristio kroz svoje filmove, a što ovaj film jako dobro (pre)slikava. Na taj način i nas same tjera da se zapitamo da li je glavna protagonistica u pravu. Trebamo li joj vjerovati ili pak moramo žaliti osobu prema kojoj ona ima prijezir, pogotovo ako se ispostavi da je riječ o zabuni.
Film u svojih 90tak minuta trajanja djeluje dosta ubrzano, tako da nije nikakvo čudo što u ponekim trenucima i sami počnete sumnjati u neke odluke koje glavni lik donosi. Sumnja je na neki način i nit vodilja njenog supruga koji želi vjerovati svojoj ženi, a koja mu nikada nije ni spominjala sve te traume koje je doživjela za vrijeme rata. To je sve skupa i za njega bio šok, tako da na taj način, barem kroz lik supruga, redatelj oslikava sve nas. Tu dolazimo do one fraze “treba oprostiti”. Da, lipo je praštati, ali lako je pametovati iz svoje kože, a još je lakše osuđivati sve one koji taj oprost nisu spremni dati.
Ponekad se pitam, tko smo zapravo mi kao pojedinci, pa da si uzimamo za pravo što bi netko trebao napraviti, a što ne. I tu je sasvim nebitno o čemu se radi, iako je sasvim jasno kada je riječ o tako užasnoj stvari kao što je silovanje, stvar posebno osjetljiva. Majina priča se može preslikati na mnoge druge priče, jer to nije nešto što se događalo, već što se i dalje događa. I zato se pitam odakle pravo nekome da bilo kojoj žrtvi bilo što prigovori u stilu – a što si do sada čekala? Nažalost, takvih nakaradnih razmišljanja ima i danas. Baš zato, lik Maje u filmu, ma koliko možda u nekim trenucima djelovala ishitreno u svojim odlukama, ne treba gledati sa nekim prijezirom ili osudom.
Ovaj film bi se bez problema mogao nazvati i “Third Man”, jer misterija oko ‘trećeg čovjeka’ stvara atmosferu vrlo sličnoj onoj Reedovog klasika. Osobno, film je u meni ostavio tragove poput onih koje možete vidjeti u pijesku, samo što sam ja u ovom slučaju u sebi stvarao želju da te tragove prekrije neka plima, i to čim prije. Pitam se samo, ako su takvi filmofilski tragovi djelovali tako na mene, kako je tek onim dušama koji te tragove žive, pa i onda kada naiđe plima, i kada ispod tog pijeska duše i dalje žive uspomene koje nikad ne mogu biti zakopane. Za Maju, zatvaranje poglavlja prošlosti bila je dvosmjerna ulica.
U jednom smjeru je to bio put oprosta, dok je u drugom to bio put osvete. Ta dva puta su se na raskrižju života sudarila, dok je ‘glavna vozačica’, iako fizički neokrznuta, psihički i dalje imala vječne posljedice. To se najbolje vidjelo kroz stalnu upotrebu flashbackova u filmu, gdje su slike mutne, teško vidljive. Redatelj se često vraća tim slikama, pa iako to može izgledati kao nepotrebno ponavljanje, smatram kako je to itekako rađeno sa namjerom. I ja sam u jednom trenutku, nakon što je sličan flashback prikazan u filmu par puta, pomislio kako je to previše.
Međutim, onda sam si posramljeno pomislio kako netko takve slike ima cijeli život, dok ih je meni problem vidjeti par puta u jednom filmu. Osjećaj srama nije samo prisutan u takvim trenucima, već u onim kada mi djelićem sebe počinjemo sumnjati da li je osoba za koju Maja smatra da je silovatelj uistinu prava. To zapravo nije ništa čudno, pogotovo što redatelj nije imao dovoljno vremena da nas upozna sa svim likovima, pa nam se onda čini da neke stvari rade ubrzano, neplanski. Ali opet, možda je i to namjera, jer ponekad možeš nekoga dosta dugo znati, ali ne i poznavati.
Ako bih baš morao izdvojiti jednu scenu u filmu koja mi se baš urezala u sjećanje, onda bi to bila ona kada Maja u dvorištu razgovara sa svojim suprugom. Naime, ta scena je dirljiva iz više razloga, a ne samo radi odlične izvedbe Noomi Rapace. Dok supružnici vode razgovor, simboličnosti radi, Maja stoji zatvorena u kavezu gdje im inače u dvorištu stoje životinje.
Redatelj tada stavlja fokus upravo na nju gdje je vidimo u njenom pravom psihičkom okruženju. To je jako bitan prijelaz, jer je tijekom cijelog filma ona je prikazana kroz pojavu, fizički izgled. On nam može, ali i ne mora puno toga otkriti. Često, više ne otkriva nego što otkriva. Ali u toj sceni, u tom kadru, u toj slici, ona je ogoljena do kraja. Mi je tada vidimo točno onakvu kakva ona jest. Zatvorena u sebe, okovana lancima prošlosti iz kojih se nikako nije mogla, niti se usudila otrgnuti. Dapače, ona je sama sebe krivila za sve ono loše što joj se dogodilo, a što nažalost često rade mnoge žrtve. Mislim kako će se u tom smislu mnogi prepoznati, jer nekada je kriva krivnja glavni krivac za nemogućnost skidanja okova te iste krivnje koja guši i udara.
Sve ove teme koje obrađuje film, zapravo su najbolje oslikane kroz likove, a koje su u filmu, pored već spomenute Noomi Rapace, oživjeli Joel Kinnaman i Chris Messina. Uspomene, tajne, međusobna komunikacija i povjerenje, sve je to oslikano upravo kroz karakter svih tih karaktera. Fizikalija Noomi Rapace tu posebno dolazi do izražaja, te je već sada očito kako se ova glumica jednako dobro snalazi u svim mogućim filmskim žanrovima. Ovdje joj je jako dobra podrška bio i Chris Messina, ne samo glumački, već i kroz priču samog filma. Kinnaman kao lik u koji je uperen prst sumnje također jako dobro iznosi ulogu, što i konstantno pitanje vas kao gledatelja u smislu ‘je li on taj’, najbolje potvrđuje.
Kinematografija filma je posebna priča. Ne znam je li do mene, ali ja obožavam taj duh 50tih, pogotovo kad je u pitanju način na koji su se ljudi oblačili. Najbolji primjer je jedna scena kada Noomi Rapace sjedi naslonjena na automobilu dok puši cigaru, cijela prljava u radničkoj uniformi. Ovaj opis sam po sebi nije nimalo privlačan, ali kada ga doživite u slici, onda to izgleda tako prokleto dobro – filmofilski nostalgično savršeno oslikano. ‘Tajne koje čuvamo’ spada u onaj red filmova koji se svakako isplati pogledati u kinu. Međutim, ovo nije film koji progovara o jednoj temi, te ga sasvim sigurno ne bi trebalo gledati kroz samo jednu dimenziju. Ovo je priča kroz koju svatko može provući svoje ruke i dohvatiti je. Jer ne postoji osoba koja se barem jednom u životu nije sukobila sa nečim lošim, negativnim, mračnim.
Često će nam neke druge osobe reći – ma pusti, zaboravi. Zajebite to. Vi ćete pustiti i zaboraviti kada vi to hoćete, ili pak nećete. Svi smo različiti, tako da svatko reagira i živi kroz život na svoj način. A to koliko je lakše bit “mudrac” iz svojih cipela dok se mudruje drugima kako bi trebalo hodati, najbolje pokazuje završni kadar ovog filma. Uloge se tu mijenjaju, i dok ne doživiš nešto loše, tek onda shvatiš koliko je zapravo teško nositi se sa svim tim nedaćama. Naravno, savjet, pomoć i podršku je uvijek dobro imati, ali na kraju psihološkog rata, jedino ste vi ti koji ćete pomesti ring života, ili ćete, pak, u njega bacit ručnik. Samo je na vama izbor.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena