Willy’s Wonderland

Dok ispijam svoju treću limenku Hella, nekako mi se učinilo sasvim prigodnim napisati par rijeci o filmu ‘Willy’s Wonderland’, odnosno njegovom glavnom liku koji u nekoliko cool scena sa jednakim žarom i guštom ispija svoj energetski napitak. I tu zapravo svaka sličnost između mene i ‘protagonista filma’ prestaje, jer da sam najcool faca na svitu, i dalje ne bi bio dovoljno cool kao što je to Nicolas Cage u ‘Zabavnom parku noćnih mora’. Sjećam se jedne djevojčice sa kojom sam išao u vrtić, a koja je obožavala palačinke sa marmeladom. Nikad mi to nije bilo jasno, posebice što kušanje tako nečega odvratnog i dalje smatram svojom najvećom kulinarskom greškom. Ne znam, meni se palačinke jedu samo sa nuttelom ili eventualno lino ladom, i to je to. Sve drugo mi nema smisla. Međutim, kao da je nekoga briga što ja mislim o tome, pa će tako i dalje postojati ljudi koji će sa posebnim guštom jesti tu palačinku premazanu onom užasnom marmeladom. I u tome će uživati, bez obzira na moje i bilo čije zgražanje. Sad se zasigurno pitate zašto pričam o jebenim palačinkama u osvrtu na film?

E, pa vidite, zato što su filmovi Nicolasa Cagea upravo kao palačinka sa marmeladom. Bez obzira koliko većina nutellaša prigovarala o marmeladom premazanom Cageu, i dalje će postojati oni ljudi koji će u tom namazu itekako znati guštati. Priznajem, koliko god bio protiv marmelade, kad je Cageova u pitanju (okej, ovo zvuči tako prokleto pogrešno), onda sam spreman napraviti iznimku. Što da vam kažem, ponekad su uvrnute, nelogične i bolesne stvari, itekako privlačnije i uzbudljivije od onih, nazovimo ih, normalnih. Srećom, imam jednako tako ‘uvrnutu’ curu, tako da bez kočnica mogu zajedno sa njom guštati u našim ‘bolesnoćama’, a postoji li veće boleštine od Nicka Cagea koji se u filmu bori sa živim robotskim lutkama koje ga žele ubiti? Čisto sumnjam. Ono što najviše poštujem kod ovakvog filma je u prvom redu činjenica što on razumije samog sebe.

Ovo je, dakle, prije svega uvrnuto bolestan film za gledanje, i ako odete u kino sa mišlju kako se samo želite dobro zabaviti uz hrpu bolesno zabavnih scena, onda ćete itekako znati uživati u njemu. Kasna večernja projekcija na kojoj sam bio sa djevojkom bila je idealan izbor za tako nešto, posebice što smo bili u velikoj kino dvorani zajedno sa još samo jednim parom. Gula na najjače. Kada je riječ o samom dizajnu filma, onda treba naglasiti kako on diše kasne 90te, odnosno one B horor filmove čiji će duh ljubitelji žanra itekako znati prepoznati.

Posveta B filmovima vidljiva je u samom konceptu priče, odnos nekim klišej likovima koji su tu upravo radi te posvete, posebice u jednoj sceni koju će posebno cijeniti ljubitelji Allyse Milano, odnosno filma Double Dragon. Uostalom, film koji radnju temelji na liku koji pokušavajući preživjeti prebija lutke na mrtvo ime, itekako je iskren prema gledatelju. U svoje ime tako mogu reći da sve ono što sam od filma želio, da sam to isto i dobio. Kao filmofil koji je odrastao na Kevinu Smithu, odnosno ne samo na njegovim filmovima nego i humoru općenito, moram reći kako me ovaj film podsjetio upravo na takav tip zajebancije, ali na steroidima.

Tehnički je film dosta limitiran, što uopće nije za zamjeriti ako uzmemo u obzir dosta skroman budžet. Unatoč tome, praktični efekti filma dosta su solidno odrađeni, posebno u akcijskim scenama koje su pravi melem za bolesne oči. Isto tako treba pohvaliti i kreativnost autora filma, posebice kada su u pitanju robotske lutke. Naime, svaka od njih je napravljena na drugačiji način, tako da ne izgledaju nimalo animirano, nego zaista imaš osjećaj da su ku*ke žive. Cool koncept nastavljen je i kroz način pričanja same priče, posebice u flashback scenama u kojima se upoznajemo sa svom morbidnošću te apsurdne, nazovimo, mitologije.

“Tvoj je rođendan. Tulum, parti cijeli dan.”

Kvragu, moram priznati kako je to meni bilo tako zabavno, i to u tolikoj mjeri da su mi se ovi stihovi urezali u mozak da sam odmah poželio posjetiti to mjesto i tamo proslaviti idući rođendan. Koliko god to čudno zvučalo, ah kako i može drugačije kada je u pitanju Nicolas Cage, moram reći kako je ovaj film poprilično terapeutski djelovao na mene. Vraćajući se iz kina, čak sam predložio curi da pronađemo neku napuštenu zgradu, u nadi da ćemo naići na neke žive lutke na kojima ćemo se iživljavati dok pijuckamo limenke Hella. Da, jesmo, toliko smo bolesni, priznajemo.

Inače, sam način snimanja u meni je probudio neki adrenalin, a što u velikoj mjeri mogu zahvaliti onoj pulsirajućoj kameri koja je otkucaje srca činila bržim i jačim. Pa iako se u tim trenucima sama montaža činila dosta konfuznom i lošom, posebice u nelogičnim prekidanjima nekih scena, moram reći kako sam u tome također uživao. Osjećao sam se kao u nekom uvrnutom snu koji režirao napušeni Cage i to nakon što je oteo i ubio Davida Lyncha čiji je scenarij obradio na svoj način. Dizajn filma zbilja diše neke hipnotizirajuće boje, dosta je koloričan, ali i originalan. Ne samo kada su u pitanju lutke, što sam već spomenuo, nego i način na koji su snimljene sve te uvrnute borbe u kojima redatelj Kevin Lewis i scenarist G.O.Parsons zbilja nisu štedjeli na kreativnosti. Međutim, ta stiliziranost filma nije umjetnička, već totalno neozbiljno zabavna, što je, vjerujem, i bio cilj. Da, ovaj film u nijednom trenutku ne želi da ga doživite ozbiljno. Ako to uspijete, odnosno ako prihvatite taj njegov razigrani ton, siguran sam da ćete itekako znati zaplesati uz sve one njegove bolesno uvrnute stihove. Baš u stilu Nicolasa Cagea.

Što reći o Cageu? Ako mene pitate, ovo je film u kojem je izgledao toliko cool da bi mu čak zavidio Randall Rainess, njegov također cool lik iz filma “Nestali u 60 sekundi”. Ta količina coolerstva, naprosto isijava iz njega, tako da doslovno poželite biti Cage i usput uzeti tu “bolikurčina vibru” od njega. Koliko je Cage cool, dokazuju i neke repetativne scene koje bi vam u većini slučajeva išle na živce, ali ovdje vam to uopće ne smeta, baš zato što jebeno dobro odgovaraju njegovom liku.

Iako mi je bilo strašno zabavno što Cage u filmu nije progovorio niti jednu jedinu riječ, moram priznati kako mi je opet mrvicu krivo što nije u stilu Arnija izgovorio barem pokoji ‘one liner’. Ovako smo dobili uznemirujuće facijalne ekspresije koje na isti taj način plesu sa njegovim zavodničkim pokretima tijela. Ne znam, ne kužim se u plesove, ali mislim kako su rumba i samba dobile žestoku konkurenciju. Možda ćemo za par godina umjesto paso doblea dobiti, što ja znam, ‘paso kejđoble’. Koliko Cage plese ovaj film, najbolje se vidi kroz sporedne likove za koje me, biti ću sasvim iskren, nije uopće bilo briga. Likovi su većinom stereotipni, baš kao i stupidne odluke koje donose , a koje su previše glupe čak i za ovaj tip filma. Okej, nije da je i sam film cijepljen protiv toga, ali to vam toliko ne smeta upravo radi coolera Cagea.

Što se tiče same priče, nekako sam dojma da smo mogli još malo više dobiti te vibre iz prošlosti, a koja nam je kratko prezentirana samo kroz flashbackove. Taj dio mi je bio dosta zanimljiv, ponajviše jer sam odrastao na Chuckyu, pa mi se sama ta ideja o nekim misterioznim lutkama koje su poput nekog ubojitog kulta činila dosta uvrnuto fascinantnom.

Kad je u pitanju soundtrack, onda ne mogu dovoljno naglasiti koliko se savršeno uklapa u zabavno jeziv ton filma. Kunem vam se da već danima pjevušim one retardirane stihove ‘tvoj je rođendan, zabavi se ovaj dan, tvoj je rođendan. tulum, parti cijeli dan’. Zadnji put sam se tako osjeća kad nisam dugo mogao izbaciti iz glave stihove one pisme Klaudije Beni – ‘više nisam tvoja’. No, ništa to nije čudno, jednostavno treba prihvatiti činjenicu da filmovi Nicka Cagea tako djeluju na neke filmofile. Ovdje čak nema ni imena, on je nešto kao napušena verzija protagonista iz Teneta. Pa iako nije lud kao u filmu Mandy, energija filma dosta pada kada on nije u kadru, što se, srećom, jako rijetko događa. Fanovi ‘gore filmova’ tako će uživati u svakoj sceni sa smireno ludim Cagom, te će itekako znati uživati u više nego odlično provedenom kino vremenu.

Osobno, od ovog filma sam od samog starta znao što očekivati, i znate što? Dobio sam još više od toga. Ovo, dakako, nije film za svakoga, ali sam siguran da će ona publika za koju je namijenjen biti zadovoljna viđenim i da u nijednom trenutku neće požaliti za novcem koji su potrošili za uživanje u ‘zabavnom parku noćnih mora’. Ako ništa drugo, barem ćete naučiti kako curi efikasno očistiti prašinu po kući kad nešto zajebete. Apsurdan, divlji i krvav, savršen je izbor za gledanje sa vašom jednako tako uvrnutom boljom polovicom. Nuspojave? Ništa strašno…samo ples po dječjim igraonicima dok zajedno plešete igrajući fliper, i još usput ispijate na litre Hella ili Red Bulla. Još ako naiđe koja lutka za nabijanje (okej, ovo zvuči čak bolesnije od filma), di ćeš bolje. Živjeli, i sretan vam ‘kejđordan’