“Svaki čovjek mora proći kroz pakao da bi došao do raja”.
Sigurno ste mali milijun puta pročitali ili čuli komentare tipa – jao šta mrzim remakeove, ajme opet diraju u originalni film, ma neću taj remake ni gledati, sigurno će bit loš. Nema šta, remakeovi i većina filmofila se ne vole javno, što mi, najiskrenije rečeno, nikad nije bilo jasno. Ok, volim i ja više svježe ideje od recikliranja starih, ali kvragu, kome to remake može naškoditi? Ajmo realno gledati, da li je Hitchcockov Psiho manje kultni film zato što je remake ispao užasno? Naravno da nije! I u tome je poanta svega, original će uvijek biti original, a remake ako ispadne odlično – super, ako ne – nema štete. To je zapravo win – win situacija. Istina jeste da remake rijetko nadmaši originalni film, ali kada se tako nešto dogodi, onda to bude zbilja sa velikim stilom.
Jedan od takvih rijetkih “bolji od originala” remakeova za mene je svakako Cape Fear – redatelja Martina Scorsesa sa Robertom De Nirom u glavnoj ulozi. Cape Fear je film koji je svoju inspiraciju našao u knjizi Johna D. MacDonalda – The Executioners. Originalni film je snimljen 1962. godine i u njemu su glavne uloge imali Gregory Peck i Robert Mitchum. Ono što se meni najviše svidjelo u tom filmu redatelja J.Lee Thompsona bio je duh noira kojim je film (o)disao.
Inače obožavam taj filmski žanr, tako da mi ta klaustrofobična noir atmosfera nije nimalo smetala. Za razumijevanje remakea sa Robertom De Nirom svakako bi valjalo pogledati i ovaj film. Ne zato što su povezani, jer se svaki može gledati posebno, već zbog dva različita pristupa sličnoj priči. I to bi zapravo i trebala biti poanta remake filmova, a što su mnogi nažalost zaboravili. U originalu imamo čovjeka koji će učiniti sve da zaštiti svoju obitelj radeći ono što misli da je ispravno. On živi po pravilima, te su mu zakon i red jako bitni.
Glavni lik u izvedbi Gregory Pecka je tipični obiteljski čovjek koji je učinio pravu stvar, i radi koje se našao u opasnosti od osobe koja je njegova sušta suprotnost. Gledajući taj film vi nemate nikakve dvojbe tko je loš, a tko je zao. Karte su otvorene od samog početka i tu svaka misterija nestaje. Iako je Peck glumio čovjeka kojemu je zakon iznad svega i koji ne priznaje Jokerovski način rješavanja problema, on će to ipak morati napraviti, jer ga je upravo sustav u koji je toliko vjerovao u svakom mogućem smislu iznevjerio. Da bi zaštitio dobro, on se mora suočiti sa zlom.
Ovo je inače tipična uloga za Pecka kakve je dobivao u to vrijeme. Uloge čovjeka spremnog učiniti sve za pravdu, tjerajući i nas gledatelje da si zamišljamo što bismo učinili na njegovom mjestu. Iako je original jako dobar film, mišljenja sam kako mu je nedostajalo ono nešto da priču iz knjige prikaze na još hrabriji način. Srećom, nekoliko godina poslije pojavio se Martin Scorsese, koji je na neki način to ispravio tako što je napravio “film sa mudima.”
Ako mene pitate, Cape Fear je jedan od onih filmova koji ljudi, istina, cijene, ali ga nikada neće staviti u sam vrh Scorseseove kinematografije. Ja sam, ‘pak, uvjeren kako ovaj njegov film u punom smislu te riječi spada i pripada u njegov the best of. Ne samo radi pristupa priči, već i načinu na koji je ona ispričana, ali ponajviše snimljena. Smatram kako je režija u ovom filmu naprosto savršena i bez ijedne mane. Osobno su mi se najviše svidjeli dugi kadrovi kada se kamera polako približava prema liku kojeg prati, te kada se odjednom u tom istom kadru pojavi sasvim drugi lik, poput kakvog nepozvanog gosta.
Što se tiče samog pristupa priči, ona se uvelike razlikuje od originala i to u pozitivnom smislu. Za razliku od originalnog filma gdje smo točno znali razliku između dobrog i lošeg, ovdje to nikako nije slučaj. I tu dolazimo do genijalnosti Scorsesea koji nas upravo na taj način manipulira, želeći od nas napraviti zbunjeno tele koji bulji u njegova filmofilska vrata. Jer kako drugačije objasniti sebi da prema glavnom negativcu u filmu, kojeg po svim pravilima morate i trebate mrziti, vi ponekad osjećate suosjećanje. Upravo je zbog toga Martinova karakterizacija likova tipičan trik kojim nas želi zbuniti. U ovom filmu nema podjele na dobre i loše likova, nema zla protiv dobra, jer nitko nije bez mana, svi imaju putra na glavi, pogotovo kada je riječ o glavnim likovima.
Kada smo kod glavnih likova, onda treba posebno naglasiti kako je, pored vrhunskog Roberta De Nira, u ovom filmu jednako tako genijalan Nick Nolte. Prikaz njihovog odnosa u filmu doslovno isijava strah, od samog početka do kraja. Strah je glavna nit vodilja njihovog međusobnog nepoštovanja, ali ne samo to. Strah je je onaj koji ih jedini može odvesti prema onome što obojica žele – slobodu. Sloboda je podcijenjena stvar za sve one koji je imaju, ali itekako cijenjena za one koji je izgube.
Max i Sam u ulozi De Nira i Noltea najbolji su dokaz da je tome tako. Kada smo kod straha, onda tu svakako treba spomenuti genijalnu Juliette Lewis, a koja je u ovom filmu odigrala sporednu ulogu za pamćenje. Iako sporedna, njena pojavnost u filmu je itekako važna za osjećanje straha, nelagode, užasa, gađenja, ali poštovanja. To se najbolje moglo vidjeti u jednoj sceni za pamćenje kada njen lik razgovara sa likom kojeg glumi Robert De Niro. Sve ono što je ovaj film stalo je u tu scenu. Nemoguće je opisati taj miks emocija koje vam proždiru tijelo i duh za cijelo vrijeme trajanja te nelagodne scene. Strah je ono što vodi, sjećate se.
Juliette je u toj sceni genijalna i nije uopće ni čudno da je bila nominirana za Oscara u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge. Ono što ja ponajviše pamtim iz te scene je nelagoda, a koja se dodatno pojačala radi osjećaja ugode koju njen lik u tom trenutku ima. To je ono što me iskreno činilo bijesnim, pa sam imao reakciju kao i njen otac (Nick Nolte) kada mu u filmu sa osmijehom na licu prepričava taj događaj. -Prestani se smijati – kaže još Nolte, kao da u tom trenutku mi vrištimo iz njega. Međutim, ako ste mislili kako je Nolte čistokrvni pozitivac, nakon odgledanog filma, promisliti ćete još jednom.
Njegov lik u filmu je daleko od idealnog, pa iako bismo njegovog suparnika, koji jeste lik bez imalo morala, trebali mrziti, mi prema njemu imamo (su)osjećanja upravo zbog njegovih postupaka. Scorsese se tu opet igra sa nama, stvarajući scenu gdje trojica ljudi prebija lošeg momka, ali nas tjera da nam ga bude žao, jer to je zapravo u prirodi svakog čovjeka. Mi tada zaboravljamo barem na trenutak kakvo je on zapravo đubre, i u njemu vidimo nešto ljudsko. Kakva je to genijalnost kod redatelja kada gledatelja tjera da pronađe ljudsko u neljudskom.
Iskreno rečeno, ne mogu se prestati diviti režiji ovog filma. To je toliko moćno napravljeno da bi ovaj film trebao ući u sve moguće filmske knjige. Jedna scena koja je meni posebno zapela za oko bio je trenutak kada Max izlazi iz zatvora. Primijetiti ćete u tom trenutku oblake koji se nalaze iznad njega. Taj kadar je za mene čista genijalnost, jer na najbolji mogući način prikazuje oluju koja se njemu trenutno nalazi u glavi. Prikaz unutarnjeg kroz ono vanjsko u svom najboljem svjetlu.
I nije samo Max prikazan na taj način, već i svi ostali likovi. Scene u kojima jedan od likova radi nešto loše, dok istovremeno kamera prikazuje ono dobro što taj lik svojim postupcima izdaje, naprosto je pravi užitak za gledanje. Što je jako čudno, jer nam zapravo ovaj film ne bi trebao biti užitak, već nelagoda. Uhh, pa sad tek zapravo razumijem reakciju Juliette Lewis u filmu koja je upravo kroz ugodu skrivala nelagodu. Nije rijetkost da sa svojom filmofilkom imam duge filmofilske razgovore koji se često rastegnu sve do zore, a ovaj film je zapravo idealan za tako nešto. Pored vrhunske režije i glume, on nudi puno toga za razmišljanje, odnosno postavlja pitanja na koje nismo sigurni da želimo znati odgovore.
Cape Fear je film koji je zapravo jako aktualan, jer ako bolje promislite, zar ne živimo u svijetu gdje je zlo oko nas uvijek prisutno i nismo li mi ti koji ćemo učiniti sve da ga pobijedimo, bez obzira na cijenu. Pa čak i ako to znači da postanemo i sami ta čudovišta. Da li je to ispravno? Realno nije, ali smo mi ti koji volimo misliti kako naši postupci mogu isprati tu negativnu krv sa naših ruku, a koja je izravna posljedica naše (re)akcije, bez obzira koliko vjerovali u njihovu (ne)ispravnost. Da, ruke će biti isprane, a hoće li savjest?
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena