Friends: The Reunion – emotivni susret starih prijatelja

Kažu neki puno pametniji ljudi od mene kako filmovi imitiraju život. Da, postoji jako puno filmova koji su ne samo imitirali, već i prikazivali život u punom smislu te riječi. Upravo je ta poveznica, pored malih milijun drugih stvari, glavni razlog zašto toliko volimo živjeti filmove. Ponekad nismo uopće ni svjesni onog životnog sve dok nam to na jedan poseban način ne približi upravo neki film. Pa iako se ‘Friends reunion’ definira kao TV specijal, mišljenja sam kako je kroz jedan dokumentarističko dramski pristup na najbolji mogući način definirao svu tu imitaciju života. Uz seriju ‘Prijatelji’, sviđalo se to nekome ili ne, odrastale su i odrastat će u budućnosti mnoge generacije. Koliko je serija bila i ostala popularna dovoljno govore brojke o samoj gledanosti dok se prikazivala punih deset sezona. Pa ipak, unatoč svom tom pozitivnom utjecaju na mnoge ljude, nekako sam dojma kako većina njih nije imala pojma koliko im ‘Prijatelji’ zapravo znače sve dok nisu pogledali ovaj ‘reunion’, a koji je izgledao kao povratak jednom nostalgično melankoličnom vremenu.

Kada sam prethodno pisao o utjecaju ‘Prijatelja” na generacije, nisam slučajno dodao ono ‘sviđalo se to nekome ili ne’. Naime, čitajući hejterske komentare na ovo ponovno okupljanje šestorke nisam mogao ne primjetiti koliko smo kao društvo postali površni. Ne, ovdje sada na govorim o tome kako bi svi ljudi trebali voljeti ovu seriju, te kako su svi oni što pričaju protiv nje obični mrzitelji bez ukusa. Ne, radi se o nečemu sasvim drugom, a to je totalno neukusno sprdanje s izgledom šestorke. Siguran sam da će nekome ovo smiješno zvučati i kako će mnogi pomisliti kako sve to preozbiljno shvaćam, ali sam mišljenja kako je upravo to najveći problem – neozbiljno shvaćanje nečega ozbiljnog. Gle čuda, ljudi su ostarili. Uhhh, dajte stavite tu činjenicu na listu svjetskih čuda. Okej, nemam ja problem s tim da se nečiji izgled komentira. Bože moj, oni su poznate i slavne osobe i to je sve dio njihovog života. Međutim, ono što me strašno smeta kod komentiranja ‘okupljanja’ u prvom je redu činjenica da se većinom o tome priča, pored, naravno, neizostavnih ‘novovalnih’ komentara tipa “serija je smeće čije su fore glupave i kretenske.” Ali znate o čemu malo tko priča? O utjecaju koji je serija imala na obične ljude, a koji je bio sve samo ne malen i običan. Ili kako bi se hejteri izrazili – glupav i kretenski.

Znate li koji je meni bio najbolji dio ovog okupljanja? Upravo onaj kada fanovi govore o tome koliko im je serija značila. Posebno su me se dojmile priče pojedinaca koji su doslovno otvorili svoju dušu, odnosno kada su pričali kako su im upravo ‘Prijatelji’ spasili život. Suze na oči su mi krenule u trenucima kada je jedan dečko pričao kako se cijeli život borio sa depresijom, te kako su mu jedino serijski ‘Prijatelji’ bili jedini životni prijatelji koji su ga spriječili u tome da si ne oduzme život. Zar vam treba dalje išta govoriti? Da su samo snimili tog dečka, meni bi bilo sasvim dovoljno da cijenim i poštujem tu seriju, baš kao i cijelu ekipu koja stoji iza nje. Zašto nitko o tome ne razgovora, zašto pobogu glavne teme moraju biti sasvim neke nebitne stvari. Možemo mi nešto više ili manje voljeti, ali sam mišljenja kako itekako moramo poštivati ovakve stvari, a to je nešto što, nažalost, izumire brzinom svjetlosti. Ne znam, možda ja to gledam emotivnije, ali kada nekoga čuješ kako govori da mu je jedna serija spasila život, onda na to nikako ne mogu ostati ravnodušan. Ne znam, možda je to i zato što je i meni nešto slično napravio Seinfeld, pa se onda mogu s tim poistovjetiti. Ne znam, vrlo lako moguće. Ali znate što? Nije me uopće briga, jer dok god postoji samo jedna osoba koja će cijeniti ovakve stvari, sve ostalo je manje važno.

Međutim, nisu samo fanovi ti koji cijene ‘Prijatelje’, već su to upravo sami glumci koji su kroz svima poznate likove dali srce i dušu svim tim karakterima. Zato su i najbolji dijelovi ovog okupljanja upravo oni kada se ‘kultna šestorka’ sama nalazi na istom mjestu, bez ikoga sa strane. Od uvodnih scena kada njihovi ponovni međusobni zagrljaji dišu čistu emociju, pa sve do ponovnog rađanja i življenja priča uz koje smo svi plakali, smijali se i odrastali. Posebno je bilo emotivno ponovno čitanje nekih zbilja dirljivih scena, kao što je poljubac između Rachel i Rossa. Znate li što je zanimljivo? Dok sam slušao njihov glas, odnosno dijaloge u toj sceni, doslovno sam mogao zatvoriti oči i na jednak način doživjeti tu emociju. Mislim da su je upravo i oni tako doživjeli, posebice kada nas redatelj u vrlo kratkom vremenu vodi kroz vrijeme između sadašnjosti i prošlosti. Poljubac prošlosti transformiran u zagrljaj sadašnjosti – presavršeno.

Koliko je njima bilo stalo do publike, najbolje govori detalj kada je Matthey Perry rekao kako je bio pod velikim pritiskom za vrijeme snimanja, i to u smislu reakcije fanova na neke njegove šale. Kada se publika ne bi smijala, onda bi on krivio sebe, te bi se osjećao baš loše. Na taj način smo mogli vidjeti i drugu stranu priče, a koja nam pokazuje kako neke stvari zbilja ne bi smjeli uzimati zdravo za gotovo. Mnogi fanovi su izrazili  i zabrinutost upravo radi Perrya, a koji se u nekim trenucima zbilja činio odsutno i depresivno. Ali kada bi šestorka ostala sama, onda se i na njemu vidio onaj iskren osmijeh, isti onaj koji je bio na licima mnogih dok su upravo njega gledali u omiljenoj seriji. Nekako mislim kako je i njemu serija značila isto ono što je i značila za mnoge druge – bijeg od teških i ružnih životnih perioda. I upravo je to, pored svega ostalog, jedan od glavnih razloga zašto su se ljudi toliko zbližili i povezali sa tim svijetom ‘Prijatelja’.

Ono što mi se također svidjelo, svakako je bio fokus na tvorce serije – Kevina Brighta, Martu Kauffman i Davida Cranea. To su ljudi koji zaslužuju itekakvu pažnju, pogotovo što bez njih ne bi ni bilo likova koje toliko obožavamo. Bilo mi je jako zanimljivo kada su pričali o samim početcima serije, te o načinu na koji su birali glumce. Isto tako smo mogli dobiti uvid u neke scene iza kamere, odnosno na neke događaje za koje prije nismo znali. Taj dokumentaristički pristup mi je bio pun pogodak. Onaj dio koji mi se nije svidio – u prvom redu gostujuće slavne osobe koje nemaju veze sa serijom. Okej, kužim kako i među slavnima ima puno fanova, ali to mi je bilo potpuno bespotrebno. I da, Phoebe je jedina osoba koju želim slušati dok izvodi ‘Smelly cat’. Nikoga drugoga, pa čak i ako je riječ o Lady Gagi. Isto tako, onaj James Corden kao voditelj mi nikad nije bio drag, tako da mi je taj dio okupljanja koji je ličio na talk show bio najmanje drag. Modna revija mi je bila okej, ali bi mi bila veća fora da su je oni nosili.

Međutim, kada bi to sve završilo i kada se sva pažnja stavila isključivo na šestorku, bez onih dodatnih blještavila, onda sam iskreno najviše uživao. Šestorka je upravo ono što smo najviše čekali i upravo je ta njihova komunikacija činila ovo okupljanje toliko posebnim. Samo kada im vidiš poglede, odmah shvatiš kako je tu bilo nečeg posebnog i iskrenog. Od međusobnih simpatija, pa sve do poštovanja i prijateljstva. Oni to nisu samo snimali, oni su to živjeli. I to se itekako osjetilo. Ono što je ovo okupljanje prijatelja najbolje pokazalo svima nama, u prvom je redu saznanje kako je vrijeme prolazno. Ono se ne može vratiti, ali se zato mogu slaviti trenuci koji su nam značili, i koje nam kroz uspomene nitko ne može oduzeti. Netko će reći, zapravo dosta njih, kako je to glupost. Jebiga, nekome pizdarija, nekome sve. Uostalom, zar prijatelji nisu sve. Filmski, serijski, životni. Sasvim je svejedno.

U spomen na Matthewa Perrya. Hvala ti za smijeh. Uvijek ćeš nam biti najdraži Prijatelj.