Umro je Vangelis, jedan od najboljih, ako ne i najbolji filmski skladatelj svih vremena. Nema nikakve dvojbe kako je upravo Vangelis bio i ostao jedan od najutjecajnijih filmaša u povijesti, čiji je glazbeni opus obuhvaćao mnoge glazbene žanrove, od rocka i jazza, pa sve do zborske i simfonijske glazbe. To se najbolje može osjetiti samo ako bacimo malo pogled unatrag, i to na sam početak karijere ovog velikog umjetnika, gdje je jasno vidljiv taj njegov bogati raspon talenta i koketiranje s raznim glazbenim žanrovima. Svoj prvi veliki glazbeni uspjeh Vangelis je postigao kao član “Aphrodite’s Childa”, psihodelično – progresivnog rock benda koji je bio najaktivniji tijekom kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Njihov najpoznatiji hit album bio je „666“, izdan 1972. godine. Vangelis je, također, snimio i svoj prvi solo album, „Earth“, godinu dana kasnije. Svatko tko je barem jednom poslušao bilo koju stvar s tog albuma, znao je da je Vangelis umjetnik koji na jedan jedinstveni način koketira s glazbom, bez obzira radilo se o folk rocku, kao što je to bio slučaj s albumom Earth, ili pak o albumu „Beaubourg“, a koji je bio svojevrsna avangarda elektronike.
Nedugo nakon toga, točnije 1981. godine, Vangelis postiže i svoj prvi veliki filmski uspjeh, i to zahvaljujući filmu „Vatrene kočije“, gdje je surađivao s Jonom Andersonom, vokalom grupe „Yes“, i to pod nazivom Jon & Vangelis. Za Vangelisa, naravno, to nije bio jednokratni uspjeh, pa je tako već iduće godine ostvario suradnju koja će mu u velikoj mjeri obilježiti karijeru, kada stvara bezvremensku glazbu za kultni klasik Blade Runner, redatelja Ridleya Scotta. Vangelis je i dalje bio jako produktivan, pa je tako nastavio s izdavanjem glazbe tijekom 80-ih, gdje se najviše izdvaja album „Invisible Connections“ iz 1985, te „Direct“, tri godine kasnije, a koji ga je približio subžanrovskom synth popu. Također, Vangelis nije zanemario ni film pa je tako skladao glazbu za „1492: Osvajanje raja“. Desetljeće nakon toga, točnije 2001, Vangelis je izdao i zborsku simfoniju „Mythodea“, koju je koristila NASA kao glazbenu temu za misiju „Mars Odyssey“ iste te godine. Više od 40 godina nakon premijere filma „Vatrene kočije“, koji mu je donio prvog i jedinog Oscara, skladao je glazbu i za kazališnu adaptaciju tog filma. NASA ga je inspirirala i za njegov album „Juno to Jupiter“, kojeg je izdao prošle godine.
Punog imena Evángelos Odysséas Papathanassíou rođen je 1943.godine u Grčkoj. Vrlo rano, već u dobi od tri godine, počeo je svirati klavir. Kasnije se počeo zanimati za jazz i rock, pa je tako ranih 60-ih osnovao pop /rock bend The Forminix. Grupa je većinom izvodila obrade, ali i neke originalne pjesme, sve do raspada 1966.godine. Vangelis je negdje u to vrijeme počeo komponirati i prvu glazbu za film, točnije za „My Brother, the Traffic policeman“. Nakon raspada The Forminixa, Vangelis je zajedno s pjevačem Demisom Roussosom i bubnjarem Lucasom Siderasom osnovao psihodelični pop bend koji tada još nije imao naziv, sve dok se nisu preselili u Pariz, gdje su potpisali ugovor s izdavačkom kućom „Mercury Records“. Tada je i bend dobio svoj identitet i to pod imenom „Aphrodite’s Child. Njihov prvi singl, „Rain and Tears“, postao je 1968.godine veliki hit u cijeloj Europi, te je na kraju prodan u više od milijun primjeraka, dok su debitantski album „End of the World“, mnogi uspoređivali s radovima bendova „The Moody Blues“ i „Procol Harum“.
Njihov drugi album, „It’s Five O’Clock“, promoviran je velikom turnejom, ali bez Vangelisa. Naime, umjesto turneje, Vangelis je odlučio ostati u Parizu, te se u potpunosti posvetiti radu na svom prvom velikom filmskom projektu, odnosno skladanju glazbe za film „Sex Power“, redatelja Henrya Chapierea. Iste te godine radi i glazbu za televizijski dokumentarac „L’ Apocalypse des Animaux“, posvećen divljim životinjama. Soundtrack tog dokumentarca kasnije će izdati i u obliku posebnog albuma. Glazbena adaptacija „Knjige Otkrivenja“, pod nazivom „666“, bio je treći album grupe. Album je bio puno ambiciozniji i progresivniji od njihovih prijašnjih radova, i to ponajviše zahvaljujući Vangelisu, s čijom se vizijom albuma nisu slagali i ostali članovi grupe. Do trenutka kada se ploča konačno pojavila, točnije 1972. godine, bend se već bio raspao. No, unatoč tome, album „666“ je postao klasik, te se i danas smatra jednim od prvih konceptualnih albuma rocka.
Iste te godine Vangelis je objavio eksperimentalno zvučni kolaž album „Fais Que Ton Reve Soit Plus Lonf Que la Nuit“, s kojim je kombinirao zborske vokale, snimke uživo, te isječke vijesti koje su bile posvećene studentskim nemirima 1968. godine. Album je bio izdan samo u Francuskoj i Grčkoj, za razliku od njegovog prvog službenog solo albuma naslovljenog „Earth“, na kojem su sudjelovali njegove bivše kolege iz benda „Aphrodite’s Child“. Nakon što je album objavljen, dobio je poziv iz grupe „Yes“ s ponudom da im se pridruži kao novi klavijaturist, nakon odlaska stalnog člana grupe Ricka Wakemana. Vangelis je proveo s bendom nekoliko tjedana proba, ali im se na kraju ipak nije odlučio pridružiti. No, unatoč tome, postao je pravi prijatelj s Jonom Andersonom, vokalom grupe, s kojim će surađivati na svom idućem albumu „Heaven and Hell“ iz 1975. godine.
Vangelis se ubrzo seli u London, gdje postaje vlasnik „Nemo Studia“, te u suradnji s „RCA Recorrdsom“ izdaje album „Albedo 0.39“ koji je kao inspiraciju imao temu astrofizike. Publika je bila oduševljena, tako da je to postao prvi Vangelisov album koji je dospio u top 20 najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji. Najveći hit s albuma svakako je bio „Pulstar“, koji se redovno koristio kao tematska glazba raznih televizijskih programa. Vangelis zatim snima soundtrack za još jedan dokumentarac o životinjama „La Fete Sauvage“, a godinu dana kasnije (1977.) izlazi i album „Spiral“, inspiriran Tao filozofijom. Nakon toga snima „Beabourg“, koji se danas smatra njegovim najmanje dostupnim albumom, te „Hypothesis“, i „The Dragon“, dva albuma improviziranog jazz rocka snimljena za vrijeme dok je Vangelis bio član „Aphrodite’s Child“, radi čega je i završio na sudu, te su oni kasnije i povučeni s tržišta. Vangelis zatim izdaje album „China“, te iste godine (1979.) ostvaruje suradnju s Irene Papas, s kojom je objavio album „Odes“, posvećen tradicionalnim grčkim narodnim pjesmama. „Opera Sauvage“, album izdan također 1979.godine, postao je jedan od njegovih najprodavanijih albuma u Americi.
Početkom osamdesetih Vangelis izdaje eksperimentalni synth pop album „See You Later“, a koji je u velikoj mjeri bio posvećen distopiji. U to vrijeme vrlo je blisko surađivao s Jon Andersonom, pa su tako i objavili svoj prvi zajednički album pod nazivom „Short Stories“. Puno popularniji bio je njihov drugi album „The Friends of Mr. Cairo“, djelomično i zbog puno uspješnijih i popularnijih singlova „I’ll Find My Way Home“ i „State of Independence“. No, ništa se to nije moglo mjeriti s uspjehom koji će doći 1981. godine, kada Vangelis snima glazbu za film „Vatrene kočije“. Album sa soundtrackom tog filma držao je četiri tjedna prvo mjesto na Billboardovoj listi, dok je Vangelis nagrađen i najprestižnijom filmskom nagradom, Oscarom, za najbolju originalnu glazbu.
Godinu dana kasnije, Vangelis surađuje s velikim Ridleyem Scottom, stvarajući glazbu za budući kultni filmski klasik – Blade Runner. Vangelisova glazba, s kojom je savršeno prenio tu mračnu atmosferu radnje filma, postala je klasik kao i sam film. Iako je za rad na Blade Runneru bio nominiran za Baft-u i Zlatni Globus, soundtrack tog filma nije bio odmah izdan. „Private Collection“, treći zajednički album Jona & Vangelisa, objavljen je 1983. godine, nakon čega je Vangelis nastavio izdavati solo albume – „Soil Festivities“, „Mask“, i „Invisible Connections. 1986. godine snima još jedan zajednički album s Irene Papas, “Rapsodies”, koji je također posvećen grčkim narodnim pjesmama kao i prethodni „Odes“.
Preselivši se iz Londona u Atenu, Vangelis izdaje albume „Direct“ i „The City“. Ovaj potonji je djelomično snimljen u hotelskoj sobi u Rimu, te je u velikoj mjeri bio inspiriran filmom „Gorki Mjesec“, redatelja Romana Polanskog. Nakon toga dolazi do zadnje zajedničke suradnje s Jonom Andersonom, koja je okrunjena albumom „Page of Life“. Vangelis se opet vratio i snimanju filmske glazbe, pa je tako ponovno surađivao s Ridley Scottom na filmu „1492: Osvajanje raja“. Album tog soundtracka kasnije je prodan u četiri milijuna primjeraka, bez obzira što sam film nije imao neki veliki komercijalni uspjeh. Nakon toga izdaje album „Voices“, na kojem mu je kao gostujući vokalist bio i Paul Young. „El Greco“, neoklasični album koji je snimio sa sopranisticom Montserrat Cabelle i tenorom Konstantinosom Pailiatsarasom, izdan je u ograničenom izdanju 1998. godine.
Na prijelazu u novo tisućljeće, Vangelis izvodi zborsku simfoniju Mythodea, prethodno izvedenu 1993. kao Mythodia, u Ateni, zajedno s zborom Grčke nacionalne opere i sopranisticama Jessye Norman i Kathleen Battle. Djelo je korišteno kao službena glazba za misiju svemirske letjelice Mars Odyssey. Tri godine kasnije, Vangelis surađuje s Oliverom Stoneom na filmu „Aleksander“, da bi 2007. godine napokon izdao CD „Blade Runner Trilogy“, sasvim prigodno, točno 25 godina od izlaska filma. Osim originalne Vangelisove glazbe, izdanje je bio prepuno neobjavljenih snimaka, te novih glazbenih djela koji su inspiraciju pronašli upravo u Blade Runneru. 2012. godine snima i glazbu za kazališnu adaptaciju „Vatrenih kočija“, i to pod nazivom „Chariots of Fire, Music from the Stage“. Osim suradnje s brojim filmašima i glazbenicima, skladao je i glazbu u čast velikog fizičara Stephena Hawkinga, i to kroz CD singl naziva „The Stephen Hawking Tribute“. Vangelis je veliku inspiraciju tražio u zvijezdama, tako da nije čudo da je napisao i tri kratka djela za svemirsku misiju „Rosetta“, što će mu biti i osnova za istoimeni studijski album. Prošle godine je snimio i album „Juno“, a koji je također bio inspiriran revolucionarom misijom svemirske sonde June i istraživanju Jupitera.
Biografija velikog Vangelisa toliko je bogata, da se u usporedbi s njom svaki jezik čini siromašan da bi je uopće mogao opisati. Pa ipak, magija i čarolija njegove bezvremenske i bogate (filmske) glazbe, sasvim je dovoljna da nam nijedan jezik i nije potreban, jer kada je u pitanju Vangelis onda su sve riječi suvišne. Dovoljan je samo osjećaj, onaj trenutak kada „ćutimo“ miris Vangelisove glazbe koja nas vodi u naš mali tajni svijet, stvoren od glazbenog Boga – Vangelisa.
