Potpaljivačica – Stephen King zaslužuje bolje

Svaki put kada ugledam Blumhouse logo uoči gledanja filma u kinu, osjećam se kao Forrest Gump dok izgovara onu kultnu rečenicu o „životu kao kutiji bombonjere za koju nikad ne znaš što ćeš dobiti.“ Iako mi, iskreno govoreći, ta rečenica nikad nije sjela, jer kako, pobogu, ne znaš što ćeš dobiti, pa sve piše na kutiji, ali, ajde, recimo da kužimo poantu. No, kada su u pitanju filmovi koje producira Blumhouse, onda uistinu nikad ne znaš što ćeš dobiti. Jer, ruku na srce, to može biti najbolji (horor) film koji ste gledali u zadnjih nekoliko godina, a može biti i toliko loš da bi u usporedbi s takvim naslovom i naš film „Kalvarija“ izgledao kao filmsko remek djelo. Baj d vej, da ne bude zabune, „Kalvarija“ i jeste remek djelo. No, šalu na stranu, posvetimo se mi radije filmu „Potpaljivačica“, redatelja Keitha Thomasa, produciranom upravo od strane Blumhousea, i  koji je ovih dana stigao u naša kina, ali, nažalost, u njima niti ne žari, a bogami još manje pali.

Filmske adaptacije romana velikog Stephena Kinga uvijek su izazivale posebnu pažnju, prije svega jer se uistinu radi o jednom od najvećih pisaca našeg vremena. Kada je u pitanju „Potpaljivačica“, roman koji je King napisao 1980.godine, onda odmah treba reći kako radnju samog romana treba staviti u kontekst vremena. Jer, gledajući iz današnje perspektive, priča o roditeljima koji imaju posebne moći, jednako kao i njihova kćer, te koji su zajedno u bijegu zbog prijetnje nekakve tajne organizacije, uistinu zvuči kao nešto već toliko puta viđeno i ispričano. No, od vremena otkad je izašao roman, pa sve do danas, prošlo je jako puno vremena, tako da nije ni čudo da su se upravo na tu temu snimili brojni filmovi i serije. Istina, neki s više, a neki s malo manje uspjeha. Dakle, ako je King i bio i jeste ispred svog vremena, nažalost, moram reći kako je „Potpaljivačica“ jako, jako, daleko od toga.

Ovo je, za sve koji možda ne znate, remake istoimenog filma iz 1984.godine, koji je snimljen pod redateljskom palicom Marka Lestera, i u kojem je Drew Barrymore imala glavnu ulogu. Odmah da se razumijemo, niti ova originalna adaptacija nije bilo nešto pretjerano „vruća“, tako da su očekivanja od remakea uistinu bila velika, posebice što sam imao osjećaj kako tu itekako ima prostora da se sama priča začini na jedan drugačiji i puno detaljniji način nego što je to napravio original. Nažalost, od toga smo dobili jako malo, i to je ono što me možda najviše razočaralo, jer sam nakon izlaska iz kina imao dojam kako je ovaj film ispao kao velika propuštena prilika.

Spomenuo sam prethodno kako bi samu Kingovu priču trebalo gledati u kontekstu vremena, no to definitivno ne vrijedi kada se odlučiš snimati remake, jer od tebe onda očekujem da mi ponudiš nešto novo i drugačije. Da, ima toga ovdje, ali svi ti novi likovi, odnosno neki drugačiji žanrovski elementi, na baš nijedan način nisu bili tu u svrhu napretka same priče. Najbolji dokaz ovoj mojoj tvrdnji definitivno su glavni negativci, koji bi, ako se ne varam, u svakom filmu trebali biti njegov najbolji dio, posebice kada je riječ o hororu. Oni su ti koji bi trebali rađati tenziju same radnje, i to ponajviše kroz svoju pojavnosti i reakcije prema glavnim protagonistima. I dok smo u prosječnom originalu i imali naznake nekakvih tenzija, kada si se ti uistinu i mogao barem malo zabrinuti za likove, ovdje toga nema u baš nijednoj sceni. Film je u tom pogledu kao ravna crta na respiratoru, bez ikakvih znakova otkucaja horora.

Iako je film prije svega najavljen kao horor, moram priznati kako nisam imao osjećaj da gledam horor film, izuzev u jednom segmentu filma koji ću spomenuti malo kasnije. Više sam stekao dojam da gledam jako prosječan superherojski film, i to samo u smislu otkrivanja moći koje se ne mogu kontrolirati. No, čak i u tom vizualnom smislu, kada bi te moći trebale doći najviše do izražaja, stekao sam dojam kao da je te moći pogodila nekakva inflacija, pa smo tako dobili neku vrstu štednje na tim efektima, koji su, paradoksa radi, puno veće i snažnije djelovali u originalnom filmu snimljenom prije skoro 40 godina, što mi uistinu nije bilo jasno. Uvodna špica je možda jedina u tom smislu djelovala moderno, iako je i taj vizualni dio pokvaren paralelnim pričanjem nelogičnog scenarija za daljnji razvoj radnje. Vizualni efekti bi u kombinaciji SF-a i horora trebali biti prednost, a oni su ovdje sve samo ne to. Istina, postoje trenutci kada, unatoč žanrovskom SF-u, scene znaju djelovati prirodno, što mi se najviše svidjelo, šteta je samo da smo od toga dobili samo kap, a ne kišu.

Kada su u pitanju glavni likovi, onda je stvarno tragično koliko se jako teško povezati s bilo kim od njih, naprosto zato što ta povezanost uopće ne postoji. Zach Efron, kojeg inače smatram jako talentiranim glumcem, što je dokazao kroz ulogu Teda Bundya, ovdje je doslovno bez krvi i mesa, tako da sam stekao dojam kao da glumi pod prisilom. Nažalost, on nije jedini, jer su se u tu „beživotnost“ uklopili i ostali glumci, počevši od Sydney Lemmon u ulozi njegove supruge, pa sve do mlade Ryan Kiere Armstrong koja je i portretirala „Potpaljivačicu“. Glavni problem definitivno nisu njihove glumačke (ne)sposobnosti, već izrazito površan scenarij koji im jednostavno nije dao prostora da se približe jedni drugima, na isti način na koji je spriječio i povezanost s nama publikom. Efron je dokazao koliko može biti dobar u dramskoj ulozi, i zato je prava šteta da od njega nismo vidjeli taj dio, posebno što je za tako nešto itekako bilo prostora u ovom filmu. Mrvice onoga „što bi bilo kad bi bilo“ vidjeli smo u jednoj sceni u automobilu kada otac i kćer imaju razgovor koji je najbolji pokazatelj kako je ovaj film mogao ispasti, samo da se mrvicu dublje zagrebalo ispod površine.

Montaža filma je također bila jako zbunjujuća, toliko da sam cijelo vrijeme imao dojam da na tom prijelazu između scena stalno nešto nedostaje, tako da se i u tom pogledu nije puno napredovalo od originalnog filma. I dok je u originalu najveći nedostatak bila njegova sredina, ovdje to nije bio slučaj, iako se ta praznina nije napunila ničim bitnim za radnju, već se išlo na određeni šok radi šoka, posebno jasno u jednoj uistinu uznemirujućoj sceni za sve ljubitelje životnija. Ovdje je najveći (montažni) problem definitivno (već spomenuti) početak, ali i sam kraj filma, odnosno njegov završni kadar, kada je osjećaj praznine bio u meni najveći. Imao sam dojam kao da mi je netko, nakon što sam jeo kokice stare nekoliko dana, uskratio vodu s kojom bih tu slanoću barem malo ublažio.

No, ako postoji razlog zašto mi nije krivo što sam gledao ovaj film u kinu, onda je to definitivno genijalan soundtrack. Moram priznati kako sam bio jako ugodno iznenađen kada sam na uvodnoj špici pročitao ime legendarnog Johna Carpentera koji je bio zadužen upravo za glazbu filma, zajedno sa svojim sinom Codyem i Danielom Davisom. Ta suradnja je bila uistinu pun pogodak, jer je glazba disala kombinaciju modernog i klasičnog, zapravo svega onoga što je i sam film trebao biti. Kada bih čuo taj ton, tu glazbu koja je kroz note davala mračnu atmosferu priče, tek tada sam stekao dojam kako uistinu gledam horor film. Izgleda kako stari majstor John itekako zna znanje kada je u pitanju filmska glazba, a to je s ovim filmom još jednom i dokazao. Postoji i jedna mala zanimljivost vezana uz Carpentera i filmsku adaptaciju „Potpaljivačice“. Naime, Carpenter je trebao raditi soundtrack i za originalni film, ali je iznenada bio zamijenjen i to zato jer je njegov prethodni film, „Stvor“, doživio debakl na kino blagajnama, tako da studio nije želio riskirati s njim. Umjesto toga, Carpenter je režirao adaptaciju još jednog Kingovog romana – „Christine“.

„Potpaljivačica“ je imala sve preduvjete da ispriča priču na jedan moderan način, paralelno začinjen mračnim tonom Kingovog romana. Nažalost, umjesto toga smo dobili poprilično razočaravajući i prosječan uradak koji se isplati pogledati samo radi Carpenterove glazbe koja ne izlazi iz glave dugo nakon izlaska iz kina. Šteta je samo što se to isto ne može reći i za sam film.