PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Pošlo je točno 50 godina od kada su “Ralje” prvi puta zaplivale kino ekranima. Povodom ove obljetnice donosimo detaljan osvrt i istražujemo kako su “Ralje” postale više od filma. Film koji nije samo obični horor triler već film koji je redefinirao hollywoodsku kinematografiju, započeo eru ljetnih blockbustera, promijenio način na koji gledamo filmove i plivanje u moru, kreirao novi (pod)žanr i promijenio američku pop kulturu. Film koji intrigira publiku i danas. Osim retrospektivnog pogleda na film i rad tada mladog Steven Spielberga, zanima nas zašto “Ralje i danas”, pola stoljeća kasnije, još grizu jednako strašno kao i na prvo kino prikazivanje.
Film je nastao kao adaptacija istoimenog romana iz 1974. godine. Autor Peter Benchley bio je angažiran 1971. godine da napiše roman koji će kao okosnicu radnje imati napade morskog psa. Roman je postao bestseler, a producenti studija Universal Picturesa, Richard D. Zanuck i David Brown, otkupili su prava na adaptaciju prije nego što je roman dospio u tiskano izdanje. Smatrali su da je roman “Ralje” nešto najuzbudljivije što su ikada pročitali te da zaslužuje primjerenu filmsku adaptaciju. Za režiju su isprva razmatrali filmaše poput Johna Sturgesa i Dicka Richardsa. Posao je isprva dobio Richards, no zbog načina na koji je prezentirao morskog psa kao kita izbacili su ga iz projekta. Tada je Spielberg imao samo 26 godina i jedan kino film u karijeri „The Sugarland Express“ čiji su producenti bili Zanuck i Brown. Nakon što je završio sastanak u producentskom uredu, Spielberg je vidio neobjavljenu verziju romana i nakon što ga je pročitao ostao je očaran. Kasnije je Spielberg povukao paralele između Ralja i njegovog televizijskog filma iz 1971. godine „Duel“. Nakon što je Richardson i službeno maknut s projekta, Spielberg je potpisao ugovor kojim je postao režiser filma, a sve ostalo je povijest.
Da snimanje samog filma neće biti tako glatko vidjelo se još u početnim fazama, odnosno na samom scenariju. Spielberg je oklijevao nastaviti režiju jer se bojao da će postati redatelj koji se bavi niskobudžetnim filmovima o morskim psima i kamionima. No, studio je na temelju ugovora stavio veto na njegov odlazak, a sam Brown je uvjeravao Stevena kako će nakon ovog filma imati pravo snimati filmove kakve god želi. Film je dobio budžet od 3,5 milijuna dolara za snimanje i rok od 55 dana za završetak. Kratak rok bio je posebno bitan jer je studio želio izbjeći potencijalni štrajk “Ceha filmskih glumaca” koji se u to vrijeme spremao. Književnik koji je napisao Ralje, Peter Benchley, isprva je bio izabran za scenarista filma. Napisao je čak tri verzije scenarija, no ni jedna se nije do kraja uklopila u Spielbergovu viziju Ralja. On je izbacio sporednu priču iz radnje i stavio je fokus na sam lov na morskog psa. U vrijeme pisanja scenarija, filmska studija su sve više imali problema s već spomenutim “Cehom filmskih glumaca i pisaca” koji su prijetili masovnim štrajkovima. To je stavljalo dodatan uteg na već neslavni početak ambicioznog projekta. Zbog manjka humora, nesimpatičnih likova i nepotrebnih dijaloga Spielberg je u pomoć pozvao nekoliko scenarista da preprave „nedostatke“, a čak troje ga je odbilo. Howard Sackler je pristao, baš kao i Carl Gottlieb koji je bio većinom zadužen za humor. Scenariji za svaku scenu obično su završavali noć prije snimanja istih nakon zajedničkih diskusija. Mnogi dijelovi dijaloga izmijenjeni su izravnom sugestijom samih glumaca koji su imali uloge u filmu. Tijekom samog snimanja dopušteno je improviziranje, a sam Spielberg je osobno tražio da se promijeni uzrok smrti morskog psa. U originalnom scenariju morski pas je trebao uginuti od mnogih rana i povreda, a Spielberg je smatrao da bi publika bolje reagirala na veliki uzbudljivi završetak. Tako je prihvaćena verzija da morski pas ugiba usred eksplozije uzrokovane bocama za ronjenje. Na koncu je ukupno čak 27 scena dodano ili izmijenjeno koje nisu bile u knjizi.
Kada je došao na red biranje glavnih uloga Spielberg je udovoljio producentima da angažira poznate glumce no ne i velike zvijezde. Ovim mudrim potezom Spielberg je želio da donekle „anonimni“ glumci u publici probude osjećaj da se takav slučaj može dogoditi ljudima baš poput njih. Smatrao je da bi zvijezde pokvarile priču zbog prijašnjih uloga i da bi se izgubila intimna nit s publikom. Spielberg je želio da glavna zvijezda projekta bude morski pas. Manje sporedne uloge podijeljene su prve: Lorraine Gary kao Ellen Brody, Murray Hamilton kao gradonačelnik otoka Amity i Susan Backlinie kao prva žrtva morskog psa, Chrissie Watkins. Većina ostalih sporednih uloga pripala je stanovnicima Marthas Vineyarda gdje je film uglavnom i sniman. Glavne uloge, one policijskog šefa, morskog biologa i lovca na morske pse ostale su nepopunjene. Za ulogu Brodyja isprva je bio razmatran Robert Duvall, ali on je želio glumiti samo Quinta. Charlton Heston je bio zainteresiran za ulogu, no on nije bio Spielbergov izbor. Roy Scheider na jednoj je zabavi načuo razgovor između Spielberga i scenarista, te se zainteresirao za ulogu. Njemu je na kraju pripala uloga Martina Brodyja, tako da devet dana prije snimanja filma još nije bilo Quinta ni Hoopera. Uloga Quinta ponuđena je isprva Leeju Marvinu i Sterlingu Haydenu, no obojica su odbili. Producenti su Spielbergu predložili Roberta Shawna. Iako je u početku oklijevao, Spielberg je naposljetku prihvatio njega za ulogu. Na kraju je on bio toliko dobar izbor, da su se čak i njegove izjave u pauzama snimanja ubacivale u scenariji kao replike.
Za ulogu Hoopera bilo je mnogo kandidata: Jon Voight, Timothy Bottoms, Jan-Michael Vincent, Joel Grey i Jeff Bridges. George Lucas predložio je Spielbergu glumca Richarda Dreyfussa. Isprva je Dreyfuss odbio, ali se predomislio nakon svoje loše izvedbe u filmu “The Apprenticeship of Duddy Kravitz”. Bojao se da ga nitko neće željeti angažirati zbog loše izvedbe (na kraju je film bio uspješan), pa se brže bolje predomislio i prihvatio ulogu. Spielberg je upozorio Dreyfussa da ne čita knjigu, jer će se film jako razlikovati. Cijeli lik Hoopera je zatim ponovno obrađen kako bi što više odgovarao glumcu. Snimanje je započelo 2. svibnja 1974. godine. Za lokaciju je izabran otok Martha“s Vineyard u Massachusettsu, nakon što su producenti odustali od lokacije na istočnom Long Islandu. Smatrali su Martha“s Vineyard prigodnijim i realističnijim, jer bi pojava morskog psa uništila turistički posao na kojem se bazira ekonomija odmarališta srednje klase. Osim toga okolni ocean ovog otoka imao je pješčano dno koje je bilo pogodno za mehaničke morske pse, pa je i snimanje istih bilo moguće izvan vidokruga kopna. Spielberg je želio snimiti scene u vodi iz perspektive plivača i ono što oni vide dok plivaju. Za to je trebao posebnu opremu. Za potrebe tih scena osmislila se nova oprema do tada nikad primijenjena na filmu. Bill Butler osmislio je opremu koja olakšava morsko i podvodno snimanje koja je uključivala opremu za održavanje stabilnosti kamere i zatvorenu kutiju za podvodnu kameru. Spielberg je od kostimografa i scenografa tražio da izbjegavaju upotrebu crvene boje kako bi se ostavio što veći vizualni šok kod publike jer bi krv žrtava napada morskog psa bila jedini crveni “adut” u filmu.
U početku je postojala ideja da se izdresira prava velika bijela psina, no ubrzo su svi shvatili da je to nemoguće. Prešlo se na alternativu, odnosno mehaničke rekvizitne psine u punoj veličini. Za potrebe filma izrađeno je čak njih tri, a glavna psina koja se najviše koristila za snimanje nazvan je Bruce, prema Spielbergovu odvjetniku. U ondašnje vrijeme izrada mehaničkih morskih pasa koji su trebali funkcionirati pod vodom bila je pravi pothvat. Čak 40 tehničara sudjelovalo je u izradi onog što će postati noćna mora gledatelja. Kada su morski psi bili dovršeni, kamionima su prevezeni na mjesto snimanja. Poseban tehnički izazov bili su i Quintovi brodovi koji su bili potrebni za snimanje. Od početka stvari nisu krenule glatko. Platforma koja je korištena za vuču čak dva morska psa prevrnula se tijekom spuštanja na dno oceana, pa je bilo potrebno angažirati tim ronilaca da istu izvuku. Samo snimanje bilo je dugotrajno, zahtjevno i iscrpljujuće. Iako je početni proračun bio 3,5 milijuna dolara, film je na kraju koštao devet milijuna dolara. Samo je tri milijuna dolara otišlo na efekte jer su imali problema s morskih psima koji su se konstantno kvarili. Spielberg je inzistirao da se film snimi u oceanu radi autentičnosti. No podcijenio je okrutnu prirodu i divlji ocean. Radilo se prekovremeno, a cijela ekipa filma bila je izgorena od sunca, išibana vjetrom i prekrivena slanom vodom, i to svakodnevno. Bilo je i mnogo kašnjenja u snimanjima: neželjene jedrilice ulazile bi u kadar, kamere su se natopile vodom, a sam brod izrađen za film jednom je krenuo tonuti s glumačkom ekipom. I sama glumačka ekipa imala je velike osobne bitke. Bilo je i onih koji su patili od morske bolesti. Gottliebe je primjerice gotovo izgubio glavu, i to doslovno jer su mu je propeleri skoro odrubili. Dreyfuss je gotovo završio zarobljen u čeličnom kavezu, Shaw je često bježao u Kanadu zbog problema s porezom i previše je pio. Producenti su bili na rubu živaca, ali i svjesni da nema druge nego dovršiti započeto.
No, nije bilo sve tako crno. Kašnjenja u snimanju i kvarovi na morskim psima doveli su do nekih danas kultnih scena. Sam scenariji mogao se usavršavati paralelno sa snimanjem, a kvar morskih pasa zahtijevao je od Spielberga posebnu kreativnost. Tako imamo većinu scena s morskim psom kao nagovještajem agonije, odnosno scena tijekom koje love morskog psa kada je sama njegova lokacija vidljiva preko plutajućih žutih bačvi. Mnogo je kadrova leđne peraje, a sve je na kraju djelovalo još puno napetije i u stilu “manje vidiš, više dobivaš”. Snimke stvarnih morskih pasa snimljene su u južnoj Australiji, a scena s kavezom snimana je tako da su koristili iznimno niskog glumca i maleni kavez kako bi se stvorila iluzija da su morski psi ogromni. Snimka napada morskog psa na kavez je zaista autohtona. Naime, tijekom snimanja afrička jegulja napala je kavez i brod, a Spielberg je tu scenu zadržao u filmu. Scenarij je promijenjen pa tako Hooper bježi iz kaveza te postaje još jedan preživjeli protagonist. Iako je u početku plan bio da se film snimi u roku od 55 dana, snimanje je završeno tek nakon 159 dana. Spielberg je bio uvjeren da je zbog svega navedenog njegova karijera filmaša završena. Čak nije bio prisutan na snimanju posljednje scene kada morski pas eksplodira, jer je vjerovao da ga filmska ekipa planira baciti u vodu kad scena bude završena. Dosnimljene su još neke scene, većinom one podvodne u spremniku za vodu u studiju Metro-Goldwyn-Mayer u Culver Cityju. Tijekom montaže neke scene su rekonstruirane, igralo se s kombinacijom žanrova, ponajviše ubačenog humora u već postojeći horor. Sam Spielberg je odlučio snimiti ponovno scenu kada Hooper otkriva tijelo Bena Gardnera. Studio je odbio financijski trošak pa je Spielberg investirao vlastiti novac.
U montaži je posebno mjesto zauzeo zvuk u filmu. „Igranje“ sa zvukom za zvučne efekte s brodom, podvodnim scenama i scenama na plaži donijeli su filmu realističnost. No, pravi as u rukavu imao je John Williams. Kada je prvi put demonstrirao svoju muzičku ideju za glazbenu podlogu Ralja, Spielberg je mislio da se šali. Uz izmjenjivanje uzorka dviju nota i dodatak takozvane gusarske glazbe (dun…dun..), dobila se jedna od najpoznatijih filmskih glazbi ikada. Sam Williams je tu sekvencu opisao prijetećom, baš poput morskog psa koji napada instinktivno, neumoljivo i nezaustavljivo. Glazba koja odaje dojam prijetnje i sugerira da je opasnost u blizini savršeno se uklopila u atmosferu filma. Mnogi stručnjaci za filmsku glazbu ovu sekvencu vide kao prikaz disanja morskog psa, dok je drugi vide kao imitaciju ljudskog disanja. Glazba koja u kombinaciji zvuka i tišine iskorištena je nevjerojatno vješto kako bi povezala publiku s temom napada morskog psa stvarajući dodatnu tjeskobu i neizvjesnost. Williams je za svoju glazbu dobio Oscara, a Spielberg je kasnije tvrdio kako film ne bi bio ni upola uspješan da nije bilo baš te glazbene podloge.
Mora se svakako priznati da, iako su Ralje bile pionir u prikazu borbe čovjeka i velike bijele psine na ekranu, film svoju originalnu ideju vuče od prijašnjih književnih opusa. Naravno, najveća paralela se može povući s Moby Dickom, Hermana Melvillea ili primjerice Hemingvejskim djelom Starac i more. Mnogo scena iz filma inspirirano je filmovima, poput “Čudovišta iz Crne lagune”, pa čak i King Konga i Godzille. Sve su to znanstveno fantastični filmovi s elementima horor filmova, samo je Spielberg otišao korak dalje i Raljama dao spoj trilera, horora i akcije. Nakon pogledanog filma mnogi su kritičari i stručnjaci tvrdili da “Ralje” nisu samo film o lovu na morskog psa, već su ih vidjeli kao kritiku konzumerizmu, a mnogi vide metaforu u tome što u filmu nema niti jednog crnca, a veliku većinu filma nisu prisutne ni žene. Mnogi su čak film gledali s političkog spektra pa su tvrdili da je morski pas metafora za strah od stranih neprijateljskih političkih ideologija poput komunizma i fašizma. Od svih teorija nekako se najdosljednija čini ona Neala Gablera koji je imao teoriju kako je film podijeljen na znanost (predstavlja ju Hooper), spiritualizam (predstavlja Quint) te “običnog čovjeka” (Brody).
Kada je film bio spreman za puštanje u kina, Universal se odlučio na tada neuobičajenu praksu. Odlučili su potrošiti 1,8 milijuna dolara na marketing filma. Snimili su spot za čiju su reklamu platili 700 000 dolara koji se vrtio na nacionalnoj televiziji. Također, medijski prostor bio je ispunjen prepoznatljivim posterom na kojem se morski pas približava usamljenoj plivačici. Producenti su redovito u medijskom prostoru i prije izlaska filma prezentirali film i knjigu, a za Ralje je bilo nevjerojatno puno mercha koji za to vrijeme nije bio toliko prisutan za pojedinačne filmove. Nakon pogledane posljednje pretpremijere tj. finalne verzije filma predsjednik Universala Lew Wasserman naredio je da se film s početnih planiranih 900 kina prikaže u manjem broju kina. Na dan prikazivanja u kinima 20. lipnja film je prikazan u 464 kina (409 u SAD-u, a ostatak u Kanadi). Film je zatim krenuo u široku paletu domaće i inozemne distribucije te se vrtio na filmskim platnima cijelo ljeto. No, ono što je uslijedilo nitko nije mogao očekivati. Film je postigao nezabilježen uspjeh te je proveo 14 uzastopnih tjedana kao film broj jedan u SAD-u. Film je oborio sve moguće dotadašnje rekorde po zaradi koja je iznosila 123,1 milijun dolara. Taj iznos se drastično povećao svjetskom distribucijom, pa su tako Ralje držale rekord kao film s najvećom zaradom svih vremena sve do pojave Ratova zvijezda. Film je kasnije dobio svoje nastavke te je postao jedna od najuspješnijih franšiza na svijetu.
Ova odlična zarada s napumpanim marketingom jako se svidjela studijima. Za neke kritičare, poput Petera Biskinda, Ralje su predstavljale film koji je smanjio važnost tiskanih recenzija, čineći gotovo nemogućim da se film polako gradi pronalazeći svoju publiku kvalitetom. Ralje su, baš poput svog glavnog protagonista, grizle brzo i učinkovito publiku u kino dvoranama donoseći ogroman novac studijima koji su željeli da svaki idući film bude upravo takav. Film je također odigrao važnu ulogu u postavljanju ljeta kao vrijeme kada se prikazuju najveći filmovi konkurentskih studija tj. početak prikazivanja blockbustera. Dugo vremena je zima bila period distribucije najočekivanijih filmskih hitova, dok je ljeto bilo rezervirano za filmove koji su prema procjeni studija bili potencijalni neuspjesi. Uspjeh Ralja okrenuo je vodu na neki novi mlin. Nakon Ralja pojavili su se slični filmovi koji su uspjeh temeljili na bogatom marketingu i studijem kao štitom. Ratovi zvijezda svoj uspjeh na neki način mogu zahvaliti Raljama koji su otvorili put za nove blockbustere.
Ralje su postigle ono što uspiju rijetki: kulturološki i ekološki utisak. U smislu kulturološkog, Ralje su postigle ono što je Hitchcock napravio sa scenom tuširanja iz Psiha. Ralje su navele gledatelje da se boje ulaska u more, plivanja u dubinama i samih morskih pasa. Smanjena posjećenost plaža, povećan broj prijava viđenih morskih pasa i nažalost ubijanje istih bile su izravni produkt tjeskobe izazvane filmom. Upravo je ubijanje morskih pasa navelo autora knjige i samog Spielberga da se uključe u aktivnu zaštitu morskih pasa koji su se nažalost našli na meti. Uz sve navedeno Ralje su mnogim filmašima poslužile kao izravna inspiracija za horor filmove u kojima je glavna premisa borba protiv životinja ljudoždera. Verzije tih vodenih ljudoždera i grabežljivaca objavljene su tijekom 1970-ih i 1980-ih. Nastale su mnoge parodije, ali i filmovi koji su tvrdili da su nastavci Ralja pa su bili tuženi kao plagijati. Ralje, glazba, morski pas kao zlikovac, citati, trenutci iz filma redovito su nalazili svoje mjesto na popisima najboljih trenutaka na filmu ikada.
Film se kao simbol proširio na druge branše. Inspirirao je dvije tematske vožnje u zabavnim parkovima: Universal Studios Florida i Universal Studios Japan. Snimljeno je nekoliko video i mobilnih igara na temelju filma. Ralje su se uspješno prebacile i na daske koje život znače. Predstava „The Shark is Broken“ i mjuzikl „Bruce“ bile su kazališne uspješnice, a bavile su se temama vezanim za Ralje. Ralje su od početne katastrofe za vrijeme snimanja stigle i do stvaranja vlastitog franšizinga. Dobili smo još tri nastavka koja su kod kritičara prošla dosta loše, a ni jedan film nije zaradio ni približno kao original. No, iako su nastavci bili dosta loši, zadnji film se čak našao na listama najgorih ikada snimljenih nastavaka, Ralje su postale mit. Film koji je zaradio nevjerojatnih 260,7 milijuna dolara u svom prvom prikazivanju postigao je nešto dotada neviđeno: masovnu marketinšku kampanju, istodobno otvaranje filma u stotinama kina i rekordnu zaradu. S Raljama se rodio pojam blockbustera i podigao se pojam horor filma na višu razinu.
Ralje su uglavnom dobile pozitivne kritike. Mnogi su hvalili mladog Spielberga u njegovom umijeću manipulacije i pričanja horor napete priče. Dosta kritičara tvrdilo je kako je film zaista krvav i grozan te kako su neke scene previše uznemirujuće za odrasle osobe, kamoli za djecu i mlade. Postoji priča kako je navodno tijekom prikazivanja Ralja došlo do slučaja neuroze kod djevojke od 17 godina. Djevojka je navodno nakon pogledanog filma počela patiti od poremećaja spavanja i anksioznosti da bi uskoro imala konvulzije uz vrisak: “Morski psi! Morski psi“! Slučaj ove djevojke doveo je do toga se da se film, uz Egzorcista, smatra opasnim za pojedene skupine gledatelja zbog izazivanja stresnih reakcija. Film je osvojio brojne filmske nagrade među kojima se posebno ističu tri Oscara (najbolja montaža, najbolji zvuk i najbolja originalna dramska glazba). Nije osvojio Oscara za najbolji film za koji je bio nominiran. Ralje su se nakon kino turneje 1980. godine našle na televizijama diljem svijeta na VHS izdanjima. Godine 2000. Ralje su dobile i svoje DVD izdanje, a za posebne jubilarne godišnjice često su izlazili posebni dodatci uz DVD-e kao i dokumentarci koji su prikazivali drukčiji svijet Ralja.
Što se tiče samog Spielberga, Ralje su njegovu karijeru lansirale iznad svih očekivanja. Iako je je zbog Ralja kao tada mladi redatelj dobio laskavu pažnju, dobio je i uteg očekivanja i pritiske za iduće projekte. Sam Spielberg je izjavio. „Ne mislim da ću ikada komercijalno nadmašiti Ralje“. No, gadno se prevario. Spielberg je 1982. godine snimio znanstveno-fantastični film “ET” koji je zaradio oko 792,9 milijuna američkih dolara na kino blagajnama i postao klasik. Zatim je snimio 1993. godine Jurassic Park koji je zaradio nevjerojatnih 1,046 milijardi američkih dolara na kino blagajnama, postao klasik i jedna od najpoznatijih franšiza koja “živi” i danas. 2008. godine snimio je “Indianu Jonesa i kraljevstvo kristalne lubanje” , nastavak još jedne uspješne franšize, koji je na kino blagajnama je zaradio oko 790,7 milijuna američkih dolara. Odmaknuo se Spielberg i od poznatih populističkih shema i zagrebao po sumornim povijesno-političkim temama te svijetu filma podario dva remek djela: “Schindlerovu listu” i “Spašavanje vojnika Ryana”. Naravnom bilo je tu još mnogo filmova kroz godine, koji su se ironično događali daleko od morskih površina. Ralje su po zaradi postale deveti film u njegovoj karijeri, no možda i film s najvećim kultnim statusom.
U čast 50. godina od premijere Ralje su se vratile masovno na kino ekrane (moći će se gledati u IMAX-u i 4K restauriranoj verziji) i gle čuda opet su poharale kina i postale dominantne na aktualnom box officeu. U Los Angelesu će se održati izložba „Jaws: The Exhibition“ na kojoj će se moći vidjeti originalni rekviziti, kostimi i nikad viđene fotografije. Izašao je i dokumentarac „Jaws 50: The Definitive Inside Story“, dok Universal Studio priprema tijekom cijele godine posebne tematske atrakcije, suvenire i kulinarske događaje s motivima iz filma.
“Zašto nas toliko boli ugriz Ralja iz 1975. godine?”
Odgovor se krije u samom filmu, koji je paradoksalno postao više od filma. Ralje simboliziraju trenutak kada je publika počela ne samo gledati već i osjećati film. Strah koji ne vidimo, zvuk koji simbolizira opasnost, gluma koja izgleda zaista stvarno, a ne filmski, sve to čini Ralje vječnim remek djelom. Danas, kada živimo u eri virtualne stvarnosti i CGI čudovišta, Ralje nas podsjećaju da strah dolazi ponajprije iz sugestije, ne iz prikaza. Velika umjetnost koja u slučaju Ralja traje već 50 godina proizašla je iz najgorih uvjeta, ali možda najkreativnijih rješenja na filmu ikada. U to sam se mogla uvjeriti prije nekoliko dana kada sam u atmoferi Ljetnog kina Bačvice, odmah uz more, uživala u gledanju filma na velikom platnu. Bilo je to iskustvo za pamćenje i na najboljem mogućem mjestu. Cijelo vrijeme sam gledala prema moru, i to u strahu da ne ugledam veliku bijelu psinu. I svaki put, kad uđem u more, prvo čega se sjetim upravo su scene iz Ralja. Taj strah je vječan. Vječan poput Ralja.
