Bring Her Back – horor koji vraća vjeru u žanr

Često se u filmskim razgovorima dotaknem teme vezano uz glumce koji su cijelu svoju karijeru poznati po ulogama u komedijama, da bi onda u jednom dijelu svoje karijere odlučili promijeniti žanr te se okušati u sasvim drugačijim filmovima, najčešće hororima. Vidjeti “onog glumca iz komedije” u “ozbiljnoj” ulozi uvijek je bilo zanimljivo i predmet mnogih rasprava. Sjetimo se samo Robina Williamsa koji je iznenadio kao negativac u filmu “Nesanica”, redatelja Christophera Nolana. Ovo “ozbiljnoj” sam namjerno stavio pod navodnike jer mi se čini kako još uvijek mnogi komediju smatraju žanrom koji je, eto, lagana filmska kategorija. Istina je, dakako, dijametralno suprotna. Glumci koji se dokažu u komedijama redovno oduševe u ulozi koja im nije tipična. Najsvježiji primjer je Hugh Grant i njegova izvedba u hororu “Heretic”. Iako su možda žanrovski različiti, komediju i horor zapravo povezuje ta vječna podcijenjenost. Ona dijelom stiže od “filmskih snobova” koji samo art filmove u kojima gledamo jedan kadar tri sata jedino smatraju umjetnošću, a dijelom i od zahtjevne publike, ljubitelja žanra, čiji su apetiti poprilično veliki kada je u pitanju smijeh i strah. U ove potonje ponekad i sam upadnem, ali bez neke loše namjere i više sa željom da pronađem nešto novo i drugačije. U tom pogledu, a što je u povod ovakvog uvoda, uistinu je veliko osvježenje pojava na filmskoj karti braće Dannyja i Michaela Philippoua. Dvojac koji je svoju karijeru započeo komičnim klipovima na YouTubeu, kanalu poznatijem kao RackaRacka, prije nepune dvije godine snimio je svoj prvi dugometražni film u karijeri, i to upravo horor pod nazivom “Talk to Me”. Film je postao apsolutni favorit na mnogim horor listama najboljih filmova godine, tako da nikoga nije pretjerano iznenadilo kada su braća snimila novi film, također horor, Bring Her Back, a koji je prije svega par dana stigao i u naša kina. Od komedije do horora. Braća Philippou.

“Bring Her Back”, kao što to sam naslov sugerira, podjednako simbolizira oproštaj i želju. U glavnoj ulozi pratimo Sally Hawkins u izvedbi Laure, udomiteljice koja prima u svoj dom Andyja (Billy Barratt) i Piper (izvanredna Sora Wong). Stvari će krenuti u jezivom smjeru kada Oliver (Jonah Wren Philips), dječak kojeg je Laura prethodno udomila, počne pokazivati sve čudnije ponašanje. Ovo je film u kojem je horor samo prividno nadnaravan i nekako imam dojam kako su, za razliku od “Talk to Me”, braća ipak više fokus stavili na emocionalni dio čija je napetost, a koja se stvara tijekom cijele radnje, ipak u velikoj mjeri drugačija nego što smo to osjećali u njihovom prethodnom filmu. U psihološkom smislu, posebice kada su u pitanju postupci pojedinih likova, tu ponajprije mislim na izvanrednu Sally Hawkins u ulozi Laure, djeluje puno strašnije i jezivije. Laura kao glavna antagonistica jako je složen lik. Dati joj ulogu udomiteljice, a koja je ujedno i terapeutkinja, bio je pun pogodak i rekao bih nimalo slučajan odabir. Naime, njen cilj kojem teži puno je strašniji od bilo kakvih nadnaravnih stvari. Ona poznaje psihologiju ljudi, ali to ne koristi kako bi im pomogla. Dapače, ona sve te sposobnosti upotrebljava ne da liječi osobe, već da ih slomi. Taj njen skriveni motiv u velikoj mjeri određuje smjer i odnose u filmu, barem nam se tako čini u samom početku. Ona u nekim trenucima djeluje toplo I pristupačno, a u nekim mračno i jezivo. Lik s toliko emocija i drugačijeg tona same pojavnosti, različite facijalne ekspresije.

Ovo je je višeslojan film koji se zapravo najbolje i zrcali kroz lik Laure. Sve ono što vidimo kroz njenu fizičku pojavu prikriva sve ono što ne vidimo u psihološkom smislu. Izvana ona djeluje veselo, no ispod toga se krije ton i karakter koji ne pristaje toj njenoj vanjštini. Pratiti njen razvoj istovremeno znači pratiti i samu priču. Sve do epiloga kada slagalice postaju smislene na svim različitim slojevima filma i lika. Ono što sam ja osjećao gledajući izvedbu Sally Hawkins u prvom je redu frustracija i to ponajviše jer sam vidio sve ono što nitko drugi u filmu nije mogao. Također, izabrati Sally za takav lik uistinu je bio pun pogodak. Sally inače ne vežemo uz ovakve uloge, tako da je ona još jedan dokaz svega onoga što sam napisao u uvodu same recenzije. Sally je izvanredna karakterna glumica koja se jako dobro snašla u žanrovskom filmu i u ulozi u kojoj je nismo prije imali priliku gledati. Braća Philippou kroz njen lik na pametan način obrađuju, odnosno bilo bi preciznije reći prikazuju temu tuge. Upoznavajući je kroz film, stekao sam dojam kako tuga dobiva sve veću snagu kroz morbidnost izolacije. Ta izolacija, međutim, ne stvara bol samo za jednu osobu. I to je zapravo najveći horor koji je prisutan kroz ciklus koji se događa i koji je zastrašujući sam po sebi. Najgore od svega je i što sam se sam povezao s njenom likom, tako da su mi scene koje su trebale biti strašne i jezive u mojim očima bile tužne i tragične. Lauru u tom pogledu nisam doživio kao lošu osobu, već sam je pokušao shvatiti na ljudskoj razini. Postavljao sam si pitanja u smislu što ju je navelo da postane takva kakva jest. Postoji jedan odličan citat iz filma Get Out, a koji govori o tome kako je najgore što se čovjeku može dogoditi da izgubi razum. Nažalost, upravo se to dogodilo Lauri. I to je razlog zbog kojeg me nije bilo strah njenih postupaka, već su mi jednostavno izazivali tugu i suzu u očima. Baš kao i veći dio filma.

Redatelji su nam isporučili film koji nas suočava s boli, i to boli koju osjećamo sinkronizirano kroz zvuk i sliku. Zajedno djeluju poput prave noćne more. Kad bolje razmislim, rekao bih kako je dizajn zvuka gotovo najstrašniji, pa čak i od svega onoga što vidimo. Zvuk ne možeš lažirati, a u ovom filmu zvuk predstavlja pravu definiciju horora, posebice u sceni kada nož i zubi plešu morbidni tango koji nećete tek tako lako moći zaboraviti nakon gledanja, pardon slušanja. Jer čak i ako skinite pogled s velikog kino platna, a što će vam se vjerojatno dogoditi bez obzira koliko ste horora pogledali u životu, nećete moći pobjeći od zvuka jeze scene. Ta nemogućnost bijega čini film klaustrofobičnim, jezivim i upečatljivim, kao da vas poput najgoreg mogućeg čudovišta žvače u svoj svijet iz kojeg nema izlaza. Film je vizualno jako dojmljiv, posebice kada su u pitanju krvave scene kojih je puno više nego što je to bio slučaj kod T”alk to Me”. Redatelji ovdje stvaraju zvučni pejzaž krvavih scena koji potiču gledatelje da okrenu glavu, ali da ipak osjete intenzitet tog trenutka.

Suptilnost u filmu najbolje se ocrtava kroz obično disanje likova, potpuno drugačije nego što inače viđamo u hororima kontroliraju ritam i tempo scene. Tako doslovno postajemo opsjednuti zvukom koji je na neki način i poseban lik u filmu. To je najbolje vidljivo kroz VHS snimke koje Laura gleda tijekom u pojedinim trenucima filma. Taj šum koji čujemo kao da preplavljuje njen zdravi razum, a da ona to uopće ne primjećuje. Redatelji su dosta pažnje posvetili detaljima. Jako mi se svidjela metafora sata koji otkucava sve sporije dok Laura drži jedan od najupečatljivijih monologa, a kroz koji mi kao gledatelji postajemo svjesni njenog gubitka. Unatoč svim tim krvavim scenama, film ima radnju koja je vođena emocijom i s dubinom koja nas vodi na suočavanje s tugom koja je neizbježna. Horor žanrovski, ali onaj braće Philippou najbolje i najiskrenije prihvaća tu temu i to kroz likove u kojima se možemo prepoznati, pa čak i kada se ne slažemo sa svim onim što rade. Energija filma i jest najviše usmjerena prema likovima. Istina, film jest mračan ali je iskren i emotivan.

Za svaki lik u filmu postoji neka vrsta vizualnog jezika. Iako je film žanrovski horor, postoji dio koji bi mogli svrstati u obiteljsku dramu, a koja se ocrtava kroz odnos Andyja i Piper. Obična riječ, poput “grejpa”, čini se toliko topla, pogođena i ispravna za njih dvoje, a kroz koju se ocrtava prijateljstvo i sigurna luka za dvoje likova koji su se našli u situaciji koja je za njih, pored sve ostale tragedije koju su doživjeli, dodatno tramutična. Andy na stvara Piperin svijet, budući da ona ne vidi, i to je uistinu predivan odnos koji njih dvoje imaju tijekom cijelog filma, pa čak i kad se svađaju, a što daje dodatno na autentičnosti. Andy igra ulogu njenih očiju, prikazuje joj stvari na ne baš istinit način, te pokušava sakriti sve one negativnosti s kojima se i sam suočava. Oni su, mogu slobodno reći, pronađena obitelj, čija je veza postala snažnija nakon proživljene tragedije. Oslanjaju se jedno na drugo. Unatoč situaciji, osjeća se optimističan ton, barem djelomično kroz njih dvoje, a što redatelji pojačavaju odabirom jednako tako optimističnog soundtracka, gdje bih posebno izdvojio pjesmu “Untouched”. Čini mi se kako odabir pjesama u filmu nije slučajan već je rađen s namjerom. Ta vrsta optimističnog popa djeluje opuštajuće ne samo za likove već i za nas gledatelje. Kao da nam redatelji pokušavaju malo smiriti živce dok se nalazimo u svim tim napetim situacijama. Pa ipak, to je samo kratkotrajan osjećaj jer opet znate da se događa nešto loše. Tako se i zrcali cijeli film koji govori o različitim percepcijama dojma i pogleda.

Slično kao i u filmu “Talk To Me”, redatelji kroz groteskne scene tjeraju gledatelje da se brinu za likove, odnosno da im je stalo do njihove sudbine. Iako je Laura na neki način pokretač motiva i radnje, primjerice kad se svjetla ugase i djeca krenu na spavanje dobivamo uvid u njen svijet, no film ne gledamo samo kroz gledište jedne osobe. Kroz pojedine likove osjećamo nadnaravno iskustvo, a što se dodatno pojačava radom kamere kroz krupne kadrove s kojom kao da dodirujemo način na koji osjećaju svijet u kojem žive. Tu bih, uz Andyja i Piper, svakako spomenuo lik Olivera, a koji nam je priuštio, bez pretjerivanja, najuvrnutiju dječju izvedbu koju sam vidio u nekom horor filmu duže vrijeme. Opsjednutost zvukovima nije samo usmjerena prema nama, već i likovima koji ih doživljavaju u trenucima napadaja panike kada im se cijeli svijet ruši. Taj “teniski meč” u kojem se loptica perspektive prebacuje s jedne mreže na drugu itekako je upečatljiva, te je film u tom pogledu jako uravnotežen.

Iako tema o gubitku i prevladavanju tuge jest uobičajena za horor žanr, film djeluje terapeutski. U redu, možda ne na način na koji bi tome pristupila Laura, da se malo našalim, već na jedan iskren način. Kao da vas tjera da razgovarate, bilo sa samim sobom ili s ljudima do kojih vam je stalo, o stvarima koje bi vam inače bile teške ili se barem pokušavate suočiti s njima. No, osim tuge, za mene je ovo film koji govori o ljubavi, a koju osjećate a da i nemate potrebu ulaziti u širinu pozadinske priče. Likovi su izvan svega toga, nemamo motiv dodatno upoznavati svijet koji je izvan njih, ali izvan svih nas, dovoljno je da ga osjećamo. I za to nam ne treba kontekst. Bitno je da je stvarno, odnosno da osjećamo da je prisutno i baš zato ne mora nužno ni biti prikazano na filmu. Film gradi alegoriju oko tuge, ali izbjegava klišeje koji su poznati u horor žanru, već kroz intimnost topline Lurine tuge privlači nas u svijet koji ne možemo izbjeći.

Svaki kadar snimljen je s namjerom, pa iako je riječ o hororu, ili baš zato, vjerujem kako će ga mnogi uspjeti doživjeti jako osobno. Kroz praktične efekte koji su korišteni u filmu taj se dojam još više pojačava. Tuga na neki način prožima cijeli film, i to ne samo kroz metaforu. Od likova pa sve do dizajna zvuka, posebice scena koje oblikuje kiša, sve to predstavlja tugu likova. Ovo je film koji vas tjera da s njim neugodno suosjećate. Istovremeno čudovišan, ali i ljudski empatičan. Radnju ne gledamo kroz prizmu horora, već kroz emocije. I zato je jako bitno doživjeti lik kao što je Laura koja se bori s onim što mora, ali ne želi učiniti. Ona nije negativac u mojim očima, već ju je iskustvo pretvorilo u nešto što ona zapravo nije. I tako Laura humanizira nešto što bi nam u većini slučajeva djelovalo kao groteskno ili nadnaravno. Prirodnost i ranjivost likova zapravo plešu emociju filma, doslovno i figurativno.

Danny i Michael Philippou definitivno postaju najbolji predstavnici modernog horora. Svježina koju daju u žanr, njihov stil i senzibilnost, uistinu je jedinstven. Načinom na koji pristupaju priči, odnosno prema temama koje su već poznate i puno puta obrađene, uspijevaju nas suočiti nas sa svim našim nesigurnostima. “Bring Her Back” je u tom pogledu naš vodič kroz sve strahove i patnje. Film koji vraća vjeru u horor žanr.