Plava ili crvena pilula? Svi se sjećamo dvojbe pred koju je stavljen Neo, lik kojeg je utjelovio Keanu Reeves u kultnom filmu „Matrix“. Da, „Matrix“ je film koji je postao dio filmske kulture, između ostalog i zbog tog vječnog pitanja, danas u svijetu Interneta aktualnijeg više nego ikada prije. „Ajme, ti tvoji filmovi, to nije stvaran svijet.“, rečenica koja je otrovno odapeta prema mom svijetu od strane jedne osobe, zapravo najbolje potvrđuje iluziju kakvu ljudi imaju prema ljubiteljima filmova. Istina, filmofili možda jesu sanjari koji vole živjeti u različitim svjetovima, mjestima u kojima se osjećaju drugačije, ljepše i posebnije, i za koje će crvena „matrixova“ pilula uvijek biti bolji izbor. Ali to nije, kako se pogrešno misli, zbog privida iluzije, već zbog stvaranja stvarnosti koju upravo ta iluzija (u)čini malo ljepšom i vrijednom borbe. Tada ta iluzija, barem u našim očima, i postaje stvarnost. Utjecaj „Matrixa“ je u tom pogledu nemjerljiv, ali za mene će, osim tog filmskog, postojati i jedan drugi „Matrix“ koji me neusporedivo više oblikovao i kojeg sam živio otkad znam za sebe, ali koji se, nažalost, pretvorio u sliku koja će s vremenom postati najljepša, ali i najbolnija moguća uspomena. Taj „Matrix“ je disao moje filmofilsko odrastanje, a svoje najljepše mjesto imao je u istoimenoj videoteci u Splitu koja je prije nekoliko dana prestala s radom, što je i povod ovog mog teksta.
Odakle uopće početi kada je u pitanju Videoteka „Matrix“? Iskreno, nemam pojma. Sjedim pola sata ispred jebenog praznog papira, ali riječi nikako ne dolaze u glavu. Zapravo, kada bolje razmislim, praznina i jest najbolji opis osjećaja koji trenutno živi u meni. „Matrix“ je bio moje djetinjstvo koje je uvijek bilo živo, naprosto zato jer je vječno. Djetinjstvo u kojem ne možeš odrasti, i u kojem su filmovi na policama bili učitelji života iz koje si crpio sve ono što život jest – šaka suza, vrića smija. Ima nešto čarobno u tim videotekarskim policama jer bez obzira koliko te puta odveli u različite filmske priče, uvijek bi te vratile na onaj isti osjećaj uzbuđenosti uoči samog otkrivanja tog svijeta. Taj osjećaj bi bio jednako čaroban, bez obzira imao deset, dvadeset ili trideset pet godina. Osjećaj, istina, možda jest isti, ali ljudi su ti koji se ipak mijenjaju. U svojih tridesetak godina života doživio sam brojne faze, pa iako sada živim onu najsretniju, nekako se uvijek volim podsjetiti na onu najgoru, najtužniju. Ne zato jer sam mazohista, već jer baš zbog tog lošeg perioda više cijenim sve ono što imam danas. A upravo je u tom lošem periodu, posebice u najosjetljivijim godinama, postojalo mjesto koje je tu tugu pretvorilo u radost – videoteka „Matrix“.
„Matrix“ je mnogima bio poput doma, mjesto u kojem su se osjećali ugodno i sretno. To nije bilo mjesto gdje se iznajmljuju filmovi, već mjesto druženja, stvaranja novih prijateljstava, ali i ljubavi. Sjećam se u srednjoj školi koliko sam puta išao preko velikog odmora u „Matrix“, zajedno sa svojim najboljim prijateljem Zagijem, jer su baš tamo uvijek bile najzgodnije cure u školi. U Barceloni kažu za nogometni klub kako je „više od kluba“, jednako tako je i za nas splitske filmofile „Matrix“ definitivno bio „više od videoteke“. Tamo sam posudio prvi pornić, što se nikada neće zaboraviti, a koji je naravno dolazio u posebnim omotima, tako da slučajno roditelji doma ne bi vidjeli „zabranjeno voće“ u torbi. Najjače je bilo što si uz pornić uzeo još par drugih filmova koji te realno nisu ni zanimali, čisto da barem malo prekriješ sramotu kod djelatnice na pultu. I ne samo to, o filmovima koji su se birali vikendom uvijek su se vodile rasprave. Nije bilo sasvim svejedno radi kojih ćeš naslova dobiti „asa“ iz nekog školskog predmeta jer si proveo subotu i nedjelju gledajući filmove. Torba puna VHS kaseta bila je moj prozor u dvorište obrazovanja, a taj sam ispit uvijek rado polagao upravo u dragoj videoteci „Matrix“.
Život uvijek piše priče, pa je tako i mene na neko vrijeme odvojio od drage videoteke, ali je ona bila u srcu kroz jedno drugo moje posebno mjesto – videoteku „E.T.“, koju je u Kaštel Starom držao legendarni Damir Zec. Kroz taj odnos koji sam imao sa dragim „Zekom“, stvorio sam i neraskidivu vezu s „Matrixom“, jer kao što su kina u onom fizičkom smislu različita, osjećaj gledanja filmova u njima identično je čaroban. Na isti način sam doživljavao i te moje dvije najdraže videoteke. Pa ipak, životna sudbina me opet odvukla prema „Matrixu“, kada sam prije četiri godine odlučio stvoriti zajednički život sa svojom srodnom dušom u Splitu. Ta moja srodna duša, baš kako svi znate, također je velika ljubiteljica filma, tako da je među prvim stvarima koje sam joj pokazao kad je stigla u Split bila upravo „Matrix“ videoteka. Uistinu je čaroban osjećaj kada te nakon toliko godina sudbina ponovno vrati na tako jedno posebno mjesto, ali ovaj put s još posebnijom osobom. Bila je to za nju ljubav na prvi pogled, a koliko smo imali ljubavi i strasti prema „Matrixu“ najbolje dokazuje naša volja i želja kada smo sa Žnjana, dakle sa potpuno drugog kraja Splita, gotovo pa redovno išli pješke prema našem omiljenom mjestu u gradu.
Ljubav i strast….to je odgovor na pitanje zašto je „Matrix“ tako dugo živio. Da, ljubav i strast djelatnica i vlasnice videoteke koja ih je gurala naprijed, čak i kada se činilo da je sve propalo, da je bitka uzaludna. I dok su svi uzimali onu plavu pilulu iz filma, životni Matrix ipak nije posustajao. Živio je i dalje u čudesnom svijetu filma. Ne toliko radi sebe, već zbog one male šačice filmofila koji su mu ostali vjerni. Nadao se naš dragi Matrix da postoje i dalje filmofili kojima je stalo do njega, ali nekako se ona crvena pilula s vremenom, ma koliko god se on trudio, počela pretvarati u plavu. Filmofila je bilo sve manje, i baš kao što su splitski filmofili okrenuli leđa gradskim kinima Centralu, Marjanu i Tesli, tako su okrenuli leđa i videotekama. Kada su se prije nekoliko godina zatvarala gradska kina, svi su za njima žalili preko društvenih mreža. Ali znate tko su bili krivci za zatvaranje kina? Upravo takve „fejs narikače“ koji su pored tih istih kina prolazili kao političari pored poštenja. Slično je i s videotekama. Vjerujem kako će na ovu vijest svi stavljati tužne smajliće po društvenim mrežama, ali zapravo je jedini tužni smajl činjenica kako se velika većina u potpunosti predala umjetnoj inteligenciji. Postali smo roboti.
Kada god bih nekome rekao da i dalje idem u videoteku, dobio bih posprdan pogled koji je govorio – „ala debila, plaća filmove u videoteci, a na internetu to sve ima besplatno.“ Istina, na internetu možda i jest sve to besplatno, ali zato internet nema nešto puno važnije i bitnije. Nema onaj osjećaj kada uđeš u videoteku i kada osjetiš miris filmova koje držiš u tom trenutku u rukama. Nema onaj osjećaj kada hipnotizirano buljiš u opise na omotima filmova. Nema onaj osjećaj kada imaš dojam kako u naručju posjeduješ cijeli jedan svijet kojeg se spremaš istražiti. Nema onaj osjećaj uzbuđenja uoči samog gledanja filma. Pa ipak, bitka je svejedno izgubljena. Jer, danas pronaći nekoga za druženje i odlazak u kino, a o videotekama da i ne govorim, naprosto je nemoguća misija. Ljudi radije biraju udobnost svog doma, a izlazak vani doživljavaju kao najgoru moguću kaznu. Naravno, danas je sve dostupnije, ali upravo ta dostupnost i stvara onu stvarnost u kojoj se sve manje cijene upravo ti isti filmovi. To je činjenica. Jer, prije je izbor filma bila prava avantura u kojoj si gledao neki film po par minuta prije negoli bi ga odlučio iznajmiti. Danas se sve svodi na obični klik. Do njega se dolazi lako, bez truda i emocija, pa zato i ne postoji takva vrsta poštovanja. Da se razumijemo, meni je jasno kako dolazi novo vrijeme i to je sve proces koji je neizbježan, ali je svejedno žalosno što se u tom procesu ipak gubi, htjeli mi to priznati ili ne, ona iskrena ljubav i strast. Prema filmu. Prema mjestu. Prema videotekama. Prema kinu. Sasvim je svejedno.
Videoteke su možda fizički nestale, ali one će živjeti u srcima filmofila vječno. Važnost videoteka je nemjerljiva. Uostalom, da nije bilo videoteka, tko zna da li bi uopće uživali u filmovima Quentina Tarantina. Svi znamo njegovu priču u kojoj je od radnika u video klubu postao jedan od najpoznatijih filmskih redatelja, čiji su filmovi uvijek bili neka vrsta nostalgične filmofilske slike. „Matrix“ je u tom pogledu bila videotekarska „Mona Lisa“, koja nam je, eto, ukradena, ali za to apsolutno nikoga nije briga. Da li se moglo to izbjeći? Apsolutno da! Bez obzira na trendove i nova vremena. Ali naravno, umjesto šeranja slika po fejsbuku u kojima se nostalgično govori o videotekama kao mjestima koja su bila „vaš Netflix“, možda bi ipak bilo bolje da ste ponekad ta ista mjesta s vremena na vrijeme koji put ipak posjetili, i to dok su još uvijek radila. Sada je, ipak, prekasno. Kao što je prekasno za sve dobre stvari koje su značile u gradu Splitu. Naravno, uvijek možete licemjerno žaliti za nečim što vam je godinama bilo na dohvat ruke, dok se sada na tim istim mjestima koja su bila kina i(li) videoteke, onim kojima ste davno okrenuli leđa, otvaraju novi fast foodovi, skupocjeni restorani ili klubovi za pijane turiste. Dobrodošli u „Matrixov” kraj, onaj koji je nastao vašim izborom plave pilule, i čiji ste recept vi sami prepisali. I zato barem budite fer i nemojte licemjerno žaliti za tim istim mjestima. Jer, za njih vas je davno prestalo biti briga.
Dragi Matrix,
Siguran sam da sam i ja mogao učiniti više. Možda u zadnje vrijeme i malo više obilaziti i posjećivati sve one predivne police koje su mi dale toliko radosti. Možda, ne znam. Ali zato znam da ćeš u mom filmofilskom srcu živjeti vječno.
Hvala ti na uspomenama!
