Trijumf Anore na dodjeli Oscara – pet zlatnih kipića za film Seana Bakera

Održana je 97. dodjela Oscara. Film „Anora“, redatelja Seana Bakera, apsolutni je i zasluženi dobitnik večeri. Film je nagrađen u čak pet kategorija, od kojih je četiri osvojio Sean Baker, i to za najbolju montažu, originalni scenarij, režiju, i film, dok je peti otišao u ruke Mikey Madison koja je proglašena najboljom glavnom glumicom. No, krenimo redom.

Dodjelu je otvorio domaćin, voditelj Conan O’Brian. Odmah moram naglasiti kako je Conan bio genijalan kao voditelj. Od izlaska na pozornicu, uz referencu na film „Supstanca“, pa sve do samog monologa, interakcije s publikom, pogođenih šala, i sve na jedan suptilan, sarkastičan način. Baš pun pogodak i uistinu ga je bilo gušt slušati.

Prva nagrada dodjele bila je za najboljeg sporednog glumca koju je najavio Robert Downey Jr. Oscar je otišao u ruke Kierana Culkina, i to za film „A Real Pain“. Film sam gledao u kinu, samo par sati prije dodjele, i mogu reći kako je Oscar za njega i više nego zaslužen. Povijest je ispisana nakon što je „Flow“ osvojio Oscar za najbolji animirani film, a što je prvi Oscar u povijesti za Latviju. U kategoriji najboljeg kratkog animiranog filma nagradu je osvojio „In the Shadow of the Cypress“. U kategoriji za najbolje kostime, očekivano je nagrađen „Wicked“. Veliki uspjeh za horor svakako je Oscar za Supstancu, i to u kategoriji šminke i frizure. Uslijedile su kategorije za najbolji originalni i adaptirani scenarij. Prvu je osvojio Sean Baker za Anoru, dok je u kategoriji adaptiranog nagrađen Volker Bertlmann za Konklavu. Ubrzo nakon Oscara za scenarij Baker je dobio zlatni kipić i za montažu Anore.

„Mi Camino“ iz filma Emilia Perez dobitnik je Oscara za najbolju pjesmu. No, puno veći trenutak od same nagrade bio je izlazak na pozornicu velikog Micka Jaggera koji je i proglasio dobitnika. U kategoriji za najbolji kratkometražni dokumentarni film Oscara je dobio The Only Girl in the Orchestra, dok je za najbolji dugometražni nagrađen No Other Land. Na ovom potonjem treba zahvaliti Akademiji posebice jer se bavi temom genocida koji se trenutačno događa u Gazi. Iako je Dune 2 u potpunosti ignoriran kad je u pitanju režija, glazba, i još nekoliko kategorija u kojima je trebao biti nominiran, na koncu je ipak osvojio dva Oscara, i to za zvuk i vizualne efekte.

Kad smo kod ignoriranja, sinonim za to svakako je Emilia Perez. Film koji je uoči dodjele imao čak 13 nominacija, najviše u povijesti za neki strani film, odnosno četvrti ikad najnominiraniji film, na kraju je dobio svega dva Oscara – za najbolju pjesmu i sporednu glumicu. Ironično, film nije slavio ni u kategoriji najboljeg stranog filma, gdje je Oscara pokupio brazilski I’m Still Here. Ako bismo se našalili s logikom Akademije, to bi značilo da je „I’m Still Here“ trebao imati barem 14 nominacija, ako je već bolji od Emilie Perez, a ne samo tri koliko je dobio uoči dodjele. No, svi znamo da je Emilia Perez izvisila zbog razloga koji nemaju veze s filmom. Pa iako generalno to smatram glupošću, jer ocjenjuješ film a ne nečija privatna stajališta, moram priznati kako mi je ipak drago da se to dogodilo jer Emilia Perez je film ispod prosjeka, te ničim ne zaslužuje biti među nominiranima, a posebice ne u toliko kategorija.

Filmofili u Hrvatskoj svakako su najviše očekivali kategoriju za najbolji kratkometražni igrani film u kojem je bio nominiran „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, redatelja Nebojše Slijepčevića. Nažalost, zlatni ćelavac je otišao u ruke nizozemskom filmu „I’m Not a Robot“. No, bez obzira, ovo je uistinu veliki, najveći uspjeh u povijesti hrvatske kinematografije i na to svi mi možemo biti ponosni, a posebice ekipa filma koja nas je predstavljala na Oscarima.

Oscar za najboljeg glavnog glumca otišla je u ruke Adrienu Brodyju i to za ulogu u filmu „Brutalist“. Brody je imao najduži, u stilu samog filma, ali i ujedno najdosadniji govor večeri. Za mene je njegova uloga dosta precijenjena, te bi svatko drugi tko je bio nominiran u toj kategoriji, posebice Ralph Fiennes i Timothee Chalamet, više zaslužio ćelavca od Brodyja.

No zato je s druge strane jako ugodno iznenađenje bila pobjeda Mikey Madison u kategoriji za najbolju glavnu žensku ulogu. Iako je Demi Moore bila blagi favorit i sigurno ne bi bilo nezasluženo i da je ona osvojila, moram priznati kako mi je baš drago za Mikey. Jer njena uloga u Anori je baš zahtjevno višeslojna, tako da je Oscar otišao s pravom u njene ruke.

Oscara u kategoriji režije osvojio je Sean Baker, nagradu koju je primio iz ruku Quentina Tarantina kojem je zahvalio što je dao ulogu Mikey Madison u filmu “Bilo jednom…u Hollywoodu”, jer da ju nije tamo vidio, vjerojatno i ne bi bilo filma Anora. Možda i najbolja, i svakako filmofilska slika večeri. Na koncu, najvažniji Oscar večeri, onaj za najbolji film, dobio je, zasluženo, film Anora koji je tako postao apsolutni dobitnik večeri.

Dodjela je bila obilježena i posvetama za vatrogasce, odnosno njihovu službu za vrijeme velikih požara u Los Angelesu, dok je najemotivniji trenutak večeri svakako bio In Memoriam za preminule filmaše. Najsexy trenutak dodjele svakako je bio izlazak Margaret Qualley koja je u crvenoj haljini odala počast kultnoj filmskoj franšizi o Jamesu Bondu.

Bila je ovo dodjela Oscara za koju mogu reći, iz filmofilskog kuta, kako sam itekako zadovoljan nagrađenim filmovima. Moj osobni favorit, film Anora, a za koji sam i pisao recenziju uoči dodjele, doslovno je rasturio dodjelu. To je uistinu velika stvar ne samo za Anoru, već i za nezavisne filmove. I zato ću, sasvim simbolično, na kraju ovog osvrta na dodjelu, samo citirati Seana Bakera, redatelja filma, a koji je nakon preuzimanja Oscara za najboljeg redatelja izgovorio možda, za mene sigurno, najbolji Oscar govor u povijesti. Govor koji svakom filmofilu koji voli kino, koji živi kino, odnosno filmove na velikom platnu, neopisivo puno znači. Znam da meni posebno jest.

„Svi smo mi ovdje zato što volimo filmove. Gdje se zaljubljujemo u filmove? U kinu. Gledanje filmova u kinu s publikom nezaboravno je iskustvo. Smijemo se zajedno, plačemo zajedno, vrištimo zajedno, borimo se zajedno, pa čak i sjedimo tužni zajedno. U vrijeme kada je svijet podijeljen, zajedničko iskustvo gledanja filmova važnije je nego ikada prije. To zajedničko iskustvo jednostavno ne možete osjetiti u udobnosti svog doma. Kina su danas jako ugrožena, posebice nezavisna kina, i samo je na nama da ih nastavimo podupirati. Tijekom pandemije zatvoreno je na tisuće kina samo u Americi, i nažalost, nastavljamo ih i dalje gubiti. Ako ne prekinemo ovaj trend, izgubit ćemo važan dio naše kulture.

Filmaši, nastavite snimati filmove za veliko platno. Znam da ja hoću. Roditelji, upoznajte svoju djecu s budućim filmovima, vodite ih gledati u kino, i tako ćete odgajati buduće generacije ljubitelja filma i kina. I za sve nas ostale, nastavimo i dalje ići u kino i održimo tu kino kulturu vječno živom.