Anora – ples snova

„I like Anora.“

Često se u filmofilskim pričama može čuti kako više ne postoje mali nezavisni filmovi, odnosno redatelji koji ih snimaju. No, to ne može biti dalje od istine jer oni itekako postoje, samo trebate dopustiti da se međusobno pronađete. Isto kao i u životu, i to s pravim osobama koje će vas u svakom mogućem pogledu oduševiti i obogatiti, bilo svojim izgledom, osobnošću i općenito pogledom na svijet. Jedan od takvih ljudi, u filmskom smislu, svakako je Sean Baker, za mene jedan od najboljih nezavisnih filmaša. Pa iako je Baker već više od dva desetljeća dio popularne kulture, nekako mi se čini kako ni približno nema status koji zaslužuje. Ono što je mene uvijek privlačilo kod njegovih filmova u prvom je redu bio način na koji je portretirao svoje likove, odnosno priče ljudi s ruba društva, bilo da se radi o imigrantu bez dokumenata u New Yorku (Take Out), uličnom prevarantu (Prince of Broadway), neobičnim prijateljstvima između porno glumice i udovice (Starlet), seksualnoj radnici u potrazi za svodnikom, snimljenim na pametnom telefonu (Tangerine), odnosu majke i kćeri, djetinjstvu, odrastanju, životu (Projekt Florida) ili studiju karaktera (Red Rocket). Sve su ovo filmovi u kojima je Baker prikazao marginalizirane zajednice s dostojanstvom i staloženošću.

Baker ima empatiju prema likovima, odnosno prema boli koju osjećaju u svojim svjetovima. Čini se kako je Bakeru baš stalo da svi ti ljudi zavole njegove filmove, želi da ih pravilno predstavi, dok s druge strane sve te priče svih tih supkultura istovremeno izazivaju publiku i zadržavaju Bakerov prepoznatljivi empatični i duhoviti štih. Baker portretira američki san kojeg svi žele živjeti, ali kroz oči onih ljudi koji su odbačeni od društva i koji za takav san imaju jako male šanse. Njegov najnoviji film „Anora“ svakako je najambiciozniji u njegovoj karijeri i nakon što sam ga prije par dana opet pogledao u kinu mogu slobodno reći kako mi je Ani, pardon Anora zavela srce na sve moguće načine. Poput neke posebne osobe koja neplanirano uđe u život. Ani, pardon Anoru možemo vidjeti na različitim mjestima, a jednako tako i njenu različitu osobnost. Anora je drukčija na poslu, u odnosu s klijentima i privatno. Baker tako prikazuje i nama kako nema ništa loše u tome da imamo različite verzije sebe koje prezentiramo drugim ljudima. To je sve ljudski i normalno. Na nama je da izaberemo kome ćemo spustiti zastor i pustiti ga u naš mali svijet. Ova moja (ne)namjerna greška oko imena je simbolična. Jer Ani radi izvedbu na poslu, prilagođavajući se tako drugima, dok njeno pravo lice malo tko vidi. Zato Anoru čuva samo za posebne ljude. U jednom je trenutku mrzi jer misli kako polako nestaje. Baker tako njen lik ne čini empatičnim, nešto kao što je to napravila Lizzie Borde u „Working Girls“.

Prvi kadrovi filma odmah vas uvode u svijet glavne junakinje, kada Baker načinom snimanja spaja narativnu fikciju s nekom vrstom dokumentarca. I uistinu se taj dio i čini kao da gledamo stvarni svijet Anore i njenih kolegica dok zavodljivo plešu u klubu za klijente u odvojenim prostorijama. No, za razliku od većine filmova koji se bave temom seksualnih radnica, a gdje su većinom stavljene u neke sporedne likove ili karikatura prikaze, Baker spaja univerzalnu priču s potpuno razrađenim, višedimenzionalnim likovima, odnosno razmišlja o tome na drugačiji način – prirodniji, realniji, životniji. Baker razmišlja izvan okvira i kako postići već viđenu temu na različiti način. Kao da mu je u cilju da društvo što više odbaci stigmu koje ima prema tim društvenim skupinama, spajajući komediju i socrealizam Mikea Leigha i Ernsta Lubitscha, i to mu u velikoj mjeri i uspijeva. Anora je film koji jako dobro balansira filmske žanrove. Baker u stilu Anore pleše između romantike, slapstick komedije i na koncu drame. Potonja postaje sve jasnija i izraženija kako film ide naprijed. No, uz sve to, film je istovremeno melankoličan i urnebesan. I tu Baker radi genijalnu stvar, kada nas u samom početku uvodi u tu romantičnu komediju, neku vrstu bajke koju živi glavna junakinja filma, da bi nas s odmakom vremena odmaknuo u surovu realnost kada se romansa ruši na onaj tvrdi i hladni beton ulica New Yorka i kada, i kada s Anorom, postajemo tragači u potrazi za odgovorima.

Ova postavka radnje filma, a koja se okreče poput rolerkostera, u savršenoj je simbiozi s Anorinim likom, odnosno njenim karakterom. Uostalom, ovo i jest njena „bajka“, odnosno njezino ostvarivanje i buđenje (iz) sna. No, Baker ne daje samo Anori otrežnjenje iz realnosti, već i svima nama u kinu, posebice nakon prvog sata filma koji djeluje kao savršena kratkometražna romantična komedija. Baker je u tom trenutku mogao slobodno napraviti rez. Anora upoznaje bogatog sina ruskog oligarha u kojeg se zaljubljuje, nakon kratkog vremena se vjenčaju i zajedno žive američki san. Da je u tom trenutku, a postoji jedan savršeni široki kadar u kojem vidimo vilu u kojoj žive, Baker napravio rez, bila bi to bajka koju smo živjeli s brojnim filmskim likovima. No, Baker nas, za razliku od mnogih, uvodi s Anorom u surovu realnost, odnosno u lažan osjećaj sigurnosti. S odmakom radnje zapravo shvaćamo kako je sve to bilo prisutno od samog početka samo smo sve to propustili, ali smo tako ušli u cipele glavnih likova. U početku je to odnos Vanje (jako dobar Mark Eydelshteyn) i Ani (Mikey Madison). Vanja je razmaženi bogataš kojeg potpuno drugačije doživljavamo na samom početku, pa čak i na emotivnom planu. On je i razlog svega onoga što će se događati s Ani. Kroz njegov lik Baker postavlja i neka klasna pitanja uvodeći nas u svijet bogataša u kojem ne pripadamo, jednako kao ni Ani. Ona je autsajder, ali ih se ne boji, pa čak i kad joj prijete. To je jako zanimljiva dinamika i putovanje s likovima, a što stvara kod nas različite poglede prema njima. Neke tako na početku mrziš da bi ih na kraju zavolio. I obrnuto, neki su ti simptični u uvodu dok ih na kraju ne možeš smisliti.

Baker cijelo vrijeme stavlja fokus na Anoru, našu romantičnu heroinu koja je istovremeno drska, neustrašiva, slomljena, ali samo na trenutke sretna. U tim sretnim trenucima zapravo i najbolje vidimo njenu melankoličnu tugu, odnosno cijeli spektar emocija koji tada nenamjerno otkriva. Primjerice, nakon što se uda za Vanju, i kada u pozadini čujemo zarazan hit Greatest Day. U jednom trenutku u kadru postoji samo ona, nitko drugi. Vanja je izvan kadra, nestao je, ne postoji. Vidimo samo Anoru kako je istinski sretna, nikoga drugoga. Predivna simbolika za lik jer na koncu to i jest bila njena odluka, njoj je to značilo sve i za nju je to uistinu bio najbolji mogući dan u životu. Baker nas tako uvlači u Anorine emocije dok upijamo zrcalo njenog lica, a kroz koje predviđamo kako će događaji koji slijede utjecati na nju kao osobu. Tako zadržavamo scenu i trenutak koji živimo s Anorom. Refren pjesme, simbolično i namjerno točno zumira njeno lice kao savršen kadar trenutka. Baker često zumira lice Anore, a što najviše dolazi do izražaja na velikom platnu. Također, ekstremno široki kadrovi također odgovaraju radnji i njenim osjećajima. Baker nas privlači njenom liku kroz oči i tako stavlja fokus na detalje, u kojima i njen vrisak postaje prikaz obrambenog karaktera. Baker nas kroz njene oči i uvodi kroz taj zbunjeni i izgubljen osjećaj koji trenutačno proživljava. Ona se osjeća većinom usamljeno, i baš tada njena osobnost najviše dolazi do izražaja kada pokušava shvatiti svijet u kojem se (pro)našla.

Bakerov redateljski pečat i prije je imao tu odvažnost prilikom davanja glavnih uloga nepoznatim glumcima koji iza sebe nemaju neko veliko glumačko iskustvo. Za Bakera je važna ne samo fizička pojava nego i osobnost koja mora biti intrigantna, a što je u Anori kroz izvedbu Mikey Madison posebno došlo do izražaja. Nije zato ni čudno što tu hrabrost pokazuje kroz žanrovske odluke, posebno u korištenju humora u svakoj priči, pa čak i ako se radi o tragičnim sudbinama, odnosno i kada se humor na prvi pogled čini neprikladnim. Humor u mračnim trenucima za likove nije stran za Bakera, pa ga tako i koristi i u Anori i to kroz interakciju između likova, a čime uspješno naglašava apsurdnost situacije i radi ravnotežu različitih žanrovskih tonova. No, za razliku od prethodnih filmova koji su imali raznobojne palete boja, ovdje je više fokus na crvenoj boji a koji možemo vidjeti u većini kadrova, bilo da se radi o običnom rekvizitu, odjeći koju nosi Anora ili šljokicama koje ima u kosi, a što stvara dodatnu vizualnu privlačnost. Njen izgled me u velikoj mjeri podsjetio na film „Vampyros Lesbos“, odnosno Soledad Mirandu koja je u njemu također nosila crveni šal, a sama njena pojava, duga crna kosa, jako je sličan Mikey Madison u Anori. Tu je još i očita referenca na Godardov „Prijezir“, gdje također svaki kadar ima neku određenu posebnost i usklađenost. Crvena boja, odnosno izgled Anore, u velikoj mjeri i diktira izgled filma.

Kad smo već kod izgleda, lokacije na kojima se snimao film je također jako bitna. Baker uspijeva prikazati modernu priču kroz atmosferu kinematografije 70-ih. Noćne snimke i kadrovi New Yorka jako podsjećaju na stil Josepha Sargenta i Otmicu metroa 123 ili u snimateljskom koji je koristio Owen Roizman u Francuskoj vezi. Baker tako stvara starinski, klasični, kinematografski izgled i ljepotu na mjestima koje prikazuje, bez obzira koliko bili otrcani, prljavi i obični. Baker kroz komunikaciju s likovima stvara energiju filmova Fellinija, neorealizma, samo što je njegov malo topliji, poput šalice čaja u hladnoj zimskoj večeri. Socrealistički filmovi većinom jesu sivi, tmurni, mračni, a što metaforički često oslikava unutarnje stanje likova, no Baker izbjegava taj pristup. Likovi su zanimljivi, prirodniji i otvoreniji, nema nikakvog glamura u njima. On ne želi sivilo likova, pa čak i kada prolaze kroz najteže trenutke, on uvijek uspijeva vidjeti i pronaći ljepotu. Način na koji Baker stvara kadrove krajolika na jednak način kod gledatelja stvara osjećaj i lakoću pronalaska te iste ljepote koja je svuda oko nas.

Likovi u filmu nemaju pozadinsku priču, pa tako ni Anora. No, to nam nije ni potrebno jer redatelj želi da živimo u sadašnjem trenutku. Mi učimo o njima kroz situacije u kojima se nalaze. Primjerice u samom početku kroz zabavnu interakciju između Ani i Vanje, živimo u trenutku, ne postoji nikakva pozadina, niti nam je potrebna. Njegov život je privlačan za nju, ali ona je iskrena u tom odnosu. Nije zaljubljena, ali vidi potencijal. Ima posao, ali je “zaigrano dijete koje se samo želi zabaviti. No, istovremeno vjeruje u ljubav i želi je pronaći. Čak i kasnije, kada se taj odnos promijeni, mi osjećamo njihove emocije, na drugačije načine i s drugačijim pogledom na njih kao osobe. Tako se najbolje i povezujemo s likovima, i ne samo Anorom. Tu je posebno zanimljiv lik Igora (Yura Borisov) kojeg je Baker, kroz odnos s Anorom, uokvirio savršeno u sam koncept osjećaja filma. Igora cijelo vrijeme vidimo u Anorinoj pozadini, a što istovremeno može biti neobično utješno ali i zastrašujuće. Njegova suptilnost u izvedbi stvara vrstu trika koji nam je spremio Baker. Igor je na neki način svaki pojedinac u kinu, stalno je u mraku, te jednako tako pokušava shvatiti što se događa, tko je tko, i na koncu najviše tko je zapravo Anora. On je zaintrigiran njenom pojavom, a što se ne može sakriti. On gleda u nju, ali kad ona pogleda u njega on će sramežljivo skrenuti pogled. Njihova prva interakcija savršeno je uklopljena u žanrovski ton komedije trenutka i prisutnosti straha, jer on za Ani u prvom trenutku i predstavlja prijetnju i nasilje, te u njemu ne vidi nikakav potencijal. No, kako film odmiče, tako se i mi, uz Anoru, povezujemo s Igorom i suosjećamo s njim. Igor tako postaje (i naše) sunce planeta Anora.

Anora je film baš poput glavnog lika, misteriozno opojna, daje nam potrebu za snovima, idealiziranjem, bajkom koja je nerealna, ali bez obzira svejedno je želimo živjeti. Film koji te uhvati za ruku i za koji nemaš pojma gdje će te odvesti, i bez obzira na to što znaš da neće završiti dobro svejedno želiš otići. Kraj filma je zapravo samo početak za Anoru. Kakav? To nikad ne saznajemo. Tu štafetu nam daje Sean Baker. Mi smo kreatori njene sudbine. Katarzu intimnosti koju osjećamo na samom kraju, kroz pahulje snijega koji postaje poput naših emocija, sve veći i snažniji, ostavlja nas, poput Giuliette Masine u filmu „Cabirijine noći“, sa suzom u oku, suzom koja će nas natjerati na razmišljanje i o čemu ćemo poželjeti razgovarati nakon izlaska iz kina. Jer svi smo mi planet Anora u potrazi za svojim suncem.