U iščekivanju Bojanglesa – predivno tužan ples

Ima neka tajna filmofilska veza između mene i francuskih filmova, jer kako drugačije objasniti radost na licu svaki put kada ugledam neki njihov film na kino repertoaru. Iako to većinom budu komedije za opuštanje, ponekad se dogodi da u kinu zaista imamo priliku vidjete neke ozbiljne filmove koji progovaraju o jednako tako ozbiljninim temama. Jedan od takvih filmova svakako je “U iščekivanju Bojanglesa” redatelja Regisa Roinsarda, adaptaciji istoimene knjige Oliviera Bouredeauta. Knjigu, nažalost, nisam čitao, tako da nisam imao apsolutno nikakva očekivanja uoči samog gledanja filma. Trailer sam, istina, pogledao, ali on mi nije pretjerano puno otkrivao o samoj radnji, tako da sam u kino otišao i ne znajući što me čeka u ekranizaciji knjige koja je u vrijeme izlaska bila pravi bestseler.

Od prvog kadra filma, odnosno s upoznavanjem glavnih protagonista, bilo mi je jasno kako će film u glumačkom smislu biti prava poslastica za gledanje. Nažalost, Romain Duris i Virginie Efira, glumci koji su srce i duša ovog filma, nisu imena koja bi prosječnog kino posjetitelja privukla u kino, i to je usitinu prava šteta. Doduše, Romaina smo mogli gledati nedavno u kinu, i to u filmu “Eiffel”, baš kao i Virginie koja je briljirala u novom filmu Paula Verhoevena – Benedetta. Tu smo uistinu mogli vidjeti o kakvim se talenitiranim umjetnicima radi, što je još više došlo do izražaja u ovom filmu gdje zajedno dijele filmski ekran.

“Koliko ste daleko spremni ići za osobu koju volite?”

Iako se ovo pitanje kao nit vodilja spominje u mnogim filmovima, ovdje je to obrađeno na jedan puno pametniji i, usudio bih se reći, životniji način. Kada kažem životno pametniji, onda mislim na izostanak umjetno stvorene ljepote bilo kojeg odnosa, a koji se danas, više nego ikada prije, manifestiraju na razne načine, najčešće toliko prozirno glupe da ni sami “umjetnici” ne vjeruju u ono što sami prezentiraju. Nekako imam dojam da svi žive neke živote samo zato što moraju, a ne zato jer to usitinu žele. I to je općenito glavni problem, ne u smislu njih samih jer njima su osobne frustracije dovoljna kazna, već u smislu toga što se “morati, a ne željeti” smatra “normalnim” izborom, dok su svi oni koji se odluče za drugačije tretirani kao pojam nemorala.

Georges i Camille, junaci ove naše filmsko životne priče, zamislite, molim vas, žive zajedno, a da nisu uopće oženjeni. Kakav “grijeh”, zar ne? U jednom trenutku čak i razgovaraju o tome, te na moju veliku sreću zaključuju kako norme nisu ono što bi njih trebalo zadovoljavati nego isključivo vlastita sreća i osobno zadovoljstvo međusobnim odnosom. Taj dio mi je bio posebno drag, posebice jer mi strašno idu na živce oni ljudi koji misle da je brak jedina potvrda nečije ljubavi, dok je sve drugo neozbiljno i glupo. A još mi je tragičnije kada to rade osobe koje su bile prisiljene na takav korak i to samo zato da bi zadovoljili druge ljude i jer se to, naravno, mora, posebno u određenim slučajevima, znamo svi kojima. Ne, oni su to napravili na svoj način, jer su to htjeli, a ne zato jer su morali. Osobno govoreći, mogu samo reći da sam sretan što imam odnos s djevojkom koji se prije svega temelji na poštovanju, ljubavi i strasti, odnosno na svemu onome što ti nametnuti odnosi, takozvanih “normativnih brakova”, u velikoj većini slučajeva nemaju, čast iznimkama.

Sve ovo pišem iz razloga što je okosnica ovog filma borba s normama i potraga za vlastitom srećom kroz pogled jednog odnosa. Od trenutka kada se Georges i Camille upoznaju, jasno nam je kako će film otići u jednom smjeru koji će biti drugačiji od onoga što smo inače navikli. Njihov ples u kadru u kojem su samo oni važni, dok su svi ostali promatrači, naprosto je briljantno režiran i još bolje odglumljen. U toj sceni, bez da smo to znali, zapravo je stao cijeli film. Ništa u tom trenutku nije bilo bitno i važno, samo dvoje ljudi koji uživaju u trenutku, bez obzira na poglede i mišljenja. Jedini pogledi koji su tada bili i ostali važni bili su oni koje su si međusobno uputili. Sve ostalo je nestalo, jer to “sve” je zapravo samo fizička prisutnost moralnih nebitnosti.

Film na jedan dirljiv način uspješno balansira između tragedije i komedije. U prvom dijelu, dok se još upoznajemo s karakterima glavnih likova, nekako ih doživljavamo kao pojedince koji nemaju nikakvih briga, te koji na neki način vode život koji bi se malo tko usudio živjeti. Upravo se u ovim mojim riječima i nalazi sva tragedija današnjeg svijeta jer zašto bi se bilo tko od nas ustručavao živjeti točno onako kako želi(mo). U tom pogledu sve pohvale idu redatelju filma koji je na jedan metaforički način prikazao suštu suprotnost te ozbiljnosti, i to kroz radnje glavnih protagonista koje su mnogima nezamislive iz pogleda modernog načina življenja. No, on tu nestaje, već taj odnos odvodi u jedan smjer koji bi se najbolje mogao opisati kao prekrasno tužna simfonija življenja.

U trenucima kada se još uvijek nalazimo u tim njihovim zajedničikim maštanjima i stvaranju “tajnih vrtova” u kojima svakodnevno uživaju, nekako se može osjetiti ta melankolična sreća u kadru ljepote osobnosti jednako tako predivnih ljudi. Taj osjećaj je još više pojačan uz pojavnost njihovog sina, dječaka koji će jako brzo morati odrasti, te jedne ptice koja je savršeni simbol tog i takvog njihovog zamišljenog svijeta. Meni je zaista bilo predivno ne samo gledati, već i još više osjećati te njihove osobnosti kroz koje su me uspjeli nasmijati, ali i dirnuti u onom najiskrenijem ljudskom smislu. To je bila tolika količina iskrenosti i jednog osjećaja sreće jer u njima prepoznaš nešto iskreno i predivno. Sreća je tim veća kada tu emociju uspiješ prepoznati i to zato jer je i sam svakodnevno živiš.

Upravo mi je ta prepoznatljiva emocija bila i razlog zašto me toliko u svakom mogućem smislu uništio nastavak filma, posebice njegov epilog. Spomenuo sam prethodno kako film uspješno balansira između komedije i tragedije, ali to sam, nažalost, shvatio tek kada je krenula odjavna špica. Jer, ništa me nije moglo pripremiti na takvu završnicu, odnosno smjer u koji nas je uveo redatelj u drugom dijelu filma. Tada sam se sjetio jednog odličnog citata iz filma “Rush”, a koji kaže “kako je osjećaj kada doživiš i živiš istinsku ljubav s nekim istovremeno sreća i tuga.” Zašto? Ovaj put vam neću otkriti, ali vjerujem kako ćete to shvatiti nakon što pogledate film koji to portretira upravo na takav sretno tužni način.

Kamera filma je predivna, nekako baš u skladu s onim što proživljavaju glavni likovi, što se posebno osjeća kroz krupne kadrove u kojima nas redatelj vodi na striptiz emocija likova, stvarajući u nama želju da istovremeno plešemo i plačemo zajedno s njima. Zapravo, takav dojam imamo kroz cijeli film. Simbolična je scena u kojoj jedna, srećom, lakša nesreća u velikoj mjeri prikazuje “sav taj (životni) jazz”. Jer nitko od nas ne može pobjeći od životnih udaraca, ali to ne znači da bismo trebali sjediti i samosažaljevati se, bez obzira koliko teško bilo. Da, znam, puno je lakše to napisati, ali baš zato mi je drago da postoje ovakvi filmovi koji će nas upravo kroz te nemilosrdne udarce s velikog ekrana itekako na to podsjetiti. Spomenuo sam gore jazz kao simboliku, što mi se činilo sasvim prigodno jer baš kao što u jazzu svi imaju neki svoj smjer sviranja, ali koji na kraju kroz međusobnu povezanost odsvira savršene glazbene tonove, jednako tako treba gledati, živjeti i svirati one životne note.

Kada je u pitanju sam naslov filma, odnosno knjige, ne treba biti pretjerano glazbeno educiran da bi ga povezalo s velikim hitom “Mr. Bojangles”, kantautorice Nine Simeone. Zapravo, kada bolje razmislim, cijela ta pjesma bi zaslužila posebnu recenziju, posebice kao poveznica između različitih umjetnosti – filma, glazbe i književnosti. To je pjesma koja govori o usponima i padovima, smijehu i suzama, životu i smrti. Moram priznati kako me slušanje te pjesme nakon gledanja ovog filma uistinu potaknulo na razmišljanje o svemu onom životno (ne)bitnom. To promišljanje me, vjerujem, neće dugo pustiti, i nekako sam sretan što je tako. Baš kao što sam i zahvalan što postoje ovakvi filmovi.

U iščekivanju Bojanglesa svakako spada među one filmske bisere koji mnogi neće otkriti, i to je uistinu prava šteta. No, nekako mi se i to čini poput savršene simbolike jer baš kao što mnogi za cijelog svog života ne pronađu svog “životnog Bojanglesa”, tako ne treba čuditi ni što će im iščeznuti iz ruke onaj filmski. Nema veze, nama ostalima će zato ostati više od tog života, punog radosti i tuge, ali znate što? Takav i jeste najljepši.