Ambulance – adrenalinska akcija Michaela Baya

Kažu kako je tanka granica između ljubavi i mržnje. Istina, ali kada je u pitanju redatelj Michael Bay, onda ta granica ne postoji, jer njega ili voliš ili mrziš, nema treće opcije. Osobno mogu reći kako spadam među njegove najveće obožavatelje, ne zato jer sam slijep pored zdravih očiju i jer mi je teško priznati kako su mu neki filmovi, najblaže rečeno, užasni, nego zato jer mi je svaki njegov film zabavan za gledanje, bez obzira na (ne)kvalitetu. Ne postoji nijedan drugi redatelj na svijetu u čijim filmovima toliko uživam na tako jedan cool i opuštajući način kao što je to slučaj s Bayom, i to mi se, moram priznati, na neki pervezan način itekako sviđa.

Nema nikakve sumnje kako je Bay snimio sve i svašta, ali nekako imam dojam kako je često i nepravedno bio vreća za udaranje brojnim kritičarima. Primjerice, za mene je “13 sati” nevjerojatno podcijenjen film, a na njemu su se doslovno iživljavala većina kritičara . Naravno, za bespotrebne nastavke Transformersa većinu tih kritika je i zaslužio, ali to su svejedno bili filmovi koji spadaju u onu “zabavno loši” kategoriju. Puno puta volim isticati kako sam dijete filmskih 90-ih, tako da su mi njegovi “Zločesti dečki” poput religije, film kojeg sam sasvim sigurno pogledao dvoznamenskasti broj puta, pa možda i tu leži moja fascinacija ovim redateljem. Mislim kako me upravo s tim filmom kupio, baš zato jer je bio toliko nabijen akcijom, humorom i eksplozijom, odnosno sa svim onim stvarima koje će postati i ostati njegov zaštitni znakovi.

Sve ono što očekujete od filma kojeg potpisuje Bay, upravo ćete dobiti i u njegovom najnovijem filmu koji upravo igra u našim kinima – Ambulance, ili kako su ga naši distributeri preveli “Hitna pomoć”. Postoji, međutim, jedna jako bitna razlika, jer su u ovom filmu svi ti “sinonimi” koje vežemo uz Baya doslovno na još većim i još opakijim akcijskim steroidima. Kada još tome dodate uvrnuti humor, savršeno nelogični scenarij u svakom pogledu, uz super cool izvedbe troje glavnih glumaca, i još luđe karaktere onih sporednih, dobijete jedan akcijski adrenalin bez prestanka u kojem uživate od početka do kraja.

Glavne uloge u filmu tumače Jake Gyllenhaal i Yahya Abdul-Mateen II, kao dvojica braće koji se spremaju na pljačku banke, svaki s nekim svojim motivima. Uz njih, tu je još i prekrasna Eiza Gonzalez koja je uistinu pravi melem za oči. Prvo i osnovno što trebate napraviti uoči gledanja ovog filma svakako je isključivanje svih funkcija u mozgu, jer ako u ovom i ovakvom filmu budete tražili bilo kakvu logiku, onda je bolje da ga uoppće ne idete gledati u kino. Logičnost, naravno, nema nikave veze s pričom, niti ona po mom mišljenu za ovakav tip film uopće treba postojati. Ovo je, pobogu, akcijski film Michael Baya, i upravo je suludo nabrijana akcija ono u čemu ćete najviše uživati.

Akcijske scene u filmu, posebno u scenama jurnjave na (auto)cesti, uistinu su jako dobro režirane. Bay je uvijek bio “doma” kada je u pitanju akcija, tako da nije nikavo čudo što se i ovaj put snašao u toj vožnji kao glavni vozač iza kamere. Davno nisam u kinu gledao ovako akcijski nabrijan film, usudio bih se reći još od Mad Maxa: Fury Road. Naravno, ovaj potonji je neusporedivo bolji film, ali u onom “non stop akcija” smislu uistinu je stvorio u meni osjećaj kakav dugo nisam (akcijski) osjetio. Također treba napomenuti kako film traje preko dva sata, tako da nije bilo baš jednostavno održati cijelo vrijeme tu akcijsku dinamiku, bez da se upadne u neke zamke poput ponavljana nekih scena iz različitih kuteva, iako ih ni Bay nije u potpunosti izbjegao.

Bay je za potrebe ovog filma angažirao Alexa Vanovera, DRL prvaka, odnosno profesionalne lige utrke dronova, što je itekako došlo do izražaja u kadrovima koji se zaista rijetko viđaju na filmu. Bilo je tu, istina, i pretjerivanja, ne može Bay bez toga, ali ne mogu reći kako mi nije bilo zabavno vidjeti neke scene iz tog kuta, posebice kada je riječ o onim akcijom nabrijenim kadrovima gdje je upotreba drona imala najviše smisla, odnosno kada je onaj vizualni dio filma najviše dolazio do izražaja, ili ukratko – ton, dron, kamera, akcija, eksplozija.  Kada je u pitanju cjelokupna kamera filma, onda moram posebno naglasiti prikaz Los Angelesa kao grada kojeg sam doživio kao da je jedan od protagonista same akcije. On to uistinu i jeste, i to se doslovno može osjetiti u svakom (akcijskom) kadru filma. Nekako se u tom smislu jako dobro uklapaju široki kadrovi koji prikazuju svu tu nabrijanu akciju u punom smislu, iako ne nedostaje ni onih krupnih kada smo ubačeni u svo to ludilo u kojem se nalaze naši (anti)junaci.

Glumačka postava u filmu, ako mene pitate, bila je pun pogodak, posebice ako govorimo o Jake Gyllenhaalu kojeg sam oduvijek smatrao jednim od najtalentiranijih glumaca današnjice. Ovaj film ni izbliza ne bi bio toliko zabavan da nema njegove dinamičnosti, kaotičnosti i ludila. Imam osjećaj kako mu ovakve uloge najviše i pristaju, nešto slično kao što je to bio slučaj u “Noćnim kronikama”. Njemu to ludilo savršeno stoji, pa tako i neki dijalozi koji bi inače bili besmisleni, ali koji izgovoreni iz njegovih usta itekako funkcioniraju. Uz Jakea, tu je još i meni također dragi glumac Yahya Abdul-Mateen II, najpoznatiji po ulozi u filmu Candyman, redatelja Jordana Peelea. Odnos između braće stvara određenu tenziju, nešto nalik filmu “Four Brothers” s Mark Wahlbergom u glavnoj ulozi. Njegova uloga ima i određene dramske trenutke, baš kao i kad je u pitanju lik bolničarke kojeg tumači Eiza Gonzalez. Iako njena priča na prvi pogled nema neku pozadinu, nekako mi se čini kako se upravo uz nju najviše i vežemo, posebice kada je u pitanju sam početak i kraj filma. Ona je istovremeno opaka i ranjiva, dok samom karizmom nimalo ne zaostaje za dvojicom “partnera u akciji”.

Scenarij filma je generičan, tako da su svi likovi upravo svojom karizmom uspjeli iz njega izvući maksimalno koliko su mogli. No, od ovakvog tipa filma, posebice u režiji Baya, i ne očekujete dijaloge za Oscara već isključivo zabavnu akciju, a to je nešto čega ovdje ima na bacanje. Akcija je u središtu svega, ona je doslovno bačena ispred nas, dok se mi poput kamere cijelo vrijeme vrtimo oko te Bayove akcijske jezgre. Tada i dolazi do tog mahnitog naleta adrenalina kada svi ti površno napisani dijalozi postanu itekako zabavni, baš kao i sama akcija. Troje glavnih glumaca su tome itekako pridonijeli, posebice što sam imao osjećaj kako su se i oni sami zabavljali tijekom snimanja filma, što se itekako osjetilo i iza akcijske kamere. Monaža filma, rekao bih, tipična je za Baya. Puno kratkih rezova, što ponekad zna biti frustrirajuće, posebno u trenucima potjere kada sam želio malo duže ostati u sceni. No, to je Bay, redatelj koji se poput kakvog dječarca voli (ne)ozbiljno igrati filma.

Meni je najviše bila zanimljiva činjenica kako mi zapravo navijamo za, realno gledano, negativce u filmu. To je ujedno jako dobro pitanje s one psihološke strane jer ne bismo li mi trebali biti na strani zakona. U ovom filmu neki su sporedni likovi, poput Garreta Dillanhuta, meni posebno odličnog u filmu “Posljednja kuća nalijevo, poprilično cool i zanimljivi. Bay inače u svojim filmovima ima solidne sporedne likove, tako da to ni ovdje nije bila iznimka. No, unatoč tome, mi smo i dalje na strani negativaca, nešto slično kao kada se na trenutak zabrinemo za sudbinu Normana Batesa kada se ono auto u kojem se nalazila ubijena Marion Crane na par sekundi zaustavi. To je meni uvijek bila fascinacija, bez obzira o kojem se tipu filma radilo.

Ambulance je film koji je vratio u kina dobru staru adrenalinsku akciju, i to je zapravo jedino bitno, barem ako mene pitate. Također bih želio pohvaliti kaskadere filma, posebice u scenama koje se uistinu rijetko akcijski viđaju, tako da sve moguće poštovanje ide prema njima. Ta energija naprosto je hipnotizirajuća i doslovno vas cijelo vrijeme drži na rubu sjedaala. I baš zato je ovaj film savršen izbor za sve vas koji od filma tražite jednu opuštenu i zabavnu akcijsku filmofilsku večer u kinu, uz brdo apsurdnih dijaloga, uvrnutog humora ali i poneku ljudsku emociju, i sve to pod redateljskom palicom jednog i jedinog Michaela Baya.