Rimini – šlager prolaznosti vremena

Postoji nekoliko filmaša čije filmove možete prepoznati i prije nego što vidite njihova imena na odjavnoj špici. Jedan od takvih definitivno je i austrijski redatelj Ulrlich Seidl, čiji je prepoznatljivi stil itekako poznat ljubiteljima europske kinematografije. Trilogija „Raj“, „Dog Days“, „Import/Export“, ako smijem izdvojiti neke od osobnih favorita, samo su mali komadić u slagalici njegovog filmskog jezika kroz pokretne slike. Taj jezik je iskren, pa ga mnogi i doživljavaju kao neku vrstu sadizma kroz koji Ulrich namjerno muči gledatelja uz groteskne prikaze životnih situacija. Naravno da je to u potpunosti promašeno, što na neki način i on sam poručuje upravo kroz komediju trenutka, bez obzira koliko on mračan bio. Ako mene pitate, Seidl je prije svega iskren redatelj, a upravo su takvi i njegovi likovi koji kroz tu iskrenost stvaraju dojam realnog i stvarnog života. A da je tome tako, možda najbolje dokazuje, usudio bih se reći i više nego ikada prije, njegov najnoviji film – Rimini.

Mjesto radnje filma itekako je simbolično, posebice kroz pogled glavnog lika, a koji na neki način i jest poput Riminija. U tom smislu i sam grad možemo gledati kao lik u filmu. Taj grad, pardon lik, zove se Richie Bravo, nekadašnja austrijska pop zvijezda koji preživljava na račun stare slave, dok svoj razuzdani način života i ovisnost o kocki financira održavanjem hotelskih koncerata i iznajmljivanjem vlastite kuće turistima, te pružanjem seksualnih usluga obožavateljcama. Odraz Richiea u slici prekrasnog Riminija, najbolje se ocrtava upravo kroz neubičajeni prikaz tog poznatog ljetovališta. Kada bih vas sada pitao koja vam je prva asocijacija na neko poznato ljetno turističko odredište, vjerujem kako bi vam prvo palo na pamet sunce, more i prepune plaže. No, Seidlova vizija Riminija nije takva, već dijametralno suprotna. Naime, Rimini kojeg mi vidimo u filmu je kišovit, tmuran, pokriven maglom, odnosno prazan u doslovnom i metaforičkom smislu. U tom smislu gledamo i samog Richiea, koji je i sam neka vrsta slike koja diše želju za partnerstvom i srećom, odnosno sve one stvari uz koje simbolično vežemo upravo sunce i more. Međutim, sama činjenica da on o takvim pozitivnim stvarima pjeva upravo u trenutku kada toga nema, dovoljno govori o toj povezanosti između mjesta i lika.

Priča o neuspjehu uvijek je inspirirala Seidla, možda zato što ona često zna biti puno zanimljivija i iskrenija nego kad se radi o uspjesima. Richie je doživio oboje, ali on kao da ne želi prihvatiti činjenicu da više ništa nije kao prije. No bez obzira na mane (alkoholizam, ovisnost o kockanju), on se i dalje trudi i bori za nešto više, drugačije i bolje. Pored toga, on je prije svega iskrena osoba, što se vidi i u njegovim pjesmama kroz koje doslovno osjećamo kako je upravo to ono u što i on sam vjeruje, pa mu na taj način i mi vjerujemo, posebice jer nam daje one stvari koje svi mi tražimo u životu. To je ono što Richiea čini simpatičnim u našim očima, upravo zato jer nam kroz pjesmu daruje snove, iako su njegovi već davno uništeni. On nije cinik, već će u trenucima kada se popne na pozornicu pokušati približiti svima nama ono o čemu pjeva, a to je bol napuštanja i čežnja za ljubavlju. Tada, najsnažnije i najemotivnije, doživljavamo melankoliju ljudske duše, posebice opipljivu kroz pogled slike na jednako takvu melankoličnost grada.

Nema nikakve sumnje kako je ovo najemotivniji Seidlov film, posebice ako ga gledamo kroz zrcalo obitelji. Redatelj samo prividno tu tematiku stavlja u drugi plan, stvarajući tako upravo suprotan efekt kod gledatelja, jer je unatoč tome jasno vidljivo koliko mu je obitelj bitna. Tome u prilog govori činjenica kako je Seidl već proširio ovu priču, i to kroz film „Sparta“ kojeg je već snimio. U centru radnje će biti Richiev brat Ewald kojeg ovdje vidimo samo nakratko, ali sasvim dovoljno da bismo shvatili važnost obitelji, ali ne u onom tradicionalnom smislu. Naime, redatelj na jedan mudar način poručuje kako, bez obzira u kojoj se ulozi nalazili (otac, suprug, djed, majka, kći), gotovo je pa nemoguće izbjeći udarac zvan „krv nije voda“ na vlastiti život. Nakon što se Richieu javi kćer s kojom dugo vremena nije imao kontakt, za očekivati je da to bude centralni dio priče. No za Sidla bi to bilo previše obično, pa on tako suptilno ubacuje duh nekih drugih osoba, koje su, paradoksa radi, možda i najopipljivije bez obzira na izostanak njihove fizičke pojavnosti. Uloga majke je pogotovo bitna za redatelja, a to se u kontekstu svega jasno vidi i kroz epilog, odnosno najdirljiviju scenu cijelog filma. Jer, prošlost, bez obzira koliko joj bježali, uvijek nađe način da nas sustigne.

Kostimografija u filmu također je jako bitna, posebice u onom simboličnom smislu kada i obična bunda od tuljana koju nosi Richie, baš kao i ostatak njegove „garderobe“, djeluju kao porušeni snovi izgubljenog karaktera. Na sličan način možemo promatrati i njegovu kuću, a koja je također poput statista u vremenu i prostoru. Izgubljenost vremena najjasnije se ocrtava kroz široke kadrove Riminija u kojem je Richie gotovo pa nevidljiv. Njegov hod u potpunosti odgovara situaciji u kojoj se nalazi, pa tako često imamo osjećaj kao da ni on sam ne zna gdje ide, stvarajući izgubljenost ne kao trenutak već kao dio vlastitog identiteta. Tada je i kroz maglu jasan vidljiv njegov gubitak kontrole nad životom, iako se on i dalje bori da ga sastavi na najbolji mogući način, što i nas tjera da navijamo za njega.

Richieva emocija je stvarna, baš kao što su i stvarni ljudi koje gledamo kroz umjetnost Ulricha Seidla. Oni svi traže neku vrstu povezanosti. No unatoč svim tim pokušajima povezivanja, oni svejedno ostaju sami i izolirani. Zapravo, najtužnija je činjenica da je upravo ta samoća i izoliranost jedino povezana sa samoćom i izoliranošću samog Riminija. Ono što je redatelj kroz prikaz stvarnih ljudskih emocija uspio napraviti, prije svega je suočavanje realne slike jednako tako realnih odnosa. Scene seksa su najbolji primjer jer one nisu ušminkane, nisu čak niti privlačne oku, ali postoje, stvarne su. Životne. Tu redatelj ruši neku vrstu mita ljepote, i to upravo kroz nešto privlačno, što seks svakako jest. Redatelj tako s ovim filmom daje i neku vrstu društvenog komentara, gdje s jedne strane prikazuje različite poglede različitih generacija, dok istovremeno radi poveznicu s pasivnošću odluka kada dođe trenutak za suočavanje s problemima, bilo da se radi o onim privatnim ili društvenim.

Rimini je film koji je samo potvrdio kako Ulrich Seidl nije bez razloga jedan od najboljih europskih redatelja. Mjesta na koja nas on vodi nisu okupana suncem, ali on život i ne gleda kroz sunčane naočale, već ga vidi i doživljava puno jasnije i bistrije upravo kroz maglu izoliranosti. Istina, ovo ne zvuči previše privlačno, ali upravo to i jest njegova najveća vrlina.