America Latina – kada život postane noćna mora

Često u brojnim filmskim razgovorima znam spomenuti kako bi za filmove bilo puno bolje da uopće ne postoje filmski traileri, već da umjesto toga kroz filmske plakate pokušamo odgonetnuti što se krije iza naslova, odnosno slike. Nažalost, danas se sve manje ulaže u kreativnost samih plakata, tako da oni često, baš poput modernih trailera, dosta toga otkrivaju, tako da ta misterija gotovo pa da i ne postoji. No, baš kao i u svemu, uvijek postoje iznimke, a kada je riječ o (filmskoj) braći D’Innocenzo – Damianu i Fabiu, onda se slobodno može reći kako su oni upravo ta iznimka koja potvrđuje pravilo. Nakon što su publiku oduševili s filmovima “Boys Cry” te “Bad tales”, nihov treći film – “America Latina”, definitivno spada u kategoriju onih koji se jednostavno moraju doživjeti na velikom ekranu. Naslov i slika, riječi uz koje će braća D’Inocenzo rado privezati svoje priče, jasna je i prije samog gledanja ovog filma, i to upravo kroz njegov plakat. No, krenimo redom.

“America Latina” počinje poput bajke u kojoj je glavni lik Massimo. U životu je postigao sve što se može poželjeti, vlasnik je prekrasne vile na mirnoj lokaciji, vodi uspješnu privatnu stomatološku ordinaciju i, najvažnije od svega, ima obitelj koja ga voli. Supruga Alessandra i kćeri Laura i Ilenia njegova su najveća podrška. Nema što, ovo uistinu zvući kao prava obiteljska idila. Obitelj je svetinja, uče nas od malena, a u svetinje se ne dira. Moguće, ali ne i ako ste Damiano i Fabio D’ Innocenzo, a koji su upravo s ovim filmom ogulili sve ljuske lažnih obiteljskih idila. Ta ljuska se guli polako, i to od trenutka kada nešto luksuzno i idealno, poput bazena, postane mračno i šporko.

Redatelji od samog početka stvaraju kod gledatelja intimnu vezu s kadrovima, i to kroz igru svjetla i sjene u kojoj ne postoji puno dijaloga. Scena u tom trenutku i postaje moćna, posebno kada vas ta slika koju hipnotizirano gledate natjera na razmišljanje. Istina, cijeli ovaj film stvara u nama psihološkog detektiva, i to na način da i mi sami ulazimo u um glavnog protagonista. Taj um je sve samo ne jednostavan, ali to naše zajedničko putovanje i čini kudikamo zanimljivijim. No iako će većina ljudi uz putovanje vezati nešto lijepo i pozitivno, ovo filmsko je bilo sve samo ne ugodno. Redatelji nas ovdje ne štede, pa nas tako vode u onu najmračniju stranu života, tjerajući nas da kopamo sve dublje i dublje bez obzira na posljedice.

Film u potpunosti nosi njegov glavni lik, a kojeg je iznimno uvjerljivo portretirao talentirani talijanski glumac Elio Germano. Prethodno je s braćom D’ Innocenzo surađivao na filmu “Bad Tales”, tako da je ovo bio samo još jedan njihov uspješni zajednički projekt. Germano je uvjerljiv u svojoj izvedbi, posebice u transformaciji kada se iz jednog samouvjerenog supruga i oca pretvara u nesigurnu osobu, što ga u konačnici dovodi na rub životnog ponora. Osim uvjerljivost, Germano je liku Massima dao i određenu dozu ranjivosti, upravo u trenucima kada stvara taj labirint vlastite nesigurnosti, i kada i mi kao gledatelji postanemo svjesni kako se u toj idili nalaze razne pukotine koje s odmakom vremena postaju sve vidljivije. U tom smislu se možemo i vratiti na poster s početka priče, a koji pokazuje glavu glavnog junaka upravo kao napuknutu ljusku od jaja.

Za neke filmove je jako teško pisati recenzije jer ih prije svega treba doživjeti, a ne ispričati.  “America Latina” je upravo jedan od takvih filmova, ali, srećom, on nam ne daje puno odgovora, već nas tjera da razmišljamo o njemu dugo nakon gledanja. Uostalom, sam naslov filma itekako je simboličan, te na neki način stvara taj kontrast između dobra i zla, odnosno bajke i najgore noćne more. Latina, gradić u Italiji koji su osnovali fašisti u kombinaciji s Amerikom, mjestom gdje mnogi dolaze ostvariti svoje snove, nekako se čini kao idealna pozadina svega onoga što pratimo kroz oči glavnog junaka. No, redatelji ovdje ne idu na sigurno, i to na način da odvajaju te dvije suprotnost. Ne, oni ih spajajau, i to upravo kroz sliku jedne obitelji, a koja može biti san ili noćna mora, odnosno idila, i(li) lažna stavarnost.

Kada su u pitanju ostale glumačke uloge, posebice Astrid Casali (supruga i majka), te Carlote Gambe i Federice Pale (kćeri), onda treba naglasiti kako one djeluju poput praznine, bez obzira na njihovu fizičku prisutnost. One su upravo ta praznina koju je Massimo prerušio u vlastitu izgubljenost. Na taj se način on zajedno s njima gubi u rutini života, koja je izvana djelovala kao bajka, a zapravo je post(oj)ala pravi životni pakao. Sve ovo redatelji koriste kroz metaforu, što djeluje poput umivanja vodom, jer oni i žele da očima širom otvorenim gledamo realnost oko sebe. Glavni lik je najbolji primjer osobe koja silom želi biti voljena, ali koja negdje usput izgubi svoj vlastiti identitet. Njegove suze mi razumijemo, upravo zato jer smo upoznati s pozadinom koja je dovela do tih suza. Često se suze pokazuju kao slabost, posebice kod muškaraca, ali redatelji ovdje suze ne koriste kao formu već kao svrhu koja ima svoju pozadinu. Tim više su te suze na neki način potraga za samim sobom, ali u kojoj često mnogi budu izgubljeni upravo u tim lažno stvorenim životnim “stvarnostima”.

Za vrijeme gledanja filma, svakako obratite pozornost na detalje, jer oni su jako bitni, i to ne samo kada su u pitanju likovi već i cijela priča koju pratite zajedno s njima. Kreativnost redatelja bit će vam puno jasnija, pa čak i u nekim na prvi pogled nebitnim stvarima, poput običnog ispijanja vode. Za sve to bit će vam potrebno jako puno strpljenja, ali će vam se na kraju sve višestruko isplatiti. Zvuk filma je poprilično neugodan, i tu ne mislim samo na glazbu već i na onu rijetku komunikaciju između likova. Kutovi kamere koji su različiti kako napetost i ludilo glavnog protagonista sve više raste, postaju vizualno sve uznemirujući za gledanje.

Braća D’ Innocenzo napravila su film u kojem su srušili mit kako su na prvi pogled savršene obitelji, dakle brak, djeca, kuća, auto, idealan primjer idealnog života. Oko toga se, zapravo, ne bi uopće ni trebao raspravljati jer nije li to nešto čemu svi teže? Možda, ali redatelji upravo tu idilu skidaju do gola, stvarajući od nje neku vrstu kuge koja izjeda pojedinca stvarajući u njemu prazninu i frustraciju. Film ne otkriva puno toga, već nam daje tragove koje sa zanimanjem pratimo. Ludilo i napetost vlastitog ponora savršeno je oslikano kroz otkrivanje unutarnjeg čudovišta u kojem mi sami biramo hoćemo li biti savršena fasada vlastite ružnoće. U svijetu zvanom America Latina.