Prasica – otisak (milenijske) generacije

„Ti si prava kučka.“

Kako biste reagirali da vam curu netko nazove „kučkom“. Pitam gluposti, zar ne? Sigurno biste odmah, poput pravog muškarca, krenuli u obranu njene časti. Uostalom, to bi, sasvim sigurno, doživjeli i kao osobnu uvredu, puno veću nego da vam netko direktno zalijepi etiketu, štajaznam, „muške drolje“. Okej, zajebajem se, ovo bi za mnoge frajere bio kompliment, tako da mi je ovo jako loša usporedba. Ali opet, kada bolje razmislim, zapravo i nije, jer biti „muška drolja“ i „kučka“, posebice u muškom mozgu, zapravo je jedno te isto, osim što se jedno (muška drolja) smatra prihvatljivim i cool, a ovo drugo (kučka) djeluje kao najveća uvreda. Ništa čudno za mušku logiku jer mi zapravo i ne znamo razliku između uvrede i komplimenta, a primjer „kučke“ i „muške drolje“ to najbolje pokazuje. No, pustimo mi „muške drolje“ da uživaju u svom „droljastom ponosu“, a posvetimo se malo više „kučkama“. Tko je, uostalom, „prava kučka“, i ono bitnije – tko je taj koji određuje osobnost „kučke“. I ono najbitnije – zašto bi, jebote, „kučka“  bila uvreda, a ne kompliment. Iskreno, o tome nikada nisam previše razmišljao, sve dok nisam pogledao slovenski film „Prasica“, redateljice Tijane Zinajić.

Snimiti film čiji je scenarij napisao netko drugi, zasigurno je izazovan posao. U slučaju „Prasice“, izazov je prihvaćen, a kao konačan rezultat smo dobili film u kojem su riječi postale slika, poput nekakve savršene simbioze. Tijana Zinajić kao redateljica i Iza Strehar kao scenaristica, zapravo i jesu estetika filma. Povezane u suprotnosti estetike i dijaloga, kroz film promatramo bijes i bespomoćnost milenijalaca, odnosno svijet u kojem ako nisi ono što trebaš biti, posebice ako si žena, automatski postaješ „kučka“. Pa ipak, biti „kučka“ u ovom filmu čini „kučku“ privlačnijom nego ikada prije, a to je, ako mene pitate, njegova najveća vrlina. Danas je jako teško prihvatiti sebe, posebice u vremenima stalne prilagodbe prema okolini koja nas okružuje. Srećom, postoje i oni koji tu prilagodbu koriste kao otvaranje prema vlastitoj slobodi. To su osobe koje hrabro tu slobodu koriste kao izgradnju vlastitog identiteta. Društvo ima i izraz za takve, posebice one “ženske drznice” koje se, zamisli drskosti, usude napraviti tako nešto. To su one društvene „kučke“ po mjeri društvenog suda – “besramnice” koje se usude zauzeti za sebe.

Glavna „kučka“ filma zove se Eva (Liza Marijina), čije samo ime ima popriličnu simboliku po pitanju neprilagođene žene koja se ne pridržava pravila. Ako bismo Evu stavili u kontekst vremena, a trebali bismo, onda je najbolje pročitati komentare ispod članaka na nedavno održani Ultra Europe Festival u gradu Splitu. Ljudi koji su se samo došli zabavati, odnosno uživati u najljepšim užicima koje život može ponuditi, opisani su kao prave društvene drolje. Pa ipak, kada čovjek malo bolje razmisli od koga dolaze takvi opisi, nekako i poželi postati prava droljetina. Uostalom, što je alternativa? Frustriranost vlastitim životima. Ne, hvala! Slična priča je i kod Eve. Ona teži užitku života, ne zanima je monotonost koju prezire, i u stalnoj je potrazi za oslobađanjem nametnute društvene krivnje.

Redateljica i scenaristica u tom pogledu jako mudro koriste izostanak menstruacije kao simbol nečega nevidljivog, što iz muškog kuta gledanja djeluje kao nešto beznačajno i nevažno. Naravno, ne u smislu možebitne trudnoće, jer im to onda postaje itekako važno, već iz činjenice da se dugoročna borba s tim problemom ne gleda kao problem, već kao živčanost i opterećivanje nebitnim. “Ala šta si nervozna, aj smiri živce” – tako se ono “nebitno” najčešće komentira, dok će se malo tko zamisliti i zapitati nešto bitno, naprimjer – a što ako je nepolodna? U tom pogledu je jako važna scena kada Eva odlazi posjetu ginekologu. Kroz humor koji to zapravo nije, Eva postaje slobodna, izravna, hrabra, živa i prirodna. Humor tada dobiva puno veću dubinu upravo kroz taj izbor odluka pojedinca, u ovom slučaju naše glavne protagonistice.

Dinamika je jako bitna u ovom filmu, posebice kroz prikaz ženskog prijateljstva. Eva i njena prijateljica Nina u tom se pogledu savršeno nadopunjuju, kao da diktiraju tu dinamiku filma. Ninu u filmu glumi prekrasna glumica Anuša Kodelja, čija je ljepota toliko hipnotična da je morate gledati kao neku vrstu umjetnosti – književnosti, glazbe, slikanja – sasvim je svejedno. Veza koja je stvorena između njih jako dobro odgovara pozadini filma, posebice kroz neku vrstu sestrinskog odnosa u kojem je dozvoljen i fizički obračun kada će cure iskazati agresiju, ali se zapravo nikada neće emotivno povrijediti.

Film uspješno koketira i s elemetima rom-coma, i to kroz onu potragu za ljubavi koja se, istina, može činiti trivijalnom, ali film od toga ne bježi već je prikazuje kao pogon koji je konstantno prisutan u svakome od nas, jednako kao i odupiranje istome. Upravo to ovaj film čini puno iskrenijim i realnijim, posebice kroz ljubavne odnose u kojima jako važnu ulogu imaju i muški članovi filmske ekipe Blaž (Tosja Flaker Berce), te Jakob (Jure Henigman). Ti njihovi odnosi u potpunosti su ogoljeni, čega oni ponekad nisu ni svjesni, ali ne na način da od nas zahtjevaju bilo kakvu vrstu osude. To, istina, film čini ranjivim, kao i njegove protagoniste, pa se onda samim tim i čini kao lakša meta, ali upravo iz tog razloga ona slika u kojoj „voliš jednog, ali se jebeš s drugim“, ne postaje osuda, već jednostavno prihvaćanje takvog života.

Ovo je film koji prije svega komunicira s gledateljima, i to ponajviše kroz boje, a koje u velikoj mjeri, uz genijalne dijaloge, odražavaju trenutno stanje likova u svakom mogućem smislu. Dijalozi nisu uljepšano umjetni, već su itekako zabavni u svojoj prirodnosti. Uostalom, takvi su i likovi. Eva se tako puno ugodnije osjeća okružena u napućenim prostorima, ispunjenim ritmom umjetnosti glazbe i plesa, pa dok izražava svoju sreću na plesnom podiju, izgleda kao da joj je svijet pod nogama. Pa ipak, film ne bježi i od nijansi sive, ali koje, zanimljivo, ne ostavljaju dojam monotonije, naprosto zato jer scenografija filma, jednako kao i kostimografija, na jedan neposredan način daju toplinu likovima koja je stalno prisutna, pa čak i kada sve izgleda hladno i distancirano. Satira je također prisutna kroz film, i to ponajviše kroz (likovnu) umjetnost. U tom pogledu još više do izražaja dolazi suptilni “politički nekorektni” humor, da bi u kombinaciji svega toga dobili prikaz moralne nesavršenosti koja se grli, a ne odbija. Naprosto zato jer postoji.

Sjećam se dok sam bio još u osnovac, kako mi je malo trebalo da se sprijateljim s nekim na školskom igralištu, bilo je samo potrebno da skupljaš iste sličice i odmah bismo postali najbolji prijatelji. Slična stvar je i s filmovima, samo što je u tom slučaju igralište veliki kino ekran. Svaki put kada odlazim na to „igralište“, nekako se uvijek potajno nadam da ću pronaći svog priku sa sličicama. Srećom, dok sam gledao ovaj film, pronašao sam ih nekoliko. No, njihove sličice su život – pun zabave, smijeha, straha i želja za (ne)ostvarenim snovima. A takve i ostavljaju najdublji trag. Otisak jedne (milenijske) generacije.