Life Suits Me Well – kaseta života

“Avioni uvijek negdje kasne.”

Uvodna rečenica filma “Život mi dobro pristaje”, marokanskog redatelja Al Hadi Ulad-Mohanda, nije mogla biti prigodnija s obzirom da je redatelj trebao nazočiti sinoćnjoj premijeri filma u Ljetnom kinu Bačvice, a na koju ipak nije stigao upravo zbog komplikacija na aerodromu u Amsterdamu. Umjetnost koja imitira stvarnost nije samo vidljiva po ovoj maloj crtici života, već i po redateljevoj inspiraciji u kojoj je pronašao smisao za snimanje ovog uistinu predivnog filma. Ta inspiracija krije se upravo u ljepoti življenja, odnosno svemu onome što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, pa se nekako čini da nas redatelj upravo s ovim filmom želi podsjetiti zašto bismo svi mi trebali svako jutro pogledati u naše životno zrcalo, i to uz misao – da, “život mi uistinu dobro pristaje.” Mnogi ljudi će uz savršeno zašiveni život povezati ljepote življenja bez problema, no redatelj nas i u tom smislu upoznaje kako se ljepota ne nalazi samo u sretnim životnim trenucima. Ljepota može biti tužna, nesretna, žalosna, ali onaj tko upozna tu i takvu ljepotu, zapravo je najbogatiji čovjek, a to redatelj ovog filma svakako jest. Način na koji je on svoje osobno iskustvo prenio na film, naprosto je hipnotizirajući u jednom nostalgičnom smislu, posebice snažnom kroz prikaz prekrasnog Maroka, odnosno pitoresknog gradića Asilaha, a koji savršeno pristaje ovom filmu kao podloga života.

Uvodom filma, gdje upoznajemo teenagera Ismaila kako proživljava tipične adolescentske dane, poput prvog pijanstva, redatelj zapravo portretira nas gledatelje. I dok Ismail od tog trenutka kreće na put odrastanja, mi se spremamo na putovanje samootkrivanja, gdje su nam slike koje gledamo i doživljavamo u filmu poput puzzli koje slažemo. Ubrzo otkrivamo Ismailovu svakodnevnicu, odnosno njegovu obitelj – oca Fouada, majku Ritu, sestru te dvojicu braće, od kojih jedan živi u Parizu. Njihov život u potpunosti će se promijeniti kada otkriju da otac Fouad boluje od neurološke bolesti. Od tada za njih ne počinje samo jedno novo životno razdoblje, već i proces u kojem će i oni otkrivati životnu ljepotu, bez obzira na njegovu ružnoću. Jer, oni nisu postali drugačije osobe, bez obzira na sazrijevanje, već su samo otkrili ono što su oduvijek imali u sebi – ljubav, toplinu i poštovanje prema dragim i bliskim osobama. Upravo bi zbog toga bilo pogrešno navesti bilo koga kao centralni lik, jer duša i srce ovog filma nije pojedinac, već ljubav koju oni međusobno imaju. Fouad i Rita, dva prekrasna lika portretirani od strane talentiranih glumaca Samira Guesmia i Lubne Azabal, daju otkucaje njihovim životima, ali i nama gledateljima. Njih dvoje su toliko životni likovi da ih naprosto ne možete prestati gledati. Njihova iskrenost, ali i dobrota s kojom isijavaju doslovno vas tjeraju istovremeno na plač i smijeh, i to na isti način na koji je i njih natjerala životna sudbina.

Redatelj predivno kombinira njihovu prošlost i sadašnjost, i na taj način upoznaje gledatelja koliko je zapravo nešto obično postalo danas neobično. Tu ne govorim samo o iskrenoj ljubavi, već i o postupcima koje je Fuad napravio prema Riti u početku njihove veze. Na taj način, ne samo da upoznajemo njihove osobnosti, već i na neki način portret društva za koji mi s visoka volimo reći kako je konzervativno. Da, možda i jest, ali jeste li sigurni da bi se komentari na čovjeka koji se zaljubi u razvedenu ženu s djetetom bili drugačiji i kod nas? I koliko bi zapravo frajera i pristalo na takvu vezu. Jer, znate, što će selo reć”. I zato mi je drago što je redatelj upravo kroz tu sliku stvorio dojam njihove predivne i iskrene neobičnosti i to kroz sliku lažne općeprihvaćene običnosti. To lažno licemjerje raznih moralnih kokošara, od kojih ćete biti odbačeni kada im više niste potrebni te koji će vam uz lažno suosjećanje zgaziti svako ljudsko dostojanstvo, redatelj otrkiva upravo kroz tu njihovu “kokošarsku etiku”.

Al Hadi je imao svega trinaest godina kada mu je otac obolio od Alzheimera, pa iako je u svakom kadru i sceni vidljiv njegov emotivni pečat, on se nekako najviše pojačava u širokim kadrovima prekrasnog Asilaha. Sve i da nismo upoznati s tom činjenicom, ta ljubav prema kraju kojeg su gotovo svi napustili naprosto je toliko jaka i snažna, da ju je gotovo nemoguće zaobići u tom vrtlogu življenja. Pa iako u filmu možemo čuti nekoliko različitih jezika, nekako je najmoćniji upravo onaj jezik slike koju nam redatelj svojom emocijom crta na licima. On je naš slikar koji se kistom sudbine nostalgično prisjeća svoje prošlosti, a koja ga je, vjerujem, itekako oblikovala ne samo kao redatelja već ponajviše kao čovjeka.

Slike koje gledamo na filmu nikada nisu tako toplo izgledale kao u ovom slučaju, posebice u trenucima u kojima će vam biti najprirodnije da pustite suzu u prepunom ljetnom kinu. Prolaznost vremena jako je bitna, ona nas sve čeka i od nje nitko ne može pobjeći, međutim ono najvažnije ipak ostaje vječno – osjećaj ljubavi bez obzira na gubitak. Simbolična je scena u kojoj, nakon što je Fouadova bolest već uznapredovala, supruga Rita s čežnjom gleda u svom supruga. Pa iako to možda karakterno nije isti čovjek, za nju je on i dalje ista osoba u koju se ona zaljubila. Trenutak kada ona žudi za njegovim zagrljajem, zapravo je simbolika kako bez obzira na nedostatak tog fizičkog kontakta, njena ljubav i bliskost prema voljenoj osobi nikada nije nestala.

Ako bih sa samoj jednom riječju trebao opisati ovaj film, onda bi to svakako bila “ljubav”. Ona je prava simbolika svega, posebno vidljiva u trenutku kada Fouad na satu španjolskog, kojeg je predavao u slobodno vrijeme, zaboravi upravo tu riječ. Međutim, kada ga njegova životna ljubav podsjeti upravo na “amor”, a koja je za njih bila oduvijek bila poveznica, gledatelj u potpunosti postaje svjesan da je upravo taj osjet, danas toliko nevažan za mnoge, zapravo njihova najintimnija slika. I to ne samo kao supružnika, već i kao roditelja. Zapravo, to je snaga cijele obitelji. Jer, upravo je ljubav prema ljudima, odnosno prema bližnjima, najbolji ključ za otvaranje svih vrata, bez obzira na okolnosti. Tišina je tada potpuna, bez suvišnih objašnjenja. Dovoljno je samo življenje trenutka.

“Život mi dobro pristaje” ne samo da mi je postao osobni favorit s ovogodišnjeg Festivala mediteranskog filma u Splitu, već i film koji sam na neki način doživio poput lijeka. Za što, pitate se? Iskreno, ne znam, nadam se da neću nikada ni otkriti, ali zato znam da želim upravo njegovu priču iznova osjećati u bilo kojem životnom razdoblju. Njegove slike i kadrove spojene poput valova u jedno prekrasno prostranstvo svih osjetila, biti će zauvijek dio mene, a to je nešto što se nikada neće niti se ne može zaboraviti. Baš poput jedne male, sitne kasete koja će sve te osjećaje kucati uz moje srce, i to uz osobu koju sam nakon projekcije zagrlio jače i snažnije nego ikada prije.