Annette – mračni mjuzikl koji se sluša i gleda

Kada biste kojim slučajem u stilu nekadašnje emisije “Po ure torture” napravili anketu, ovaj put među posjetiteljima multipleks kina, i to s pitanjem – “Znate li tko je Leos Carax?”, mislim kako bi bilo veoma zanimljivo čuti odgovore. Pa ipak, nekako mislim kako bi to bilo gubljenje vremena, jer odgovor na to pitanje savršeno se  oslikava u (ne)posjećenosti filma Annette, najnovijeg Caraxova filma, a koji se ovih dana prikazuje u našim kinima. Sada tu dolazimo do licemjerja, jer nisu problem ljudi koji u kino idu gledati popularne filmove, odnosno velike blockbustere. Meni smetaju oni snobovi koji stalno prigovaraju kako se u kinima prikazuju samo takvi filmovi koji su, po njihovom tumačenju, “uvreda za mozak”, i da baš iz tog razloga ne idu u velike multiplekse. Međutim, onda se dogodi da u Cinestar dođe film jednog Leosa Caraxa koji je sve samo ne sinonim za velike kino blockbustere, i kakav bude odaziv? Manji nego na koncertu Borisa Rogoznice u Zadru. Takvi intelektualni snobovi, kako ih je odlično opisao Tonči Bibić u Kratkim Rezovima, naprosto mi idu na živce, te su najbolji primjer one stare latinske – djela, a ne riječi. Naravno, uz čast izuzecima.

No, bez obzira na vaš filmski ukus, mišljenja sam kako je prava šteta što će Annette mnogima od vas proći ispod radara, jer se zaista radi o ponajboljem filmu koji sam imao prilike gledati u zadnje vrijeme u kinu. Annette je zaista film koji pomiče granice mašte, te koji istovremeno miješa žanrove uz odličnu energiju koja se osjeti od samog početka filma. Uvod u film se tako može promatrati kao gledanje prijenosa neke utakmice, u kojem vi vidite igrače koji se zagrijavaju prije ulaska na teren. Ovdje je, međutim, teren pozornica, filmska, kazališna, životna. Kod gledanja bilo kojeg filma, najviše volim onaj osjećaj kada te prvi kadar odmah uvuče u priču. Upravo mi se to dogodilo s ovim filmom, jer taj uvod sam doživio kao slavljenje svega onoga što volim u umjetnosti. Zapravo, bilo bi bolje reći kako samo to upoznavanje s filmom i jeste na neki način slavljenje umjetnosti, odnosno iluzije koja se miješa sa stvarnosti.

“So May We Start?”

Odlična energija kojom diše ova pjesma doslovno predstavlja radost i uzbuđenje za ono što slijedi, iako nitko od sudionika “predstave”, uključujući i nas gledatelje, zapravo nema pojma što je to što dolazi. Pa ipak, upravo smo radi toga i uzbuđeni i sretni, bez obzira na neizvjesnost. Kamera uvjerljivo prati glumce u pokretu, stvarajući od kadrova svjesnost o postojanju iluzije, ali i iskrenosti koja je dio te iluzije. I baš kao što smo u tom prvom spoju s glumcima pratili njihove pokrete, tako na isti način upoznajemo dvoje glavnih protagonista Henrya (Adam Driver) i Ann (Marion Cotilard).

Mjuzikl kao žanr, nekako se čini kao idealan izbor za pomicanje granica u umjetnosti kojoj Carax inače teži u svojim filmovima. Granica između realnosti i apstrakcije kroz oči ovog filma nikada nije bila tanja, što je najbolje vidljivo u dijelovima kada redatelj suptilno koristi humor, odnosno kada tjera nas gledatelje da na neke stvari gledamo, odnosno doživimo, potpuno drugačije nego što je to uobičajeno. Tako sam se nekoliko puta za vrijeme gledanja filma znao zapitati – „jebote, jel’ sve u redu sa mnom?“. Ne pamtim kada mi se dogodio taj osjećaj suprotnosti onoga što gledam s jedne strane, i onoga što osjećam s druge strane. Ne samo da je onaj mračni dio atmosfere poprimio u meni totalno drugačiji ton, već je sve ono na prvi pogled umjetno, nekako u mojim očima uspjelo poprimiti prirodan izgled.

Annette je u tom smislu  izazovan film za gledanje, što mi se poprilično svidjelo, jer bez obzira na trajanje od 140 minuta, redatelj, pardon izazivač Carax, poprilično je neumoljiv u pokušajima da nas nokautira. Srećom po njega, u svom kutu ringa imao je Adama Drivera u ulozi Henrya, a koji je u ovom filmu, bez ikakvog pretjerivanja, odigrao ponajbolju ulogu u karijeri. Carax me kroz njegov lik doslovno natjerao da budem dio filma, ali na onaj strastveno ludi način, baš kao što to rade glavni protagonisti priče. Zapravo, kao što to radi redatelj za cijeli film. Uz tu strast, počeo sam vjerovati filmu, pa čak i u trenucima kada za to nije bilo nikakve logike. Naravno, kada se na kraju složila cjelokupna slika filma, sve je nekako imalo smisla, ali moram priznati da sam jednako tako uživao u toj prethodnoj “besmislenosti.”

Adam Driver je bio idealan izbor za ovakvu ulogu, posebice što sam njega uvijek doživljavao kao glumca koji kroz svoju fizičku pojavu može itekako biti moćan, i to bez da izgovori jednu, jedinu riječ. Ovdje Driver ne samo da ih izgovara, već ih poprilično uspješno i pjeva. Međutim, on to radi na jedan prilično drugačiji način, kao da je svjestan svojih glasovnih mogućnosti, pa onda u scenama kroz koje nam se doslovno obraća, i to na način da ruši “četvrti zid”, čini sve da mu vjerujemo. I da, mi mu itekako vjerujemo u svemu onome što čini, i što proživljava. I bez obzira koliko se on uspješno prilagođava promjenama situacije, što kao posljedicu ima i promjenu za njegov karakter, mi i dalje imamo dojam da je to ista osoba. Ta poveznica nikada ne prestaje između njega i publike.

Zanimljivo je promatrati razvoj njegovog lika, posebice kroz taj odnos s publikom. Iako karizmatičan u svakoj sceni, nekako je ta karizma poprilično negativna, kao da osjećamo da tu nešto nije u redu. Opet, kao savršena preslika radnje filma za koju ni u jednom trenutku niste sigurni kamo će vas odvesti. I dok u jednom trenutku on čuje otkucaje odobravanja publike, odnosno svoje unutarnje misli koje on želi čuti, meni je puno zanimljivija bila situacija kada se sve to okrenulo protiv njega, odnosno njegove osobnosti. Čovjek koji je bio opterećen prihvaćanjem, željom da ga svi vole, da živi u skladu s normama koje mu društvo nameće, odjednom je postao mračan, uznemirujuć i jeziv. I onda se događa nešto što je zapravo preslika današnjeg društva – publika nema nikakvu zabrinutost za to njegovo stanje, već mu iskazuje prijezir. I to radi jednoglasno, bez bilo kakve mogućnosti za pojavom nekog buntovnika koji će misliti drugačije. Društvo složno u složnosti i prijeziru, iznimke se neće tolerirati.

Kada je u pitanju lik Anne u izvedbi, treba li to uopće i naglašavati, prekrasne Marion Cotillard, onda se nju treba promatrati kao suštu suprotnost liku kojeg tumači Driver. Vidljivo je to u različitim predstavljanjima likova, i to u pojedinačnom smislu. I dok je Driverov lik energičan, ona je poprilično plaha, tako da se opera kroz koju je stekla hordu obožavatelja, nekako čini kao njena savršena metafora. U prvom dijelu filma to će biti ocrtano kroz šetnju šumom u kojoj će pokazati sve svoje strahove i ranjivosti, dok će u drugome biti prikazana kao tragična figura, ali u besmrtnom smislu, baš kao što to često znaju biti junaci poznatih opernih djela. Annina šetnja šumom može se preslikati na cijeli film, odnosno kao otkrivanje njih samih. I dok Anne pokušava pobjeći od tog kaosa, Henry kao da uživa u njemu. I što dublje šetamo, to još snažnije uočavamo kako ta ranjivost, taj kaos, ta humanost, zapravo možda i nije tako iskrena kao što smo na prvi pogled mislili. Kaos koji nam tada nastaje u glavi, gotovo je jednak onome koji proživljava Henry.

Odnos između dvoje ljudi koji su moralni robovi društva, nikada nije bio intimnije prikazan. I dok Carax koristi simbol slave i medija, odnosno Hollywood kao mjesto u kojem je iluzija prisutna jednako kao i stvarnost, običan gledatelj to može vrlo lako preslikati u još bližu stvarnost. Znate, kroz one ljude koji žive živote radi drugih, a ne zbog sebe. Kroz jednu strastvenu i disfunkcionalnu vezu, zapravo je prikazan čovjek koji je opterećen prihvaćanjem. Tu dolazi do tog mijenjanja osobnosti koje ne utječe samo na jednu osobu, već i na sve ljude koji je okružuju. Promjena i strah tada su međusobno povezni, što redatelj prikazuje kroz noćne more Henrya i Ann, ispunjene strahom i ljubomorom. Carax tada vrlo mudro ubacuje lik Annette, kao savršen simbol tog i takvog umjetnog svijeta.

Djeca, nažalost, sve više postaju razlog opstanka za mnoge parove, i to isključivo da bi drugima pokazali nešto umjetno, dok je ona realnost puno gora i mračnija. Djeca im tada doslovno postaju poput lutke za naslikavanje i presvlačenje, nešto poput predstave u kojoj publika plješće toj iluziji, iako je svjesna kako je sve to skupa upravo to – jedna velika, i to jebeno loša predstava. Dirigent kojeg je u filmu jako dobro odglumio Simon Helberg zapravo je savršena simbolika za sve lažne životne dirigente, a što se najbolje moglo vidjeti u trenutku kada glavni protagonist sazna vijest oko koje se nije uopće uznemirio, već je radije odlučio živjeti lažnu iluziju prema društvu. Ima li boljeg pljuvanja u lice svim tim lažnim moralistima koji koriste djecu kao jedini simbol prividne iluzije sreće, dok u realnosti zapravo žive šaradu od odnosa. Bravo, Leo.

Kinematografija filma je naprosto očaravajuća, ali ne u smislu da mi sada samo uživamo u kadrovima od kojih zastaje dah. Ne, ona je dio priče, odnosno sastavni dio emocija kada kroz kadar doživljavamo ono što možda nismo uspjeli kroz riječi. Ponekad nije samo dovoljno nešto čuti, potrebno je to i vidjeti, tako da su se u ovom filmu te dvije stvari jako dobro nadopunjavale. Annette je mjuzikl koji nije sretan, dapače jako je mračan, misteriozan i tragičan. Dugi kadrovi koje često koristi redatelj, korišteni su itekako sa svrhom, posebice u jednoj sceni kada dirigenta prati kamera u trenucima kada doživljava cijelu skladbu emocija, izvana i iznutra. S druge strane, mogli biste imati osjećaj kao da gledate predstavu s puno rezova, što me, iskreno govoreći, znalo poprilično iritirati u pojedinim trenucima, što bih naveo i kao glavnu manu filma. No, to je očito bio stil koji je redatelj izabrao, i bez kojeg, vjerujem, ne bi bilo moguće osjetiti cjelokupno iskustvo gledanja.

Prije par dana, pročitao sam jedan status na fejsu gdje se ljude tražilo da napišu jednu filmsku scenu koja im se urezala u pamćenje. Sjećam se kako sam ja izabrao kraj filma Cinema Paradiso kao jedan od najemotivnijih koje sam doživio na filmu. Međutim, moram reći kako mu se kraj ovog filma jako približio, jer ono što mi je priuštio Carax sa završnicom Annette, može se opisati kao čista emocija. Trenutak u kojem nešto umjetno dobije životni oblik, toliko teško vidljiv u današnjem umjetnom svijetu, istovremeno je tužan i sretan, mračan i optimističan. Definitivno kraj koji razbija iluziju svih onih koji žive lažne živote, i to na najgori mogući način – korištenjem djece kao prikaz svoje savršenosti koja ne postoji. Annette je u tom smislu ogledalo svim tim parovima koji žive lutkarsku predstavu sa svojom “Annette” u glavnoj ulozi.

Annete je uistinu film iskustva, totalno drugačiji od svih drugih naslova koje ćete imati priliku pogledati u kinu. No, čak i ako vam se ne svidi ovaj nesvakidašnji stil, mislim kako biste ga itekako trebali poštovati. Nema nikakve sumnje kako će ovaj film doživjeti jako puno kritika, jednako kao što će doživjeti i hvalospjeva. Kad je u pitanju Annette, onda nema sredine. Redatelj na jedan  mračan, ciničan i očaravajući način stvara atmosferu koja vas neće ostaviti ravnodušnim, bez obzira voljeli ga ili ne. Meni je prije svega drago što sam ga imao prilike pogledati u kinu jer je Annette zbilja film iskustva koji se sluša i gleda na velikom kino ekranu.