Illyricvm – o vremena, o običaji

„Iliri su najveći barbari.“

Započeti recenziju na film “Illyricvm” redatelja Simona Bogojevića Narataha sa citatom o barbarizmu čini se nekako sasvim prigodnim. Jer, kako drugačije opisati činjenicu kako se u okvirima hrvatske kinematografije filmovi s povijesnim temama mogu nabrojiti doslovno na prste jedne ruke nego kao čisti barbarizam. Žalosna je činjenica kako se svi mi divimo, bilo kroz filmove ili serije, povijesnim temama i događajima drugih naroda, a mi sami imamo toliko bogatu povijest koja bi trebala i mogla biti dio naše kulturne i filmske baštine. Nažalost, povijesne ili bi bilo preciznije reći ratne teme koje su dominirale u našim filmovima, posebice devedesetih kada su se snimali uistinu loši filmovi, kod velike većine filmofila poljuljala je vjeru u hrvatski film. Usudio bih se reći s razlogom jer ispada kao da ništa prije devedesetih nije postojalo, pa smo se tako poput onih pijanaca ispred dućana uhvatili jedno te iste boce iz koje pijemo jedno te isto piće. Naravno, bilo bi super kada bi to piće bilo dobro očuvano poput nekakvog vrhunskog vina, ali ono je prečesto imalo okus toplog piva kojeg nitko više ne želi okusiti. Trebalo je jako dugo vremena da se ta boca promijeni, a nekako se čini kako je aparat za bacanje takve ambalaže, barem po pitanju hrvatskog filma, napokon proradio. Pa tako ovih dana u kinima na redovnom repertoaru možete pogledati prvi hrvatski povijesni film o Ilirima – “Illyricvm”.

“Illyricvm” je film koji je u potpunosti snimljen na latinskom i konstruiranom ilirskom jeziku, što je samo po sebi vrijedno svakog mogućeg poštovanja. Ovo je ujedno i prvi dugometražni film koji je redatelj Bogojević Narath snimio u karijeri. No, to ne znači kako je ime ovog filmaša nepoznato za filmofile jer njegovi kratki (animirani) filmovi uistinu su prava lektira animacije, tako da mi je bilo posebno drago kada sam vidio njegovo ime na plakatu “Illyricvma”. Bogojević je upravo kroz svoje animirane filmove pokazao kako su mu itekako bliske povijesne teme, a koje su mu dobro posložile upravo za ovaj film. Može se tako slobodno reći kako su mu na neki način bile savršeni suborac za stvaranje “Illrycvma”. Prvo kroz borbu da se film uopće snimi, a zatim i kroz konačan rezultat koji je ispao i više nego pozitivan.

Radnja ovog povijesnog filma nas vodi u daleku prošlost, točnije u 37.  godinu pr. n. e., odnosno dvije godine prije nego što će Oktavijan osvojiti japodski Metulum, segestansku Sisciju i zavladati ovim područjem.  Originalnost same ideje da se snimi ovakav film sasvim sigurno ne bi bila dovoljna da u pozadini ne postoji priča koja će biti uvjerljiva, i kroz koju će gledatelj barem na trenutak moći osjetiti dio povijesti koja je utkana u naš DNA. Povijesti Ilira, naziv za skupinu raznovrsnih plemena i zajednica koje su nastanjivale prostore od slovenskih Alpa pa sve do Albanije uistinu je prebogata da bi stala u samo jedan dugometražni film. Redatelj Bogojević je toga itekako bio svjestan, pa tako od ovog filma i nije htio napraviti nekakav povijesni spektakl naprosto zato jer to i ne bi bilo moguće iz više razloga, ponajviše onog financijskog, već se odlučio jedan svijet, kulturu, običaje i način života prikazati na jedan puno intimniji način.

Uvod samog filma stvorio je u meni osjećaj prolaznosti vremena. Jer, gledati film koji nam donosi povijest naših predaka, primjerice Delmata, od kojih sam vjerojatno i sam potekao, uistinu je bilo iskustvo koje neću tako brzo zaboraviti. Autentičnost predkršćanskog i predslavenskog okruženja doslovno se mogu osjetiti od početka filma, naprosto zato jer svi ti duhovi prošlosti i dalje žive među nama. To je onaj povijesni i kulturološki identitet od kojeg ne trebamo bježati. Jer neki ilirski običaji koji su i stvorili mentalitet naroda defintivno žive i danas. Illrycvm nam upravo daje tu mogućnost da u onom ljudskom smislu osjećaja emocija, kao što su mržnja, ljubav i strast, vidimo i osjetimo ljude naše davne prošlosti u kojima možemo prepoznati neki svoj intimni osjećaj koji će nas povezati s njima, bilo u pozitivivnom ili negativnom smislu.

Tijekom gledanja filma imao sam dojam kako je redatelj pristupio ovoj temi s posebnim poštovanjem. Jer nije lako obraditi povijesni period za koji ne postoje egzaktni podaci, ali je nedostatak svega toga redatelj ispunio onim umjetničkim pogledom kroz koji smo i mi osjetili krv, znoj i suze tog perioda. Pa iako na samom ilirskom jeziku ne postoje sačuvani tekstovi, osim imena, stekao sam dojam kako je uistinu riječ o autentičnom prikazu mjesta i samog vremena. I to ne samo kroz dijaloge, već i pjesme koje djeluju poput gangi koje danas možete čuti na bilo kojoj seoskoj borbi bikova. Zapravo, cijela kostimografija djeluje iznimno autentično, jednako kao i arhaičnost samog jezika.

Filmski vremeplov kroz koji plovimo iznimno je uvjerljiv zahvaljujujući narativnoj strukturi filma, gdje se scenarij u potpunosti uklapa u vizualnost same priče. U tom pogledu eksterijeri, koji uistinu izgledaju spektakularno, i sami postaju jako važan dio filma. Može se se slobodno reći kako krajolik najviše i ocrtava karakter likova, što posebno dolazi do izražaja kada osjetimo onu oštrinu bure, iako se nalazimo u toplini kino dvorane. Dok sam gledao svu tu predivnoću krajolika, film se inače snimao na Velebitu, Bjelašnici i većim dijelom u Furlaniji, osjećao sam se kao da mi netko citira poeziju prošlosti, sadašnjosti, a bogami i budućnosti. U jednom sam trenutku doslovno zamrzavao kadrove u glavi, razmišljajući o njima kao posebnoj priči koje na kraju postanu jedna cjelina koja, poput puzzli, stvara davno izgubljeno zrcalo prepoznatljivog odraza.

Posebne pohvale svakako idu i glumcima u filmu, posebice Filipu Križanu koji je uvjerljiv u glavnoj ulozi Liburna Volsusa. Osveta koja je ocrtana krvlju od samog starta, ujedno je i glavna iako ne i jedina motivacija njegovog lika. Na taj način “Illyricym” kroz dramu pojedinca postaje blizak gledatelju, i to u puno većoj mjeri nego što bi to bio da smo gledali neku vrstu povijesnog spektakla koji bi bio ispunjen krvavim bitkama. Srećom da je redatelj ipak izabrao ovu prvu opciju jer smo na taj način dobili film uz koji putujemo i koji nam citira neku vrstu vanzemaljske poezije. Istina, ona je oštra poput vjetra i hladna kao planina, ali je svejedno upijamo poput spužve, iščekujući s nestrpljenjem nove stihove.

Sukob civilizacija gdje život nema neku posebnu vrijednost daje filmu određenu dozu misterije i trilera. Misterija, istina, sama po sebi postoji kroz samu obradu tog razdoblja, međutim ona bi bila lišena svake napetosti da nam redatelj nije kroz rekonstrukciju života i običaja dao upravo tu filmsko mističnu notu koja je u savršenoj simbiozi s onom povijesnom. Život Ilira je bio itekako uzbudljiv, što se u filmu nije osjetilo samo kroz likove, već i kroz jezik, pjesme, oružje, kostime, odnosno cijelu tu ikonografiju koja uz tu uzbudljivost također ima određenu dozu misterioznosti. Takav arhaičan, ali i brutalan svijet opet uspjeva prenijeti duhovnost vremena, i to kroz običaje i rituale koji su bili sastavni dio življenja.

Ono što je meni bilo posebno zanimljivo, svakako su neki običaji koji su se zadržali i do današnjeg dana, primjerice tetovaže koje su bile, za razliku od Rimljana, dio identiteta Ilira. Ili recimo prisutnost matrijahata kod Liburna, što mi je također privuklo pažnju. Boje su u filmu također jako bitne, što ne treba čuditi jer je šarenilo i bilo na neki način sastavni dio tog vremena. To se najbolje vidjelo kroz kipove koje su štovali stanovnici, ali i kroz sam jezik i način na koji su međusobno komunicirali. Iako sam latinski mrzio u srednjoj školi, nekako mi je opet drago što sam ga učio jer se radi o jeziku koji je se upravo u to vrijeme počeo koristiti na ovim prostorima, postavši tako službeni jezik sve do 19. stoljeća. Taj dio povijesti u meni budi iznimno poštovanje prema svemu što su prošli naši preci, jer mi se nekako čini kako svi mi to uzimamo zdravo za gotovo. I ako bih trebao navesti najveću vrijednost ovog filma, onda bi to bilo upravo razmišljanje o svemu onome što nas obilježava kao osobe, odnosno sve ono što je na jedan neposredan način i dio našeg identiteta. Istina, neke stvari pripadaju povijesti, ali isto tako neki običaji i tradicije žive i danas. Na nečiju sreću ili nesreću.

“Illyricvm” je zbog puno stvari vrijedan gledanja u kinu, počevši od hrabre ideje snimanja filma na ilirskom i latinskom jeziku, odnosno rekonstrukcije jednog vremena koje nam je bliže nego što bismo to željeli priznati, ali prije svega jer se radi o filmu radi kojeg možemo biti ponosni na domaću kinematografiju.

Audaces fortuna iuvat.