Baci se na pod – film o ljudima, redateljice Nine Violić

“Ne bojim se smrti, bojim se umiranja.”

Ljetno kino Bačvice, uz šum bora uz more, idealna je kulisa za doživljaj životnih priča na velikom ekranu jer na neki način more, puno morskih mijena, i predstavlja život. U tom smislu, filmski izbor za otvaranje 15. Festivala mediteranskog filma Split nije mogao biti bolji. “Baci se na pod”, debitantski redateljski film jedne od naših najboljih glumica Nine Violić, definitivno i jeste prikaz plime i oseke, ali one životne, koja nas, htjeli mi to ili ne, sve na neki način čeka. Moram priznati kako mi je uistinu bilo prekrasno vidjeti puno kino gdje su ljudi, kao da se igra Hajdukova utakmica na Starom placu, sjedili po stablima i zidićima u iščekivanju jedne druge tekme, one filmske koju nam je pripremila “izbornica” Nina Violić. Da je Nina odlična glumica, to znate svi vi koji ste pogledali barem jednu njenu ulogu, ali da je jednako tako i talentirana redateljica, uvjeriti ćete se kada doživite upravo ovaj film.

“Baci se na pod” predstavlja život kroz tri različita pogleda – oca, majke i sina. Sam taj koncept uistinu je bio pun pogodak, posebice za debitantski film koji je stilom podsjetio na rad nezavisnih redatelja poput Toma DiCillia, posebice na njegov “Život u zaboravu” (Living in Oblivion). Ako je taj film, koji je na neki način postavljen kao Ninina nit vodilja, bio komedija o snimanju filmova, onda slobodno možemo reći kako je “Baci se na pod” film o snimanju života. Ovo je prije svega iskren film koji suptilnom režijom nenametljivo prikazuje slike u kojima se možemo svi mi prepoznati, bez obzira što se možda i ne nalazimo trenutno u situaciji koju proživljavaju glavni likovi. I to je, zapravo, njegova najveća vrijednost. Jer, kada publika kroz različitu životnu priču koja im nije poznata, baš kao što to nije bila i meni, uspije uhvatiti tu crticu života, jednako kao i oni koji su u njemu vidjeli zrcalo svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onda je upravo to ono udaranje u emociju koje nam “bacanje na pod” pruža.

U prvoj priči vidimo pogled iz perspektive djeteta, kojeg je predivno odglumio Bruno Frketić Bajić. Njegova uloga je toliko topla, iskrena i nevina, da doslovno poželite ući u onaj veliki kino ekran samo da biste ga zagrlili. No onda zapravo shvatite kako njemu zagrljaj i nije potreban jer njegov osmijeh i dječačka zaigranost, upravo su rezultat ljubavi koja mu i jeste pružena od strane roditelja. Da, dijete roditelja pred razvodom itekako može imati svu potrebnu ljubav, bez obzira što društvo (krivo) mislilo o tome. Upravo je kroz tu ljubav on i stvorio taj svoj mali, čarobni svijet pun igre i bezbrižnosti. Naravno, on nije u potpunosti izoliran iz svega toga, pa tako neke životne situacije kojima svjedoči uspješno vizualizira svojim dječjim očima. U tom njegovom pogledu vidimo jednu drugu predstavu, onu lutkarsku, gdje on sam postaje režiser trenutka kojeg proživljava. Nina jako lijepo koristi metaforu upravo u tom dječačkom prikazu, gdje prašina iz male kutijice zapravo predstavlja prašinu realnosti za sva tri lika.

U drugoj priči, koju gledamo iz perspektive oca, upoznajemo lik kojeg je, treba li to uopće posebno napominjati, odlično odglumio Goran Bogdan. Mislim kako će za većinu upravo njegov pogled biti najbliži i najprepoznatljiviji, i to definitivno nije dobra vijest. On je, zapravo, glas društva koje će stalno propitkivati odluke druge strane, dok će kritika u potpunosti izostati u vlastitom odrazu. Bijeg od problema tako se čini kao idealno rješenje, za razliku od suočavanja s realnošću. Taj odraz njegove osobnosti najbolje se refelktira kroz jedan drugi lik, onaj njegove tete, što posebno dolazi do izražaja kada mu uputi i više nego simbolične riječi – “trebaš se probuditi”. Situacije u kojima će on činiti sve samo da ostane likom i djelom “očima širom zatvorenim”, najbolje će opisati njegov karakter, koji će, nažalost, u njegovim “snovima” biti u potpunosti drugačiji. I tu zapravo nastaje problem – kada se život počinje sanjati, a ne živjeti.

Treći pogled, onaj iz kuta majke, definitivno je ostavio najviše emocija u meni. Naravno, nisam trebao previše razmišljati zašto je tome tako jer se odgovor nametnuo sam po sebi. Teško mi je sada uopće pronaći riječi s kojima bih opisao glumačku izvedbu Nine Violić u ovom filmu, pa ću samo reći kako mi je kao filmofilu istinsko zadovoljstvo gledati takvu glumačku divu na velikom ekranu. Sve ono što smo gledali iz drugačijeg ugla, bio je zapravo samo zastor. Zastor koji se podigao nakon što se pojavio Ninin pogled u kadru. Njena priča je zapravo priča u kojem su žene te prema kojima je okrenuta oštrica prijekog suda društva. One se gledaju posebnim očima, poput kakvog mikroskopa kroz koji će se tražiti i najmanja sitnica, samo da bi se opravdala druga strana. Majka i supruga, koliko god u nekim trenucima slabosti, poput paničnih napada, izgledala nemoćno, ona zapravo to kasnije koristi kao svoju najveću snagu. To je ono što nju oblikuje, bez obzira na udarce nerazumijevanja okoline i borbe sa vlastitim demonima.

“Baci se na pod” izuzetno je pametno režiran film u kojem je Nina uspješno iskombinirala apsurdnost životnih situacija s nekim ozbiljnim temama koje su u velikoj mjeri pogrešno doživljavaju u društvu. Imam osjećaj kako je riječ “razvod” postala na neki način “voldermot današnjice”, jer, kvragu, sve je bolje od rastanka, pa mi se tako čini kako su neki doslovno shvatili one Mišine – “samo nas nebo rastavit može”. Simboličan je pogled koji glavni ženski lik u Nininoj interpretaciji ima prema jednoj velikoj zgradi. Ta zgrada kao da nju opterećuje, sve dok ne shvati da je ona ta koja gradi vlastite zgrade svog života, bez obzira koliko nečija mišljenja ili pogledi bili snažni, jaki i nametljivi.

Kadriranje scena u filmu također mi je bilo jako zanimljivo, posebice kada sagledamo cijelu perspektivu priče koju pratimo. Jer, u trenucima kada doživljavaš neku određenu situaciju, toga teško možeš biti svjestan, pogotovo što ti je tada u fokusu samo ta osoba čijim pogledom i gledaš film. Vraćajući se retrospektivno na sve te situacije kada krene odjavna šica, zapravo shvatiš koliko je zapravo potrebno da bi se sagledale stvari. Pri tome ne mislim kako je jedan kut ispravan, a drugi ne, jer u tome i jeste najveća greška koju ljudi rade. Ne postoji ugao iz kojeg nešto možemo gledati i prosuđivati, već više njih. Jer, život i jeste zapravo poput kocke, omeđen sa puno različitih “bridova”. Scenaristički dio savršeno se uklapa u režijski, gdje Nina svoja neka vlastita iskustva stavlja na filmsko platno, gdje se jasno vidi redateljsko scenaristički utjecaj Johna Cassavetesa. Film također crpi inspiraciju iz nekih drugih filmova, u manjem dijelu iz filma “Annete”, Leosa Carasa, ali (po)najviše iz “Bračne priče”, redatelja Noaha Baumbacha.

Svaki put kada gledam neki film, bez obzira kojom se tematikom bavio, jako mi je bitno da glazba barem približno odgovara trenutku kojeg vizualno proživljavamo na platnu. U tom smislu, glazba Filipa Šovagovića definitivno je bila pogodak u rašlje za ovaj film, posebice u samom tonu koji je nenametljiv, ali dovoljno prisutan da ga se može osjetiti, kao šum mora u prekrasnom ambijentu ljetnog kina. A što tek reći za naslovnu pjesmu kultnog TBF-a “Pas sa plastičnim plaštom”, osim da pristaje filmu poput najboljeg odijela, posebice na samom kraju nakon kojeg ćete poželjeti ustati i zaplesati uz te zarazne stihove, baš kao što sam to i ja napravio sa svojom ljepšom polovicom.

“Baci se na pod” je prvenstveno film o ljudima, odnosno međuljudskim odnosima. Simbolike radi, mi u filmu i ne znamo imena glavnih protagonista, naprosto zato jer se ti događaji mogu dogoditi bilo kome – jučer, danas ili sutra. Nina Violić je s ovim filmom napravila vlastiti striptiz emocija, ali i striptiz “macho” društva koji uzrok nečega, u ovom slučaju razvoda, uvijek traži u pogrešnim stvarima, a zapravo malo tko gleda ono najbitnije – želje i potrebe koje pojedinac traži od samog života. U tim željama možete ostati zatvoreni i zaključani od strane društva, a možete, uz svu tu dramu života, izaći na otvorenu cestu svog vlastitog životnog puta kojeg ćete samo vi obojati bojama i tonovima kakvim god vi odlučite. U potrazi za svojim “plastičnim plaštom.”