Titan – groteskna ljepota pobjednika Cannesa

Cannes film festival. Od svojih filmofilskih početaka, uvijek sam s velikom požudom gledao u oči filmovima koji su tamo imali svoje premijere, posebno prema onima koji su na kraju i bili nagrađeni jednom od najprestižnijih filmskih nagrada – Zlatnom palmom. Film Titane, prošlogodišnji pobjednik, redateljice Julie Ducournau, izazvao je podijeljene reakcije kritike i publike, tako da je moja žudnja za kino degustacijom tog filma postajala sa svakim novim danom sve veća i snažnija. Film sam, naravno, odbijao pogledati preko laptopa, sve dok je postojala i najmanja nada da će stići u kino na veliki ekran. Strpljenje se, srećom, isplatilo, i to zahvaljujući kinu Cineplexx koji ga je na moje veliko zadovoljstvo stavio na svoj kino repertoar.

Kada sam prethodno spomenuo kako sam veliki obožavatelj redateljice Ducournau, onda sam prvenstveno mislio na njen redateljski prvijenac – film Raw. Nisam siguran tko mi je točno preporučio ovaj film, ali se toj osobi od srca zahvaljujem. Naime, Raw predstavlja sve ono što volim u filmovima, a to je hrabrost i talent da se snimi nešto novo i drugačije. Osim toga, veliki sam fan horor žanra, tako da je body horor, podžanr kojem je upravo ova redateljica dala jedan moderan pečat, bio pravi melem za moje oči. Za razliku od većine, ovaj podžanr nikada nisam smatrao odvratnim, iako on u svojoj vizualnosti možda i jeste takav. No, zahvaljujući redateljima kao što je David Cronenberg, nekako sam ga oduvijek doživljavao na jedan intiman način, usudio bih se čak reći poprilično toplo i emotivno. Ta mogućnost da se kroz alegoriju prikažu ljudske emocije uvijek mi je bila privlačna, pa sam iz tog razloga toliko i zaljubljen u rad onih redatelja koji mi mogu pružiti taj osjećaj. Julia Ducournau svakako spada u tu grupu, što je potvrdila s filmom Raw, dok je s Titanom definitivno podigla ljestvicu iznad, ne samo po pitanju body horora, već i mog obožavanja prema njenom liku i djelu.

Istraživanje odrastanja kroz žensko tijelo savršeno je bilo prikazano kroz njen redateljski dugometražni prvijenac, tako da su očekivanja od ovog filma, posebno nakon nagrade u Cannesu bila poprilično velika. Titane je u tom smislu puno ambiciozniji film, usudio bih se reći kako u njemu ima puno više duše. Fizička ekspresija patnje centralni je “lik” ovog filma, ona je stavljena u fokus, jer redateljica jako dobro zna kako bez patnje nema ni spasenja, odnosno kako je patnja sastavni dio “ponovnog rođenja”. U tom pogledu, redateljica grebe kožu protagonista, u doslovnom i metaforičkom smislu, i to na način da ono životno nebitno u konačnici dovodi do onog životno bitnog. Istina, to grebanje je neugodno za gledanje, ali još je neugodnije za osjećanje, posebice ako se i sami prepoznate u toj borbi.

Ambicioznost ovog filma ponajviše se oslikava kroz teme koje (ne)posredno obrađuje. One su dio nas, može se slobodno reći dio naše kulture i postojanja. Kriza identiteta kroz stil i naraciju posebno je vidljiva kroz dva glavna lika, baš kao osjećaj želje koji ih povezuje kao nekakav zajednički nazivnik. Biti voljen kroz traženje vlastitog sebe, biti slomljen u potrazi za izgubljenim, čini Titane u svoj svojoj apsurdnosti i nasilnosti prije svega toplim, nježnim i iskrenim filmom, odnosno sve ono što od njega, posebice u samom početku, nikako ne bismo očekivali. Titane to uspijeva, i to prije svega kroz stil režije koji nas vodi upravo na mjesta koja nismo spremni posjetiti. Ali u tome i jeste njegova ljepota.

Iako bih vam preporučio da prije odlaska u kino što manje znate o filmu, vjerujem kako vas nije zaobišla internet priča kako je ovo film u kojem cura ima seks s automobilom. Iskreno, svoditi ovaj film na tako površan opis, zaista je prava uvreda, odnosno površnost koju redateljica alegorijski (za)grebe na način da upravo kroz tu scenu glavnu protagonisticu prikaže kao ranjivog pojedinca u potrazi za identitetom. Melankoličnost i izoliranost jasno je vidljiva upravo u tim trenucima. Efekt je isti, bilo da se radi o krupnim kadrovima, bilo da je riječ o zrcalu daljine u kojem ne vidimo ali itekako osjećamo to izražavanje u fizičkom i emotivnom smislu.

Glavnu ulogu u filmu ima mlada glumica Agathe Rousselle, kojoj je ovo, vjerovali ili ne, glumački debi. Navodno ju je redateljica pronašla preko Instagrama, a dokaz kako joj je izbor za glavnu ulogu bio pun pogodak upravo je njena izvedba koja ovaj film i čini vrijednim gledanja. Agathe tumači lik Alexe, djevojke kojoj je nakon automobilske nesreće ugrađena titanska pločica u lubanju. Nakon nekog vremena, vidimo Alexu kao objekt požude, što je, naravno, samo maska za društvo, odnosno društvenih normi. Naravno, kasnije će skidanje te iste maske kao posljedicu i izazvati šok među gledateljima, što je popriličan paradoks. Naime, oko pitanja zadanih normi nitko ne ostaje šokiran, dok je njihovo skidanje u očima mnogih odvratno. No, upravo zato bismo se i trebali zapitati da li je u tom slučaju odvratan pojedinac ili je to, ipak, društvo u cjelini.

Alexa radi striptiz ne samo kroz fizičku pojavnost, već i onu emotivnu. Čak i u trenucima kada skine tu fasadu koja nestaje pojavom boli i usamljenosti, ona to nosi kroz snagu boli koju osjeća. Redateljica se u tom smislu na neki način igra žanrovima upravo kroz taj njen lik, pa tako ubacuje u podžanr neku vrstu satiričnog slashera kroz koji Alexa izbacuje sav bijes koji u sebi ima. Njen bijes je rođen uz bol, kao dio žrtve kako bi na kraju postala ono što jeste, odnosno što želi biti. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo, svakako je moj odnos koji sam imao prema njenom liku. Naime, čak i u trenucima kada je teško naći bilo kakvo opravdanje za neke njene postupke, osjećao sam prema njoj određenu dozu zabrinutosti. Znate ono kada u filmovima gledate glavnog negativca koji umalo bude uhvaćen? E, to je taj trenutak u kojem vi na djelić sekunde strahujete za sudbinu tog lika, iako znate da je napravio nešto loše i pogrešno. Srećom, ta moja zabrinutost radi zabrinutosti, dobit će svoj puni smisao na samom kraju filma.

Iako biste do sada mogli zaključiti kako je Alexa glavni pokretač filma, odmah ću vam reći kako bi vam to bila pogrešna procjena. Dakako da je Alexa srce radnje, ali šta je srce bez duše? Srećom, ovaj film ima oboje. Duša je Vincent (izvanredna glumačka izvedba Vincenta Lindona). Njegov lik je na jednak način lik transformacije, posebice u pogledu potrebe za ljubavi. Ona je sve jača, pa možda čak i prenaglašena, i to ponajviše radi fizičkog gubitka koji osjeća. Fizički gubitak savršeno povezuje i njegov način na koji se on nosi s tim, jer upravo tu fizičku bol skriva kroz lažnu fizičku snagu. To je snaga koja istovremeno stvara agresivnost i očaj, ali nedovoljno snažno da se sakrije sva lomljivost tijela i duha.

Takav Vincent i takva Alexa pronašli su jedno drugo upravo kroz uloge koje glume. Njihova je komunikacija tiha, ali istovremeno dirljiva. Upravo kroz taj njihov međusobni odnos redateljica ruši zadane norme, ne samo po pitanju režije već i po pitanju rušenja tradicionalnih pogleda, ponajviše po pitanju spolne uloge, odnosno ponašanja i stavova koji se smatraju društveno (ne)prihvatljivima. Kada sam prvi put na velikom ekranu ugledao odraslu Alexu kako zavodljivo pleše u sexy odjeći, odmah sam došapnuo djevojci u kinu kako cura ima jako dobro tijelo. I zaista, u tom trenutku ja sam u njoj vidio samo objekt požude, ništa više. Njena pojava je bila erotična, odnosno bila je objekt za moje napaljene oči, i to je bilo sve. U njoj tada nisam vidio ništa drugo, nikakvu dubinu, odnosno toplinu ljudskosti. Kasnije, kada je odbacila taj stereotip ženstvenosti, ona je postala ono što je uvijek i bila, samo što to nije uspjela pronaći u sebi, upravo zbog tih istih stereotipa.

Na sličan način možemo promatrati i Vincenta, ali kroz prizmu stereotipa muškosti. Naime, on koristi mišiće kao simbol snage, on je macho frajer kroz fizički izgled. Kroz takvu pojavnost mi vidimo samo površnost, ne vidimo zapravo njega kao osobu. Međutim, kada Vincent na trenutak odbaci sva ta macho sranja, kako bi rekao Clint Eastwood u filmu Cry Macho, on postaje osoba koja je sretna, bez maske na toj fizičkoj snazi. Scene u kojem ga vidimo kako pleše, odnosno kada prestaje biti macho tip, zapravo postaje sretna osoba uz koju se itekako možemo povezati i do koga nam je stalo. I tu redateljica radi nešto zbilja genijalno, jer što su groteksnija njihova tijela, to nam oni postaju humaniji i u našim očima privlačniji.

Nisu samo stereotipi spolnih uloga srušeni kroz ovaj film, već i pitanje krvne povezanosti. Naime, krv često jeste voda, u to vas, dragi čitatelji, itekako uvjeravam. Krvno srodstvo nije nešto što možemo izabrati, i upravo iz tog razloga ne treba čuditi što će vas upravo takvi nametnuti srodnici najviše sjebati u životu. Takvi odnosi mogu imati velike posljedice, pogotovo ako se sami morate boriti s njima. Kao posljedicu toga možete stvoriti izoliranost od ljudi, baš poput Alexe. U tom pogledu treba i gledati njenu ljubav prema automobilima, baš kao i težnju da se pretvara da je netko drugi. Ironično, upravo je to nešto lažno stvorilo nešto istinito i lijepo. Vincent s druge strane zbog fizičkog gubitka traži pažnju i ljubav s kojom bi sakrio tu emocionalnu bol, pa tako prihvaća Alexu upravo zato jer želi vjerovati da je ona ono što on želi da bude. Međutim, kada se između njih stvori emotivna povezanost, njega više neće biti briga za njen identitet već će ju upravo takvom prihvatiti.

Režija filma je nešto na što bih posebno želio staviti naglasak. Iako redateljica ne skriva svoje filmske uzore, režija i dalje uspijeva biti drugačija i hrabrija. Uspjeh je tim veći jer je film teško žanrovski svrstati, s obzirom da pored spomenutog body horora jednako uspješno koketira s elementima drame, znanstvene fantastike, trilera ali i crne komedije. Ovo potonje zapravo savršeno funkcionira ponajviše u kombinaciji s body hororom, kao idealno odvraćanje od apsurdnog s obzirom na izgubljenost glavnih protagonista. Na taj apsurdan način redateljica priča priču o ljubavi, upravo kroz prikaz simbola nasilja.

Hrabrost u režiji ponajviše je vidljiva kroz osjećaj straha i nelagode koji je prisutan upravo zbog vizualnog stila kroz koji je redateljica uspjela spojiti dvoje osamljenika, ponajviše kroz genijalan soundtrack koji priča neizgovoreno, odnosno Alexinu tišinu i Vincentov unutarnji vrisak. Ducournau uspijeva provocirati na pravim mjestima, usudio bih se reći na jedan ciničan način, stvarajući tako još veći dojam misterije tog putovanja i svijeta u koji nas je uvela. To putovanje je sve samo ne obično, jednako kao što je i samo gledanje filma za mene bilo poprilično neobično iskustvo.

Brutalnost, seksualnost, gubitak, preživljavanje, trauma, sve to redateljica uspješno spaja u jedan briljantan i pametno režiran film. Iako sam znao pogledati jako puno filmova čija bi me radnja znala odvesti na različita mjesta, nijedan film nije to učinio tako efektivno kao ovaj, i to iz vrlo jednostavnog razloga. Titane je film koji te preko šoka i nasilja uspješno tjera na jednu emociju koja mi se u prve dvije trećine filma činila kilometrima daleko. Kroz tu brutalnost, apsurdnost i grotesku stvorila je u meni istovremeno sreću i tugu. Kraj filma sam tako dočekao sa pomiješanim emocijama, ali uz zahvalnost što sam uopće doživio iskustvo gledanja ovako jednog hrabrog i neobičnog filma.