“Idemo, idemo” – mozaik melankolije života

“Hoćeš li se sjećati svega”

Sjećanja su, baš poput emocija, zajebana stvar. Ne znam za vas, ali ja sam sjećanja uvijek povezivao s maštom jer stvaranje slike života kroz maštanje nekih budućih vremena, bile bi beživotne bez tih slika prošlosti koje kroz sjećanja postaju uspomene. Jedna slika koju ja posebno pamtim, svakako je ona kada bi me majka kao dijete svaki dan ljeta vodila na Bačvice, poznatu splitsku plažu. Digli bismo se rano ujutro, mama bi spremila nešto za pojesti, sjeli bismo na prvi vlak i pravac put Splita na našu omiljeno mjesto za kupanje. Bače sam kao dijete najviše obožavao radi onog pijeska u kojem sam često pronalazio razne stvari. Sjećam se i danas tog osjećaja kada bih pronašao neku slomljenu igračku, koja možda nije bila najljepša na svijetu, ali je u mojim očima odmah postala poput predivno izbrušenog dijamanta. Taj iznenadni pronalazak nečeg novog i drugačijeg, na sličan način doživljavam sada i kroz filmove. Jedan od takvih “sakriveno otkrivenih filmskih dijamanata” zove se “Idemo, idemo”.

Mike Mills, redatelj ovog filma, definitivno spada u one filmaše koji na jedan jednostavno realan način kroz pokretne slike savršeno portretira život. To je najbolje pokazao u filmu “Žene 20.stoljeća”, gdje je u potpunosti napravio striptiz obiteljskih odnosa, ali zadiranja u osjetljive teme poput surogat majčinstva. On to radi na jedan human način, ali bez pretjerivanja i patetike. Kada je u pitanju film “Idemo Idemo”, redatelj se i dalje zadržava na obitelji ali na način da je prikazuje kao ogledalo u kojem ćemo se prepoznati svi mi. To ogledalo oslikava prijateljstvo, učenje, nade, snove, ali i općenito naše mjesto u svijetu.

Glavni junak ovog filma, odnosno bilo bi bolje reći junaci svakako su Johnny i Jesse. Johhny, u izvedbi maestralnog Joaquin Phoenixa, radijski je reporter koji radi intervjue s djecom, a na tom putovanju pridružuje mu se i nećak Jesse, jednako uvjerljivi i birljantan Woody Norman. Sve se u ovom filmu vrti oko pronalaska, bilo da se radi o intervjuima ili njihovom međusobnom odnosu kroz koji se upoznaju, odnosno pronalaze. Humanost koju sam prethodno spomenuo kao pečat redatelja Millsa, ovdje je u potpunosti opipljiva kroz lik Johnnya, i to prvenstveno zahvaljujući prekrasnoj Phoenixovoj glumi. Kroz njegov radijski posao ta humanost prima oblik koji osjetimo na jednaki način bilo da se radi o običnom intervjuu ili običnom razgovoru s nećakom. Njegova empatija da sasluša sugovornika, bez obzira da li ih u tom trenutku razumije, naprosto je toliko topla, toliko iskrena, da vas grije poput najtoplijeg čaja ili dekice u hladnim zimskim noćima.

Suptilni ljudski razgovori kroz koje upoznajemo likove toliko je jednostavan, ali opet toliko uvjerljivo realan da imate osjećaj kao da gledate život točno onakav kakav on uistinu jeste. Tijekom cijelog gledanja ovog filma redatelj stvara dojam igrano dokumentarističkog stila, tako da je ona realnost koju gledamo i osjećamo itekako razumljiva. Na taj način i stvara tu autentičnost koja upravo svim tim razgovorima dolazi iz srca. U slučaju ovog filma to ne samo da se osjeti nego se i vidi u doslovno svakom kadru i sceni.

Osim kroz odnos ujaka i nećaka, redatelj jednako nenametljivo ubacuje priče odnosa i osjećaja između brata i sestre, majčinstva i očinstva, braka i ljubavi, odricanja i gubitka, sreće i tuge, boli i straha. U tom pogledu svakako treba naglasiti predivno odigrane uloge Gabby Hoffman u ulozi majke, sestre i supruge. Jednako je dojmljiv i Scoot McNairy u ulozi njenog supruga. Iako je taj njihov međusobni odnos stavljen samo prividno sa strane, on je itekako bitan za cijelu priču upravo zbog te povezanosti svih protagonista koje pratimo na tom putovanju.

Moram priznati kako je bilo pravo zadovoljstvo gledati Joaquina Phoenixa u ulozi u kojoj ga dugo nismo navikli gledati. Toliko je moćan u svojoj ulozi da sam imao osjećaj kao da ne gledam njega, već stvarni lik kojeg pratimo u jednom periodu života. Uistinu, Phoenix je doslovno nestao u ovom filmu stvarajući lik kojem vjerujemo i koji živi u trenutku. Njegov šarm naprosto je hipnotizirajući, ali u onom nostalgičnom smislu osobe koja sluša druge ljude, pa čak i kada ih ne razumije. I ono što je posebno važno, ne samo da sluša druge, već on sluša i samog sebe jer upravo na taj način otkriva ono što on uistinu jeste. Ta poveznica između otkrivanja drugih i samootkrivanja sebe toliko je divno prikazana bez ikakvog forsiranja, već jednostavno kroz život trenutka.

Phoenixov lik često se nalazi u tišini, ali ta tišina je oslikana slušanjem. Predivnoća u kojoj je redatelj prikazao jednu tako običnu radnju slušanja drugih ljudi stvorio je u meni osjećaj sreće i nade. Taj osjećaj u kojem ti gledaš likove koji slušaju druge ljude, pa čak i kada ne razumiješ njihovu percepciju, naprosto diše upravo taj toliko potrebni optimizam. Likovi to rade iskreno, bez pretvaranja, što se najbolje može primjetiti kroz zbunjenost likova, bilo da slušaju druge ali i sami sebe. Ta zbunjenost nastaje u nemogućnosti davanja nekih odgovora ali to je u potpunosti u redu jer na neke odgovore, čak i da postoje, jednostavno nikada nećemo u potpunosti razumijeti. Ono što je puno važnije upravo je način na koji se nosimo s tim izazovima, pozitvnim ili negativnim, odnosno stvaranje mogućnosti da “idemo idemo” dalje.

Woody Norman kao dječak Jesse također briljira u svojoj ulozi, tako da neću uopće pretjerati ako kažem da je doslovno u rangu s Phoenixovom izvedbom. Imam osjećaj kako su se njih dvojica baš jako povezali na snimanju jer bi u suprotnome bilo gotovo pa nemoguće da se onako oboje izgube u likovima koje glume. Također, mislim kako je jako puno pomogao u redateljev pristup samoj osobnosti dječaka, gdje je on prikazan na jedan inteligentan način ali ne da on sve zna, već upravo suprotno. On je čudnovato znatiželjan, istovremeno ponekad razmaženo irititantan i dosadan, ali i dječački mudar i ranjiv.

Scene u kojem vidimo Jessea kako nosi ujakovu opremu doslovno otkriva način na koji on gleda svijet. Njegov mikrofon stvara riječi kroz koje on doživljava sebe, ali i ljude koji ga okružuju, posebice ujaka i roditelje. Njegova ranjivost koju osjetimo u prvom trenutku, zapravo je i ranjivost njegove majke. Redatelj kroz bol prikazuje i drugu stranu roditeljstva, koje nije uvijek samo naslikavanje po društvenim mrežama, kako ga danas, nažalost, mnogi doživljavaju. Roditeljstvo je prikazano i kroz odnos brata i sestre, odnosno njihov pogled prema majci koju su izgubili, a koji je u velikoj mjeri oblikovao i njihov identitet.

Prihvaćanje trenutnog stanja jako je bitno za sve likove u filmu. Upravo kroz to prihvaćanje oni se međusobno zbližavaju i upoznavaju. Tišina koja nastaje između njih tjera i nas gledatelje da se povežemo s njima. Emocija se tada osjeća u suzi koja nenametljivo ide niz oko, onako sramežljivo i tiho, kao da se osjećaji srame vlastitih osjećaja. Te suze nisu, međutim, tužne, one su korisne. Zanimljiva je i poveznica između onoga što Johnny radi kao radijski reporter i njegov pogled na odnos koji ima s nećakom. U trenucima kada radi intervju s djecom, on prema njima ima taj jedan humani pristup, jednako kao što to ima s nećakom uz, naravno, pojačanu želju za (sam)otkrivanjem.

Ono što se meni također svidjelo u ovom filmu, svakako je spontanost likova. Ništa čudno, posebice nakon što sam saznao kako su intervjui s djecom bili autentični, bez unaprijed napisanog scenarija. Taj dokumentaristički pristup kojeg osjećamo stvara i našu povezanost prije svega s riječima koje su izgovorene, a koje su tako životno žive. Te riječi su stvarne, iskrene, baš kao što su to i djeca koja ih čine upravo takvima. Humor je prisutan u sasvim dovoljnoj mjeri, posebno značajan u trenucima kada je potreban, odnosno kada vrtlog života nakratko zastane na onim negativnim osjećajima za koje je u redu da ih živimo, umjesto da ih sakrivamo.

Kada je u pitanju režija filma, moram reći kako sam posebno oduševljen načinom na koji je redatelj uspio povezati riječi i sliku, tako da doslovno djeluju kao jedno tijelo. Sam prikaz gradova u kojima se odvija radnja filma, od Los Angelesa preko New Yorka pa sve do New Orleansa, zapravo je prikaz njegovih likova koji u njima žive, bilo da se radi o djeci ili našim glavnim junacima. Fotografija filma stavlja fokus na detalje, i to u smislu statičnosti kamere u širokim kadrovima, posebice kada se radnja odigrava u New Yorku pa imate osjećaj kao da gledate Woody Allenovski vizualni prikaz grada. Uvjerljivost je moćna i u krupnim kadrovima, posebice kada oči slikaju uvjerljivu emociju scene.

Flashback scene su također jako bitne, ne samo radi razumijevanja radnje, već zbog toga što one postavljaju stvari na pravo mjesto trenutka kojeg proživljavamo zajedno s likovima. Glazba filma nije forsirana i nametljiva, već je dovoljno topla, najviše u tišini kadra kada je mi sami zamišljamo i kada je “ćutimo lipo” u našim mislima. Iako je film snimljen u crno bijeloj fotografiji, imao sam osjećaj kako je upravo to glavni razlog zašto su likovi obojani toplinom emocija. Međutim, redatelj je ovim načinom dobio nešto puno bolje i važnije, a to je univerzalnost priče koja se može dogoditi bilo kada i bilo gdje. To je ona klasika koja je bezvremenska jer stvara dojam izgubljenosti u vremenu života, jučer danas i sutra.

“Idemo, idemo” je film koji nam se obraća, poput prekrasnog pisma koje će nas istovremeno rastužiti i razveseliti, i to je sasvim u redu. Centar filma i jeste ljepota života u kojoj se možemo i trebamo moći osjećati loše, ali koji, unatoč preprekama, jednako tako moramo i trebao živjeti. Da, svijet oko nas često jeste ružan, danas možda više nego ikada prije, ali znate što nikada neće biti ružno? Život! I baš zato trebamo staviti fokus upravo na tu predivnoću života kojeg trebamo poštivati, unatoč svim preprekama. Jer, ma što planirali da se dogodi, to se vjerojatno nikada neće i dogoditi. Dogodi se upravo ono na što nikada i ne pomislimo, i zato nam jedino preostaje da kroz život “Idemo, idemo, idemo, idemo.”

Recenziju ću završiti jednim prekrasnim citatom, a koji po meni u potpunosti oslikava sam film, odnosno život…..

“Naučiš hodati, trčati i koristit ruke. Da stvaraš zvukove i formiraš riječi. Polako nakon toga, naučiti ćeš da se brineš sam o sebi. Ovdje je mir i tišina, ali tamo, negdje, boje, osjećaji i zvukovi života će te stalno preplavljivati. Vidjet ćeš razne žive stvari, biljke i životinje, izvan tvoje mašte. Ovdje je uvijek sve isto, ali tamo, sve je u pokretu, sve se uvijek mijenja. Uroniti ćeš u rijeku vremena Zemlje. Imati ćeš mnogo toga da naučiš, i mnogo toga da osjetiš. Zadovoljstvo i strah, radost i razočaranje, tugu i čuđenje. U svojoj zbunjenosti i oduševljenju, zaboravit ćeš odakle si došao. Odrasti ćeš, putovati i raditi. Možda ćeš imati djecu, čak i unučiće. S odmakom vremena pokušat ćeš dati smisao tom sretnom, tužnom, ispunjenom, praznom, stalno mijenjajućem životu. A kada dođe čas da se vratiš svojoj zvijezdi, možda će ti biti teško da se oprostiš od tog neobično lijepog svijeta.