Giant – James Dean za vječnost

Koliko vam se često dogodilo, posebice u ovom današnjem užurbanom ritmu života, da zastanete i promislite o prolaznosti vremena. Ne baš često, zar ne? Pa ipak, u tim rijetkim trenucima, baš poput goluba koji promišlja egzistenciju, uočavamo ne samo prolaznost postojanja, već i kako ta prolaznost djeluje na nas kao osobe. Tada dolazimo do one spoznaje koju si malo tko želi priznati – nije samo vrijeme koje je prolazno i koje se mijenja, nego smo i mi sami prolazni, a samim tim i promjenjivi. Baš poput zrake sunca u moru koja postoji, nestaje, mijenja se, svijetli i gasi. Zašto sada pričam poput nekog lošeg filozofa o prolaznosti vremena? Ne, nisam otkrio Sokrata u sebi, nisam odjednom počeo čitati “Dnevnik jednog penzionera” od Smoje i razmišljati u 30-im godinama o (be)smislu življenja. Ne, ništa od toga me nije puklo, ali zato jest ono što najviše volim – film. I to ne bilo kakav film, već kultni naslov kultnog redatelja George Stevensa – “Giant”, snimljenog po romanu legendarne Edne Ferber.

“Giant”, ili u prijevodu “Div”, u punom smislu te riječi jest divovski film, i to ponajviše jer u sebi nosi divovske teme koje portretiraju život, i to na onaj surov i realan način, bez uljepšavanja. Onaj život koji je prolazan, koji se mijenja, baš kao što se mijenjamo i mi ljudi. Ne znam, možda mi je upravo zato ovaj film toliko divovski velik u očima, jer mi se ljudi volimo poistovjećivati sa životom. To nas čini divovima u vlastitim očima, pa makar to značilo i onu prolaznost, te promjenu s kojom nas upravo ovaj film suočava. Iskreno, glavni razlog zašto se volim vraćati kultnim klasicima leži upravo u činjenici što su baš takvi filmovi poput zrcala koji nam kroz pokretne slike govore koliko smo se mi promijenili. Iako mi sami sebe volimo uvjeravati kako su filmovi ti koji se mijenjaju, to naprosto nije istina. Ne, mi smo ti koji se mijenjamo, a ne filmovi. Oni su bili, jesu i ostat će isti.

Vjerujem kako velika većina vas uz ovaj film veže neke intimne uspomene, pa ga samim tim to i čini velikim u vašim očima. Ja se iskreno ne mogu sjetiti kada sam ga prvi put pogledao, ali zato znam da ću nedavno ponovno gledanje pamtiti do kraja života. Bilo je to prošlu nedjelju kada sam se sa svojom djevojkom, odmah poslije ručka, zavukao pod toplu dekicu, te u jednom dahu odgledao ovaj zaista poseban film. Iako u većini slučajeva neke svoje uspomene vežemo isključivo uz naslove filmova, kod mene često bude slučaj da na spomen nekog filma prvo pomislim na neki kadar i(li) scenu. U slučaju ovog filma, to bi svakako bila slika James Deana kako u kaubojskom šeširu ispruženih nogu sjedi u autu, dok se u pozadini vidi ogromno imanje i svo prostranstvo pejzaža života. Kakav divovski kadar, kakva divovska slika. Ono što je posebno zanimljivo kod ovog filma, upravo su lokacije, odnosno bilo bi preciznije reći lokacija. Smješten u Teksasu, na neki način je oda tom kraju, odnosno tim ljudima. Međutim, bilo bi ga pogrešno gledati kao film o stočarstvu, nafti, bogatstvu ili siromaštvu. Da, istina, svega toga ima u filmu, ali ona prava “nafta”, ona koja još nije iskopana ni otkrivena, leži zapravo duboko u nama, duboko u svemu onome što ovaj film jest. “Div” je film o obitelji, generacijama koje odlaze i dolaze, film o mržnji, ljubavi, ali prije svega promjenama kroz koje prolaznost vremena utječe na pojedinca i na samo društvo.

Sve to je oslikano kroz maestralne glumačke izvedbe ‘svetog trojstva’ “Diva”- James Deana, Rock Hudsona i Elizabeth Taylor. Od ostalih glumačkih izvedbi svakako valja izdvojiti Mercedes McCambridge, te legendarnog Dennisa Hoppera kojemu je ovo bila tek druga filmska uloga u budućoj bogatoj karijeri. Zanimljivo, prva je bila ona u filmu “Buntovnik bez razloga”, gdje je također glumio s James Deanom. Snažne glumačke izvedbe su divovska snaga ovog filma, tako da nije čudo da je film samo u glumačkim kategorijama dobio tri nominacije za Oscara (Dean, Hudson i McCambridge). Liz Taylor, iako nije bila nominirana, u ovom filmu je sasvim sigurno odigrala jednu od boljih uloga karijere. Ako je Dean poznat kao “buntovnik bez razloga”, onda bi njenu izvedbu i ulogu u ovom filmu mogli opisati kao “buntovnica s razlogom.” Jer, osobnost koju je Liz pokazala kroz lik Leslie, zaista bi se mogla nazvati buntovnom. Međutim, ona to buntovništvo ne sakriva, nego ga ponosno ističe

Od trenutka kada je upoznala svog budućeg muža Jordana Benedicta ( Hudson), preko odnosa prema njegovoj sestri Luz ( McCambridge), pa sve do pokazivanja mišića svemu onome što je u tom trenutku društvo činilo malenim – rasizam i seksizam. Tijekom cijelog filma Liz podsjeća na izazivačicu u ringu gdje se bori protiv drugačijih uvjerenja, odnosno djelovanja koja su posljedica upravo toga. Njen glavni “protivnik”, iako on toga nije u većini slučajeva svjestan, upravo je njezin muž Jordan. Rock Hudson kao suprug koji mora imati sve pod kontrolom, radi čega i gubi kontrolu nad svime, naprosto je briljantan u svojoj ulozi. Sve ono što simbolizira film stane upravo u njegov karakter i osobnost. Njegov ranč, ogromno prostranstvo na koje je toliko ponosan, zapravo simbolizira njegov život, odnosno njega samog. Ranč je simbol promjena, a kako se mijenja ranč, tako se mijenjaju i ljudi.

“Div” i jest film čiji su likovi u simbiozi s promjenom vremena, dok smo mi glavni promatrači u procesu prihvaćanja, ali i reagiranja različitih osobnosti na nešto novo, drugačije. Ah, a što tek reći o James Deanu. Teško mi je uopće rangirati njegove filmove, jer to ionako smatram potpuno bespotrebnim. Svaka od tri njegove filmske uloge je posebna na svoj način, pa tako ni ova u “Divu”  nije nikakva iznimka. Dean je možda u ovoj ulozi najzreliji, posebice u završnici, odnosno kadru koji ima itekako simbolično i emotivno značenje. Jett Rink, lik kojeg glumi u filmu, u mnogočemu podsjeća na većinu ljudi današnjeg društva. Svi bi željeli nešto više, kao da se takmiče tko će biti pohlepniji, bez obzira na cijenu. Deanov lik je savršen studij propasti jedne osobe, odnosno gubitka karaktera koji dolazi kao posljedica potrage za nečim nevažnim i nebitnim. Na tom putu dolazi do gubitka onog važnog i bitnog. Dean je sasvim sigurno u ovom filmu pokazao svu raskoš svog glumačkog talenta, te je sasvim zasluženo i bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg glumca, baš kao i kolega Hudson. Dean se ne boji pokazati emocije, posebice kada je najranjiviji, ali ih zato (ne)uspješno skriva kada misli da je sve te životne rane uspio pokrpati. Međutim, stare rane teško zacjeljuju, posebice kada su otvorene duboko u dusi.

Od kasnih 20tih, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, mi promatramo generacije u prostoru i vremenu. Redatelj nevjerojatnom lakoćom uz slike predivnih kadrova koji oslikavaju promjene karaktera, prije svega stvara uvjerljivost u izgledu priče i slike. U smislu odnosa između likova, film uvelike podsjeća na “Prohujalo sa vihorom”, baš kao što i prolaznost vremena vraća podsjetnik na Doktora Živaga, u kojem je taj utjecaj savršeno prikazan i koji je uvelike, siguran sam, bio inspiriran upravo “Divom.” Spomenuo sam kako mi je prva asocijacija na ovaj film kadar u kojem James Dean sjedi ispruženih nogu u autu, i ta slika mi je zaista poput priče koja priča film. Međutim, ništa manje nisu upečatljive ni pojedine scene filma koje bi mogle na posebniji i drugačiji način pričati neku samostalnu priču. Osobno, najemotivniji dio filma mi je razgovor koji u sobi vode otac i sin Benedict (Rick Hudson i Dennis Hopper). Otac koji je u sinu vidio sebe i koji je želio svoje snove ispuniti kroz njegov život, odnosno sin koji ima svoje ambicije i kojeg ždere nerazumijevanje od osobe koja bi mu baš to trebala najviše i dati. Cooper i Hudson su upravo u toj sceni demonstrirali svu moć kroz koju pojedini postupci mogu utjecati na nas. Sav odnos jedne obitelji stao je u taj razgovor. Moćan, snažan i emotivan dijalog koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Međutim, ako bi se baš trebala izdvojiti scena koja bi se mogla analizirati sama po sebi, odnosno koja nosi onu zakopanu “naftu”, onda je to svakako jedna mala, ali opet velika tuča u restoranu. Tko bi rekao, zaista, da jedna tuča, jedan sukob, može izgledati tako sirovo, a opet tako moćno. Zapravo, cijeli film je upravo takav, zato nije ni čudno što je ta scena na neki način ‘kofer s izgubljenim životnim blagom”. Onaj osjećaj kada se poraz čini kao pobjeda najbolje je mistificirano u toj sceni. Hudson je u njoj moćan, sirov, brutalan, emotivan. Opet, baš kao i sam film. Hudson je tu samo prividno u sukobu s drugim muškarcem, jer taj sukob je u realnosti sukob njega sa samim sobom. Njegova promjena je počela upravo s tim prvim udarcem i baš zato će mu Liz Taylor u jednom trenutku reći – u očima si mi postao najveći ne u trenucima kada si bio najbogatiji, nego u trenutku kada si pao na leđa u restoranu. Pad kao simbol promjena, pad kao metafora života, pad kao sukob s vlastitom osobnosću, i na koncu pad koji je zapravo najveća pobjeda. Iako je savim jasno kako se film dotiče svega onoga sto “ljude čini malenima”, a tu prije svega mislim na rasizam bilo koje vrste, zapanjujuć je način na koji je redatelj to uspio prikazati. On ne koristi djelo već karakter pojedinca da bi mi kao gledatelji osjetili tu ružnoću s jedne, ali i potisnuti bijes s druge strane, tako da se čini sasvim opravdano da je ‘zlatni kipić’ stigao u njegove ruke, jedini od ukupno čak deset nominacija koje je film dobio.

Unatoč trajanju od preko tri sata, ovaj film cijelo vrijeme drži pažnju, odnosno u nijednom trenutku ne usporava ritam. S posebnom sam pažnjom očekivao svaki novi kadar i svaku novu scenu. Surov, stvaran i prekrasan u isto vrijeme, stvara realističnu priču zivota, te svega onoga što nas definira kao ljude s manama i vrlinama. U tom smislu ovaj film možemo promatrati kao protivnika u ringu, pa iako ćemo nakon “borbe” pasti u nokaut, to će za nas biti velika životno divovska pobjeda, baš kao sto je i sam filmično životni “nokauter’ DIV.

Ovaj moj mali osvrt posvećujem svojoj djevojci koja obozava James Deana, ali i samom Deanu koji je i meni osobno bio i ostao vječna zivotna inspiracija, i to upravo kroz likove koje je živio, a ne samo glumio.