Postoje neki filmovi koji vas na prvo gledanje odmah pogode u srce, i koji vam se vječno uvuku pod kožu. Jedan od takvih filmova za mene je definitivno Stand by me, redatelja Rob Reinera. Film je inače adaptacija novele “The Body”, mog najdražeg pisca – Stephena Kinga. Iako mnogi ovaj film doživljavaju kao film za djecu, mislim kako je to sasvim pogrešno. Stand by me je film za odrasle koji nas podsjeća na dječaštvo, vrijeme odrastanja, i to čini na iskren i otvoren način. Iskrenost je jedna od najboljih riječi s kojom bih i mogao opisati ovaj cijeli film.

Od prve scene, kada se upoznajemo s glavnim likovima, odmah nam je jasno kako to neće biti tipičan film o odrastanju. Ono što mene inače smeta kod filmova slične tematike,svakako je preveliko uljepšavanje djetinjstva kao takvog. Sve se čini nekako savršeno, kao da su svi pod nekom lažnom maskom. Stand by me nije takav film, što nam vrlo brzo postaje jasno od trenutka kada glavni likovi progovore. Tu vidimo sve nesavršene savršenosti te djece. Oni puše, oni psuju, oni pričaju proste viceve, razgovaraju o ženskim sisama, ili u prijevodu sve ono što je većina od nas radila s prijateljima iz djetinjstva. I tu se mi odmah, bez ikakvog zagrijavanja, poistovjećujemo s glavnim likovima – Gordiem, Chrisom, Vernom i Teddyjem, fantastičnom četvorkom fantastičnog filma.

Teško mi je uopće izdvojiti najdraži lik, ali ako bih baš morao birati onda bi to bio Gordie kojeg u filmu glumi Wil Wheaton. Iako je u filmu on narator, pa se može činiti kako je to njegova priča, mislim kako je upravo taj način upoznavanja s likovima, kroz pojedinca, još više pridonio zajedništvu kojem ovaj film odiše. Gordiea upoznajemo kroz tragediju koja je pogodila njegovu obitelj, te radi koje se on osjeća nevidljivim. Jedinu radost vidi u pisanju priča, što će mu kasnije biti bijeg od svih problema i demona s kojima se suočava. Gordie je lik kojeg morate voljeti i s kojim suosjećate od početka do kraja filma.

Kada god netko spomene ovaj film, onda većini padne na pamet jedno ime – River Phoenix. Mislim kako je to sasvim zasluženo, jer on zbilja jeste srce ovog filma. Chris, lik kojeg glumi u filmu, zapravo je najodrasliji od svih. Iako ne upoznajemo odmah njegovu životnu priču, kroz njegovo ponašanje mi shvaćamo kako je pozadina svega toga nerazumijevanje, odnosno životne okolnosti koje su ga učinile takvim. On je na trenutke kao stariji brat svima njima, najozbiljniji pojedinac. Međutim, ljepota svega je u tome što i pored sve te ozbiljnosti, on i dalje ostaje onaj dječak spreman na šalu, i razna podbadanja sa svojim prijateljima. Sušta suprotnost Chrisu je mali Vern, a koji je savršen primjer onog prijatelja kojeg smo svi imali. Znate, dobričinu koji bi često znao biti dosadan, ali tako simpatično smiješan, da jednostavno niste mogli zamisliti provod bez njega. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Teddya, kojeg sam uvijek doživljavao kao lik kojemu puno znači podrška prijatelja, iako to možda neće odmah pokazati.

Uz fantastičnu četvorku, zasigurno valja izdvojiti Kiefera Sutherlanda, a kojeg mi je s ovim vremenskim odmakom zbilja bio pravi gušt gledati u ovom filmu. Kiefer mi je oduvijek bio među najdražim glumcima, pogotovo u onoj heroinski zavisnoj seriji 24, tako da me svako njegovo pojavljivanje u filmu uvijek posebno razveseli. Njegov lik u filmu sam uvijek doživljavao poput klauna Pennywisea iz još jednog odličnog romana Stephena Kinga – Ono. To se posebno vidi u jednoj sceni, kada se suoči sa zajedništvom fantastične četvorke. Mislim kako to isticanje povezanosti nije slučajno, jer King često zna u svojim romanima upravo to prikazati kao čovjekovo najjače oružje. Manju ulogu u filmu je imao i John Cusak, a koja mi je isto također bila emotivno upečatljiva, te jako važna za razumijevanje osobnosti Gordiea, njegovog mlađeg brata.

Ono što ja najviše obožavam kod ovog filma najviše su one male sitnice, a koje nas podsjećaju na sve stvari koje danas, kada smo odrasli, tako malo cijenimo. Tu mi se najviše urezala u sjećanje scena kada oni sjede oko vatre i pričaju o sasvim običnim, onako dječački divnim stvarima. Često se zapitam, ali zašto bi to trebale biti teme koje ostavljamo iza sebe. Zašto o tome ne bismo mogli pričati i kao odrasli, bilo s prijateljima i(li) djevojkom, sasvim svejedno. Iskreno govoreći, sretan sam što imam uz sebe osobu s kojom nerijetko dočekam zoru pričajući baš o temama tipa “koja je jedna stvar koju bi izabrali za jesti do kraja života”. Probajte, vjerujte mi da ćete guštati. Iako smo oboje mladi, nekako pokušavamo uživati i cijeniti te trenutke dok ih proživljavamo, jer će nam jedino tako, s prolaskom vremena, te uspomene biti još ljepše i magičnije. Moram isto tako spomenuti i zezanje na Kingov račun, što on često zna isticati u svojim knjigama i nekim cameo ulogama, a tiče se načina na koji završava svoje knjige. Izgleda kako King zbilja ne zna kako normalno “svršiti”.

Kada su u pitanju odnosi između likova, onda bih svakako izdvojio onaj između Chrisa i Gordiea. Uvijek se posebno naježim gledajući to savršeno prijateljstvo, koje je onakvo baš kako ga ja zamišljam. Trenuci kada se njih dvojica međusobno otvaraju jedno prema drugome, definitivno su najdirljiviji dijelovi filma. Tu posebno moram pohvaliti River Phoenixa koji je baš u tim scenama pokazao koliko je bio talentiran glumac, te je zbilja velika tuga što je svoj život skončao na tako tragičan način. Ali zato su tu njegove uloge, baš poput ove u Stand by me, po kojem ćemo ga pamtiti vječno. Veliku zaslugu za to ima i režija filma, posebice kada govorimo o kadrovima s kojima smo okupani dok gledamo sve te prizore, i koji su naprosto očaravajući. Nakon ovog filma, nikad nisam na isti način gledao željezničku prugu. A kad smo već kod pruge, scena kada naši junaci trče pred nadolazećim vlakom, možda je i jedan od najprepoznatljivijih trenutaka u povijesti sedme umjetnosti. Onaj osjećaj uzbuđenja kada Gordie vikne – Vlaaaak! – pa sve do utrke s vremenom da bi spasili živu glavu – neprocjenjivo.

Kraj filma mi je oduvijek ostavljao osjećaj melankolije i ma koliko god puta ga gledao, uvijek mi izmami suzu na oko. Znate zašto? Pa zato što je to priča u kojoj se svatko od nas može prepoznati. Svi smo mi imali prijatelje uz koje smo odrasli, te uz koje vežemo lude životne avanture kojih ćemo se uvijek rado sjećati s velikim osmjehom na licu. Ali nažalost, sve nas život odvede na različite staze, pa se onda zna dogoditi da ljude s kojima ste bili nerazdvojni uopće ne vidite po nekoliko godina. I tu niste krivi vi, to je jednostavno život. Zato je kraj filma toliko životno moćan, pogotovo kada saznamo sudbinu svih tih likova. U tom trenutku vam na pamet padnu neki vaši Gordie, Chris, Teddy ili Vern.

Upravo iz tog razloga vam ne mogu opisati koliko sam sretan što u životu i dalje imam za najboljeg prijatelja osobu koju znam od druge godine života, te s kojim sam prošao puno više avantura nego likovi u filmu. Isto tako, uvijek mi je drago i danas vidjeti neke ljude iz srednje škole, jer me uvijek podsjete na jedan lijepi životni period kojeg se uvijek rado sjetim. Puno je tu još ljudi, još više životnih priča, ali na kraju se sve svodi na onaj kadar iz filma kada svatko od nas u očima drugih nestaje kroz neki drugi životni put(eljak). Ali zato su tu uspomene, kojih se moramo i trebamo sjećati, ali i cijeniti, jer jedino tako možemo stvarati one nove trenutke koji će isto jednog dana postati to isto – lipa uspomena. Završni kadrovi filma su ispunjeni riječima koje žive tisuću emocija. Nema tu glazbe, nema govora, samo riječi koje diraju srce i dušu.
“Nikada poslije nisam imao takvih prijatelja kao s dvanaest godina. Ima li itko?”
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena