Električni život Louisa Waina – sreća i tuga kroz umjetnost života

“Pogledajte.”

Ne znam koliko je od vas, dragi čitatelji, upoznato s likom i djelom Louisa Waina, engleskog umjetnika, ali vam s dosta srama mogu priznati kako ja nisam jedan od poznavatelja. Nekad mi se zaista čini da bih bio poprilično siromašniji znanjem, samo da ne postoje biografski filmovi o životima pojedinih osoba. Istražujući malo o životu Louisa Waina, koji je bio najpoznatiji po svojim crtežima mačaka, osjećao sam se poprilično posramljeno jer mi je sve do pojave ovog filma njegov život bio potpuna nepoznanica. Srećom, “Električni život Louisa Waina”, redatelja Willa Sharpa, uspio je promijeniti moje (ne)znanje, i to u filmu koji svakako morate pogledati u kinu.

U ulozi ekscentričnog umjetnika nalazi se Benedict Cumberbatch, ako mene pitate, jedan od najboljih glumaca današnjice, bez ikakvog pretjerivanja. Iako bi ga bilo netočno svrstati u kategoriji podcijenjenih glumaca, jer on to svakako nije, nekako mi se opet čini kako bi jako mali broj ljudi upravo njega stavio na sam vrh top liste najboljih. No, bilo kako bilo, neupitna je činjenica kako Benedict sa svakim novim filmom potvrđuje epitet (po)najboljih umjetnika u svijetu kulture. I ne samo filma, već i kazališnih dasaka koje, posebno u slučaju Benedicta, glumu znače. Ne vjerujete mi? Pogledajte kazališnu predstavu Hamleta s njim u glavnoj ulozi i sve će vam biti jasno. Sjećam se kao danas kada sam ga gledao u toj ulozi kada je kino Karaman prenosilo uživo predstavu iz Londona, i kako sam dugo nakon kraja ostao zadivljen njegovom izvedbom.

Kada je u pitanju ovaj film, onda treba napomenuti kako bi vas najava istog mogla poprilično zavarati. Jer ako očekujete neku neozbiljnu komediju o životu jednog umjetnika, onda odmah morate znati kako to nećete dobiti. Odnosno, bilo bi preciznije reći kako ćete dobiti sve samo samo ne to. Njegov život zaista je bio prebogat da bi ga film na tako jedan poprilično površan način obradio, tako da sam bio baš zadovoljan prilikom izlaska iz kino dvorane kada sam shvatio da sam dobio film koji u sebi ima sve elemente mačaka, pardon života.

Redateljev pristup priči zapravo je jednak kao Wainov pristup životu, i to je vidljivo iz svakog kadra, scene i opećenito cijelog filma. Tijekom gledanja u kinu, imao sam osjećaj kao da sam u nekom prašnjavom podrumu pronašao kovčeg u kojem su se nalazile prekrasno tužne slike jednog životnog razdoblja. I zaista, prekrasno i tužno bi bio najbolji opis i samog života, a ne samo onoga kojeg je Louis Wain živio, osjećao i slikao.  Vizualni dio filma u velikoj mjeri podsjeća na stil Wesa Andersona, a kako sam ja veliki fan tog redatelja, onda vam ne trebam govoriti koliko sam uživao u svakom pokretu kamere. Često sam znao u glavi i pauzirati određene kadrove, te mi je bilo vrlo lako zamisliti svaki od tih detalja kao posebnu vrstu umjetnosti, upravo onu koju je u sebi imao Louis. Probajte to napraviti za vrijeme gledanja filma, pauzirajte si neke omiljene slike, i vidjet ćete kako svaku od njih možete doživjeti kao umjetničko djelo.

U početku samog filma redatelj nas upoznaje ne samo s likom Louisa Waina, već i s okruženjem u kojem on živi. Svijet oko njega nije imalo ugodan, iako se to ne čini na prvi pogled. Okružen sestrama za koje se brine, može se činiti kao topao i ugodan za njega, međutim on u taj svijet jednostavno ne pripada. Ne u smislu da on njih ne voli, dapače njegova neopisiva ljubav prema njima koju im je pružao tijekom cijelog života bila je teško shvatljiva, već u smislu kako taj svijet nikako nije htio razumijeti njega. I to ne samo kao umjetnika, već i kao osobu. No, unatoč hladnoći svijeta oko sebe, upravo je on bio taj koji je svojim djelima, kroz koje je oslikavao svoj karakter, uspio pozitivno utjecati na društvo u smislu prepoznavanja njihove vlastite osobnosti.

Mačke kao umjetnost u tom pogledu su bile puno više od samih slika, jednako kao što je i ovaj film puno više od filma o umjetniku koji ih je slikao. Kroz dosta uvjerljiv prikaz razdoblja s kraja 19. stoljeća, redatelj me odmah u startu uspio uvjeriti da mi bude stalo do glavnog lika. Unatoč tome što o njemu nisam imao nikakvo predznanje, od samog uvoda meni je bilo važno sve vezano uz njega, toliko da sam dobio želju da uđem u film i da ga zagrlim, te da mu kažem kako će sve biti u redu. Njegov cijeli karakter doslovno je ispričan ne samo kroz različita poglavlja u njegovom životu, već i kroz različite odnose koje je imao s različitim ljudima – od onog sa svojim sestrama, preko onih prijateljskih s urednikom novina, pa sve do onog ljubavnog koji je živio sa suprugom Emily.

Ljubavna priča Louisa i Emily, koju je predivno portretirala talentirana Claire Foy, svakako je duša ovog filma. Istovremeno tužna i predivna, najbolje oslikava sve slike u životu ovog umjetnika. Znate onaj osjećaj kada gledate neki film, pa imate dojam kao da ste ušuškani i ugrijani s najtoplijom dekicom. Upravo to će vam pružiti svaki kadar u kojem se nalaze njih dvoje. I baš kao što ćete u tim trenucima osjećati toplinu, jednako snažno će vas udariti i hladnoća koja dolazi nakon toga, baš na isti način na koji je to život napravio prema Louisovoj sudbini. Istovremeno obilježen tragedijama i srećom, bio je obilježen ne samo kao čovjek, već i kao umjetnik. U tom smislu mačke su za njega predstavljale sreću, i to upravo za njega najtužnijim vremenima.

“Svijet je pun ljepote. Ti je trebaš gledati, zabilježiti i podijeliti sa što više ljudi”.

Spomenuo sam prethodno kako bi svaki pauzirani kadar ovog filma mogao poslužiti kao umjetničko djelo na bilo kojem zidu, pa bismo tako na isti taj način mogli doživjeti i najdirljiviju scenu u filmu kada Louis i Emily vode nikad iskreniji životni razgovor. U tih par minuta zapravo je ogoljen ne samo život, već i ljudi općenito. Da, život jeste težak, često ispunjen tragedijama i tugom, ali unatoč svemu tome svijet i dalje živi svoje prekrasne slike. Mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li ih ignorirati ili ćemo ih se usuditi vidjeti, pogledati, doživjeti i osjetititi.

Zanimljiv je taj kontrast u filmu, posebice kroz Wainov doživljaj tuge i načina na koji se nosi s teškim životnim razdobljima. Srećom, imao je u životu osobu koja je bila njegov vodič, te sam uvjeren kako je upravo zbog nje, upravo u trenucima najveće boli naslikao svoja najljepša djela. Bilo je nevjerojatno iskustvo vidjeti jednog umjetnika kako s preciznom lakoćom s dvije ruke, i to u frakciji od par minuta, doslovno stvara remek djela. No, bilo je tu puno više od toga, jer iako obilježen tragedijom, nekako se u njemu osjećala ona iskra sreće, upravo onako jaka kakvu mogu osjetiti samo ljudi koji vole ono što rade, bez obzira čime se bavili.

U životu Louisa Wana postojali su lijepi i ružni trenuci, što je kroz uvjerljivu Cumberbatchovu glumu jako dobro preneseno na nas gledatelje. Od zaljubljivanja, preko borbe s osjećajima, pa sve do konačnog oslikavanja svih tih emocija kroz slike koje su zadirale u njegove misli i emocije. Cumberbatch je u tom pogledu uvjerljiv u pozitivi i negativi, a što se najbolje vidi u reakcijama koje prikazuju njegova različita psihička stanje. On je jednako dojmljiv u trenucima kada reagira poprilično suptilno i blago na neki događaj, baš kao što je impresivan u scenama kada je glasan i kada emocija doslovno vrišti iz njega. Doslovno se može reći kako je njegov cijeli karakter ispričan kroz cijelu njegovu životnu priču. Nema nikakve dvojbe, za jedan ovakav lik, Benedict je definitivno bio pun pogodak.

Ono što me najviše iznenadilo kod ovog filma, svakako je upoznavanje s elekricitetom, odnosno načinom na koji ga je vidio Wain. To mi se učinila kao idealna metafora za sam film, jer način na koji je elektricitet djelovao na ljude u njegovim očima, gotovo je indetičan načinu na koji je na mene djelovala njegova priča i sudbina. Redatelj je u tome itekako pomogao kroz svoju režiju, stavljajući uvijek fokus na likove, a da pri tome ne zapostavlja sve ono što ih okružuje. Kamera filma je u tom pogledu jednako očaravajuća kao i Wainove slike, te nas doslovno tjera da uživamo u svakoj sitnici koja se nalazi u kadru, od prekrasne kostimografije pa sve do komada namještaja. Film je kroz pokretne slike u svakom mogućem smislu oživio duh nekoliko različitih perioda, tako da sam zbilja imao taj osjećaj realnosti u vremenu, baš kao što sam na jednako realističan način doživio i većinu likova, posebice Louisa i Emily.

Od sporednih likova, svakako bih izdvojio Tobya Jonesa u ulozi urednika Williama Ingrama, te posebno Andreu Riseborough kao Louisovu sestru. Oboje su maksimalno iskoristili svoje minutaže u filmu, baš kao i ostali sporedni likovi, tako da za nikoga nemate osjećaj kao da je prisutan bez ikakvog smisla i svrhe. Kroz ovo dvoje sporednjaka možda bi se najbolje mogao i opisati Wainov svijet. I dok s jedne strane nailazi na nerazumijevanje, s druge strane ima potporu u svakom mogućem pogledu, životnom, poslovnom i prijateljskom. Nekako se kroz tu dualnost najbolje i mogu razumijeti sve one posljedice koje će Wain imati u zdrastvenom smislu. Bilo mi je jako tužno gledati na koji su se način u ono vrijeme tretirale bolesti poput šizofrenije i depresije, a još mi je tužnije vidjeti kako se društvo, i više od stotinu godina nakon, i dalje nije promijenilo po tom pitanju.

Glazba u filmu je također imala važnu ulogu, i to u smislu da je jako dobro pratila sve ono što se događa u određenoj sceni. Kada bi priča bila tužna, onda smo to mogli osjetiti kroz jedan melankoličan zvuk. Isto tako, kada bismo svjedočili sreći, plesali bismo tu sreću u veselim notama, dok bismo u trenucima kada bi živjeli i osjećali neke mračne i tamne trenutke u glavi glavnog protagonista, u pozadini mogli čuti neugodnu glazbenu podlogu koja nas je vodila kroz to gorko slatko putovanje između ljubavi i smrti. Na tom putovanju, to također moram posebno naglasiti, vodila nas je prekrasna naracija oskarovke Olivie Colman.

Moram priznati kako sam se u velikoj mjeri prepoznao u liku ovog umjetnika, i to ponajviše u smislu onoga što je njemu značilo slikanje. Za Louisa je to bilo više od ljubavi i ispunjavalo ga je kao čovjeka, ponajviše zato što se na taj način povezivao s drugim ljudima. Ne utvaram si da sam talentiran kao Louis, ali mislim kako se upravo kroz pisanje o filmovima jednako tako povezujem sa svima vama. Upravo iz tog razloga nikad nisam mogao pisati kao robot, već bih kroz doživljaj pokretnih slika na jedan intiman način ogolio i sebe kao osobu, nekada više, nekada manje. I baš zato ću ovaj svoj osvrt na ovaj film završiti upravo s tim prekrasnim citatom:

“…kad slikate niste sami, povezujete se s drugim ljudima, dajete im djelić sebe i oni se povezuju s vama…”