Zimska kost – nada u beznađu

Ima li prigodnijeg filma za pisanje u zimsku predvečer, od filma koji zimu ima u svom naslovu? Pa iako zima kod mene u Splitu nije ni približna onoj u Ozarku, malom gradiću u SAD-u, nekako se čini vrlo jednostavno zamračiti sobu, upaliti klimu (biti će veselo kad dođu računi) i zamišljati kako se nalaziš upravo u svom tom planinsko – riječnom ozračju koji je simbol Ozarka. Iako će većini ljudi na sam spomen Ozarka prvo na pamet pasti istoimena serija, za mene će to ipak uvijek biti ‘Zimska kost’, film redateljice Debre Granik. Puno je asocijacija koje prosječnog filmofila podsjete na ovaj film, a možda najupečatljivija je svakako Jennifer Lawrence, odnosno njena maestralna uloga koja joj i donijela prvu nominaciju za najprestižniju filmsku nagradu – Oscar. Tada nepoznata glumica oduševila je filmski svijet ovom moćnom i nadasve toplom ljudskom ulogom koja je bila samo zagrijavanje za sve ono što će napraviti u svojoj budućoj bogatoj filmskoj karijeri. Svatko tko imalo sumnja u njen glumački talent, obavezno bi trebao pogledati ovaj film. Siguran sam da bi nakon gledanja vrlo brzo promijenio mišljenje.

Međutim, nije Jennifer Lawrence jedini razlog zašto je ‘Zimska kost’ vrijedna vašeg vremena i gledanja. Pored odlične glume, a tu ne mislim samo na Jen, film obiluje prekrasnim kadrovima prirode koji vas od samog početka uvuku u priču. Zanimljivo, koliko god možda priroda prirode u filmu bila lijepa, toliko je priroda ljudskosti surovo ružna. Taj kontrast, odnosno atmosfera u kojoj prekrasnoću pogleda mijenjamo sa surovošću, zapravo je spajanje onoga što priroda može biti unatoč ljepoti, baš kao i pojedinac. Na samom početku upoznajemo  sedamnaestogodišnju Ree (J.Lawrence) koja se brine za svog mlađeg brata i sestru, te bolesnu majku. Odmah u startu vidimo kako njihov život nije lagan, ali uz pomoć Ree, djevojke koja je morala brzo odrasti, oni uče preživljavati u najsirovijim mogućim uvjetima. Posebno obratite pozornost na izgubljenog psa koji će se pojaviti na njihovom pragu, a kojeg će Ree s posebnom toplinom primiti u svoj dom. Na neki će način upravo ta izgubljena ali ipak spašena životinja, tijekom cijelog filma simbolizirati upravo Ree, djevojku koju će život natjerati na lutanje, bez puno nade u bolje sutra. To lutanje počinje kada joj lokalni šerif javi kako joj je nestao otac koji bi se trebao pojaviti na suđenju za nekoliko dana. Ako se kojim slučajem ne pojavi, njena obitelj će izgubiti kuću koju je upravo on dao kao jamčevinu. Očajna Ree tako kreće u put pronalaska ne samo oca, već sebe same, a na tom putovanju će morati zagristi mnoge zimske kosti surovog života i hladnih međuobiteljskih odnosa.

Depresija stvarnosti, baš kao siromaštvo i izolacija, glavni su suputnici protagonistice filma. Iako je Ree osoba koju ćemo u filmu vidjeti u komunikaciji s drugim ljudima, kao gledatelj sam imao osjećaj da je ona izolirana od svih. To mi je bilo zanimljivo, posebno što ona sama traži pomoć i razgovor s drugim ljudima, ali se odmah na početku tog susreta osjeti izolirano i to ponajviše zbog hladnoće koja je dočeka. Hladnoća tako prati Ree ne samo kroz pejzaže prirode, nego i kroz pejzaže ljudskosti. Iako se ovaj film definira kao drama, osobno sam ga više doživio kao ljudski horor. Bilo mi je baš teško gledati ranjivost jedne mlade osobe, ali koja je unatoč toj ranjivosti toliko hrabra i snažna, da jednostavno morate navijati za nju. Posebno su žalosni trenuci kada joj vlastita obitelj ne želi pomoći, praveći se da ih se njeni problemi uopće ne tiču. Nažalost, takvih “obitelji” ima svugdje, a ne samo u Ozarku. Slomljenost obiteljskih odnosa najbolje oslikava tišina. Ta tišina, odnosno šutnja, zapravo simbolizira opasnost. Ree je svjesna te opasnosti, i baš radi toga je boli tišina ljudi koji ne žele pričati. Međutim, čak i kada se dogodi neka komunikacija, mi u toj priči malo toga možemo saznati o samoj radnji, a još manje o tome kako se likovi osjećaju. Te riječi i rečenice se na prvi pogled čine jednostavne, ali baš kao što tišina nije tišina, tako ni riječ nije riječ.

U ovom filmu djela su riječi, i ne samo djela. Dovoljno je samo pogledati pogled, pokret ili gestu, sve će vam biti jasno. Kroz sve to likovi čine dobre i loše stvari jedni drugima. Riječi su tu samo da pokažu ispraznost, odnosno sirovost momenta, tj. trenutka. Kada sam već kod toga, onda si odmah postavljam pitanje kako bih ukratko, kada bih baš morao, sa samo jednom riječi opisao ovaj film. Jako brzo mi je došao odgovor u misli – realnost. Da, realnost je riječ koja savršeno opisuje Zimsku kost. Kad budete gledali film, pogledajte samo ljude u njemu, obratite pozornost na okruženje u kojima se nalaze. Nema šanse da odmah ne pomislite kako oni upravo tamo pripadaju. Sve se nekako čini autentično, stvarno, kao da gledaš neki prekrasno jeziv dokumentarac, a ne igrani film.

Jezivost i prekrasnoća glavni su forte filma, posebice kada se obiteljski odnosi počnu stvarati na rubovima životne planine. Tijekom cijelog filma taj odnos doslovno teče niz rijeku, ali ne kroz uživanje u ljepoti, već u u utapanju kroz hladnoću ljudskosti. Kad smo već kod toga, onda svakako moram spomenuti Johna Hawkesa, a koji u filmu glumi strica glavne junakinje. Hawkes je briljantan kao ovisnik, te je u svakom mogućem pogledu zaslužio nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg sporednog glumca. On je taj jeziv lik koji na prvi pogled nema ništa simpatično u sebi, ponajviše zato što je jedan od onih koji se distancira od ranjivosti. Ta distanca i strah od ranjivosti ne samo prema drugima nego i prema sebi samima, najbolje je portretirana baš kroz ta dva lika – Hawkesovu jezivu i Jenniferinu predivnu verziju.

Za sve knjigoljupce među vama, samo mali podsjetnik da je film snimljen po istoimenoj knjizi Daniela Woodrella, a čini se kako je filmska adaptacija dosta vjerna knjizi s obzirom da je scenaristica Anne Rosellini u ‘kompi’ s redateljicom dobila zajedničku nominaciju za ‘zlatnog ćelavca”, i to u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija. Dakle, pored već nabrojanih tri (adaptirani scenarij, glavna ženska uloga, sporedna muška), film je bio nominiran i u najvažnijoj kategoriji – onoj za najbolji film godine.

Zaključno mogu samo napisati kako je ‘Zimska kost’ u svakom mogućem pogledu film koji svakako trebate ‘oglođati’. To filmsko ‘glođanje’ počinje i završava kroz surovu realnost, ljudsku hladnoću i toplinu, glumu prekrasne Jennifer Lawrence, te uz upečatljivu glazbu kao savršenu podlogu lirskog oslikavanja jedne životne odiseje.  Od zimske kosti nade do zimskog beznađa i natrag.