Drage filmofilke, povodom Međunarodnog dana žena, kao idelan izbor za savršenu filmsku večer, odlučio sam vas podsjetiti na pet snažnih ženskih izvedbi. Neke od tih uloga nisu često na listama, izuzev možda Wonder Woman, što mi je i bio cilj jer sam želio naglasiti važnost ovih jako bitnih ženskih karaktera, posebice u pogledu vremena u kojem živimo. Uloga žena u filmskoj industriji i dalje je u podređenom položaju u odnosu na muškarce, što je zaista prava sramota, baš kao i kad je riječ i o ostalim sferama društva. Umjetnost je na neki način uvijek bila savršeni portret svega toga, tako da mislim kako je jako važno da imamo ovakve i slične filmove, kao savršeni podsjetnik što ovaj dan prije svega znači, a to je dostojanstvo svake žene. Jer, ne zaboravite, nije poanta da žene žele biti bolje od nas muškaraca, iako u mnogočemu i jesu, već samo i isključivo u poštovanju i jednakom osjećaju vrijednosti. Da, znam, zvuči jednostavno, ali nažalost daleko je od toga. No, ako ništa, barem postoje filmovi iz kojih se može puno naučiti, i zato se nadam da ćete uz ovih pet filmova, odnosno jakih ženskih uloga, dobiti još jedan mali podsjetnik koliko ste vi, drage žene važne, i koliko vas svi mi prije svega moramo poštivati. To je najmanje što zaslužujete.
Sretan Vam Dan žena, drage filmofilke, od srca želi Kinoljubac!
CASSANDRA THOMAS – PROMISING YOUNG WOMAN
Carey Mulligan u ulozi Cassandre Thomas, cure koja kreće na put osvete, apsolutno je “djevojka koja obećava”, u prenesenom i doslovnom smislu. Kao glumicu sam je posebno zavolio u filmu Drive, kao i u podcijenjenom remek djelu “Shame.” Zapravo, dosta bih se namučio da se sjetim uloge u kojoj ova talentirana glumica nije briljirala. Carey u ulozi Cas(sandra) u svakom pogledu nosi ovaj film. Ona je opasna, zabavna, ali i zastrašujuća. Zapravo, kroz njen lik bi se mogao oslikati i cijeli film. Carey savršeno funkcionira u svim stanjima, fizičkim i psihičkim. Pa ipak, emocionalna vezanost za događaj koji ju je obilježio, i to ne samo nju, na neki način je zajednički nazivnik svega onoga što radi, živi i osjeća. Iako bi mnogi mogli biti razočarani, očekujući tarantinovsku osvetu ‘dame za osvetu’, mišljenja sam kako je učinak “o za ogledalo”, umjesto “o za osvetu” puno moćniji i snažniji. Tjeranje da preispitaš sam sebe, a da u tom ispitivanju povraćaš gađenje samim sobom, najgora je moguća kazna, odnosno savršeno ogledalo za osvetu.
Meni je bilo posebno zanimljiv način na koji sam je osobno doživio tijekom cijelog gledanja filma. Naime, iako sam bio svjestan da je njen bijes opravdan, nekako sam opet želio da se drugačije sve odvije za nju. Nije me bilo briga za nikoga drugog, ali zbog svjesnosti kako nijedan lik neće dobro završiti, najviše sam bio uplašen upravo za nju. Također fascinira način njene izvedbe, pogotovo ako znamo da ona radi dosta opasne stvari koje ne prođu uvijek onako kako si je ona zamislila. Ona bi trebala, zapravo, biti uplašena, ali njena uvjerenja potiskuju taj njen strah, što njene mete još više uznemiruje.
Film u velikoj mjeri, upravo kroz njenu karakterizaciju, najbolje prikazuje kako površina, ma koliko god bila pastelno obojana, zapravo može biti surovo siva. Najgore su one stvari koje ne vidiš, ali ih osjećaš. Nekako je baš ovo glavna nota koju svira ovaj film. Ona nota koja se ne čuje, ne vidi, ali se itekako osjeti. Vrlo je lako zamisliti film samo kroz sliku, odnosno savršene kadrove i filmičnu kinematografiju. Da, vjerojatno bismo ga doživjeli na drugačiji način, ali ništa manje moćniji i snažniji. Cassandra je slomljena i ranjiva, ali i snažna. Njena duša progovara kroz pogled. Iako zna da su njeni postupci samouništavajući, iako je izjeda osjećaj grižnje savjesti i depresije, ona i dalje nalazi snagu kojom kontrolira te svoje emocije. Pa čak i kada je okolina ne razumije, ona ide dalje, još snažnija i odlučnija, iako je i sama svjesna da njeno srce ima ranu koja nikad neće zacijeliti.
DIANA PRINCE – WONDER WOMAN 1984
Ipak nisam mogao odoliti, tako da sam jednostavno morao staviti jednu superjunakinju na listu snažnih ženskih uloga, a gdje ćeš boljeg izbora od Diane Prince, odnosno Wonder Woman. Iako su mnogi ovaj film dočekali na nož, smatram kako nitko ne može osporiti važnost uloge koju u njemu ima predivna Gal Gadot. Nažalost, gotovo sam siguran da mnogi iz samog filma neće izvući nikakve poruke, a baš te poruke koje nosi su moćne baš poput njegove superjunakinje. Ta superjunakinja je u ovom filmu ‘jedna od nas’, i koliko god mi kao djeca, ali i odrasli pokušavali i željeli biti superjunaci, ovaj film je nam je tu davno neispunjenu želju zapravo ispunio. I to na način da je jedna junakinja postala poput nas. Zapravo, ona je to oduvijek bila. Gal Gadot je zagrlila ovaj lik kao malo tko prije nje, i ako smo se ikada i pitali zašto je toliko volimo u ovoj ulozi, ovaj film nas je na najbolji mogući način na to podsjetio. Ona je ovdje ranjiva, što zapravo mnogi gledaju kao slabost, ali zašto bi to bila slabost? Slabost rađa snagu, i to je ono što nam je pokazao ovaj film. Biti superheroj ne znači biti fizički jak, nego biti ljudski snažan.
REE DOLLY – WINTER’S BONE
Puno je asocijacija koje prosječnog filmofila podsjete na ovaj film, a možda najupečatljivija je svakako Jennifer Lawrence, odnosno njena maestralna uloga koja joj i donijela prvu nominaciju za najprestižniju filmsku nagradu – Oscar. Tada nepoznata glumica oduševila je filmski svijet ovom moćnom i nadasve toplom ljudskom ulogom koja je bila samo zagrijavanje za sve ono što će napraviti u svojoj budućoj bogatoj filmskoj karijeri. Svatko tko imalo sumnja u njen glumački talent, obavezno bi trebao pogledati ovaj film. Siguran sam da bi nakon gledanja vrlo brzo promijenio mišljenje.
Ree, djevojku koju će život natjerati na lutanje, bez puno nade u bolje sutra. To lutanje počinje kada joj lokalni šerif javi kako joj je nestao otac koji bi se trebao pojaviti na suđenju za nekoliko dana. Ako se kojim slučajem ne pojavi, njena obitelj će izgubiti kuću koju je upravo on dao kao jamčevinu. Očajna Ree tako kreće u put pronalaska ne samo oca, već sebe same, a na tom putovanju će morati zagristi mnoge zimske kosti surovog života i hladnih međuobiteljskih odnosa. Iako se ovaj film definira kao drama, osobno sam ga više doživio kao ljudski horor. Bilo mi je baš teško gledati ranjivost jedne mlade osobe, ali koja je unatoč toj ranjivosti toliko hrabra i snažna, da jednostavno morate navijati za nju.
EVELYN ABBOTT – MJESTO TIŠINE 2
Emily Blunt u ulozi majke još jednom pokazuje zašto smo je toliko zavoljeli na prvo gledanje. Njezina uloga zaštitnice obitelji, ovdje je izražena kroz njen pogled, govor tijela, odnosno tišinom komunikacije i vizualnim pričanjem. Svi koji su gledali prvi film još uvijek čuju onaj njen vrisak u kadi, i baš zato mi je scena kada u ovom filmu stavlja ruku na usta svom sinu koji stenje od bola, izgledala poput savršene metafore kojom se želi prikazati sve nas gledatelje koji smo to isto željeli učiniti za nju u originalu. Evelyn je lik kojeg je vrlo lako (za)voljeti, upravo kroz izvedbu talentirane Emily.
CECILIA KASS – NEVIDLJIVI ČOVJEK
Ako postoji razlog radi kojeg svakako morate pogledati ovaj film, onda je to zasigurno Elisabeth. Ona je doslovno pojela ulogu i ne samo da ju je pojela za večeru, već je odglođala ostatke do kosti. Glođanje kao radnja je sasvim prigodna usporedba, jer i njen lik, odnosno njena osobnost, u filmu itekako bude “pojedena”, sve do osjećaja sitosti. Ja sam se kao gledatelj upravo tako osjećao. Ušao sam u kino dvoranu gladan kao hijena, a nakon gledanja sam bio sit poput vuka nakon što je izvršio masakr nad lokalnim ovcama. Osjećaj glada i sitosti prevladavaju u samom filmu, a to se posljedično i prenosi na gledatelja.
Ova glumica me prethodno oduševila u filmu US redatelja Jordana Peela, pa iako je tamo imala sporednu ulogu, bila je toliko dojmljiva u nekoliko scena, što je bilo dovoljno da se vidi koliko se u njoj nalazi glumačkog talenta. Taj talenat je posebno isplivao na površinu u ovom filmu. Opet kažem, može vam se ne sviđati ovaj film, ali morate poštivati način na koji su nam Moss i redatelj servirali ovu priču. Jer razmislite, ovako nešto odglumiti, nije bilo nimalo jednostavno, pogotovo u scenama kada se bori sa nečim nevidljivim. Te scene su zbilja za svaki mogući respekt i tu Mossici treba skinuti kapu do poda. Isto tako, svidjela mi se sama osobnost njenog lika, što je posebno važno u vremenu u kojem živimo. Klasični Wells u modernom ruhu, to bi možda bio najbolji opis ovog filma.
Mnogi će reći kako je ovaj film još jedan tipičan uradak u kojem se promovira #metoo pokret, odnosno moć žena. Da, slažem se da ima filmova koji tu temu obrađuju na nakaradan način, te su zapravo uvreda za žrtve, ali to nikako nije slučaj sa ovim filmom. Kada je u pitanju glavni ženski lik, mi zapravo ne znamo puno toga o njoj, samo znamo da je žrtva zlostavljanja i to nam je i više nego dovoljno. Mi tada postajemo njeni navijači, odnosno najveća moguća potpora. Ne preispitujemo njene odluke, već samo želimo da uspije u svim svojim naumima.
