PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Filmski svijet je ovog ljeta „zaražen“ Barbenheimer“ ludilom. Nema nikakve dvojbe kako su filmovi Barbie i Oppenheimer vratili publiku u kina, što je svakako dobra vijest za sve ljubitelje sedme umjetnosti i gledanja filmova na velikom platnu. Kada je u pitanju Oppenheimer, od trenutka kada se saznalo kako će film režirati jedan od najboljih filmskih redatelja, Christopher Nolan, zanimanje za temu, odnosno bilo bi točnije reći osobu koja je u fokusu radnje, raslo je iz dana i dan. Za one koji možda još nisu upoznati, priča filma temeljena je na ocu atomske bombe, fizičaru J. R. Oppenheimeru, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio na tajnom projektu američke vlade „Projektu Manhattan“, a čiji je cilj bio preduhitriti nacističku Njemačku u stvaranju nuklearnog oružja. Recenziju filma uskoro ćete moći pročitati na portalu, a tko je zapravo bio Oppenheimer i zašto ga nazivaju “američkim Prometejem” donosimo u nastavku.
J. R. Oppenheimer rođen je 22. travnja 1904. godine u New Yorku. Njegov otac Julius Seligmann Oppenheimer rođen je u Hanauu, koji je u sklopu pokrajine Hesse-Nassau bio u sastavu Kraljevine Pruske. Julius je još kao tinejdžer 1888. godine s jako malo novčanih sredstava, bez završene škole i ni malo znanja engleskog jezika emigrirao u SAD. Otac mu se zaposlio u tekstilnoj tvrtki u kojoj je brzo napredovao do pozicije izvršnog direktora. Sukladno poslovnom rastu, raslo je i bogatstvo Oppenheimera. Julius se oženio slikaricom Ellom Friedman. Oboje su bili Židovi iako vjeru nisu aktivno prakticirali. 1912. godine obitelj se seli u stan na Riverside Driveu u blizini Manhattana, području poznatom po luksuznim kućama i vilama u nizu. Obitelj je imala impresivnu kolekciju umjetnina, uključujući djela najpoznatijih slikara poput: Pabla Picassa, Edouarda Vuillarda i najmanje tri originalne slike Vinceta van Gogha. Uz Roberta, Oppenheimerovi su imali i sina Franka koji je studirao slikarstvo, no kasnije je odlučio otići stopama svog brata te je postao fizičar. Uz brata bio je jedan od ključnih aktera „Projekta Manhattan“, no zbog političkih stavova našao se na crnoj listi. Zaslužan je za osnivanje znanstvenog muzeja Exploratorium u San Franciscu. No, vratimo se mi na starijeg Oppenheimera – Roberta.
Robert Oppenheimer se prvobitno školovao u pripremnoj školi Alcuin. Od 1911. godine školovanje nastavlja u privatnoj neovisnoj školi pod nazivom „Škola za etničku kulturu Fieldston“ (ECFS). „Fieldston“ je osnovao akademik Felix Adler 1877. godine. Cilj škole je bio provesti obuku učenika na temelju pokreta Etničke kulture – u nastojanju da razvije humanističke kodekse ponašanja, entički pokret izašao je iz moralnih tradicija sekularnih društava Europe i sekularnog društva Sjedinjenih Država 19. stoljeća., čiji je moto bio „Djelo prije vjerovanja“. Sam otac Oppenheimera aktivno je služio u upravnom odboru Fieldstona. Iako većina ljudi ima podijeljene preferencije prema humanističkim ili prirodnim znanostima, Oppenheimer nije imao taj problem. Bio je svestran pa je tako pokazao interes za englesku i francusku književnost te za mineralogiju. Visoka inteligencija i brzo učenje dovelo je do toga da je završio treći i četvrti razred u jednoj godini, a polovicu osmog razreda je preskočio. Tijekom posljednje godine u Fieldstonu zainteresirao se za kemiju. Diplomirao je 1921. godine, ali je daljnje obrazovanje moralo pričekati uslijed zdravstvenih teškoća s crijevima koje je zadobio tijekom obiteljskog odmora u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Da bi se oporavio od bolesti, obitelj odlazi u Novi Meksiko gdje on razvija ljubav prema jahanju i tom dijelu SAD-a. U dobi od 18. godina upisao je Harvard College gdje je diplomirao kemiju. Politika sveučilišta zahtijevala je i dodatni predmet studiranja poput: povijesti, književnosti i filozofije ili matematike. Svoj kasni početak studiranja, nadoknadio je tako što je u svakom polugodištu pohađao šest predmeta umjesto uobičajena četiri. Primljen je u dodiplomsko počasno društvo „Phi Beta Kappa“, poznato kao najstarije i najprestižnije akademsko počasno društvo u SAD-u koje ima za cilj promicanje i zagovaranje izvrsnosti u liberalnim umjetnostima i znanostima te poticanje najistaknutijih studenata umjetnosti i znanosti samo na odabranim američkim fakultetima i sveučilištima. Također, dobio je i diplomski staž iz fizike na temelju samostalnog studija, što je značilo da je mogao zaobići osnovne tečajeve u korist naprednih. Eksperimentalnoj fizici privukao ga je tečaj termodinamike koji je držao nobelovac Percy Bridgman. Nakon samo tri godine studija, 1925. godine Oppenheimer je diplomirao kemiju na Harvardu.
Godine 1924. Oppenheimer je primljen na Christ“s College koji je u sastavu Cambridgea. Pisao je nobelovcu Ernestu Rutherfordu, poznatom „ocu nuklearne fizike“, tražeći dopuštenje za rad u Cavendish Labaratoryju. Inače, unatoč brojim izvrsnim vještinama i znanjima u Bridgmanovom pismu preporuke navedeno je kako je Oppenheimer nespretan u laboratoriju, te se sugerira kako bi teorijska fizika, a ne eksperimentalna, bila njegova jača strana. Rutherford naravno nije bio impresioniran, ali je Oppenheimer ipak otišao u Cambridge. Primio ga je Nobelovac JJ Thomson, pod uvjetom da završi osnovni laboratorijski tečaj. Oppenheimer je nažalost bio jako nesretan na Cambridgeu što potvrđuju brojna pisma koja je pisao prijatelju. Osjećao se loše u laboratorijskom radu te se žalio da ne može osjetiti da uopće išta uči. Uz to je još razvio antagonistički odnos sa svojim učiteljem, nobelovcem Patrickom Blackettom, upravo jer je Oppenheimer imao želju za studiranjem teorijske fizike, a ne za laboratorijski rad. Odnosi su toliko bili loši da je Oppenheimer doživio psihički slom, te je priznao kako ga je pokušao otrovati jabukom začinjenom toksinima. Blackett ipak nije pojeo jabuku, a Oppenheimerovi roditelji uvjerili su odgovorne ljude sveučilišta da ne podižu kaznene prijave i da ga ne izbace. Ipak, Oppenheimer je stavljen na uvjetnu kaznu i morao je redovito odlaziti na preglede kod psihijatra u Harley Streetu u Londonu. To mu nisu bili jedini incidenti kroz život. Naime, Oppenheimer je bio visok i mršav, te opsesivni pušač. Često je zanemarivao obroke i hranu, tako da ga slobodno možemo nazvati autodestruktivnim. U jednom incidentu njegov prijatelj Francis Fergusson pokušao je odvratiti Oppenheimera od njegove očite depresije rekavši mu da će se on (Fergusson) oženiti njegovom djevojkom. Oppenheimer je tada skočio na Fergussona i pokušao ga zadaviti. Oppenheimera su tijekom života mučila razdoblja depresije, a jednom je rekao svom bratu: “Fizika mi treba više od prijatelja”.
Godine 1926. Oppenheimer napušta Cambridge i odlazi na Sveučilište u Göttingenu (tada je sveučilište bilo jedno od vodećih svjetskih središta teorijske fizike) kako bi studirao kod Maxa Borna. Tamo je Oppenheimer očito bio puno sretniji, pa je tako upoznao i mnogo prijatelja koji su kasnije postigli velike uspjehe na području fizike. Na sveučilištu je bio poznat po tome što je bio previše entuzijastičan u raspravama, ponekad do te mjere da je preuzimao seminare. Bio je očito toliko iritantan u tome da su drugi studenti napravili peticiju kojom su samom profesoru prijetili bojkotom ako ne natjera Oppenheimera da se stiša. Born ju je ostavio na svom stolu gdje ju je Oppenheimer mogao pročitati, a bila je učinkovita bez izgovorene riječi. Pod nadzorom Borna u dobi od 23 godine Oppenheimer je stekao diplomu doktora filozofije tijekom 1927. godine. Koliko je Oppenheimer bio zahtjevan student govori i citat Jamesa Francka, profesora koji je vodio usmeni završni ispit: “Drago mi je da je to gotovo. Bio je na točki da me ispituje“. Oppenheimer je objavio više od desetak radova dok je bio u Europi, uključujući mnoge važne doprinose novom polju kvantne mehanike. On i Born objavili su poznati rad o Born-Oppenheimerovoj aproksimaciji, koja razdvaja nuklearno gibanje od elektroničkog gibanja u matematičkom tretmanu molekula, dopuštajući zanemarivanje nuklearnog gibanja kako bi se pojednostavili izračuni. To ostaje njegovo najcitiranije djelo.
Oppenheimer 1927. dobiva stipendiju Nacionalnog istraživačkog vijeća SAD-a na Kalifornijskom institutu za tehnologiju (Caltech). No Harvard također želi Oppenheimera, pa se postiže kompromis prema kojem je svoju akademsku godinu podijelio između ta dva sveučilišta. Na Caltechu sklapa blisko prijateljstvo s Linusom Paulingom. Zajedno su željeli raditi na radu o prirodi kemijske veze na kojem je Pauling bio pionir (Oppenheimer je bio zadužen za matematički dio, a Pauling je tumačio rezultate). No prijateljstvo i rad se prekidaju zbog Oppenheimerovog pokušaja očitog zavođenja Paulingove supruge. Oppenheimer je kasnije pozvao Paulinga da bude šef Odjela za kemiju „Projekta Manhattan“, ali je Pauling odbio, rekavši da je pacifist. Godine 1928. Oppenheimer posjećuje Sveučilište u Leidenu (Nizozemska), gdje je impresionirao držanjem predavanja na nizozemskom, unatoč tome što je imao malo iskustva s tim jezikom. Upravo tamo je dobio nadimak Oppie. Iz Nizozemske odlazi u Švicarsku kako bi radio s Wolfgangom Paulijem. Oppenheimer je poštovao i volio Paulija te je oponašao njegov osobni stil kao i kritički pristup problemima. Nakon Švicarske, vraća se u SAD gdje je prihvatio mjesto izvanrednog profesora na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley. No prije svog rada na Berkeleyju, Oppenheimeru je dijagnosticiran blagi oblik tuberkuloze, te je proveo nekoliko tjedana sa svojim bratom Frankom na ranču u Novom Meksiku, koji je unajmio i na kraju kupio. Kad je čuo da je ranč dostupan za najam, uzviknuo je: “Hrenovka!”, a kasnije ga je nazvao Perro Caliente , što doslovno znači “hrenovka” na španjolskom. Kasnije je često volio naglašavati kako su upravo fizika i pustinja njegove dvije velike ljubavi. Nakon uspješnog oporavka od bolesti započinje akademsku godinu na Berkeleyju gdje stječe veliko divljenje i naklonost svojih studenata. Iako je imao neosporivu podršku studenata, kolege su bile podijeljenih mišljenja. Jedni su ga vidjeli kao povučenog i dojmljivog genija i estetu, a drugi kao prijetvornog i nesigurnog pozera. Imao je toliku karizmatičnost da su ga studenti često oponašali u hodu, govoru i manirama. Oppenheimer je blisko surađivao s eksperimentalnim fizičarom i nobelovcem Ernestom O. Lawrencom. Zajedno su radili u Laboratoriju za radijaciju Berkeleyja, koji se na kraju razvio u današnji Nacionalni laboratorij Lawrence Berkeley. Godine 1936. Berkeley ga je promovirao u redovitog profesora. Zauzvrat je od njega zatraženo da ograniči svoje predavanje na Caltechu, pa je postignut kompromis prema kojem ga je Berkeley puštao na šest tjedana svake godine, dovoljno da predaje jedan semestar na Caltechu.
Oppenheimer je obavio važna istraživanja u raznim područjima fizike kao što su: teorijska astronomija (posebno u vezi svima nam poznate Einsteinove opće relativnosti i nuklearnom teorijom), nuklearnom fizikom, spektroskopiji i kvantnoj teoriji polja (kasnije kvantna elektrodinamika). Njegov rad je predvidio mnoga kasnija otkrića kao što je neutron, mezon i neutronska zvijezda. U svom prvom radu obavio je složene matematičke izračune i kako se kasnije pokazalo prvi uvidio da je Sunce velikim dijelom sastavljeno od vodika. Dao je važan doprinos teoriji kiša kozmičkih zraka – one koje se kreću kroz prostor brzinom svjetlosti i koje potječu od sunca izvan sunčevog sustava u našoj galaksiji iz udaljenih galaksija. Započeo je rad koji je doveo do opisa kvantnog tuneliranja. Oppenheimer je radio na toliko istraživanja u kojima je predvidio mnoge pojave u fizici i izračune koje su kasnije njegovi studenti i kolege usavršavali. Posljedično bi oni kasnije uglavnom za taj rad često bili nagrađivani Nobelovim nagradama u području fizike. Naravno u tom periodu i sam Oppenheimer je izdao mnogo radova i teorija koje su uvažene te se i danas koriste u tom području fizike. U kasnim 1930-ima, Oppenheimer se zainteresirao za astrofiziku, najvjerojatnije kroz prijateljstvo s Richardom Tolmanom, što je ponovno rezultiralo nizom radova. Sa svojim učenikom je kroz jedan rad predvidio ono što je danas poznato kao crne rupe. U tadašnje doba čak je i vrsnim fizičarima bilo teško razumjeti njegove radove, jer je koristio iznimno složene matematičke tehnike. U razdoblju iza Drugog svjetskog rata objavio je pet znanstvenih radova. Nobelovac Murray Gell-Mann koji je bio Oppenheimerov kolega opisao je njegov rad na ovaj način: „Koliko ja znam, nikada nije napisao dugačak rad niti napravio dugi proračun, ništa slično. Za to nije imao strpljenja; njegov se vlastiti rad sastojao od malih „apercusa“, ali prilično briljantnih. Inspirirao je druge ljude da rade stvari, a njegov je utjecaj bio fantastičan“.
Iako je stalno pratio aktualnosti koje se događaju u znanstvenim krugovima, posebno onim vezanim za fiziku, Oppenheimer je bio totalno neinformiran o bilo kakvim “običnim” stvarima. Nije čitao novine i časopise koji su bili popularni u to vrijeme. Doslovno zvuči nemoguće da je za najpoznatiji krah dionica na Wall Streetu 1929. godine saznao slučajno u jednoj šetnji, šest mjeseci nakon samog kraha tržišta. Iako do 1936. godine nije čak ni glasao, ipak se dvije godine ranije počinje sve više zanimati za političku situaciju u zemlji i svijetu. Tako je 1934. godine tri posto svoje godišnje plaće, i to kroz period na dvije godine, namijenio za pomoć njemačkim fizičarima koji su počeli imigraciju iz Njemačke. Godine 1934. prisustvuje sa nekoliko svojih učenika na štrajku na obali Zapadne obale koji su organizirali lučki radnici. Kao mladi intelektualac počeo je podržavati društvene reforme koje su kasnije kategorizirane kao komunističke ideje. Donirao je za mnoge progresivne ljevičarske ciljeve, a većina je njegovog rada za komunističke ideale bila za prikupljanje sredstava za borbu protiv antifašizma u Španjolskom građanskom ratu.
Upravo ga je komunizam 1936. godine povezao s Jean Tatlock, kćeri profesora književnosti s Berkeleyja. Jean je pisala za Western Worker (novine Komunističke partije). Njih dvoje su imali burnu vezu koja je okončana 1939. godine. U kolovozu te godine upoznao je Katherine (Kitty) Puening, radikalnu studenticu s Berkeleyja i bivšu članicu Komunističke partije. Kitty je, međutim, već bila udana. Prvi brak, međutim, trajao je samo nekoliko mjeseci. Nakon što je njen drugi izvanbračni suprug, Joe Dallet, aktivni član Komunističke partije, ubijen u Španjolskom građanskom ratu. Kitty se vratila u Sjedinjene Države gdje je diplomirala botaniku na Sveučilištu Pennsylvania. Ondje se 1938. udala za Richarda Harrisona, liječnika i medicinskog istraživača. U lipnju 1939. Kitty i Harrison preselili su se u Pasadenu u Kaliforniji, gdje je on postao šef radiologije u lokalnoj bolnici, a ona je upisala postdiplomski studij. Oppenheimer i Kitty napravili su manji skandal spavajući zajedno na jednoj zabavi. U ljeto 1940. boravila je s Oppenheimerom na njegovom ranču u Novom Meksiku. Napokon je od Harrisona zatražila razvod kada je saznala da je trudna s Oppenheimerom. Nakon što je dobila razvod, za Oppenheimera se udala 1. studenog 1940. godine. Zajedno su imali dvoje djece Petera (rođen 1941.) i Katherine zvane Toni (rođena 1944.). Tijekom braka s Kitty, Oppenheimer je imao aferu s bivšom djevojkom Jean. Njihov je odnos okončan 1944. godine. nakon što je ona počinila samoubojstvo, a Oppenheimer je zbog toga dugo vremena imao osjećaj krivnje. Kasnije je njihov odnos postao problem u njegovim saslušanjima za sigurnosne provjere, ponajviše zbog Tatlockovih komunističkih udruženja. Mnogi od Oppenheimerovih najbližih suradnika bili su aktivni u Komunističkoj partiji 1930-ih i 1940-ih, uključujući njegovog brata Franka, Frankovu ženu Jackie, njegovu gazdaricu Mary Ellen Washburn i nekoliko njegovih studenata na Berkeleyu. Raspravljalo se o Oppenheimerovom članstvu u stranci ili njegovom nedostatku istog. Gotovo svi povjesničari slažu se da je u to vrijeme imao jake ljevičarske stavove što potvrđuje i komunikacija s članovima stranke, no sporno je je li službeno bio i njihov član. Na saslušanju za sigurnosnu provjeru 1954. zanijekao je da je član Komunističke partije, ali se identificirao kao suputnik, što je definirao kao nekoga tko se slaže s mnogim ciljevima komunizma, ali nije spreman slijepo slijediti naredbe bilo kojeg aparata Komunističke partije.
Oppenheimeru je 1931. umrla majka, a on se zbližio s ocem koji, iako je tada još uvijek živio u New Yorku, često putuje u Kaliforniju. Kada je umro 1937. godine iza njega je ostalo pravo bogatstvo koje se moralo podijeliti između Oppenheimera i njegovog brata Franka (u današnjoj vrijednosti negdje oko osam milijuna dolara). Oppenheimer je, nakon što je dobio svoj dio, odmah napisao oporuku kojom je ostavio svoje imanje i novac Kalifornijskom sveučilištu koje bi ga, između ostalog, koristilo za stipendije postdiplomskih studija. Iako je predavao, pisao radove, pa čak i darovao vlastitu imovinu za znanost ponekad mu je širok spektar interesa stvarao frustraciju. Volio je otkrivati nove stvari i budući da mu se većina znanstvenog rada činila lakom, razvio je interes za mistično i tajanstveno. Nakon napuštanja Hardvarda počeo se upoznavati s hinduističkim tekstovima kroz engleske prijevode. Jedan od interesa koji je imao bio je onaj za jezike, pa je tako naučio sanskrt pod vodstvom Arthura W. Rydera. Nakon usvajanja jezika počeo je čitati knjige na njihovom izvornom jeziku te je duboko promišljao o njima. Svakako je zanimljivo reći kako je tečno govorio talijanski, francuski, njemački i grčki. Još kao devetogodišnjak čitao je filozofiju na grčkom i latinskom. Knjiga Bhagavad Gite na njega je ostavila poseban dojam i upravo nju je isticao kao knjigu koja je najviše oblikovala njegovu životnu filozofiju. Primjerke te knjige volio je darovati svojim prijateljima, a svoj istrošeni primjerak držao je na polici s knjigama pokraj svog stola. Koliko je volio hinduističku filozofiju, govori i podatak da je svom automobilu dao nadimak Garuda po hinduističkom božanstvu. Bez obzira na to, Oppenheimer nikada nije postao hinduist u tradicionalnom smislu; nije se pridružio nijednom hramu niti se molio ijednom Bogu.
Svi koji bar malo poznaju osnovni narativ povijesti znaju da je nacistička Njemačka započela 1939. napad na Poljsku, što je dovelo do najkrvavijeg sukoba u povijesti čovječanstva. SAD se nije želio izravno uključivati u sukob, ali nakon japanskog napada na Pearl Harbor američke snage ulaze u borbu. Otkriće nuklearne fisije od strane njemačkih kemičara 1938. godine, te njezino teoretsko objašnjenje učinilo je razvoj atomske bombe teoretskom mogućnošću, pa su tako postojali opravdani strahovi da će Njemačka prva razviti atomsku bombu. O podizanju svijesti tog problema najviše su govorili upravo znanstvenici koji su izbjegli iz nacističke Njemačke i drugih fašističkih zemalja. U kolovozu 1939. fizičar Leo Szilard sastavio je pismo koje je potpisao i Albert Einstein, a u kojem su upozorili na potencijalni razvoj “iznimno snažnih bombi novog tipa”. Pozvali su SAD da pokušaju steći što veću zalihu uranove rude, te da ubrzaju istraživanja o nuklearnim lančanim reakcijama. Pismo su predali predsjedniku Franklinu D. Roosveltu, a Roosvelt je ozbiljno shvaćajući problematiku pozvao Lymana Briggsa da predvodi „Savjetodavni odbor za uran“ kako bi istražio pitanja pokrenuta u pismu. Briggs je 21. listopada 1939. održao sastanak kojem su prisustvovali Szilárd, Wigner i Edward Teller. Odbor je izvijestio Roosevelta u studenom o “mogućem izvoru bombi s razornošću znatno većom od bilo čega što je sada poznato.” Dva mjeseca prije nego što se SAD uključio u Drugi svjetski rat, tadašnji predsjednik Franklin D. Roosevelt odobrio je ubrzani program za razvoj atomske bombe.
U svibnju 1942. Oppenheimer na poziv svog predavača sa Harvarda dobiva zadatak da radi na proračunima brzog neutrona. Oppenheimer je zadatak prihvatio objeručke. Dobio je titulu “koordinator brzog pucanja”, koja se posebno odnosila na širenje lančane reakcije brzih neutrona u atomskoj bombi. Jedan od njegovih prvih poteza bilo je organiziranje ljetne škole teorije bombi u zgradi u Berkeleyu. Sastavila se skupina europskih fizičara i njihovih učenika kako bi izračunali kojim redoslijedom što treba učiniti da bi se napravila bomba. Već u lipnju 1942. američka vojska razvila je kodni naziv za operaciju „Razvoj zamjenskih materijala“, koju će kasnije zamijeniti naziv „Projekt Manhattan“, nazvan po prvom sjedištu projekta. Osnivanjem Manhattanskog inženjerskog okruga započeo je projekt razvoja atomske bombe pod vodstvom američke vojske. Leslie Grovers, čovjek koji je nadgledao izgradnju Pentagona dobio je zadaću vođenja onoga što je postalo poznato kao „Projekt Manhattan.“ Upravo je on odabrao Oppenheimera za voditelja tajnog laboratorija koje će izrađivati napravu. Imenovanje Oppenheimera iznenadilo je mnoge, pogotovo jer nije imao Nobelovu nagradu premda je bio nominiran za fiziku tri puta – 1946., 1951. i 1967. godine. Također, nije su mu u prilog išli ni ljevičarski politički stavovi. No, Groversa nije zanimalo ništa od toga. On je u Oppenheimeru vidio čovjeka koji bi svojim jedinstvenim razumijevanjem praktičnih aspekata projektiranja i konstruiranja atomske bombe i širinom znanja, mogao postići zadani cilj. Grovers je bio čovjek s iskustvom i znao je da za ostvarenje cilja projekta nije nužno dobro poznavanje samo fizike, već i kemije, metalurgije, naoružanja i inženjerstva. Groves je također otkrio u Oppenheimeru nešto što mnogi drugi nisu, a to je bila “prekomjerna ambicija” za koju je Groves smatrao da će dati poticaj neophodan da se projekt dovede do uspješnog završetka.
Oppenheimer i Groves odlučili su da im je za sigurnost i koheziju potreban centralizirani, tajni istraživački laboratorij na udaljenoj lokaciji. Tražeći mjesto krajem 1942., Oppenheimera je privukao Novi Meksiko. Dana 16. studenog 1942., Oppenheimer, Groves i drugi obišli su potencijalno mjesto. Oppenheimer se bojao da će visoke litice koje okružuju mjesto djelovati klaustrofobično, a postojala je i zabrinutost zbog mogućih poplava. Kako je poznavao kraj sjetio se idealnog mjesta u blizini Santa Fea u Novom Meksiku. Tamo se nalazila privatna škola za dječake Los Alamos Ranch School. Iako su inženjeri u početku bili skeptični zbog loše pristupne ceste i upitnosti opskrbe vodom, shvatili su svu njegovu prednost. Laboratorij je tako izgrađen na mjestu škole, postupno se šireći, a uskoro su oko samog objekta izgrađene mnoge nove zgrade. Oppenheimer je u laboratoriju okupio skupinu vrhunskih fizičara tog vremena. Los Almos je u početku trebao biti vojni laboratoriji, a Oppenheimer i drugi istraživači trebali su biti unovačeni u vojsku. Oppenheimer je otišao toliko daleko da je sebi naručio odoru potpukovnika i polaganje vojnog ispita, koji na kraju nije ni položio. Naime, smatrali su ga pothranjenim za vojsku, bolovao je od teškog kašlja za koji su rekli da je tuberkuloza te je imao problema s kralježnicom. Plan je ubrzo propao jer su istraživači, mahom fizičari, odbili tu ideju o priključivanju vojske te je postignut kompromis po kojemu je laboratorijem upravljalo Sveučilište Kalifornije prema ugovoru s Ministarstvom rada. Uskoro se pokazalo kako je Oppenheimer podcijenio samu veličinu projekta. Startalo se s nekoliko stotina ljudi, da bi se u konačnici brojke popele na nekoliko tisuća koji su sudjelovali na projektu. Oppenheimer je isprva imao poteškoća s organizacijskom podjelom velikih grupa, ali je brzo naučio umijeće velike administracije nakon što se trajno nastanio na planini. Bio je poznat po svom majstorstvu svih znanstvenih aspekata projekta i po svojim naporima da kontrolira neizbježne kulturne sukobe između znanstvenika i vojske. Bio je ikonska figura za svoje kolege znanstvenike, jednako kao i simbol onoga na čemu su radili kao znanstveni direktor. 1943. godine razmatrali su čak i trovanje radioaktivnim materijalima njemačke zalihe hrane, no od tog nauma se naposlijetku odustalo.
Kroz 1943. godinu većinu svojih napora usmjerili su na fisijsko oružje tipa plutonijeva pištolja nazvano „Tanki čovjek“. Razlog tome leži što je u početku korištena vrsta plutonija koja je bila iznimno čista, ali se taj plutonij mogao proizvesti samo u malim količinama. Samo ime naprava je dobila po romanu Dashiella Hammetta „The Thin Man“, ali od same naprave se odustalo jer ruda plutonija nije bila prikladna za upotrebu u oružju tog tipa. U srpnju 1944. godine nakon napuštanja dizajna pištolja, odabiru rad na tipu implozijskog oružja. Samo oružje je bilo jednostavno i najmanje tehnički zahtjevno jer je u konstrukciji koristilo eksplozivne leće, kako bi se unutrašnja kugla fisibilnog materijala mogla stisnuti u manji i gušći oblik. Tijekom kolovoza 1944. u laboratoriju je provedena sveobuhvatna reorganizacija kako bi se došlo do implozije. Rezultat svih tadašnjih istraživanja je bila naprava „Little Boy“ iz 1945. godine. Nakon ogromnih istraživačkih napora, složeniji dizajn implozijske naprave, poznate kao “Christy gadget” po Robertu Christyju, još jednom Oppenheimerovom studentu, finaliziran je na sastanku u Oppenheimerovom uredu 28. veljače 1945. U svibnju 1945. održano je savjetovanje o politici i narativu korištenja nuklearne energije. Fizičari na čelu s Oppenheimerom u svojoj prezentaciji dali su svoje mišljenje o fizičkim posljedicama bacanja atomske bombe, te i o događajima koji će se dogoditi nakon bacanja iste u vojnom i političkom smislu. Tu su najveće dileme bile treba li se obavijestiti Sovjetski Savez prije upotrebe oružja protiv Japana.
Zajednički rad znanstvenika na „Projektu Manhattan“ potvrđen je 16.srpnja 1945. godine prvom svjetskom nuklearnom eksplozijom. Mjesto na kojem je izvršena detonacija bombe Openheimer je nazvao „Trojstvo“. Ime je inspirirano jednim od svetih soneta Johna Donnea. Prema povjesničaru Greggu Herkenu, ovo imenovanje moglo je biti aluzija na Jean Tatlock, koja je nekoliko mjeseci prije toga počinila samoubojstvo i koja ga je 1930-ih upoznala s radom Donnera. Sam Oppenheimer je rekao da je u trenutku eksplozije pomislio na stih iz Bhagavad Gite: “Kad bi tisuću sunaca odjednom prsnulo na nebo, to bi bilo poput najmoćnijeg sjaja.”, uz stih koji je preveo kao:“ Postao sam smrt, razarač svjetova“. 1965. godine Oppenheimera su nagovorili da citira ponovno te stihove za televizijski prijenos, pa su tako ove riječi zloslutno ostale upisane u povijest: „Znali smo da svijet neće biti isti. Malo ljudi se smijalo, malo ljudi plakalo. Većina ljudi je šutjela. Sjetio sam se retka iz hinduističkih spisa, Bhagavad Gite; Vishnu pokušava uvjeriti princa da treba izvršiti svoju dužnost i, kako bi ga impresionirao, preuzima njegov oblik i kaže: “Sada sam postao smrt, razarač svjetova. Pretpostavljam da smo svi to mislili, na ovaj ili onaj način.“
U kontrolnom bunkeru s Oppenheimerom tijekom testiranja bombe bio je i njegov brat Frank i Thomas Farrel, inače general. Oni su se u svojim opisima prisjećali koliko je Oppenheimer bio razumljivo napet u tim trenutcima i koje je olakšanje osjetio kada su svi ugledali konačnu eksploziju. Oppenheimer je na skupu u Los Alamosu izašao na pozornicu pred okupljene te održao govor pred velikom oduševljenom masom. Nakon „uspješnog“ bombardiranja Japana, otputovao je u Washington 17. kolovoza kako bi uručio pismo ministru rata Henryju L. Stimsonu u kojem izražava svoje gnušanje i želju da se nuklearno oružje zabrani. U listopadu 1945. Oppenheimeru je odobren susret s predsjednikom Trumanom. Sastanak je prošao loše nakon što je Oppenheimer rekao da osjeća da ima “krv na rukama”. Ta je primjedba razbjesnila Trumana koji je, nakon što je Oppenheimer odlazio sa sastanka, rekao svom državnom podtajniku Achesonu: “Ne želim više nikada vidjeti tog kurvinog sina u ovom uredu.” No, unatoč tome, za svoje zasluge kao direktor Los Alamosa, Oppenheimer je 1946. godine dobio posebno priznanje i to upravo od predsjednika Trumana. Nakon napada na Japan, svijet je spoznao snagu nuklearnog oružja i do tada strogo povjerljiv „Projekt Manhattan“. Oppenhimer je postao jedno od najpoznatijih lica na svijetu, a u samom SAD-u postao je junak koji je okončao krvavi sukob. Pojavljivao se na stranicama i naslovnicama raznih časopisa i novina kao što su Life i Time. Nuklearna fizika postala je moćna sila jer su sve vlade svijeta počele shvaćati stratešku i političku moć koja dolazi s nuklearnim oružjem. Kao i mnogi znanstvenici u svojoj generaciji, Oppenhimer je smatrao da bi svijet bio siguran samo ako bi moć nad proizvodnjom atomskog oružja došla pod kontrolu organizacije kao što su tada novoosnovani Ujedinjeni narodi, a koji bi spriječili utrku nuklearnog oružanja među zemljama.
Oppenheimer je po završetku Drugog svjetskog rata napustio Los Almos kako bi se vratio svom primarnom poslu kao sveučilišni profesor. No ubrzo je otkrio kako mu taj posao više ne odgovara. Zato je 1947. godine prihvatio ponudu Lewisa Straussa da preuzme posao ravnatelja na Institutu za napredne studije u Princetonu, New Jersey. Uz promjenu posla to bi značilo za Oppenhimera prekid afere s Ruth Tolman, supruge Richarda Tolmana s kojom je započeo vezu nakon odlaska iz Los Alamosa. Posao je, osim odlične plaće, donosio i brojne pogodnosti poput one da živi u dvorcu iz 17.stoljeća uz privilegije osobnog kuhara i čuvara. U tom periodu Oppenhimer se posebno zanimao za skupljanje europskog namještaja i umjetničkih djela najboljih slikara poput Picassa i Rembrandta. Za vrijeme svog mandata na Institutu, Oppenheimer je okupio intelektualce na vrhuncu njihove moći iz različitih područja kako bi odgovorili na najrelevantnija pitanja tog doba. Radio je posebno na usmjeravanju mnogih istraživanja poznatih znanstvenika, koji su kroz te projekte sebi osigurali Nobelovu nagradu za brojna otkrića. Oppenheimer je osim znanstvenika prirodne znanosti, okupljao oko sebe i one iz humanističkih. To su mu neki članovi matematičkog fakulteta zamjerili jer su željeli da institut bude tvrđava čistih znanstvenih istraživanja prirodnih znanosti. Osim na institutu Oppenheimer je aktivno sudjelovao u brojnim projektima i istraživanjima vezanih uz atomsko naoružanje. Kako smo već napisali, nakon bombardiranja počeo je negodovati protiv atomskog naoružanja, a posebno protiv ideje o hidrogenskoj bombi koja se prvi puta spominjala u Los Alamosu. Na samom stvaranju hidrogenske bombe radio je fizičar Teller, koji je tijekom rata bio toliko nezainteresiran za rad na atomskoj bombi u Los Alamosu, pa je tako radio na vlastitom projektu hidrogenske bombe. Nakon što je postalo vidljivo da se sprema ono što će kasnijih godina postati poznato kao hladni rat, Oppenheimer je počeo sve više smetati moćnicima u Washingtonu koji su lobirali za ovo moćno oružje. Nakon što je smijenjen sa mnogih dužnosti na raznim projektima vezanih uz nuklearnu energiju, Oppenheimera počinje istraživati i pratiti FBI. Oni su Oppenheimera pratili i prije razdoblja rata, najviše zbog njegove povezanosti s Komunističkom partijom. Od ranih 40-ih njegov dom i ured su bili prisluškivani najviše putem telefona, a i pošta mu je bila otvarana.
Tijekom godina briljantnog rada Oppenheimer je uz odlična poznanstva stekao i moćne neprijatelje među kojima se posebno ističe ime Lewisa Straussa koji je bio u utrci za mjesto ministra trgovine. Strauss je netrpeljivost i mržnju prema Oppenheimeru imao zbog njegova protivljenja hidrogenskoj bombi i zbog njegovog ponižavanja Straussa pred Kongresom nekoliko godina ranije. Strauss je izrazio protivljenje izvozu radioaktivnih izotopa u druge zemlje, a Oppenheimer ih je nazvao “manje važnim od elektroničkih uređaja, ali važnijim od, recimo, vitamina”. Na kraju je 21. prosinca 1953. Strauss rekao Oppenheimeru da je njegova sigurnosna dozvola suspendirana, čekajući rješenje niza optužbi navedenih u pismu, te je raspravljao o svojoj ostavci tražeći raskid svog konzultantskog ugovora s AEC-om. Oppenheimer je odlučio ne dati ostavku i umjesto toga je zatražio saslušanje. Optužbe su bile navedene u pismu Kennetha D. Nicholsa inače generalnog direktora AEC-A. Uslijedilo je tajno saslušanje koje je trajalo dva mjeseca tijekom 1954. godine. Na tom saslušanju se secirao sav Oppenheimerov privatni i poslovni život kao i njegovi stavovi u vezi H-bombe i kasnijim projektima. Tek je 2014. godine Ministarstvo energetike SAD-a objavilo cijeli transkript s tog saslušanja. Jedan od ključnih elemenata u saslušanju bilo je Oppenheimerovo najranije svjedočenje o pristupu Georgea Eltentona prema raznim znanstvenicima iz Los Alamosa. Ironično, to je bila priča za koju je Oppenheimer kasnije priznao da ju je izmislio kako bi zaštitio svog prijatelja Haakona Chevaliera. Oppenheimer je bio iznenađen dok je na klupi za svjedoke slušao transkripte tih snimki koje nije ni imao priliku pregledati. Chevaliera je svjedočenje kasnije koštalo posla, ali je zajedno s Eltentonom postavio cijelu priču u okvire ogovaranja te su tako obojica zanijekali svaku pomisao ili sugestiju izdaje i špijunaže, bilo u planiranju ili djelu. Ni jedan od njih nije bio osuđen za bilo kakav zločin.
Mnogi znanstvenici koji su u društvu tada bili jako cijenjeni, kao i vladine i vojne osobe svjedočile su na tom saslušanju u Oppenheimerovu korist. Među onima koji su svjedočili „protiv“ Oppenheimera bio je i Teller, koji se kako smo već rekli u Los Alamosu otuđio i radio na projektu H-bombe. On je svojim svjedočenjem razbjesnio znanstvenu zajednicu koja ga je nakon toga doslovno izopćila. Ernest Lawrence je izbjegao svjedočenje radi navodnog napada ulceroznog kolitisa, ali je naknadno dostavljen intervju u kojem je Lawrence osudio Oppenheimera. Groves je u strahu od političkog i zakonodavnog progona svjedočio protiv Oppenheimera zbog slučaja Chevaliern. Oppenheimer je tijekom saslušanja imao promjene u ponašanju i svjedočenju, pa su naposlijetku odlučili da je nestabilan, pa samim tim i sigurnosni rizik. Rabi je komentirao da je Oppenheimer u to vrijeme ionako bio samo vladin konzultant. Tijekom svog saslušanja, Oppenheimer je spremno svjedočio o ljevičarskim aktivnostima mnogih svojih kolega. Višestruko spomenut je podatak da je bio uključen u ljevičarske pokrete i ideologiju, Oppenheimer nikada nije bio član partije niti sovjetski špijun kako su ga optužili. Dokazuju to i analize bilježnica iz KGB-ovih arhiva u kojima jasno piše da su ga Sovjeti pokušali vrbovati kao agenta, ali nisu nikada uspjeli. Tek je 16. prosinca 2022. godine na vidjelo je izašla istina o nepoštenom suđenju Oppenheimeru koje mu je namjestio spomenuti Lewis Strauss zbog osobne taštine i sujetnosti. Oppenheimeru je zbog svega toga oduzeta sigurnosna dozvola te više nije mogao sudjelovati na vladinim projektima. Kako je vrijeme prolazilo, na vidjelo je izašlo više dokaza o pristranosti i nepoštenosti procesa kojem je Oppenheimer bio podvrgnut, dok su dokazi o njegovoj lojalnosti i ljubavi prema domovini samo dodatno potvrđeni.
Od 1954. godine Oppenheimer je po nekoliko mjeseci živio na otoku Saint John na Djevičanskim otocima. Tamo si je kupio i zemljište na kojem je izgradio dom na plaži. Otkrio je čari plovljenja morem, te je često odlazio na putovanja s kćeri Toni i suprugom Kitty. Iako je doživio nevjerojatno javno poniženje te mu je vlastita zemlja koja ga je do prije nekoliko godina slavila kao najvećeg heroja okrenula leđa, Oppenheimer nije odustao. Iako više nije bio politički moćan niti je imao ikakve dužnosti u vladi, nastavio je svoj akademski put. Prvo javno pojavljivanje nakon cijeloj slučaja oko sigurnosne dozvole bilo je u radijskoj emisiji „Čovjekovo pravo na znanje“ povodom dvjestote obljetnice Sveučilišta Columbia, gdje je držao predavanje pod naslovom „Izgledi u umjetnosti i znanosti“. U tom je predavanju prije svega iznio svoja razmišljanja i filozofiju o ulozi znanosti u modernom svijetu. No, Oppenheimer i dalje nije bio svugdje dobrodošao. Poznat je slučaj iz veljače 1955. kada je predsjednik Sveučilišta Washington Henry Schmitz iznenada otkazao već upućeni poziv Oppenheimeru, želeći tako spriječiti njegovo pojavljivanje. Iako su studenti pokušali bojkotirati tu odluku potpisivanjem peticije, Oppenheimer ipak tamo nikada nije uspio održati predavanje.
Zbog potencijalnih opasnosti koji bi izumi mogli predstavljati za čovječanstvo Oppenheimer je razvio opravdanu zabrinutost. Udružio se s najpoznatijim znanstvenim umovima poput Alberta Einstana u grupu koja je 1960. godine osnovala ono što danas znamo kao „Svjetsku akademiju umjetnosti“. Oppenheimer nije prestajao u svojim govorima i predavanjima naglašavati kako je znanost, baš kao i rad u znanstvenoj zajednici pod velikom pritiskom te da su znanstvenici sputani u razmjeni ideja zbog političkih situacija u svijetu. Predavanja koja je održao na BBC-ju 1953. kasnije su objavljena kao „Science and the Common Understanding“. Godine 1955. Oppenheimer je objavio „Otvoreni um“, zbirku od osam predavanja koja je održao od 1946. na temu nuklearnog oružja i popularne kulture. Odsjek za filozofiju i psihologiju na Harvardu pozvao ga je 1957.godine da održi predavanja Williama Jamesa. No, utjecajna skupina bivših studenata se oštro protivila tome. Ipak prosvjedi nisu urodili plodom te je on održao šest predavanja „Nada reda“ u Sandersovom kazalištu. 1962. godine održao je skrivena predavanja na Sveučilištu McMaster, koja su 1964. godine objavljena pod nazivom „Leteći trapez: tri krize za fizičare“. Oppenheimer je obišao doslovno pola svijeta držeći razna predavanja na temu povijesti i ulozi znanosti u društvu te prirodi i svemiru.
Osim brojnih priznanja koja je dobio u znanosti, Oppenheimer je bio cijenjen i izvan znanstvenih krugova. Pa je tako u rujnu 1957. postao časnikom u Legiji časti u Francuskoj, a 1962. je izabran za člana Kraljevskog društva u Velikoj Britaniji. John F. Kennedy mu je 1963. udijelio nagradu Enrico Fermi koja je bila ujedno i politička gesta rehabilitacije Oppenheimera. Teller koji je godinu prije primio istu nagradu preporučio je Oppenheimeru da primi nagradu, jer se nadao poboljšanju odnosa između njih. Lyndon Johnson koji je naslijedio tragično preminulog Kennedyja uručio je Oppenheimeru nagradu “za doprinos teorijskoj fizici“, opisujući ga kao učitelja i začetnika ideja“, te „za vodstvo laboratorija u Los Alamosu i programa atomske energije tijekom kritičnih godina”. Iako je primio mnogo nagrada, možemo slobodno reći kako su sve one bile simbolične, jer mu nije ponovno izdana sigurnosna dozvola i jer nikada kasnije nije imao nikakvog utjecaja u političkom životu. Asteroid 67085 Oppenheimer, nazvan je u njegovu čast 4. siječnja 2000. godine, kao i lunarni krater Oppenheimer 1970.godine. Također, dobio je i neoporezivu stipendiju od 50 000 dolara što je u to vrijeme bio značajan novac. Dodjela tog novca izazvala je ogorčenje kod republikanaca u Kongresu. Svakako je važno istaknuti kako je upravo Kennedy, dok je još bio senator, odigrao ključnu ulogu u glasanju 1959. godine da se Lewisu Straussu uskrati pozicija u vladi na funkciji ministra trgovine, a na koju je Strauss žestoko pretendirao. Nakon što nije izabran na tu poziciju njegova politička karijera je okončana, a najviše zbog lobiranja znanstvene zajednice koja Straussu nikada nije oprostila zavjeru protiv Oppenheimera koju je vodio.
Kako smo već rekli, Oppenheimer je bio veliki pušač, a sama cigareta mu je uz šešir bila zaštitni znak. Upravo mu je pušenje donijelo smrtonosni rak grla koji mu je dijagnosticiran krajem 1965. godine. Unatoč operacijama, zračenju i kemoterapiji nije mu bilo pomoći. Pao u je u komu 15.02.1967. godine i umro je samo tri dana nakon u svom domu u Princetonu u dobi od 62 godine. Tjedan dana nakon što je preminuo održana je komemorativna ceremonija na kampusu sveučilišta Princeton na kojoj je bilo više od 600 njegovih znanstvenih, političkih i vojnih suradnika i prijatelja. Tijelo je kremirano, a Kitty je urnu odnijela u St. John te je pepeo bacila u more. Kitty je nekoliko godina kasnije, točnije 1972. godine preminula, također zbog zdravstvenih problema. Njegov sin Peter je naslijedio ranč u Novom Meksiku. Oženio se i imao je troje djece i kasnije dvoje unučadi. Toni je naslijedila imanje na St. Johnu. a tijekom karijere joj je odbijena sigurnosna provjera za njezin odabrani poziv prevoditeljice Ujedinjenih naroda nakon što je FBI iznio stare optužbe protiv njezina oca. Nakon raspada drugog braka 1977. godine počinila je samoubojstvo vješanjem u obiteljskoj kući na plaži. Upravo je nakon svoje smrti svu imovinu na St. Johnu ostavila za javno dobro, odnosno javni park i rekreacijsko područje. Nažalost, izvorna kuća na plaži je uništena tijekom uragana.
Nakon smrti Oppenheimer nije zapao u zaborav. Još je i za vrijeme njegovog života napravljene predstave koje su se bavile dobrim dijelom i njegovim djelovanjem i radom, a nakon njegove smrti su doživjele još veću popularnost. Pa je tako pitanje odgovornosti znanstvenika prema čovječanstvu nadahnulo i dramu Bertolta Brechta „Galilejev život“ iz 1955. godine. Na temelju te drame napravljena je i satirična dramska komedija „Fizičari“ iz 1961.godine u režiji Friedricha Durrenmantta. Fizičari su inspirirali operu „Doctor Atomic“ Johna Adamsa iz 2005. godine koja je trebala prikazati Oppenheimera kao suvremenog Fausta. Kada je Oppenheimeru 1954. godine oduzet politički utjecaj, za mnoge je to bio simbol ludosti znanstvenika koji su vjerovali da mogu kontrolirati korištenje svojih istraživanja, te dileme moralne odgovornosti koje predstavlja znanost u nuklearnom dobu. Drama Heinara Kipphardta „In the Matter of J. Robert Oppenheimer“, nakon što se pojavila na zapadnonjemačkoj televiziji, imala je svoju kino distribuciju u Berlinu i Münchenu u listopadu 1964. godine. Sam Oppenheimer je imao prigovore na dramu, te je nakon ispravka pojedinih dijelova ipak dao zeleno svjetlo za daljnu distribuciju. Joseph Wiseman je 1968. godine utjelovio Oppenheimera na premijeri u New Yorku. Lik i djelo Oppenheimera neiscrpna je tema i mnogih biografija od kojih se posebno ističe „Američki Prometej“ iz 2005. godine autora Kai Birda i Martina J. Sherwina, a za što su 2006. osvojili Pulitzerovu nagradu za biografiju ili autobiografiju. BBC je 1980. godine prikazao seriju „Oppenheimer“ sa Samom Waterstonom u glavnoj ulozi koja je osvojila tri BAFTE. Svakako valja spomenuti i dokumentarac „The Day After Trinity“ iz 1980. godine koji se bavio „Projektom Manhattan, a koji je bio nominiran i za Oscara. Kazališne daske su ponovno oživjele Oppenheimera u predstavi Toma Mortona Smitha iz 2015. godine , simboličkog naziva „Oppenheimer“. U filmu iz 1989. godine „Fat Man and Little Boy“ Dwight Schultz glumio je Oppenheimera, a iste ga je godine David Strathairn portretirao u filmu „Day One.“ Najnoviji prikaz lika i djela Oppenheimera upravo je onaj u režiji Christophera Nolana sa Cillianom Murphyem u glavnoj ulozi, a koji je ovo ljeto zaludio filmofile diljem svijeta.
Iako je od završetka Drugog svjetskog rata i prve upotrebe ikada atomskog oružja prošlo 78 godina, u vojnim i političkim krugovima to i dalje ostaje goruća tema. Ono što je Oppenheimer učinio za života idućim naraštajima, osim inspiracije, svakako treba biti i upozorenje. Oppenheimer je imao nevjerojatan put – od izvanrednog uspona i prestiža, pa sve do pada i društvene okaljanosti do kraja života. Nemoguće je ne ostati impresioniran njegovim likom koji je u sebi uistinu imao sve – šarm, inteligenciju, karizmu, taštinu, samoljublje, aroganciju i fatalizam. Upravo taj miks je bio poguban za njega, posebno na saslušanjima koja su se događala pod paskom moćnih neprijatelja u sjenama. Znanstvena zajednica će ga pamtiti kao briljantnog istraživača i učitelja koji je utemeljio modernu teorijsku fiziku u SAD-u, ali i svijetu. Napravio je impresivni učinak u znanstveno-vojnoj interakciji koja je rezultirala na kraju moćnim izumima. Oppenheimer je predstavio znanstvenike općoj javnosti kao ključne ljude u objašnjavanju čovječanstvu svemira koji nas okružuje. Dakako njegov rad koliko bio impresivan, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti, na neke, nažalost, s trajnim posljedicama, pa se tako i danas postavljaju brojna moralna pitanja oko „Projekta Manhattan“ i upotrebe atomskog oružja i energije općenito. I upravo je to ono što je Oppenheimera najviše i obilježilo. Zauvijek.
