PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Alfred Hitchcock jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih redatelja u filmskoj povijesti. Hitchcock je poznat po svojim filmovima, ali i po osebujnosti i brojnim opsesijama kojima je bio podležan. Odavno je poznato da je jedna od njegovih opsesija bila ona vezana za žene, posebno plavuše. Iako je snimio dosta filmskih naslova u kojima nisu glumile plavuše, njegovi najbolji i najzapamćeniji filmovi u sebi imaju već sada uvriježen izraz – „Hitchcockova plavuša“. Sam Hitchcock je tvrdio da je njegov interes za plavuše bio profesionalne prirode. Smatrao je kako su one bile efektivnije u crno-bijeloj tehnici te da su se bolje uklapale u njegov narativ priče u smislu faktora iznenađenja. Pod faktorom iznenađenja zasigurno je mislio na način na koji je koncipiran lik plavuše. Bio je mišljenja kako su one manje sumnjivije od brineta, a da su njihova nedjela na publiku ostavljale veći obim šoka zbog toga što su se bolje uklapale u filmove kao simboli žrtve i herojstva.
Upravo su Hitchcockove plavuše rušile stereotipe tog vremena uz savršenu vanjsku sliku fizičkog savršenstva. Njihova uloga u Hitchcockovim filmovima bila je puno značajnija i slojevitija nego što se na prvu čini. Naime, osim što su “njegove plavuše” fizički atraktivne, one su u svojim ulogama donosile osobine poput: neovisnosti, odlučnosti, staloženosti, elegantnosti i tajnovitosti. Upravo je osobina tajnovitosti najviše doprinjela izrazu „ledena plavuša“. Kako su Hitchcockovi filmovi mahom bili napeti trileri, “njegove plavuše” davale su svojom osobinom tajnovitosti publici još veći osjećaj misterije i neizvjesnosti. Također, nijednoj plavuši nije za vjerovati do kraja filma, jer gledatelji vide i osjećaju kako se u svakoj plavuši ispod savršenog fizičkog izgleda i garderobe krije buktinja. Sve mahom pršte neizravnim seksipilom i lukavošću, tako da možemo napisati da su prikazane kao žene besprijekornog stila i izgleda hladne vanjštine, a iznutra su pronjicljive pojedinke koje pršte vatrenom energijom. Ne iznenađuje tako Hitchcockova izjava koju je rekao Francoisu Truffautu: „ Mi tražimo tip djevojke koja izgleda kao učiteljica, sklona je ući s vama u taksi i koja će vam, na vaše iznenađenje, razderati hlače.“ No, mnogi su ipak imali drukčiju tezu nego sam Hitchcock te su tvrdili da je njegova opsesija plavušama nusprodukt njegove seksualne represije u kojoj je želio stvoriti savršenu ženu koju je mogao u potpunosti kontrolirati. Upravo je ta teza kasnije bila naveliko izučavana u filmskoj kulturi. U nastavku vam donosimo pregled nekih od najpoznatijih Hitchcockovih heroina, mahom plavuša.
Prva od njih je Grace Kelly. Ona se često navodi kao najistaknutija i najpoznatija Hitchcockova plavuša. U samo dvije godine Grace se pojavila u Hitchcockovim najpoznatijim uspješnicama: “Dial M for Murder” (1954.), “Rear Window” (1955.) i “To Catch a Thief” (1955.). U ova tri filma posebno se uvijek ističe njezina uloga u filmu “Rear Window” gdje glumi lik Lise Fremont. Lik Lise, iako prikazan kao savršena žena koja istu haljinu ne nosi dva puta, zapravo je puno složeniji. Naime ona je utjelovljenje muške figure filma baš kao lik kojeg glumi Jimmy Stewart, a koji je u invalidskim kolicima i ne može fizički istražiti navodni zločin u susjedstvu. Zato u cijelu priču uvlači Lisu da obavi „prljavi posao“. To se može smatrati presedanom tog vremena, jer do tada su muškarci bili glavni junaci, a njihova uloga bila je spasiti bespomoćne žene. Ovdje svjedočimo obrnutim ulogama u kojima je poništen stereotip da glamurozna žena ne može imati hrabriju, oštriju i za to doba moderniju stranu. Naravno, neizostavno je istaknuti pulsirajuću seksualnu energiju između glavnih protagonista, te istaknuti kako je ona kao ženski lik krenula u „akciju“ poticanja muškarca da je oženi. Pritom se koristi svim mogućim sredstvima i čarima da ga uvjeri u ispravnost tog čina za oboje. Zbog svega navedenog lik Lise Fermont kod većine gledatelja je izazvao veliki prijezir i osudu. Ovim ironično napetim trilerom Hitchcock se upisao u filmsku povijest, a Grace Kelly ostala je upamćena u vrhunskoj ulozi klasične elegantne ledene plavuše.
Sljedeća na listi je Janet Leigh. Pojavila se u samo jednom Hitchcockovom filmu, i to kao Marion Crane u kultnom “Psihu” (1960.), a s kojom je ušla u povijest kao jedna od najposebnijih “ledenih plavuša”. Janet je u Psihu prava dama, zaposlena, fizički prekrasna i zrači smirenošću, sve dok svom šefu ne ukrade hrpu novca i pobjegne iz grada kako bi stvorila novi život. Njezin lik u Hitchcockovoj režiji, baš kao lik Grace Kelly, mijenja dotadašnji narativ filmske prezentacije. Ubojstvo glavne junakinje bio je ogromni šok za gledatelje i kritičare tog doba. Možemo sa sigurnošću reći da je ubojstvo Janet Leigh i ubojstvo Drew Barrymore u “Vrisku” za publiku bio događaj epskih razmjera. Prije 1960. godine tako nešto gotovo da nije bilo moguće. No, vratimo se mi na razlog zbog kojeg je nesretna Marion skončala. Njezin lik na početku djeluje kao da drži sve konce u rukama, jednako kao i stablian posao gdje ima veliko povjerenje od nadređenog. No, s odmakom radnje, mi kao gledatelji kroz ponovni pogled na ljubavnu scenu između nje i dečka dobivamo naznake tajnovitosti, kada i počinjemo prema njoj gajiti nepovjerenje. Ona ima plan koji je posve nemoralan i koji je vodi u propast. Scena njezine smrti, točnije njezina ubojstva jedna je od najupečatljivijih u povijesti kinematografije, a što posljedično donosi niz događaja povezanih s njezinom tajnovitosti. Iako je Janet žrtva, gledatelji je nikako ne vide kao bespomoćnu. Svi se sjećaju, kao što smo rekli, brutalnog ubojstva u motelu Bates, no zapravo bi fokus trebao biti na njezinoj pohlepi koja ju je i dovela do tog tragičnog kraja. Ona jest žrtva, no i besprijekorna femme fatale u “Hitchcockovom svemiru”.
Eva Marie Saint također je našla svoje mjesto na popisu fatalnih Hitchcockovih plavuša. U filmu “North by Northwest” (1959.) ona glumi Evu Kendall. U ovom filmu Hitchcock je želio drukčiju notu nje kao plavuše. Hitchcock je imao ideju da u filmu ima kraću kosu, a što je jednom prilikom objasnio na ovaj način: „Kratka kosa daje Evi egzotičniji izgled, u skladu s njezinom ulogom glamurozne žene iz moje priče.“ Baš poput lika Lise Fremont koju je utjelovila Grace Kelly, Eva Kendall tumači ženu kojoj nije potreban muškarac da opstane. Ona ne treba muškarca da joj pomaže već ima posebne nakane. Njezino savezništvo s likom koji tumači Cary Grant tijekom filma propada, dok se ne otkrije glavni preokret. Eva je privlačna i izuzetno inteligentna što čini ubojitu kombinaciju. Mi do kraja filma ne znamo njezine stvarne nakane, što je klasična osobina Hitchcocka koji gledatelja do kraja drži u šaci usmjeravanjem na krivi trag.
Kim Novak, ili „djevojka boje lavande“ kako su je od milja zvali, sa samo 25 godina glumila je u Hitchcockovom filmu “Vrtoglavica”. Sam film je smatran jednim od njegovih najboljih radova, a mnogi smatraju da se upravo kroz „Vrtoglavicu“ najbolje vidi kakav je Hitchcock imao odnos s glavnim glumicama u svojim filmovima. Izvedba Kim Novak bila je izuzetno kompleksna i naporna, jer je u filmu glumila dvojnu ulogu – Judy i Madeleine. Plavuša u filmu okosnica je radnje. Plavokosa žena postaje predmet žudnje muškarca koji nametnutim manipuliranjem njezina fizičkog izgleda stvara predmet svoje požude i opsesije. Kim ima prilično mračnu ulogu, misterioznu i hipnotizirajuću. Svakako je zanimljivo istaknuti kako je Hitchcock u ovom filmu umjesto Kim Novak prvotno želio vidjeti Veru Miles. Smatrao je da će ona imati uspješniju izvedbu od Novak, ali je Vera umjesto uloge u “Vrtoglavici” izabrala obiteljski život, tako da joj film tada nije bio prioritet.
Ovaj popis ne bi imao smisla bez žene s kojom je počela Hitchcockova ljubav prema plavokosim glumicama. Naime, riječ je o češkoj glumici Anny Ondra koja je svoju karijeru započela 20-ih godina u češkim i austrijskim komedijama. 1929. godine glumila je u Hitchcockovom filmu “Blackmail”. Film je prvotno trebao biti nijemi, ali se tijekom produkcije odlučilo na zvučnu verziju, pa je tako “Blackmail” postao prvi britanski zvučni film. Zanimljivo je istaknuti kako je čak uspješno sačuvana jednominutna probna snimka u kojem Ondra priča na engleskom, dok je Hitchcock podmuklo zadirkuje. No, sa snimanjem scena sa zvukom istovremeno za Ondru počinju problemi. Naime, glumica je imala izuzetno loš britanski naglasak, a što je u to vrijeme bilo neprihvatljivo. Pa ipak, Hitchcock nije želio snimiti film bez nje. Tada dolazi do genijalne ideje, te daje sinkronizirati ulogu Anny Ondre. Britanska glumica Joan Barry postaje tako prva glumica koja je posudila svoj glas u svrhu sinkronizacije, a Anny Ondra prva sinkronizirana glumica na stranom jeziku u dotadašnjoj kinematografskoj povijesti. Tu su stvoreni temelji današnje sinkronizacije, jer je Ondra pomicala samo usne, a Barry je davala svoj glas dok fizički nije prisutna ni u jednoj sceni. Radnja samog filma temeljena je upravo na Ondri koja kao prva fatalna plavuša odlazi u stan drugog, zauzetog muškarca. U trenutku kada u samoobrani počini zločin, kreće dobro nam poznata igra miša i mačke. Ondrina ljepota, krepkost, šarm i tajnovitost utkali su temelje svim budućim ledenim plavušama koje su se pojavljivale u Hitchcockovim, ali i mnogim drugim kasnijim filmovima sličnog žanra.
Za kraj smo ostavili plavušu koja se pojavljuje u filmu za koji mnogi smatraju kako je riječ o Hitchcockovom posljednjim velikim naslovom. Riječ je, dakako, o filmu “Ptice” iz 1963. godine. Uloga u ovom filmu pripala je do tada nepoznatoj glumici Tippi Hedren. „Ptice“ su film koji metaforički govori o seksualnosti. Tippi u filmu glumi nevinu plavušu koja ulazi u muškarčev život i pritom u zabludu dovodi njegove odnose s drugim ženama koje su zainteresirane za njega. Nakon „Ptica“, Hedren snima još jedan film s Hitchcockom – „Marnie“ (1964.), i to ulogu koja je dijametralno suprotna nego ona koju je imala u “Pticama”. Jer, dok je u „Pticama“ Hedren učiteljica i dama, savršene frizure i ne previše tajnovita, u “Marnie” je gledamo kao pravu mustru koja čini niz kompulzivnih krađa zbog kojih biva ucijenjena i prisiljena na brak. I dok u „Pticama“ imamo neizravnu seksualnu napetost, u “Marnie” mi od samog početka znamo kako je njezin lik frigidan ali ne i uzrok tome. U svom očaju Marnie je spremna čak i na samoubojstvo, što u samom filmu čini balansiranje između lika fatalne i ranjive žene. Film „Marnie“ nije najbolje prihvaćen kod publike, najvjerojatnije zbog dijelova filma koji govore o silovanju i prostituciji koji su u to vrijeme bile tabu teme.
Hedren nismo ostavili za kraj samo zato jer je glumila u „Pticama“, a koji se, kako smo već naglasili, smatra “Hitchovim” posljednjim velikim filmom. Ostavili smo je za kraj jer se u odnosu Hitchcock – Hedern najviše vidi redateljeva opsjednutost plavušama. No, Hitchcockova frustracija počela je s njegovom nemogućnosti da kontrolira svaki aspekt života „svojih“ glumica, uključujući i onaj privatni. Kada su mu uloge počele odbijati Grace Kelly, a koju je smatrao svojom muzom, ili primjerice Vera Miles, sve je više postajalo jasno kako je Hitchcock njihove odluke doživljavao kao neku vrstu izdaje. Da ih je želio imati pod svojom kontrolom, najviše je došlo do izražaja upravo kroz njegov odnos s Hedren. O tome se naveliko pričalo, ponajprije od strane ljudi koji su surađivali na snimanju filma “Ptice”. Tvrdili su da je njegovo ponašanje prema Tippi opsesivno, te da ju je doslovno zlostavljao. Kasnije je Tippi tvrdila kako je Hitchcock želio seksualnu vezu s njim, a nakon njezina odbijanja odnos se još više pogoršao.
Naime, tijekom snimanja nekoliko scena u filmu „Ptice“, Hedren je zadobila teške ozljede, a za koje su mnogi smatrali kako su namjerno počinjene od strane Hitchcocka jer joj se na taj način želio osvetiti zbog odbijanja. Hedren će kasnije u memoarima koje je objavila nakon njegove smrti napisati kako je pravo uznemiravanje počelo nakon dovršetka filma „Marnie“. Priroda odnosa Hitchcock- Hedren obrađivana je čak i u filmu „The Girl“ iz 2012. godine u kojem je Melanie Griffith, inače kćer Tippi Hedren, progovorila o traumama koje je njezina majka imala vezano za period rada s Hitchcockom. Tada je i sama navela jednu uznemirujuću priču vezano uz njega, a koju je doživjela kao djevojčica kada joj je Hitchcock poklonio voštanu figuru s likom njezine majke spremljenu u minijaturni lijes.
Upravo se zbog ovih priča „majstoru napetosti“ često spotiče teza kako je volio ledene plavuše samo zbog filmova. Činjenica jest da su plavuše bile ključna komponenta u filmovima koje je režirao, a čemu najbolje svjedoči upravo njegova izjava: „Neizvjesnost je poput žene. Što je više prepušteno mašti, to je više uzbuđenja. Konvencionalna plavuša velikih grudi nije tajanstvena. Savršena „tajanstvena žena“ je ona koja je plava, suptilna i nordijska.“ Bez obzira na razne priče, ipak moramo priznati kako je Hitchcock imao pravo. Jer, gledajući njegove filmove iz današnje perspektive, posebice kroz „njegove plavuše“ ne možemo ne primijetiti njihovu senzualnost i eleganciju, a čemu je Hitch itekako težio. I što god mislili o metodama njegovog rada, ostaje činjenica kako će termin „Hitchcockova plavuša“ vječno ostati zapisana na projektoru filmskih pokretnih slika.
