Margine – punk nije mrtav

U kojoj mjeri život može imitirati film, najbolje su se uvjerili filmofili uoči sinoćnjeg otvaranja Festivala mediteranskog filma. Naime, loše vrijeme koje se nadvilo nad Splitom nikako nije išlo u prilog večeri otvaranja, tako da je postojala realna mogućnost otkazivanja. Da, realna, ali kako ludost i kreativnost idu ruku pod ruku, organizatorima koje cijelo to vrijeme nije napuštao optimizam tako nešto u nijednom trenutku nije palo na pamet. Buntovništvo koje se iskazivalo unatoč nevremenu nagrađeno je na najbolji mogući način, i to prikazivanjem filma “Margini”, talijanskog redatelja Niccole Falsettija. Bolji i prigodniji naslov uistinu nismo mogli dobiti, jer punk kao način života glavnih protagonista zapravo je bila savršena poveznica sa pankerskim gledanjem filma pod kišobranima.

Film od starta kreće snažno i glasno, kada zapravo i vidimo jedan mali kutak svemira u kojem se glavni protagonisti najbolje osjećaju. Ritam glazbe u velikoj mjeri i diktira dijaloge filma, a koji također djeluju poput stihova punka, jedinog jezika kroz koji se trojica prijatelja, Michele, Edoardo i Iacopo, najbolje sporazumijevaju. Sušta suprotnost tom njihovom svijetu, na njihovu žalost, nalazi se realnost života u malenom gradiću Grossetu. „Čak i u turističkom vodiču navode kako se ovdje nema što vidjeti“, citat koji zapravo najbolje opisuje močvarno stanje svijesti glavnih protagonista. Svi ti negativni osjećaji koji nastaju u njima istovremeno rađaju želju za borbom i ostankom, bez obzira što se u velikoj mjeri bijeg čini kao najlogičnije i najbolje rješenje. Pa ipak, oni žele disati, žele promijeniti stvari. Ne za druge, već za sebe.

Redatelj jako pametno koristi komediju kao ironiju, a što kao posljedicu stvara uvjerljive dramske momente. Istina, oni su suptilni, ali su istovremeno upečatljivi, baš zbog te svoje nenametljivosti. Punk likovi koriste samo kao izgovor kroz koji se bore sa nerazumijevanjem okoline koja ismijava sve ono što njih čini sretnima. Punk je, dakako, njihov savršeni suborac. Oni žele doživjeti punk, i to ne samo kroz glazbu. Film tada briše provincijske granice i postaje globalna poveznica u potrazi za egzistencijalnim, a čemu svi mi težimo. Punk tada postaje i naše srce, jednako kao i duša, uz koje se zajedno približavamo životu, bez obzira na okruženja u kojima se nalazimo.

Bilo bi, međutim, pogrešno misliti kako je film u sukobu s provincijskim načinom razmišljanja. Dapače, čini se kako bez tog kontrasta ni naši likovi ne bi bili toliko autentični. Naime, i oni su sami na neki način kontradiktorni sami sebi, i to kroz svoje postupke, odnosno greške koje rade u cilju postizanja i ostvarivanja svojih snova. Dakle, puno je tu više ljubavi, a manje prijezira. Ljubav se stvara i u nama gledateljima dok ih pratimo u tim njihovim avanturama. Njihova energija toliko je zarazna da im možemo oprostiti i kada sve stavljaju u drugi plan, uključujući svoje bližnje, kako bi došli do cilja. Njihove granice su beskonačne, baš kao i naš pogled prema tim simpatičnim pojedincima na koje gledamo Fellinijevskim očima. Jer, oni i jesu na neki način Fellinijevske „Dangube“.

Postoji jako puno metafora koje redatelj koristi poput kolaža života, i to upravo uz slike tih tragikomičnih likova prema kojima morate osjećati empatiju. Primjerice, lokacije na kojima se odvija većina filma najbolje dišu frustraciju života. Ne moraju one nužno izgledati depresivno da bi stekli takav dojam. Upravo suprotno, postoji jedna urnebesna scena koja prikazuje sukob između likova. Ta komičnost je samo prividna, mudro iskorištena od strane redatelja uz koju je, vjerujem, želio prvenstveno pokazati mogućnost sazrijevanja likova. Provincija je tu samo antagonist cijele priče koja ističe upravo te granice do kojih su spremni ići glavni likovi. Društveni kontekst „mladih ljudi“ kojima mama i dalje pegla majice „s mrtvim golubom“ prikazan je kroz prizmu politike. Tada i mi osjećamo te likove, baš kroz taj njihov odnos sa svakodnevnim životom. Jer, iako se njima zamjera nezainteresiranost, istina je kudikamo drugačija. Jer, gotovo svaka želja za pokretom i ostvarivanjem nekog cilja, bit će doživljena kao bezobrazluk. Ne vjerujete mi? Probajte samo u Fini izvaditi jedan jebeni papir. Taj kontrast i stvara punkerski stav, a što je redatelj također jako dobro prikazao u filmu. Punk kao proturječnost idealan je za tako nešto.

Način snimanja filma također mi je bio jako zanimljiv. Naime, postoji jako puno iznenadnih rezova zahvaljujući kojima mi ne vidimo sve postupke glavnih likova. Umjesto toga, dobivamo nešto puno bolje. Naime, mi ih vidimo u situaciji kada se posljedice njihovih odluka jasno ocrtavaju na njihovim licima, odnosno kroz okruženje u kojima se tada nalaze. To je zapravo taj njihov perceptivni svijet u kojem žive hardcore punk, odnosno soundtrack svog života. Oni na taj način dišu iznad te životne močvare koja im stalno prijeti. Jer, da bi preživjeli oni jednostavno moraju živjeti. Statičnost je njihov najgori neprijatelj i oni su toga itekako svjesni. To je ono što stvara njihovu priču, a nikako ne međusobni sukob iako to na prvu može tako djelovati. No, kada se zagrebe ispod površine, ostaje jasno kako film koristi kulturnu dimenziju, bilo kroz kreativnost u stvaranju plakata za koncerte, pa sve do glazbe koja na taj način nije usidrena isključivo u samoj naraciji.

Margini je film koji jednostavno morate voljeti, i to prvenstveno zbog glavnih likova u kojima se svi mi možemo prepoznati. Postoji jedna “sitinica” koju uvijek volim (do)živjeti. Sjesti za automobil i samo uživati, odnosno osjećati tu slobodu i ljepotu koju pruža život. “Prijatelji koji će učiniti sve da dovedu omiljeni bend u grad u kojem žive.” Ako ste se čitajući ovaj kratki opis zapitali što oni imaju od toga, onda će vam to ovaj film o ljubavi, prijateljstvu i ostvarivanju snova, otkriti na najbolji mogući punkerski način.