Sigurno ste se bar jednom zapitali koje je bilo prvo kino na svijetu i kako je izgledalo. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, kino Eden je u srpnju 2021. godine proglašeno najstarijim kinom na svijetu. Priča o ovom kinu je fascinantna, posebno što se s pravom smatra kolijevkom same kinematografije. Eden je prvotno otvoren kao kazalište 15. lipnja 1889. godine u mjestu La Ciotatu. Iste godine Pariz je dobio svoj zaštitni znak – Eiffelov toranj. Prvi vlasnik Edena bio je Alfred Seguin, poduzetnik iz Marseillea koji je i dao izgraditi kazalište. Međutim, Eden je ustupio vrlo brzo Raoulu Gallaudu koji mijenja ime u Eden Concert. Eden ostaje u vlasništvu iste obitelji sve do 1.travnja 1992.godine kada vlasnik postaje grad La Ciotat.
Sama priča o Edenu usko je vezana uz pionire i izumitelje filma – Augustea i Louisa Lumièrea. Za sve one koji nisu dovoljno upućeni u rad braće Lumière, kratka crtica povijesti kako je svijet, zahvaljujući njima, postao besmrtan magijom pokretnih slika.
Antoine Lumière bio je poznati fotograf tog vremena, te je sa suprugom Jeanne Josephine Costille imao šestoro djece, od kojih su najpoznatiji Auguste (rođ.1862.) i Louis (rođ.1864.). Kasnije će se obitelj preseliti u Lyon, dok će na braću Lumiere veliki utjecaj imati njihov studij na koledžu Lycée de la Martinière, što će biti idealna “podloga” za patentiranje izuma “Blue Labels”, odnosno novih fotografskih ploča koje ce kvalitativno biti različite od svih prethodnih.
Tako su od samog djetinjstva braća Lumiere imala sve preduvjete koje će usmjeriti upravo prema razvoju fotografije, što će posebice doći do izražaja radom u očevom laboratoriju gdje će usavršiti same procese snimanja i obrađivanja fotografija. Godine 1894. upoznali su se s Edisonovim izumom kinetoskopom, pa iako su već postojali drugi uređaji koji su reproducirali kretanje slike, oni su ih sve odlučili doraditi, te “svoje” pokretne slike pokazati cijelom svijetu i tako postići komercijalni uspjeh. To im je pošlo za rukom nakon što je prema Louisevim uputama glavni mehaničar u očevom laboratoriju Moisson izradio prvu filmsku kameru. Kamera je snimala na 35mm vrpci sa 16 sličica u sekundi, smanjenih tako da proizvedu efekt prividnog kretanja.
Izum su patentirali 13. veljače 1895. godine pod brojem 542 032 , a kao prvi film ostaje zapamćen “Izlazak radnika iz tvornice Lumiere”. Sama demonstracija filma dogodila se 22.03.1895. godine na konferenciji o unapređenju fotografske industrije u Francuskoj. Pored toga snimaju još 10ak filmova koji traju oko minutu, a tematski su to većinom bili prikazi iz svakodnevnog života.
Dakle, iako se projekcija održana dana 28.12.1895. u indijskom salonu kavane u Parizu službeno uzima kao prva komercijalna kino projekcija na kojoj je bilo prisutno trideset troje ljudi koji su kupili ulaznice te pogledali desetak filmova, to nije posve točno. Nadalje, potaknut uspjehom projekcije predstavljene u Palais Lumière u La Ciotatu 21. rujna 1895., Antoine Lumière odlučio je osvojiti Pariz. Na projekciji održanoj 21.09.1895. godine 150 ljudi bilo je prisutno na projekciji desetak filmova braće Lumière. Prijatelj Galland poziva Antoinea, oca braće Lumière da sve ponove u Edenu, ali zbog tehničkih nedostataka sve se prekida pa se taj planirani događaj ipak nece voditi kao rođenje kina Eden.
Nakon projekcije 28.12.1895. godine Lumièrovi operatori putuju svijetom i snimaju filmove. Isprva je kino smatrano jeftinom zabavom te ga ne posjećuje viši stalež nego radničko pučanstvo. Dana 21.03.1899. godine oko 250 ljudi bilo je prisutno na prvoj plaćenoj projekciji u Edenu. Na programu je bilo 19 filmova, što je izazvalo veliki interes javnosti, a izvori tvrde da se na projekcije čekalo u dugačkim redovima.
Nažalost, sva kazališta/kina iz tog vremena su uništena ili prenamijenjena, pa ova projekcija od dana 21.03.1899. godine čiji plakat postoji i danas, čini Eden najstarijim kinom na svijetu koje još uvijek radi. Ako vas zanima zašto su Lumièrovi odabrali Eden za svoje prve projekcije filmova odgovor je jednostavan. Naime Raoul Gallaud i njegova supruga Adélaïde Soula, koja je vodila “osvježavajući bar” (volim ovaj izraz), sprijateljili su se s Antoineom Lumièreom koji je imao dvorac u La Ciotatu. Taj bar unutar kina veoma je važan za povijest samog mjesta, jer su se u baru događali veoma važni razgovori, poput ovog na slici.
Na fotografiji iz 1917. godine vidimo Georgesa Clémenceaua kako razgovara s Françoisom Corceom, sindikalnim vođom brodogradilišta, u “baru za okrepu” Eden. Zanimljivo, Marie-Laure Smilovici, sadašnja direktorica Edena, Adelaideina je praunuka. Još jedna vjerojatna tema razgovora između dvojice muškaraca, na stolicama bara u Edenu, bio je dogovor postignut tri mjeseca ranije s premijerom Vittoriom Orlandom o masovnom pozivu za talijansku radnu snagu, a koji je dao veliki kapitalni doprinos njihovom identitetu. Samo spomenuto brodogradilište, baš kao i mjesto La Ciotat, imaju veliko značenje za filmsku umjetnost jer su upravo tamo nastali prvi filmovi. “Izlazak radnika iz tvornice Lumière”, prvi film Lumièrea, snimljen je upravo La Ciotatu u ljeto-jesen 1895. godine. U onom poznatijem – “Dolazak vlaka u Stanicu La Ciotat”, između ostalog, možemo vidjeti i Joséphine Lumière, majku redatelja.
Suprotno uvriježenom mišljenju, film “Dolazak vlaka na stanicu La Ciotat” prikazan je tek tijekom druge projekcije. Reakcije gledatelja na ovaj film današnjem suvremenom čovjeku bile bi neshvatljive. Naime, ljudi su se toliko preplašili “željeznog čudovišta koje izranja s platna”, da su počeli trčati na ulicu od straha. Film je pogodio tadašnju javnost, pa ga je tako predsjednik “Cinémathèque française” nazvao “prvim horor filmom”. Jednako poznat bio je i film “L’Arroseur arrosé”, čija je jedna od tri verzije snimljena u vrtovima Palais Lumière, s Françoisom Clercom, vrtlarom obitelji u glavnoj ulozi, i mladim Ciotadenom Léonom Trotobasom. To je pravi prvi film snimljen po scenariju. Ostali filmovi ilustriraju prizore iz obiteljskog života : pecanje zlatne ribice, dječje svađe, dječji ručak, gdje se posebno izdvajaju “Bebini prvi koraci” sa prikazom intimnih slika obitelji Lumière.
“Embarquement pour la promenade”, “Gros temps en mer” i “La Baignade en mer”, filmovi snimljeni u La Ciotatu omogućili su Louisu Lumièreu da finalizira kinematograf dizajniran u radionicama u Lyonu. To je činjenica na koju Louis bio posebno ponosan, što je posebno naglasio u pismu koje je napisao pjesniku Emileu Ripertu u studenom 1936. : “Ne mogu to zaboraviti – to je bilo prirodno okruženje za većinu mojih prvih kinematografskih produkcija.” – ponosno izdvaja Lumière.
Dok su se pred Edenom nabijali redovi i tražila ulaznica više, Lumière opskrbljuje operatere diljem svijeta sa “Blue labels” fotografskim pločama koje proizvodi tvrtka Lumière. U vrlo kratkom periodu cijeli je planet zahvaćen novim izumom zvanim film. Novine svakodnevno pišu članke kako je čovjek pobijedio znanost i kroz film postao besmrtan. Operateri su tako postali prvi projekcionisti, a potom i prvi filmaši u našoj povijesti. Neki su postali prave zvijezde, od kojih su se najviše izdvojili :
– Félix Mesguich
– Félicien Trewey
– Marius Chapuis, najmlađi operater sa svega 16 godina
Dakako, svi ti filmovi bili su nijemi filmovi, u crno-bijeloj tehnici. Koliko je i u to vrijeme Eden bio ispred svog vremena, najbolje dokazuje njegova prepoznatljivost po kvaliteti “zvučnih efekata”. U zvučnoj pratnji scena koje su se odvijale na platnu sudjelovala je cijela obitelj vlasnika, dok je pijanist iza zavjese davao odgovarajuću notu. Osim ove bitne glazbene pratnje, djelatnici su prilagodili i zvučne efekte prizoru: zviždači su imitirali vlak, a slanutak bačen na plahtu dočarao je kišu ili oluju.
31.kolovoza 1931. – datum kada je u Edenu prikazan prvi zvučni film – melodrama La Route est belle, Roberta Floreya s Andréom Baugéom u glavnoj ulozi.
“Bilo je ludo, soba je bila tiha od divljenja”.
“Neki su plakali od emocija, a tijekom pauze svi su se rukovali i čestitali jedni drugima.”
Ovo su samo neki od naslova sa kojima su tadašnji novinari opisivali reakcije publike.
Upravo je Eden brojnim budućim velikim zvijezdama bio odskočna daska u karijeri, poput Yves Montand, Red Caire, Milly Mathis, Rine Ketty, Charles Treneta pa čak i Edith Piaf, čiji je harmonikaš Juel, zanimljivo, bio nitko drugi nego sin Raoula Gallauda, tadašnjeg vlasnika Edena .
Ovo razdoblje može se slobodno nazvati zlatno doba Edena, jer to je period u kojem je dvorana služila i za razne performanse u jednom malom provincijskom gradiću, nudeći publici izmjenu kino seansi i kazališnih predstava. Nažalost, idilična svakodnevnica prestaje 25. ožujka 1945. godine kada je neposredno blizu kina eksplodirala njemačka mina, znatno oštetivši pročelje Edena, srećom bez ikakvih žrtava. Početkom 1980-ih, gospodarska kriza koja je pogodila grad dovodi do zatvaranja brodogradilišta, sto se posljedično osjeća kroz posjećenost kina Eden koje operateri planiraju prodati.
Nakon godina stagnacije, početkom osamdesetih, grad opet vrvi raznim glasinama o prenamjeni Edena u hotel ili pivovaru. Dvije godine kasnije, točnije 3. prosinca 1982., na kraju projekcije filma “Quarter to Two Before Jesus Christ”, mladi upravitelj kina Georges Giordana strada u Edenu tijekom pljačke. Nakon tragičnog događaja Eden proživljava još jedan težak period, pa će tako ostati zatvoren godinama. Ali nije sve bilo tako crno; Eden ipak nije zaboravljen. Još se u studenom 1982. osnovala udruga “La Ciotat, kolijevka kina”, koja će sa “Festivalom prvog frankofonskog filma” ovjekovječiti djelovanje Edena, pravog “Cinema Paradiso” iz La Ciotata. 1. travnja 1992. općina kupuje uspavani Eden od svojih vlasnika, otklonivši opasnost od bilo kakve prenamjene kina, izvršivši tako prvi korak prema mogućoj sanaciji.
12. veljače 1996. dogodio se odlučujući pomak u zaštiti lokaliteta: Eden je uvršten u “Dopunski inventar povijesnih spomenika”. Ali to nije bilo dovoljno za konacni spas Edena cija je unutrasnjost, osim što je izgledala napušteno, ponekad korištena čak i kao skladište. Prekrasan crveni baršun fotelja bio je sve prljaviji, pod galerije se raspadao, dok je balkon u talijanskom stilu izgubio svoj sjaj. Veliki kino ekran koji je sve to “promatrao”, kao da se sramio izgleda velike dvorane velikog kina. Međutim, nakon 16 mjeseci rada na adaptaciji kino dobiva novo ruho, iako se u potpunosti poštovala početna gradnja sa kraja 19.stoljeća. Današnje dvorane i hodnici Edena ukrašeni su filmskim plakatima iz kolekcije Guya Anfossija. Dvorana je zadržala svoj talijanski kazališni stil sa 166 orkestralnih mjesta i 42 sjedala na balkonu koje krase crvene zavjese. Na poleđini svakog sjedala pločice su s imenima poznatih ljudi koji su se zauvijek upisali u povijest Edena.
Eden 2013. godine tako dobiva priliku za još jedno rođenje. Nakon ponovne obnove, Eden dobiva stari sjaj, baš kao i za vrijeme najboljih dana. Udruga Les Lumières de l’Eden, predsjednika Gillesa Trarieux-Lumièrea, praunuka Louisa Lumièrea, uz pokroviteljstvo Claudie Cardinale i Daniela Toscana du Plantiera, kao glavni cilj ističe postavljanje Edena tamo gdje i pripada – na posebno mjesto u povijesti kinematografije. Udruga danas broji više od 400 članova i 50 aktivnih volontera. Od ponovnog otvorenja Eden je primio mnoge osobe iz svijeta kulture na pojedine događaje ili festivale.
“Eden je mjesto gdje su braća Lumière organizirala prve javne projekcije, nedugo nakon rođenja same kinematografije. Nezamislivo je da će Eden ikada postati – pustoš. To je mitsko mjesto koje treba sačuvati, pravo remek djelo.”
Nova ekipa “Kolijevke kina”, koju sada vodi Isabelle Masson, daju otkucaje srca Edenu upravo prema tim načelima. Uz neizostavnu borbu za očuvanje kulturne baštine samog mjesta i svjetske kinematografije, Eden ima blisku suradnju sa UNICEFOM. Često se organiziraju humanitarne filmske večeri kojima je cilj podizanje svijesti javnosti o položajima djece uz prikupljanje novčanih sredstava. Eden je prepoznat kao turistička destinacija brojnih filmofila iz cijelog svijeta. Samo kino nudi mogućnosti turističkih tura kroz dvoranu i važna mjesta koja su bila od velike važnosti za razvoj kinematografije. Unutar samog kina nalazi se i fan shop gdje brojni turisti imaju mogućnost ponijeti dio šarma i povijesti Edena u svoje domove.
Eden je kroz svoju sada već stogodišnju povijest pokazao kako entuzijazam, ambicija i vizionarstvo pojedinca ili grupe mogu zauvijek promijeniti čovječanstvo. Da nije bilo braće Lumière koja su nesebično svoja otkrića podijelila sa čovječanstvom, mi nikada ne bismo imali ono što često uzimamo zdravo za gotovo, a to su FILMOVI i KINA. Svijet bi bez njih bio sigurno ružnije mjesto i nikada ne bismo imali priliku vidjeti i doživjeti magiju pokretnih slika. I zato idući put kada odete u kino, sjetite se braće Lumière koji su vam omogućili, baš kao i onim ljudima prije nešto više od 100 godina, upoznavanje magičnog svijeta kroz pokretne slike, bile one sretne, tužne, smiješne ili strašne, poput onog “željeznog čudovišta” koje je izbezumilo tadašnje gledatelje. Kad pitate današnje “Ciotadence” o njihovim sjećanjima na Eden, odgovor odmah pršti uz uzdah: “Ah, Eden!” Sigurna sam da i vi imate neki svoj Eden, mjesto koje ima puno vaših priča i sretnih trenutaka, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I zato idite u kina i pridužite se iskustvu gledanja pokretnih slika, te postanite dio povijesti “svog Edena.”
