Prije nego krenem pisati osvrt na ovaj film, podijelit ću s vama jednu anegdotu koja je vezana uz originalni „Egzorcist“, kultni klasik Williama Friedkina. Bio je vikend, subota popodne, vrijeme dok sam još išao u osnovnu školu. Prijatelj iz razreda, a koji je živio desetak minuta od moje kuće, pozvao me da dođem kod njega kako bi igrali omiljene igrice na Play Stationu. Odjednom, valjda više iz nervoze jer sam ga ubijao na FIFI, predložio mi je da pogledamo neki film. Super, pomislio sam u sebi, zašto ne, iako nisam imao pojma o kojem se filmu radi. Naravno, nije mi dugo trebalo da shvatim kako je riječ upravo o Egzorcistu. Bilo je to vrijeme bez društvenih mreža, ali sam zahvaljujući filmskim časopisima koje sam tada gutao kao hranu itekako čuo za njega i zato mi nije bilo svejedno kada ga je upalio. Kako je vrijeme odmicalo, sa svakom novom scenom, bio sam sve uplašeniji, toliko da sam se na samom kraju doslovno tresao od straha. Priznajem, zbog onog „spider walka“ dugo sam i imao noćne more. No, ako ste mislili da je to sve prevarili ste se jer najgore zapravo tek dolazi. Naime, vani je u međuvremenu pao mrkli mrak, a kako je još bila i zima ugođaj zbilja nije mogao biti gori, posebno kada se nakon takvog filma koji ti je utjerao strah u kosti moraš vraćati doma. I sve bi to još bilo nekako i podnošljivo da pri povratku nisam trebao proći pokraj groblja. Kada sam to shvatio doslovno me uhvatila jeza, a đubre od prijatelja me još provocirao u stilu: „sretno ti bilo!“ Neću nimalo pretjerati ako vam kažem kako mi je to bio najstrašniji put do kuće u životu. Scenu kada sam došao pored groblja pamtit ću vječno jer tada sam napravio takav sprint da me ni Usain Bolt ne bi mogao uhvatiti, tako da sam siguran kako sam zapravo ja vlasnik rekorda na 200 metara jer to je bilo trčanje za povijest. Danas mi je, naravno, sve ovo smiješno, ali vjerujete mi tada mi nije bilo do smijanja. I zato nije ni čudno što svoj prvi filmski egzorcizam neću zaboraviti dok sam živ. Jer, koliko god filmova pogledao u životu, nema teoretske šanse da će mi se na spomen bilo kojeg horora zalediti krv u žilama kao što je to slučaj s Egzorcistom. Sve ovo vam pričam da biste shvatili koliko me zapravo taj film obilježio, ne samo kao ljubitelja horora, već i filmofila.

Egzorcist ove godine slavi točno pedeset godina od izlaska u kina. Film koji je postao kulturološki fenomen, dok je njegov utjecaj na horor žanr nemjerljiv. Danas praktično ne postoji horor koji u sebi nema njegov duh. Pa ipak, koliko god obožavao Friedkinov film, moram isto tako reći kako nisam veliki ljubitelj „Egzorcist“ franšize. Jer, za razliku od nekih drugih horor serijala, posebice kada su u pitanju „Petak 13.“ „Halloween“, „Vrisak“, „Strava u Ulici Brijestova“ i slični, a kojima je potrebna samo kreativnost u ubilačkom pohodu glavnih negativaca da bi se snimili novi filmovi i zadovoljila žeđ za krvlju fanova, kod Egzorcista nije takav slučaj. Naime, s obzirom na temu filmaši i nemaju toliko prostora za stvaranje nečeg drugačijeg. Da je tome tako najbolje dokazuju i filmovi koji su snimljeni nakon originala od kojih je možda, ali samo možda, jedino „The Exorcist III“ dostojan svog imena. Od zadnjeg filma iz franšize (od ukupno njih pet) prošlo je nešto manje od dvadeset godina, što dovoljno govori o tome koliko su svi ti filmovi, izuzev originala naravno, bili prihvaćeni među publikom. Kamo sreće da je tako i ostalo, ali netko se, točnije studio Blumhouse, odlučio ponovno igrati s vragom, pa smo tako dobili prvi film iz nove trilogije, a koji se nastavlja direktno na kultni original – „The Exorcist: Believer“.

Redateljska palica povjerena je Davidu Gordonu Greenu. Da, onom istom koji je režirao „Halloween trilogiju“. Znam da među vama nema puno njegovih ljubitelja, ali moram reći kako je meni prvi film iz te trilogije bio jako dobar. Dapače, smatram ga jednim od boljih iz cijele „Halloween“ franšize. Nažalost, druga dva, odnosno „Kills“ i „Ends“, nisu bili na tom nivou. No, nije da i oni nisu imali svojih dobrih strana. Istina, bilo ih je malo, ali baš zato mislim da su sve te pozitivne stvari trebali samo dodali u prvi film, a koji bi onda kao cjelina sigurno još bolje funkcionirao nego što je to bio slučaj sa samom trilogijom. No, iako nisam bio pretjerano kritičan prema tim njegovim filmovima jer ipak je, bez obzira na mane, pokušao nešto novo, kada je u pitanju „Egzorcist“ moram reći kako ipak neću biti tako blagonaklon. Jer, sve ono što je napravio s ovim filmom, nije ništa drugo nego jedna velika uvreda za kultni original Williama Friedkina. No, krenimo redom.

Uvodni dio filma, odnosno bilo bi preciznije reći prvih 40-ak minuta, nije uopće nagovještavalo kako bi bilo što moglo krenuti po zlu. Dapače, bio sam ugodno iznenađen načinom na koji je Gordon Green uspio napraviti posvetu originalu, posebice kroz nekoliko zbilja impresivnih kadrova, a koji su u potpunosti pogodili duh i atmosferu Egzorcista. Ta suptilnost mi se jako svidjela i kada su u pitanju glavni likovi, posebno kroz odnos između oca Victora ( Leslie Odom Jr.) i kćeri Angele (Lidya Jewett). Redatelj nam daje dovoljno vremena da ih upoznamo, taman toliko da nam bude stalo do njih. Tijekom cijelog tog procesa mi polako osjećamo promjene u njihovom ponašanju, što je naravno posljedica opsjednutosti koja nije vidljiva već je prisutna kroz samu atmosferu. Kada napokon dođe i do vidljivih transformacija, likovi također prave pametne poteze i odluke s kojima bi se mogli poistovjetiti mnogi roditelji. U tom trenutku imao sam osjećaj kao da gledam film koji će me u svakom mogućem pogledu ugodno iznenaditi. Jer, ruku na srce, uistinu je tako i djelovao. Odlični glumci, izvrsno postavljena priča, mračna atmosfera, dakle sve ono što je potrebno za odličan egzorcizam. Bože, pardon vraže, kako sam se samo prevario.

Glavni problem nastaje kada nas redatelj na silu želi podsjetiti kako je ovo nastavak kultnog filma, a upravo takva naracija poništava sve ono dobro što smo prethodno gledali. Žao mi je što ću ovo morati napisati, ali trenutak kada je sve otišlo kvragu bio je onaj kada se u filmu pojavila Ellen Burstyn, odnosno Chris MacNeil, dobro nam poznata majka opsjednute djevojčice Regan i koju, vjerujem, ne treba posebno predstavljati. Neću uopće pretjerati ako kažem kako je riječ o najgorem povratku nekog kultnog lika iz bilo koje horor franšize. Ovo je jednostavno bio podmukli marketinški potez da privuče fanove u kina s obzirom da se u filmu pojavljuje neznatno više nego što smo mogli vidjeti u traileru. Pored toga, njena uloga je toliko nepotrebna za sam film, što mi zapravo i ne bi bio problem da nije tako prokleto uvredljiva, ne samo za njen lik već i za nasljeđe koje nam je ostavio Friedkin općenito. Ona je jednostavno prisutna samo da bi privukla još neke likove u narednim filmovima u trilogiji i da bi, naravno, podebljala saldo na računu kada je potpisala ovaj „ugovor s vragom“. I zašto, kvragu, uvijek takvi likovi moraju biti svedeni na nekakve usamljenike i pijandure?! Ellen djeluje upravo tako, samo što još u slobodno vrijeme proučava egzorcizam raznih religija. Čovjek bi rekao da je postala pravi stručnjak, ali s obzirom na njene postupke u filmu nekako bi prije stručnjacima proglasio one pijandure koje viđam ispred Studenca, a koji bi sigurno donosili bolje odluke od nje. Za to, treba odmah naglasiti, nije kriva Elen, već scenarij koji je nam je, pored svega ostalog, dao i rečenicu koju je teško i komentirati koliko je glupa, a koja je u stilu današnje političke korektnosti dvojicu svećenika iz originala, Karrasa i Merrina, koji su dali svoje živote kako bi spasili djevojčicu Regan svela, pazite sad, na patrijarhat. Oprosti im, vraže, jer ne znaju što govore.

Scenarij u nastavku postaje sve gori i gori, toliko je šupalj da bi mu zavidio i sir Edamer. Teško je uopće opisati kolikim nas debilima smatraju scenaristi filma, a što je posebno uočljivo u trenucima kada nešto toliko očito i vidljivo oni jednostavno odluče pretvoriti u riječi. Primjerice, zamislite da gledate scenu u kojem neki lik napravi određenu radnju, ali vam pored fizičke aktivnosti on uz to i mora opisati što je napravio. E, upravo tako djeluje većina filma. Pored toga, dijalozi su doslovno užasni, te ne stvaraju nikakvu količinu napetosti, dok se istovremeno pojavljuje hrpa novih likova koji nemaju nikakvog smisla za samu radnju. S druge strane, nemamo uopće pozadinu za neke bitne likove, poput druge djevojčice Katherine (Olivia O’Neill) koja je također opsjednuta. To je zbilja veliki propust jer ona mi je djelovala itekako uvjerljivo, pa čak i u trenucima prije samog egzorcizma kada izaziva jezu samo s običnim pogledom. Posljedica toga je da sve u filmu postaje forsirano, pa mi se čini kako je jedini pravi egzorcizam bio potreban upravo za scenariste. Film djeluje kao loša kopija originala, te kao svaki drugi film o opsjednutosti, samo što su ovdje eto, dodali ime Regan u scenarij i dobro poznati naslov.

Tvorci ovog filma jednostavno ne kuže što je naslijeđe kultnog Egzorcista. Nemaju blage veze zbog čega je Egzorcist, toliko godina nakon premijere, toliko voljen i poštovan među fanovima. Znam da će neki od vas pomisliti kako ne mogu ići gledati ovaj film i uspoređivati ga s originalom. Pa, dragi moji, ako film reklamiraš kao nastavak jednog od najboljih horor filmova ikada, onda se doslovno usporedba nameće sama po sebi. Ali dobro, idemo to sve zanemariti. Što smo dobili od ovog filma? Dvije djevojčice koje su nestale, ubrzo se nakon toga obje počinju ponašati čudno, nakon čega slijedi egzorcizam koji svrši brže od…ok, shvatili ste. Pored svega toga, nevjerojatna je količina arogancije od strane Davida Gordona Greena, kada nam je umjesto klasičnog egzorcizma uspio podvaliti istu stvar koju je napravio na kraju „Halloween Ends“, odnosno ljigavu ljubav za sve spiku i zajedništvo vudu magije (spavaš li mirno, Chucky), a zbog kojeg „zlo umire večeras“. Samo je još falilo da svi zapjevaju „kad se male ruke slože, sve se može.“ Koji vrag nije u redu s tobom, Davide?! Pa nije ti ovo „Vlak u snijegu“.

Najgore od svega, film uopće nije strašan. Izuzev nekoliko zbilja dobrih kadrova u kojima je prisutnost demona prisutna u pozadini, te efektivne montaže, film se doslovno oslanja na beskonačne jump scare scene. Možete li se sjetiti jedne jump scare scene iz originalnog filma? Da, upravo je to moja poanta. U tom smislu ovaj film ne odgovara samoj mitologiji čije bi naslijeđe trebao poštivati. Umjesto toga, dobili smo film koji djeluje umjetno, bez ikakvog rizika i osobnosti. Sve djeluje toliko dosadno, predvidljivo i već toliko puta vidljivo. Od pozitivnih strana u tehničkom smislu eventualno bih mogao izdvojiti dobre praktične efekte, ali i modernu verziju kultnog „Tubular Bells“ soundtracka. No, malo to pomaže filmu prepunom rupa i koji je slobodno mogao biti pola sata kraći, a što je posebno vidljivo u scenama za koje misliš da će imati neku važnost u nastavku, da bi se na kraju ispostavile sasvim nebitne. Bilo bi puno bolje da je redatelj posvetio malo više pažnje samom kraju kada bi anksioznost i tenzije trebale biti na svom vrhuncu. No, ništa od toga nismo dobili. Uostalom, kao ni od samog filma.

Moram priznati kako mi je jako žao što moram ovako negativno pisati o filmu za koji sam uistinu htio da me ugodno iznenadi. Da film kojim slučajem ne nosi ime kultnog horora, meni osobno najdražeg u samom naslovu, bio bi to jedan sasvim prosječan film o opsjednutosti koji bi brzo pao u zaborav. Nažalost, ovaj film će biti jako teško zaboraviti, jer nam se spremaju dva nastavka koja će morati biti snimljena s obzirom na 400 milijuna dolara koliko je studio Blumhouse platio za prava. Bojim se i pomisliti što nas sve očekuje u tim filmovima. The Exorcist: Believer naprosto je loš film i zaista je prava sreća za Gordona Greena što ovaj film nije imao prilike vidjeti William Friedkin. Nama ostalim nesretnicima ostaje samo da se pomolimo uz riječi : „oprosti im, vraže, jer ne znaju što čine.“
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena