Doktor Strange u multiverzumu ludila – mračni svijet Sama Raimija

Izgleda kako horor fan u meni nikada ne spava, pa sam tako vidjevši naslov novog Marvelovog filma, inače 28-mog po redu, prvo pomislio na kultni film „U raljama ludila“, redatelja Johna Carpentera. Moram priznati kako mi se ta očigledna posveta tom majstoru horora, ili barem ja tako volim misliti, itekako svidjela, ali smatram kako nisam daleko od istine, posebice ako uzmemo u obzir kako se u redateljskom stolcu nove priče o omiljenom doktoru Strangeu našao još jedan majstor horor žanra – Sam Raimi. Izbor Raimija kao režisera, i to nakon što je iz projekta izletio Scott Derrickson, redatelj prvog filma, činio se poprilično hrabar izbor za Marvel. Ne zato jer Raimi nema iskustva oko režiranja ovako velikih filmova, jer svi još uvijek pamtimo njegovu kultnu „Spider-Man trilogiju“ uz koju smo odrasli, već jer je bilo očito kako će njegova vizija priče biti kudikamo mračnija nego što je to inače  slučaj kada je u pitanju Marvelov svemir, započet s prvim Iron Manom prije više od deset godina. Osobno, apsolutno nisam imao nešto protiv toga. Dapače, Raimi je u velikoj mjeri i oblikovao moju ljubav ne samo prema strip junacima, već i prema hororima, posebice kroz filmove kao što su „Zla smrt“ i „Odvuci me u pakao“. Dakle, svi preduvjeti za nešto novo i drugačije bili su tu, tako da je samo trebalo dočekati kino premijeru i vidjeti koje nam je to „ludilo“ stari, dobri Raimi ovaj put pripremio.

Dok sam sjedio u kinu i gledao prvih pola sata filma, apsolutno nigdje nisam mogao prepoznati Raimijev potpis. Djelovao mi je to sve skupa kao još jedan siguran Marvelov film koji je, istina, zabavan za gledanje, ali ništa posebno i drugačije što već nismo prije vidjeli. I baš kada sam bio spreman za još jedno razočaranje, ukazao se duh Raimija, odnosno njegov (horor) pečat radi kojeg sam poželio ustati u dvorani i raširiti ruke kao Mišo na koncertu. Srećom po sve ljude u dvorani, bilo mi je previše ugodno u onom kino krevetu, pa sam samo nastavio uživati u onome što sam trebao čekati više od pola sata – multiverzum ludila redatelja Raimija. I da, uživao sam kao prasac, jer sam oduvijek bio fan tih njegovih krupnih kadrova, zapravo općenitog rada kamere, i kada sve to začinite, poput one skupe vanilije iz Harrise, s glazbom Dannya Elfmana, dobijete začin čiji okus s guštom degustirate.

Potpis Sama Raimija, vidljiv od druge polovice filma, zapravo je i njegov najbolji dio, posebice u tom jednom mračnom tonu, toliko specifičnom za njega, što je samo dokaz kako je bio djelomično pušten s lanca. U toj slobodi, Raimi itekako pokazuje, dokazuje i podsjeća zašto ga toliko volimo, tako da možemo samo žaliti što ta sloboda ipak nije bila potpuna, ali to je bilo uistinu teško i za očekivati kada je u pitanju Marvel. No, i ovo je bilo dovoljno da uživamo u tom, kako sam već naglasio, njegovom filmskom kodu, što će posebno biti drago ljubiteljima horor fantazije, jer sam i sam stekao dojam da gledam tu kombinaciju žanrova, odnosno filmova koji su ih oblikovali ponajviše u 80-tim godinama prošlog stoljeća.

Kada je u pitanju onaj narativni dio priče, onda priznajem kako sam tu baš podijeljenih dojmova. Naime, iako je u ovakvom tipu filma suludo tražiti logiku, neka pravila moraju postojati, posebice ako su dio priče, i to njen jako bitan dio. Međutim, ovdje ih se narativno dosta kršilo, tako da su neka pravila oko samog multiverzuma, odnosno prelaska iz jednog u drugi, u velikoj mjeri bila u kontradikciji, što može djelovati zbunjujuće za samu radnju. No, s druge strane, treba pohvaliti način na koji je praćena jezgra same radnje, odnosno činjenicu kako fokus nikada nije skrenut s tog puta, unatoč nekim dodatnim elementima koji nisu prisutni da bi ometali taj fokus, već samo da bi ga nadogradili na jedan šarmantan način. To posebno dolazi do izražaja kroz neke cameo uloge koje će sasvim sigurno izmamiti osmijeh na lice svim pravim Marvelovcima.

Benedict Cumberbatch se opet vratio kao Doctor Strange, ovaj put bitno drugačiji nego što smo ga imali prilike vidjeti u prvom filmu. On je ovdje dosta ranjiviji, ali ta ranjivost mu nije oduzela onaj njegov prepoznatljivi ego koji i dalje ima u sebi, baš kao i određenu dozu arogancije koja samo njemu može stajati na jedan privlačno šarmantan način. Isto tako, jako je zanimljivo promatrati i njegov karakter kroz samu priču, odnosno njegov razvoj nakon događaja iz „Infinity Wara“ i „Endgamea“. On u nijednom trenutku nije preglumlio svoj lik, već je unatoč toj spomenutoj aroganciji, uspio djelovati skromnije nego što smo od njega navikli. Nekako sam stekao dojam da on i ne može krenuti dalje kroz jednu svoju osobnu priču, ponajviše vidljivu u odnosu s Christine ( Rachel McAdams), bez određenog sukoba s drugima, a što najbolje dokazuje njegov konflikt s Wandom, odnosno The Scarlet Witch. Mislim kako neću pretjerati ako kažem kako je glumačka izvedba Elizabeth Olsen definitivno svrstao ovaj njen lik među najupečatljivije negativce općenito iz Marvelovog svemira. No, sada se opet postavlja pitanje kako uopće gledati na njeno (ne)djelo, jer vjerujem kako će je mnogi doživjeti i kao (anti)junakinju.

Olsenica svojom izvedbom sasvim sigurno ne pomaže u toj procjeni, posebice jer kroz svoju pojavnost uspijeva biti istovremeno šarmantna, tragična, zastrašujuća i simpatična. Tranzicija njenog lika posebno je zanimljiva, ali nažalost neće je svi gledatelji moći doživjeti na pravi način, posebno ako nisu gledali seriju „Wanda Wision“. To je zapravo veliki problem, tako da bi po meni bilo puno bolje da su tu pozadinu ubacili kroz neke flashbackove, osim ako iz Marvela ne smatraju kako pravi fanovi moraju sve gledati, bilo da se radi o filmovima ili serijama. No, bilo kako bilo, činjenica jeste kako je njen lik zapravo i najsloženiji, posebno po pitanju same moralnosti, odnosno svega onoga što je pokreće. Ona u toj kombinaciji straha i simpatije zapravo radi savršeni balans za sebe, što ujedno, paradoksa radi, stvara popriličan kaos po pitanju našeg pogleda prema njoj. Iako, kada bolje razmislim, čak i kada je u svom najgorem izdanju, nada tu još uvijek postoji, jer se taj herojski dio koji ona ima u sebi, nekako osjeća u njenom identitetu, bez obzira na trenutne okolnosti.

U filmu se pojavljuju i neki dobro poznati likovi poput Wonga (Benedict Wong), čiji šarm, pozitiva te dobra vibra i ovaj put nije izostala. Naravno, tu je i jedno novo lice, koje je itekako važno za samu radnju, a to je America Chavez (dosta solidna Xochitl Gomez). Kada je u pitanju njen lik, onda imam toplo hladne osjećaje. S jedne strane, ona je dosta prirodna i ima jako dobru kemiju sa svakim s kim se nađe u kadru filma, što joj na neki način daje određeni šarm te nas tjera da navijamo i da se brinemo za nju. No, s druge strane, stekao sam dojam kako je sve vezanu uz nju poprilično ubrzano, što zapravo i nije njena krivica, već sam ritam filma koji je toliko ubrzan da se Jason Statham u Cranku čini poput usporene kornjače. Iskreno, želio sam malo više dobiti pozadinske priče oko njenog lika, pa ako je radi toga trebalo produžiti film za nekih desetak minuta, ne bih imao apsolutno ništa protiv.

Da, film je nevjerojatno brz, toliko da nam se akcija baca u oči u samom uvodu. Kvragu, i sa završnim kadrom radnja ne usporava, već kao da se nastavlja upravo u tom ubrzanom ritmu, tako da sam imao dojam kako se stalno nešto događa, bez prilike za predah. Kada je u pitanju vizualni dio filma, iako nije možda toliko dojmljiv kao prvi film, moram reći kako nam je ponudio neke zbilja impresivne scene, poput prolaska Strangea i Americe kroz paralelne univerzume, što je u pojedinim trenucima disalo animaciju Spider-Mana, baš kao i scena u kojoj klavirske note sviraju svu moguću genijalnost i talent režije Sama Raimija. Taj cool i zabavni dio na neki način ublažuje onaj vizualno mračni dio filma, stvarajući horor kao element u tom Ramijevskom periodnom sustavu.

Doktor Strange u multiverzumu ludila je film kojem je Sam Raimi dao jedan drugačiji, puno mračniji ton nego što smo to navikli kada su u pitanju Marvelovi filmovi. I to je odlična vijest za ljubitelje ovog filmaša, jer upravo je njegov redateljski DNA glavni razlog zašto biste trebali otići pogledati ovaj film. Iako bi horor obožavatelj u meni bio još sretniji da je Raimi u potpunosti mogao prenijeti „Dark City“ ludilo u Marvelov univerzum ludila, čini se kako za takvo što ipak još ipak treba proći vremena. Iako, ruku na srce, i ovo ludilo je sasvim dovoljno da Doktor Strange postane lik radi kojeg ćemo rado proći različite portale paralelnih univerzuma.