PIŠE: ANĐELA BULIĆ
„…veliko razočaranje. Najveće iznenađenje je to što film gotovo uopće ne sadrži uzbuđenja. S obzirom na Kubrickovu svjetski poznatu reputaciju, prva reakcija je možda da je ciljao na nešto drugo osim uzbuđenja. Ako je to slučaj, teško je shvatiti što je to točno bilo.“
Upravo je ovim riječima Gene Siskel opisao film „Isijavanje“ za Chicago Tribune odmah nakon premijere filma 1980. godine. I nije bio usamljen u lošim kritikama za film, a što pokazuje čak dvije nominacije za Zlatne maline (Razzies) u dvije kategorije: najgora režija (Stanley Kubrick) i najgora glumica (Shelley Duvall). Ovi podaci danas, odnosno 45 godina od premijere filma zvuče doslovno nevjerojatno s obzirom na to da se Isijavanje smatra ne samo klasikom, nego jednim od onih filmova koji su promijenili način na koji gledamo filmsku umjetnost, točnije horor žanr. U čast 45. obljetnice filma „Isijavanje“ odlučili smo istražiti kako je Isijavanje od totalnog razočarenja s vremenom postao kultni klasik.
Film je nastao kao adaptacija kultnog horor romana „Isijavanje“ pisca Stephena Kinga. Kingu je to bio treći roman koji je izdao i prvi koji je tvrdo ukoričen. Roman je izašao 1977. godine, a njegov senzacionalni uspjeh Kinga je postavio na tron horor autora gdje se zadržao sve do danas. Za sve koji niste upoznati s radnjom, preporuka za gledanje filma i čitanje romana, pa se onda vratite na ovaj članak. Dakle, mali podsjetnik. Premisa „Isijavanja“ je bla vrlo jednostavna. Jack Torrance, glavni lik, po profesiji je učitelj koji je dobio otkaz, a što ga ne brine previše s obzirom na to da zapravo želi biti pisac. Jack je dobio otkaz zbog problema s alkoholom i izljevima bijesa. Nekontrolirani bijes za Jacka osim u poslu utječu i na njegov privatni život. Jack uskoro dobiva ponudu koja se čini idealna za njega, posao domara u zimskom periodu u hotelu Overlook koji je smješten u izoliranom planinskom području Stjenjaka u saveznoj državi Colorado. Jack se nada kako će mu posao omogućiti financijsku stablinost, odnonos priliku da se poveže ponovno s obitelji i na koncu stvaranje inspiracije za pisanje romana. Danny, Jackov sin, posjeduje jedinstvenu sposobnost čitanja misli, ima jake predosjećaje i svojevrsnu vidovitost. Jack i njegova supruga Wendy ne znaju za njegove sposobnosti. Dok se obitelj useljava u hotel na sam dan sezonskog zatvaranja upoznaju kuhara Dicka Halloranna. Dick je poseban po tome što posjeduje slične sposobnosti kao Danny te mu u razgovoru otkriva kako se ta sposobnost naziva „isijavanje“.
Ubrzo u hotelu ostaje samo obitelj Torrance. No, to je samo privid. Danny kroz zastrašujuće vizije i prizore otkriva stvarnu prirodu hotela. Isprva Danny svoje vizije drži za sebe posebno dok postepeno uviđa da njegova prisutnost dodatno pobuđuje aktivnost hotela koji skriva krvavu prošlost. Dok hotel sve više oživljava, vani snježna oluja Torranceove odsjeca od vanjskog svijeta. Jack tone u ludilo, počinje doživljavati sulude situacije koje u njemu probuđuju agresiju prema supruzi Wendy i sinu Dannyju. Nažalost, Jack vođen duhom Delberta Gradyja, bivšeg domara koji je ubio svoju obitelj i pod utjecajem alkohola koji se misterizono ukazao u hotelskom baru kreće u krvavi pohod na svoju obitelj. Nakon Jackovog napada na Wendy, ona shvaća opasnost situacije i odlučuje pobjeći s Dannyjem. Danny uz pomoć isijavanja mislima doziva Dicka Halloranna koji se nalazi na Floridi. On se vraća u Overlook, no doživljava užasne napade od Jacka i samog hotela. Iako se u početku odupirao željama hotela da ubije obitelj, Jack popušta. U ključnim trenutcima ludila nakratko dolazi sebi i moli Dannyja da pobjegne. Hotel ga ubrzo preuzima, ostaje zauvijek u njemu dok Danny, Wendy i Hallorann bježe. U epilogu knjige pratimo preživjelu trojku tijekom sljedećeg ljeta u odmaralištu u Maineu.
Prije romana „Isijavanje“ King je želio napisati roman „Darkshine“. Priča se temeljila na kratkoj priči Raya Bradburyja „The Veldt“ iz 1950. godine, a u Kingovom romanu trebali smo pratiti dječaka koji ima vidovnjačke sposobnosti i o parku za zabavu s vidovnjacima. No, ideja nije funkcionirala i King je napustio pisanje te priče. Ideja mu se vratila nakon što je napisao romane „Carrie“ i „Salem“s Lot“ koji se odvijaju u gradovima u državi Maine. King je želio promjenu lokacije za svoj idući roman, pa je tako lokaciju za „Isijavanje“ izabrao na pomalo bizaran način. Otvorio je atlas SAD-a na kuhinjskom stolu i nasumično pokazao lokaciju, Boulder, Colorado. Dana 30.10.1974. King se sa svojom suprugom prijavljuje u hotel Stanley u obližnjem Estes Parku u Coloradu. Baš kao obitelj Torrance, King i supruga bili su jedini gosti u hotelu te noći jer se hotel pripremao za zatvaranje sezone. Na taj su način imali cijeli hotel za sebe, ali i „posebnu“ atmosferu. Hotel koji je inače bio pun života, odisao je tako velikom prazninom i jezivom tišinom. Nakon večere, Kingova supruga je otišla spavati, a King je prošetao praznim hotelom i tako završio u hotelskom baru gdje mu je piće poslužio barmen po imenu Grady. Te je noći, po tvrdnji Kinga, imao košmar noćnih mora o svom trogodišnjem sinu koji trči u strahu po tom istom praznom hotelu. Imao je osjećaj kao da ga hotel proganja. Nakon buđenja King je imao jasnu viziju za svoju iduću knjigu.
King je „Isijavanje“ pisao najviše prema vlastitim emocijama i iskustvima. King nije skrivao kako je imao problema s drogama i alkoholom. Dosta mlad je postao otac, a on i supruga su imali financijskih poteškoća. King je tako priznao da je kroz lik Jacka zapisao svoje vlastite emocije koje je kao roditelj ponekad osjećao prema vlastitoj djeci. Taj antagonizam je upotrijebio kao polaznu točku u kombinaciji s ovisnosti o alkoholu upravo za lik Jacka. Sam King je priznao kako je „Isijavanje“ svojevrsna intimna ispovijest koju je osjećao u tom peridou. Na Kingovo „Isijavanje“ su dakako utjecali mnogi drugi pisci i djela: „Ukleta kuća na brdu“ (Shirley Jackson 1959.), „Maska crvene smrti“ (1842.) i „Pad kuće Usher“ (1839.) Edgara Allana Poea i „Burnt Offerings“ (1973., Robert Marasco). Roman je napisao u manje od četiri mjeseca. Kingov urednik ga je prvotno želio odvratiti od objave jer je smatrao kako bi na taj način postao poznat samo kao pisac horor žanra. No, King ga srećom nije poslušao. Naslov romana je također simboličan, inspiriran pjesmom Johna Lennona „Instant Karma!“ iz 1970. godine, odnosno stihom:„We All Shine On“.
Izvršni producent studija WarnerBros., John Calley, poslao je Kubricku 1977. godine neobjavljenu verziju romana „Isijavanje“. King je već tada imao bestsellere i snimljen film prema adaptaciji njegove knjige, Carrie. Sam Kubrick je u to vrijeme razmišljao o snimanju horor filma jer je nekoliko godina ranije njegov film „Barry Lyndon“ podbacio na box officeu. Važno je naglasiti da je Kubrick pristao snimiti film „Isijavanje“, ali pod uvjerom da može mijenjati roman, a što je potvrđeno i ugovorom. Iako je sam King napisao svoj scenarij za film Kubrick ga je odbio, pa je tako zajedno s Diane Johnson napisao scenarij za ekranizaciju Isijavanja. Nakon pogledanog filma King je bio bijesan te tako počinje „neprijateljstvo“ između njega i Kubricka koje je trajalo godinama. King je bio užasno ražočaran adaptacijom, ponajviše načinom na koji je Kubrick prikazao lik Wendy, ali i samog pristupa temi. King je godinama nakon, i to kroz mnoge svoje romane i dalje žestoko kritizirao film „Isijavanje“. Primjerice u romanu „The Outsider“ iz 2018. godine možete čitati o tome koliko je loša adaptacija filma „Isijavanje“ u odnosu na knjigu.
I zaista, objektivno gledano, kad je u pitanju „Isijavanje“ velike su razlike u odnosu romana i filma. Dok se film fokusirao na psihološki horor i vizualnu jezivost u knjizi je zabilježena veća prisutnost natprirodnih elemenata i duhova. Upravo su ti duhovi i natprirodni elementi stvorili tu razliku u dinamici radnje. Knjiga detaljnije istražuje fenomen „isijavanja“, dok se u filmu taj element koristi kao temelj za psihološko istraživanje. Sami likovi su predstavljeni dosta drukčije. U knjizi se Jackov lik detaljno razrađuje i analizira kako je došlo do njegova mentalnog sloma, za razliku od filma gdje se njegova agresija tumači kao posljedica boravka u izoliranom hotelu. Mnogi smatraju da je Kubrick lik Jacka približio svojim klasičnim negativcima kao što je to bio Hal iz „Odiseje u svemiru“ ili Alexa iz „Paklene naranče“, nego što bi to pristajalo liku iz Kingova romana. Tu razliku najviše vidimo po liku Wendy koju je Kubrick prikazao kao pomalo glupastu, naivnu i slabu ženu. Sve suprotno od Kinogova romana gdje je Wendy puno karakterno jača, snažnija i sposobnija. Razlike su vidljive i kad je u pitanju njihov sin Danny koji je u romanu puno zreliji i svjesniji moći isijavanja koje posjeduje. Kubrick je Dannyja prikazao kao dijete koje tek otkriva svoju moć i koji tek počinje učiti kako vladati s njom. Dick Hallorann u romanu je imao jako bitnu ulogu u preživljavanju Dannyja i Wendy, dok u filmu on biva sveden na sporedni lik koji je ubijen odmah pri povratku u hotel. Sama završnica filma je tek neusporediva s romanom jer je potpuno drugačija. U romanu hotel na kraju biva uništen s Jackom u njemu, dok film odiše potpuno drukčijim tonom. Hotel ostaje čitav, a Jack umire od smrzavanja u labirintu. Posebno je simboličan zadnji kadar filma u kojem nam Kubrick pokazuje grupnu fotografiju s Jackom.
Film se snimao u studijima Pinewood i Elstree u Engleskoj što je Kubricku omogućilo da snima kronološki. Tada je set hotela Overlook bio najveći ikada izgrađen na tom području, uključujući eksterijere i interijere. Nekoliko vanjskih scena snimljeno je u stvarnom hotelu Timberline Lodge na Mount Hoodu u Oregonu. Taj hotel je tražio od Kubricka da promijeni broj zloglasne sobe 217 iz Kingova romana u broj 237 kako bi oni i dalje mogli iznajmljivati sobu 217. Bojali su se da bi mušterije bile u strahu zbog scena prikazanih u filmu noćiti u sobi. Izgled predvorja i salona Overlooka inspirirani su na temelju hotela Ahwahnee u nacionalnom parku Yosemite. U veljači 1979. set Colorado Loungea je uništen u požaru, pa su tako nastali problemi u produkciji koja je zatim bila odgođena. Svakako treba napomenuti da su uvodne panoramske scene snimane u Glacier National Parku (Montana), a neke od tih snimki korištene su kasnije u završnoj verziji filma Blade Runner (1982.). Te scene su snimljene iz helikoptera. U filmu se kao dio uređenja hotela Overlook pojavlje mnogo slika i skluptura među kojima se ističu radovi kanadskih slikara iz skupine Grouo of Seven: „The Solemn Land“ (1921.) J.E.H. MacDonald, „Northern River (1914.) Tom Thomson, „The Red Maple“ (1914.) A. Y. Jackosn i mnogi drugi. Tu su još djela Norvala Morrisseaua te brojni portreti djece iz plemena Stoney/Nakoda koje je naslikala Dorothy Oxborough. Vanjski labirint koji kasnije postane snježna zamka, zapravo je umjetna instalacija napravljena od 900 tona soli i striopora.
Ako ste bar jednom gledali film u oko vam je mogao upasti upravo zbunjujuć interijer i nedosljedan raspored prostorija u hotelu Overlook. Upravo je ta tema mnogo puta obrađena u raspravama vezanima za film. Prostor hotela ima mnogo anomalija i nedosljednosti koje su lako uočljive. Naime, postoje sobe s prozorima koji tamo ne bi trebali biti, vrata koja ne vode nigdje, zatim sobe koje se pojavljuju u jednoj sceni da bi u drugoj bile na drugom kraju hotela. Isto vrijedi i za isti namještaj koji vidimo na više lokacija. Sve to jasno upada u oko najviše u scenama kada se Danny vozi na svom triciklu kroz hotel čiji tlocrt također nema puno smisla. Umjetnica Juli Kerans jedna je od prvih koja je prepoznala sve ove anomalije u prostoru te ih je odlučila sažeti u kartu hotela. Dobila je naravno konfuzan tlocrt s totalnim nelogičnostima. Baš kako smo prethodno naveli, prozori u uredu Stuarta Ullmana koji je okružen hodnicima te mnoga vrata koja ne vode nigdje. Nedomice je kasnije razriješio izvršni producent filma Jan Harlan. On je potvrdio da je sve tako namjerno izgrađeno na setu. Izvana Overlook izgleda kao velika kuća iz bajke, sav u drvetu i ukrašenim prozorima, no iznutra je prepun ogromnih hodnika, bezbrojnih soba i plesne dvorane koji nikako ne mogu biti uklopljeni u tu zgradu. Kubrick je želio da se sami gledatelji osjećaju dezorijenitrano dok gledaju film, a to mu je definitivno i uspjelo. Upravo je zanimljiv način na koji su se snimale scene u plesnoj dvorani koja se zapravo naziva Golden Room. Za finalnu scenu u Golden Room, Kubrick je statistima dao uputu da samo gestikuliraju bez govora. No gestikulacija je morala biti također minimalna kako bi se izbjeglo da sve izgleda lažno. Razlog svega toga leži u Kubrickovoj ideji prema kojoj je želio stvoriti ultimativno jezivu atmosferu vremenske dislokacije u kojoj Jack prelazi hodom iz sedamdesetih u dvadesete. Da bi ekipi na setu objasnio i prikazao kakvu atmosferu želi stvoriti u Isijavanju Kubrick im je svakodnevno puštao film Eraserhead Davida Lyncha iz 1977. godine.
Jack Nicholson je bio definitivno Kubrickov prvi izbor za glavnu ulogu, dok je King želio nekog drugog. Glavni razlog Kingova neodobravnja bio je film „Let iznad kukavičjeg gnijezda. King je smatrao kako da će publika odmah znati da je njegov lik labilan. Ostali kandidati za ulogu Jacka bili su Robert De Niro, Robin Williams i Harrison Ford, no ni za njih King nije želio tu ulogu. Na kraju je Kubrick presjekao i rekao Kingu da glumac za glavnu ulogu nije predmet rasprave. Sam Nicholson je za ulogu Wendy predložio Jessicu Lange, no Shelly Duvall je bila Kubrickov izbor. Kao što smo napisali njezin lik se jako razlikuje od onoga u knjizi. Iako je Kubrick bio poznat da od svojih glumaca traži apsolutno savršenstvo te da se scene ponavljaju na desetke puta, Shelly Duvall je kod Kubricka prošla posebnu torturu. Sama Shelly je priznala kako je doživjela pravo emocionalno izluđivanje na setu od samog Kubricka. Tvrdila je da je Kubrick od nje često zahtijevao na desetke, pa čak i stotine ponavljanja scena. Jednu scenu je morala tako ponoviti čak 127 puta. Također je otkrila kako ju je Kubrick kontrolirao, pa joj je tako dopuštao da jede samo sendviče sa sirom koje nije voljela, i to sve kako bi pojačao njezinu iscrpljenost.
Za ulogu Dannyja Kubrick je želio Carya Guffeya koji je glumio u „Close Encounters of the Third Kind“. No, dječakovi roditelji su odbili jer su smatrali da je film prestrašan i bojali su se kako bi iskustvo snimanja horor filma utjecalo na dječaka. Zato je Kubrick poslao Leona i Kerstil Vitali u Chicago, Denver i Cincinnati gdje su između 5000 dječaka izabrali Dannyja Lloyda. Cilj je bio pronaći dječaka čiji bi naglasak odgovorao Nicholsonovom i Duvallinom. Sam Lloyd je tijekom snimanja bio maksimalno zaštićen. Nije uopće znao da snima horor film nego je mislio da snima obiteljsku dramu. Fiilm je prvi puta pogledao u dobi od 15 godina. Nakon uloge u TV filmu Will: The Autobiography of G. Gordon Liddy (1982.), Danny se povukao iz glume, sve do 2019. godine kad smo ga vidjeli u cameo ulozi u filmu „Doctor Sleep“, nastavku „Isijavanja“.
Kad je u pitanju Dick Hallorann prvi Kubrickov izbor bio je Slim Pickens koji je već glumio u njegovom filmu „Dr. Strangelove“. Zbog ranijeg iskustva s Kubrickom jedini uvjet koji je tražio bio je da se njegove scene snime u manje od sto ponavljanja. Kubrick je to odbio, pa je uloga pripala Scatmanu Crothersu. Jezive jednojajčane blizanke koje se Dannyju često ukazuju i pozivaju ga na “igru“ portretirale su Lisa i Louise Burns. Zanimljivo, u romanu likovi Gradyjevih kćeri nisu blizanke nego samo sestre. Iako su nakon premijere Isijavanja postale najpoznatije horor blizanke, više ih nikad nismo u nijednom drugom filmu jer su odustale od glume. Mnogi kritičari i autori primjetili su sličnost između scene s Grady blizankama i fotografije Diane Arbus „Identical Twins“, Roselle, New Jersey, 1967“. Godinama kasnije Kubrickova udovica je otkrila kako blizanke iz „Isijavanja” nisu oblikovane po uzoru na spomenutu fotografiju.
Svi glumci koji su radili na Isijavanju, zasigurno bi mogli potvrditi da rad s Kubrickom nije bio uopće lagan. Snimanje je bilo naporno i dugotrajno. Sve zajedno trajalo je nešto više od godine dana, ponajviše zbog Kubrickovog načina rada. Mnoge scene su puno puta ponavljane. Primjerice scena u kojoj Jack sječe vrata sjekirom. Dovoljno je samo reći kako ih je Jack uništio oko šezdeset. Shelley Duvall je, kao što smo ranije spomenuli, imala poseban „tretman“ kod Kubricka. Koliko je Kubrick bio noćna mora za glumce dokazuje podatak kako je razgovor između Dannyja i Dicka Halloranna završila u Guinnessovoj knjizi rekorda kao scena s najviše ponavljanja, čak 148?!. Nevjerojatan broj ponavljanja, 127, imala je i kultna „bat scena“ Jacka i Wendy na stepenicama hotela. Joe Turkel koji je glumio barmena Loyda rekao je da su scenu u baru uvježbavali šest tjedana, a samo snimanje scene trajalo je od 9 ujutro pa sve do 10 navečer. Joe je otkrio kako je bio potpuno mokar od znoja i iscrpljen, ali da se na kraju sve isplatilo jer mu je to najdraža scena u filmu. S obzirom na to da je Kubrick bio apsolutno opsjednut kontrolom na filmskom setu začuđuje podatak da je kultna rečenica „Heeere“s Johnny! zapravo improvizacija samog Nicholsona. Ova rečenica je inspirirana najavom iz emisije „The Tonight Show with Johnny Carson“. Sam Kubrick nije imao pojma na što se Nicholson referirao jer je živio u Engleskoj gdje se show nije prikazivao. Kubrick kao veliki perfekcionist snimio je posebne kadrove za jednu scenu. Radi se o sceni u kojoj Wendy čita Jackov roman na kojem radi, gdje ona vrti listove papira na kojima je bjesimučno ispisana rečenica “All work and no play makes Jack a dull boy.“ Kubrick je snimio posebne scene sa drugačijim izrekama za njemačku verziju, talijansku, francusku i španjolsku. Svakako je zanimljivo reći kako su sve stranice stvarno otipkane na pisaćoj mašini. Također treba spomenuti scenu u kojem vidimo lift, odnosno krv koja ispunjava kadar. Ta je scena snimana tri puta. Rekli bismo premalo za Kubricka, ali imajte na umu kako je za svako ponavljanje trebalo devet dana, sve kako bi se isponova ispravno postavilo i počisti svaki put kad Kubrick nije bio zadovoljan. Kubrick je, referirajući se na tu scenu, za vrijeme snimanja rekao: „To nije krv, to je hotel koji se raspada.“
Kada je film konačno došao u kina 1980. godine reakcije publike i kritike bile su podijeljenje. Film je ostvario dobru gledanosti i zaradu, a većina loših kritika dolazila je ponajviše zbog kultnog statusa Kingovog romana kojeg je Kubrick u velikoj mjeri izmijenio. Postojalo je čak nekoliko različitih verzija filma za različite države. Primjerice, gledatelji nisu vidjeli sve scene koje uključuju Anne Jackson (doktorica) i Tonyja Burtona (Larry Durkin). Najveće rezanje filma je bilo čak u trajanju od 27 minuta. To su uglavnom bile scene koje su se odvijale izvan hotela, scene Hallorannovog putovanja kroz mećavu, prikaz Wendy kako na kraju filma otkriva kosture u hotelu, te mnogo dijaloga između likova. Samo tjedan dana prije američke premijere Kubrick je odlučio izrezati scenu koja se odvija u bolnici. Scena je trebala biti koncipirana da Wendy razgovara s Ullmanom koji joj otkriva kako Jackovo tijelo nije pronađeno. Na samom kraju scene Ullman daje Dannyju tenisku lopticu (istu onu koju mu je ranije dobacio duh). Ta scena je po nalogu studija izrezana iz filma, a sve kopije iste poslane su natrag u studio. Mnogi kritičari tadašnjeg doba imali su brojne teorije zašto je scena izbačena, ponajviše kroz pitanje uloge samog Ulmana nego što je prikazano u finalnoj verziji filma. I tako je zadnja scena u filmu ostala ona gdje vidimo Jacka na fotografiji gdje u plesnoj dvorani pozira s ljudima 1921. godine. Ta fotografija je postala svojevrsna priča za sebe, jer je dugo bio misteriji podrijetla fotografije. Na kraju se otkrilo da fotografija potječe s događaja, točnije valentinovskog plesa koji se održao u hotelu Royal Palace u Kensingtonu, upravo 1921. godine. Nicholsonovo lice zamijenjeno je licem Johna Goldmana koji je kasnije postao poznati plesni instruktor. Mnogi fotografiju tumače na dva načina. Fotografija za neke sugerira kako je Jack reinarnacija bivšeg hotelskog djelatnika. Kao dokaz navode Jackov razgovor s Gradyjem koji mu u jednom trenutku kaže: „Vi ste domar, gospodine. Vi ste oduvijek bili domar.“ Drugi misle kako je kroz tu fotografiju Kubrick pokazao kako je Jack dio postojanja hotela, odnosno da fotografija pokazuje u simboličnom smislu kako je apsorbirao u svijest hotela. Svakako teorija za raspravu.
Tek s odmakom vremena film je doživio da ga se gleda na drukčiji, odnosno pravi način. Danas se „Isijavanje“ smatra jednim od najboljih filmova ikada snimljenim. Gotovo da ne postoji lista najboljih horor filmova bez Isijavanja. Naslijeđe koje je film ostavio zaista je ogromno. Za nevjerojatne tranzicije scena u filmu Kubrick je među prvima koristio tehnologiju novorazvijenog uređaja Steadicam. To je zapravo stabilizator kamere koji omogućava rad kamere kroz glatke pokrete, čak i u skučenim prostorima. Sam izumitelj uređaja Garrett Brown bio je uključen u produkciju „Isijavanja“. Najpoznatija scena snimljena Stadicamom je ona u kojoj se Danny vozi na triciklu kroz hotelske hodnike. Glazba u „Isijavanju“ je slična kao u Kubrickovoj Odiseji. Kubrick je za film koristio modernističku klasičnu glazbu, a pojedine scene uopće nisu ni trebale nikakvu glazbenu podlogu jer je hotel svojim zvukovima stvorio dovoljan efekt jeze. Još za vrijeme snimanja filma, Kubrick je tada svojoj 17-godišnjoj kćeri Vivian dopustio da snimi dokumentarac o produkciji Isijavanja. Taj dokumentarac je snimljen za emisiju britanske televizije BBC Arena, a u njemu možemo vidjeti sam proces snimanja i mnoge stvari koje su se događale iza kulisa. King je zbog spomenutog nezadovoljstva nadgledao osobno televizijski remake „Isijavanja“ iz 1997. godine koji nikada nije dosegao ni upola kultni status kao film. Tijekom godina izašla su brojna izdanja filma na Dvd-u, VHS-u, Blu-rayju. Stanley Kubrick Film Archive je 2024. objavio kratki dokumentarac „Shine On-The Forgotten Shining Location“, a dokumenatrac govori o setu Elstree Studios koji je Kubrick zauzeo na cijelu godinu. Dokumentarac „Room 237“ iz 2012. godine analizira teorije i simboliku filma Isijavanje u vezi slijetanja na mjesec. Godine 2019. je izašao film Doctor Sleep koji je izravni nastavak na kultni film. Sam „Doctor Sleep“ isto je adaptacija Kingova istoimenog romana koji je izašao 2013. godine. Mnoge velike produkcijske kuće već godinama žele napraviti spin-off koji bi se bavio samim hotelom Overlook, no nažalost nitko za sada nije preuzeo projekt. U knjizi „Kubrick, Inside a Film Artis’s Maze“ navodi se detalj kako Jack baca žutu tenisku lopticu na točno mjesto gdje će kasnije Hallorann biti ubijen. Navedena je i zanimljivost da se kroz uvodnu scenu vožnje zapravo i prolazi kroz pravi labirint.
Brojni motivi iz Isijavanja s kasnijim priznanjem filma počeli su poprimati drukčije značenje od prvotno zamišljenog. Mnogi su došli do raznih tumačenja scena u filmu, kao i simbolike filma. Najpoznatija scena u kojoj Jack proviruje kroz vrata i viče „Heeere“s Johnny! zapravo je trenutak kada dolazi do naplate nagodbe između hotela i Jacka, faustovski rečeno. Na kraju vidimo kako Jack, u totalnom ludilu, odustaje od ljudskog govora te Dannyja goni kroz labirint životinjskim režanjem. Mnogi tvrde da je film prepun metafora o počinjenom holokaustu nad američkim domorocima. Sam hotel je izgrađen na domorodačkom groblju, interijer je prepun umjetnina koji odišu domorodačkom kulturom, no nigdje nismo vidjeli niti jednog domoroca. Kroz simboliku brojeva i datuma povezanih s krvavom američkom povijesti prema domorodcima mnogi su stvorili teorije kako film kroz zagonetku i metaforu zapravo progovara o krvavom pohodu na indijance. Mnoge su i književne aluzije u filmu utjecale na brojne teorije: Ivica i Marica i Tri praščića pokazuju mnogo mračniju priču od klasične dječje bajke. Jack tako postaje simbol velikog zlog vuka koji simbolizira zlo, svjesno i nesvjesno uz proždrljive sile koje dijete mora nadvladati. Time se implicira da je Danny moguća žrtva seksualnog zlostavljanja. Zastrašujuća je scena u sobi 237 kao metarofra traume, a REDRUM je zapravo ubijanje nevinosti.
Kao i većina horor filmova teorija o hotelu kao paklu ili čistilištu nije zaobišla ni „Isijavanje“. Po ovoj teoriji hotel nije samo ukleto mjesto, već i duhovna zamka za grešne duše. U tom smislu Jack nikada nije poludio, već je hotel znao njegovu mračnu stranu te na taj način probudio njegovu mračnu prirodu. Kroz prethodno spomenutu fotografiju na kraju filma vidimo simboliku reinkarnacije ili zarobljene duše za vječnost. Tako se možemo upitati jesu li duhovi koje Jack vidi uopće ikada bili pristuni. Ako bolje pogledate, svaki put kad Jack razgovara s nekim duhom hotela zapravo u blizini ima ogledalo ili neki visoko zrcalno reflektirajući predmet. Možemo zaključiti da Jack zapravo tone sam u svoje ludilo, a ne da ga na to tjeraju duhovi. Ovu teoriju potiče i identitet bivšeg domara Charlesa Gradya koji je 1970. godine u hotelu ubio svoju obitelj i sebe. Kasnije u filmu Jack susreće duh batlera imenom Grady. Iako Jack tvrdi da ga je prepoznao po fotografijama, batler se predstavlja kao Delbert Grady. Mnogi smatraju da tu leži ključ Jackove dvostuke ličnosti. On je muž i otac u jednoj, a u drugoj čovjek s fotografije iz 1921. godine. Ta druga ličnost je osoba koja je odvijek bio dio Overlooka, a prva kao simbol čovjeka s izborom.
Mnogi tako misle da je Delbert Gardy (batler iz 1920-ih) stalni entitet hotela, a Charles Grady (domar iz 1970-ih) osoba koja je dobila priliku da se pridruži entitetima hotela baš kao Jack. Teorija koja je svakako najzanimljivija svakako je ona koja kaže kako je Kubrick upravo kroz Isijavanje priznao kako je za američku vladu snimio lažno slijetanje na Mjesec. Kao dokaz spominje se simbol Dannyjevog džempera na kojom vidimo Apollo 11, te tepih koji nalikuje na lansirnu rampu NASA-e. Mnogi tvrde i da broj sobe 237 simbolizira udaljenost između Mjeseca i Zemlje koja iznosi oko 237 000 milja. Uz Jackovu rečenicu: „I have to corect them.“ navodno je Kubrick želio popraviti istinu o slijetanju na Mjesec. Na kraju zbog mudrog načina snimanja i nejasnih odgovora od strane Kubricka nikad nećemo znati pravu istinu, ali barem možemo o tome raspravljati.
No, zato je jedno sigurno. Kubrick je s „Isijavanjem“ utjecao ne samo na horor žanr već i na brojne naraštaje filmaša i modernih horor klasika kao što su „Hereditary“, „The Witch“, „It follows“, „The Babadook“, i mnogi drugi. Svojim narativom priče, nezaboravnim likovima i građenjem atmosfere filma Kubrick je prije točno 45 godina stvorio film koji nas i danas intrigira i plaši. I kojem prije svega odajemo strahopoštovanje, jer isijava posebnom atmosferom zbog kojeg mu se uvijek vraćamo.
Dodatak urednika:
Početkom mjeseca, za vrijeme boravka u hotelu Esplanade, doživio sam pravi filmofilski trenutak. Ovo sam morao podijeliti s vama, kao začin na kraju ovog teksta. Jer, ne događa se baš često da u hotelu kojem si gost naiđeš na sobu s brojem „237“ iz Isijavanja. I da dok šetaš hodnikom hotela osjetiš Kubrickovu i Kingovu atmosferu iz kultnog filma i romana. Tako sam na par sekundi, barem u svojim očima, hotel Esplanade pretvorio u Overlook Hotel. Jedino mi je žao što nisam vidio sexy babu. No, to nije bila jedina poveznica s „Isijavanjem“. Broj sobe u kojoj sam odsjeo također je nevjerojatan. 217. Baš kao iz Kingova romana. Mislim da se malo tko može time pohvaliti, tako da sam baš sretan što sam tako nešto imao prilike doživjeti. A nekako vjerujem kako ništa nije slučajno. I zato hvala Kubricku i Kingu. Hvala im na strahovima i na remek djelu koje će živjeti vječno.
