Sirat – ples između raja i pakla

“Sirat, most koji spaja raj i pakao.”

Uvodne riječi filma “Sirat” ispisane na velikom kino platnu na najbolji će vas mogući način pripremiti na emocionalno putovanje koje vam je spremio redatelj Oliver Laxe. Film je premijerno prikazan na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu gdje se natjecao za prestižnu Zlatnu palmu, a ja sam ga imao prigodu pogledati ovo ljeto na nikad boljem izdanju Festivala mediteranskog filma Split. Sirat je uistinu film koji tjera na razmišljanje, kao da ima neku moćnu i tajnu sposobnost, u stilu tete Gladys iz filma “Weapons”, da vam uđe u kosti te da vas u potpunosti opsjedne, a u što ćete se, siguran sam, uvjeriti ako ga pogledate u kinu gdje se od idućeg tjedna redovno prikazuje.

Ako je Sirat poveznica raja i pakla, onda bih marokansku pustinju gdje se odvija većina radnje filma mogao slobodno opisati kao čistilište. U tom prostranstvu otac (Sergi Lopez) i njegov sin (Bruno Nunez) traže dječakovu nestalu sestru koja se s hrpom ljubitelja ravea po svemu sudeći uputila na nadolazeće partyje. Početni kadrovi prikazuju upravo entuzijaste ravea kako slažu divovske zvučnike prema nebu u iščekivanju zabave ispunjene drogom i nekontroliranim ritmom životnog ludila. Ritam rave glazbe tako ne postaje samo simbol za opasnost već stvara osjećaj životne apokalipse koja ocrtava note filma.

Siguran sam kako će vas već u prvim kadrovima Sirat podsjetiti na “Mad Maxa”, kultni film Georgea Millera. No, ako ćemo malo dublje zagrebati ispod pijeska onda vjerujem kako Sirat svojom radnjom, odnosno idejom putovanja u životni ponor, više djeluje kao rođak filmova Georgesa Clouzota, posebice “Nadnice za strah”. To se najviše očituje kroz suptilni prikaz kadrova koji se kreću od nevinih i bezopasnih plesača preko uvida u geopolitičke napetosti pa sve do minskog polja. Sirat je u tom pogledu i puno inspirativniji film, naprosto jer ima tu snagu da ujedini dušu i tijelo jednom neobjašnjivom, pa rekao bih čak i nadnaravnom snagom.

Tijekom cijelog gledanja filma stekao sam dojam kao da nas redatelj s namjerom vodi na putovanje na koje nismo ni znali da nam je prijeko potrebno. Sirat, uostalom, u doslovnom značenju i predstavlja “put”. Život i jest put, pa je u tom pogledu i prigodno to iznenađenje koje nam je pripremio redatelj. Baš poput života koji ima svoje zavoje, uličice. Život koji ne kuca na vrata, već se iznenada dogodi, poput iznenadne ljubavi, te koji nas često zna protresti, baš u ritmu ravea. Rave je upravo zbog toga pun pogodak jer simbolizira ples koji prenosi energiju života. Ta energija prenosi se upravo kroz likove koji osjećaju razne pozitivne i negativne emocije. Upravo mi se iz tog razloga i bilo tako lako povezati s njima, bez obzira na to što o rave kulturi nemam blage veze. No, to nam nije ni potrebno, bitan je osjećaj. Sirat i jest film osjećaja.

Volim filmove koji u sebi imaju likove u kojima možeš prepoznati osjetljivost ljudskog bića. Svi smo mi slomljeni. Na koncu, film i prikazuje zajednicu “oštećenih ljudi”, a kojima će se pridružiti jedan potpuni autsajder koji će dotaknuti jednako tako samo dno života kroz to zajedničko putovanje. U tom liku, ocu u potrazi za kćeri, zamišljamo i sebe, koliko god to sadistički djelovalo, jer upravo kroz tu sliku i doživljavamo najveći mogući životni horor. Sergi Lopez, koji je utjelovio glavni lik, ujedno je i jedini profesionalni glumac u filmu. Svi ostali likovi su amateri, ali to se to ni u jednom trenutku ne osjeća. Dapače, likovi su ogoljeni do samog kraja u svojoj prirodnosti. Oni ne predstavljaju nešto što nisu, ne poziraju na način “kao da ne znam da me se slika”, već “plešu kao da ih nitko ne gleda”. I ta njihova iskrenost stvara toplinu filma koja je veća i snažnija od sparine pustinje.

Spomenuo sam prethodno neke filmske naslove koji su imali utjecaje na Sirat, ali po pitanju suočavanja sa smrću, a što nam film u velikoj mjeri i nudi, najviše me podsjetio na rad redatelja Abbasa Kiarostamija, posebice njegov kultni film “Okus trešnje”. Dakako, filmofili će lako pronaći utjecaje Tarkovskog ili primjerice Bressona, no meni se čini kako je Laxe ipak snimio film koji se bavi emocijama koje su i dalje na neki način tabu u društvu. Uzor očito crpi i iz američkih filmova 70-ih, a koji su “plesali” između nasilja i duhovnosti. Sirat izražava i prikazuje vrijeme u kojem danas živimo, ima energiju trenutka. Ta energija je zastrašujuća jer nas vodi prema rubu ponora, u kraj svega. No bez obzira na emocije, vrisak i plač, i dalje nam daje snagu za ples.

Guranje prema granicama života oblikuje karaktere likova, pa samim tim i preispituje naše mogućnosti kroz mitsko putovanje kroz pustinju. Sirat i jest putovanje, kako sam ranije naglasio, ali i prijelaz preko mosta gdje se na drugoj strani moramo suočiti se sa samim sobom. Zvuk tu ima jako bitnu ulogu jer zapravo radi striptiz likova koji su ogoljeni, baš poput samog krajolika. U njima vidimo buduće sebe i to nas straši. Mene barem jest. Zvuk tako postaje oružje s kojim se likovi bore s vlastitim unutarnjim “pustinjama”. Na sličan način djeluje i sama glazba, kroz koju svi ti karakteri pokazuju svoju ranjivost. Sirat u tom pogledu kao da i postaje zajedništvo svih slomljenih ljudi. Oni su povezani sa svim tim ožiljcima i ranama. I mi s njima. Likovi tako mogu samo gledati u nebo koje ih zaklanja, a što u potpunosti odgovara apokaliptičnoj pozadini filma.

Napetost između kolektivnosti i individualnosti sve više raste kako radnja kreće prema svom klimaksu, odnosno sve do točke u kojem postaje egzistencijalna potraga za preživljavanjem. Sirat tako postaje film u kojem život vodi razgovor s likovima, pa neposredno i s nama kao gledateljima. Iako nije žanrovski horor, film jest obavijen sa smrću, a što nas, paradoksalno, i tjera da razmišljamo o životu. U tom se smislu pustinja čini kao savršeno mjesto radnje filma, odnosno poseban lik koju stvara ukleta atmosfera, i neka vrsta metafizičkog prolaza, obred prelaska i procesa samootkrivanja kroz pokretne slike.

Cijeli film je prožet osjećajem kao da smo na kraju postojanja, na kraju nečega što ne možemo objasniti. Sirat prihvaća te promijene, rekao bih kako ih i zahtjeva u smislu upozorenja. Kao da nam nudi opciju u kojem se život mora promijeniti kako bismo i mi, kao ljudska bića, mogli učiniti isto. Pa ipak, bilo bi pogrešno Sirat gledati kao distopijski film, čak i kada gledamo najgore moguće životne situacije, naprosto jer i dalje postoji prisutnost vjere u pojedinca, ali i društvo u cjelini.

Sirat je film čiji duhovni teret tjera gledatelja da razumije i suosjeća sa samom pričom. Ako bismo gledali površno, priča je i dalje uvjerljiva, tu mislim na temu misterija nestale kćeri, no u konačnici nam nudi Lynchovsko iskustvo “Izgubljene ceste” ispunjeno eksplozijama na horizontu koje će vam, uvjeren sam, protresti srce. Film kroz koji morate prihvatiti i sukobiti se s misterijem života, paklom i rajom postojanja, kako biste ga mogli zagrliti. I koji će vam taj zagrljaj, ako osjeti da ste iskreni, još jače i snažnije vratiti.