Svi mi imamo snove. U tom pogledu ni ja nisam iznimka. Snove sam uvijek doživljavao kao tihe želje koje intimno čuvam samo za sebe, nadajući se da će jednoga dana postati stvarnost. Kada su u pitanju želje i snovi, odmah mi na pamet padne film „The Bucket List“, redatelja Justina Zackhama. Zašto baš taj film? Pa upravo jer se bavi pitanjem neostvarenih životnih želja i nedosanjanih snova. U njemu su Morgan Freeman i Jack Nicholson odigrali uloge za pamćenje, glumeći likove koji, nakon što saznaju da im je ostalo svega godinu dana života, odluče sastavili listu stvari koje bi željeli napraviti prije smrti. Taj inspirativan film uvijek me tjerao na razmišljanje o vlastitom životu. Ne zato što je i meni ostalo tako malo za življenje, barem se nadam da nije, već u smislu kako izbjeći onu rečenicu koju sam uvijek doživljavao kao tihu ubojicu snova – „ima vremena.“ Ne, u životu nema vremena za odgađanje, već isključivo za življenje trenutka. Ta rečenica mi odzvanja u glavi svaki put kada se dvoumim nešto napraviti. Jer, uvijek je bolje žaliti za krivom odlukom nego za propuštenom prilikom. Snovi su tako za mnoge, nažalost, propuštene prilike, pa baš zato nikada nisam želio postati jedan od onih koji će svoje snove samo sanjati. I kada mi se pružila prilika za življenje jednog od svojih najvećih snova, znao sam da ga moram čvrsto zagrliti.
Svi vi jako dobro znate koliko obožavam filmove, oni su na neki način moja religija. No, ako postoji religija koju živite, onda bi bilo logično da postoji i Bog, zar ne? E, pa moje božanstvo je u tom pogledu oduvijek bio Quentin Tarantino. Nogometni navijači imaju jedan divan izraz „uno di noi“, a koji se odnosi na malu skupinu igrača koje oni doživljavaju kao svoje, odnosno koji su „jedni od njih“. U onom filmskom smislu, „uno di noi“ je za mene bio i ostao baš Tarantino. Filmofil, pa tek onda redatelj. Upravo se u ovom opisu najviše i oslikava glavni razlog zbog kojeg ga toliko volim i obožavam. Inače, uvijek sam imao tu jednu suludu opsesiju da istražujem najsitniji detalj o svojim omiljenim filmašima. Kada je u pitanju Tarantino, onda sa sigurnošću mogu reći samo jedno. Ako postoji osoba koja od mene zna više o Tarantinu, onda je to upravo Tarantino. Okej, nisam baš opsesivan kao Wesley Snipes u filmu „The Fan“, više sam poput kakvog religijskog fanatika. Uh, ovo sad ispada još gore, ali nema veze. Uglavnom, jedan od mojih najvećih snova bio je, pretpostavljate, vidjeti uživo Tarantina. Iskreno, nisam nikada niti pomislio da ću dobiti priliku za tako nešto. No, srećom, prevario sam se.

Za ispunjenje sna „kriva“ je knjiga koju je Quentin napisao prošle godine – „Cinema Speculation“, a koju sam u originalnom izdanju dobio za rođendan. To mi je definitivno jedan od najdražih rođendanskih poklona ikada. Ako sam ikada osjećao toliko jaku i snažnu povezanost s Tarantinom, onda je to bilo upravo kroz upoznavanje filmofilskih početaka malog Quentina koji je gledao velike filmove. Ta knjiga uistinu zaslužuje posebnu recenziju, ali vam mogu odmah reći kako je to obavezno štivo za sve vas koji volite filmove na velikom platnu. Siguran sam da ćete se zaljubiti u strast i ljubav koju Quentin ima prema sedmoj umjetnosti, a koja je toliko zarazna da je doslovno možete osjetiti upravo kroz tu njegovu pisanu riječ. Iako sam znao kako će Quentin imati svoju kratku američku turneju na kojoj će promovirati knjigu, nisam imao pojma kako istu sprema i za fanove u Europi. Prilika se ukazala u zadnji čas, i to točno za susret u Berlinu. Nisam uopće dvojio niti jedne sekunde. Tražim let za Njemačku, i nije me uopće briga koliko košta. Snovi ionako nemaju cijenu.

Kada su karte bile rezervirane, uzbuđenje je bilo toliko veliko da vam to ne mogu opisati riječima. Sa svakim novim danom bio sam sve napetiji. Mislim kako vam onda ne trebam posebno naglašavati kako noć uoči samog leta nisam uopće spavao. Osjećao sam se kao da idem na spoj s nekom super zgodnom curom koja mi se baš sviđa. S obzirom na to da sam se za Tarantina spremao više nego za bilo koju curu, odmah sam se sjetio onog „True Romance“ trenutka kada Clarence odgovara kako bi Elvis bio jedini muškarac s kojim bi spavao kada bi mu o tome ovisio život. Zaključak na ovu činjenicu ostavljam ipak vama, dragi čitatelji. Kada je napokon stigao dan leta, osjećao sam se kao da sanjam, i dalje nesvjestan činjenice kako ću za samo par sati vidjeti uživo osobu koja je možda i najzaslužnija za toliku strast koju imam prema filmovima. Čak i kada sam se ukrcao na let, i dalje nisam bio siguran da se to stvarno događa. Let je, naravno, samo još više pojačao nervozu. Prije svega jer nisam dugo letio avionom, a kako imam taj poremećaj da sve gledam filmofilskim očima, odmah mi je na pamet pao film „Zmije u avionu“, a i prije samog ukrcaja sam provjerio da li je Tom Hanks u pilotskoj kabini. Srećom, ništa od toga se nije dogodilo, tako da je let ipak prošao savršeno.
Prilikom dolaska u Berlin, negdje oko pola šest, odmah se zvao Uber jer nisam ni želio razmišljati o bilo čemu drugome zbog straha o kašnjenja. Nakon prijave u hotelu, kada je već bilo sedam sati, valjalo se požuriti prema prekrasnom kazalištu Admiralspalast. Svega pola sata prije samog početka, uzbuđenje je bilo na samom vrhuncu. Magično predvorje kazališta ispunili su brojni filmofili – momci, cure, mladi i stari, svi u prigodnim majicama omiljenih Tarantinovih filmova. Filmofilski razgovori uz pivo i vino, druženje i upoznavanje, te povezivanje kroz jedan zajednički nazivnik – ljubav prema Quentinu. Iako je početak bio predviđen za osam sati, bilo je jasno kako će događaj kasniti, što je samo još više utjecalo na moju nervozu. Iskreno, još uvijek nisam ni bio svjestan kako se nalazim u istoj zgradi kao Tarantino. I nekako mislim kako nisam bio jedini. Ljudi su i dalje polako punili dvoranu, a ja sam bio sretan što sam uspio dobiti karte među prvim redovima, tako da sam odmah znao kako ću jako dobro moći vidjeti dragog Quentina. Tek kada sam vidio da osiguranje polako zatvara vrata dvorane, postajao sam sigurniji kako se ostvarenje sna polako približava. Svjetla u dvorani su se ugasila, a ja sam se osjećao kao da mi se upravo otvaraju vrata Oza. I otvorila su mi se. A kada je voditelj najavio Quentina kao „čovjeka, mit i legendu“ znao sam da me sekunde dijele od susreta s filmskim čarobnjakom.

Kada se čarobnjak pojavio, imao sam osjećaj kao da se nalazim na nekoj nogometnoj utakmici. Ovacije, pljesak, valovi, vrisak, sve to pretvorilo je kazalište u arenu koja se divi najvećem filmskom Gladijatoru – Quentinu Tarantinu. Znate onaj izraz „gledam i ne vjerujem.“ E, točno mi se to motalo po glavi dok je svega par metara od mene stajao Quentin. Evo, i dok ovo pišem i dalje ne vjerujem da mi se to uopće dogodilo. Naježim se i sada na samu pomisao, a onda možete misliti kako mi je bilo u tom trenutku. Neću vas lagati, pustio sam i suzu, ali ona je bila isključivo od sreće i ponosa. Baš sam bio onako iskreno sretan. I ako postoji definicija sreće, onda mi je drago da sam je u tom trenutku osjetio na pravi način. Jer, kada nešto toliko volite, onda nema ljepše stvari nego kada u tome možete uživati, bez obzira o čemu se radilo. Ja sam tu večer itekako uživao, a što je bilo najbolje od svega, to je bio tek početak. Quentinova zarazna energija mogla se osjetiti točno u onoj sekundi kada je zakoračio na pozornicu, dok mi je trenutak kada nam se svima obratio djelovao poput prekrasno režiranog životnog filma. Filma u kojem je redatelj upravo Quentin. Zar postoji bolje? Ta njegova energija u potpunosti je preplavila cijelu dvoranu, i ako postoji karizma u ljudskom obliku onda ona izgleda upravo poput Quentina. Uistinu je teško prenijeti emocije koje sam tada osjetio, posebice kada nam je zahvalio na dolasku uz onaj svoj šaljivi dodatak – „iako ni sam ne znam zašto jer još ništa nisam napravio“.

Nije mi trebalo puno da shvatim kako je Quentin uistinu jedan od nas, jer njegova opuštenost odavala je sliku čovjeka koji se nalazi među sebi sličnima, odnosno filmofilima koji žive i osjećaju njegove filmove. Ono što me najviše oduševilo kod njega, prije svega je njegova prirodnost i neposrednost u samom razgovoru. Sve pohvale u tom pogledu idu i samom voditelju koji ga ni u jednom trenutku nije prekidao, te je postavljao uistinu dobra pitanja koja su i njega ugodno iznenadila. Sve se, dakle, savršeno poklopilo za uživanje u jednoj uistinu posebnoj filmskoj večeri. Odmah u samom uvodu Quentin se prisjetio anegdota iza kulisa filma „Nemilosrdni gadovi“ kojeg je snimao baš u Berlinu. Naglasio je kako je to bilo vrijeme kada se najbolje provodio u životu, prisjećajući se tako nezaboravnih izlazaka po berlinskim noćnim klubovima. Mi možemo samo zamisliti kako je to sve izgledalo, ali mi se nekako čini kako je naziv koji je dao svojoj ekipi za party, Hell’s Angels, bio i više nego prigodan. Spomenuo je također “Tarantino’s bar” gdje je u kasnijim dolascima u Berlin rado izlazio, te je izrazio žaljenje što je zatvorio svoja vrata zbog pandemije koja je bitno utjecala na poslovanje. Quentinu je, naravno, bilo drago što je je pandemija napokon gotova, tako da sada može guštati u putovanjima, posebice kada je u pitanju Berlin gdje nije bio pune četiri godine.

Ništa što Quentin radi ne djeluje obično. Njegov način govora, mimika, pokreti, pucanje glasa zbog prevelike želje da nam kaže što više detalja, samo su mali djelić njegove posebnosti. Dok sam ga gledao kako šeta po pozornici dok nam uživljeno priča o svojim filmofilskim počecima, imao sam dojam kao da se nalazim na čitanju nekog njegovog scenarija. On je moj redatelj, a ja sam glumac kojem čita svoju životnu priču. Njegova jednostavnost ne ocrtava se samo u njegovoj pojavnosti. Obična košulja, traperice i Conversice na nogama, već kroz opuštenosti u svakom mogućem pogledu koja je doslovno isijavala iz njega. Isijavanje je prigodan izraz za sve ono što je uslijedilo, posebice kada se prisjetio svojih prvih odlazaka u kino. Quentin ih je opisivao kao „double date“. Ništa čudno, obzirom da su ga većinom u kino i vodili partneri s kojima je njegova mama izlazila. Quentin, srećom, nikada nije bio tipični mali dosadnjaković, ali se ipak prisjetio trenutka kada je mami jednom prigovorio zbog dosadnog filma na koji ga je vodila. „Bilo ti je dosadno? U redu, uvijek možeš biti doma s dadiljom. Nema problema.“ Quentin je tada shvatio kako nikada više ne smije prigovarati, jer si nije želio uskratiti odlazak u kino i gledanje filmova na velikom platnu, što mu se ipak nije moglo s ničim mjeriti.

Ono što je za malog filmofila Quentina bilo posebno zanimljivo, definitivno je pogled koji je imao prema odraslima. Naime, on ih je upravo u kino dvoranama doživio u njihovom prirodnom okruženju. Jer, promatrajući publiku s kojom je gledao filmove, shvatio je kako su njihove reakcije na pokretne slike zapravo način na koji se oni ponašaju kada su među osobama svoje dobi. Te emocije odrasle publike još su zanimljivije kada ih povučemo s razvojem kinematografije u 70-ima. Naime, tek tada su filmofili mogli uživati u „zabranjenom voću“ u pravom smislu, posebice u pogledu seksa i nasilja. Quentin, tada klinac, bio je po tom pitanju na istoj razini s odraslom publikom. Jer, baš kao i oni, znao je uživati u toj neugodi, na sličan način kao i puno stariji filmofili. Oni su u tome uživali po prvi put, jednako kao i mali Quentin.

Quentin je uživao u gledanju filmova na velikom platnu, ali glavni razlog zašto je upravo kino bio njegov izbor zapravo je vrlo jednostavan. Odlasci u kino su za njegovu majku bili najjeftiniji. Kino je bilo mjesto gdje su i najsiromašniji mogli za sitan novac uživati u maratonu filmova. Sve ono što danas nije moguće. Quentin na tu misao ustaje sa stolice i još jednom dokazuje kako je uistinu „jedan od nas“. Jer, bez obzira što je postao svjetski poznati redatelj koji je davno osigurao svoju egzistenciju, doslovno je s prijezirom govorio o bahatosti kino prikazivača, odnosno skupoći današnjih kino ulaznica. Izrazio je sreću što je odrastao u vrijeme kada je i s minimalnom plaćom mogao sebi priuštiti redovne odlaske u kino, a što je danas za prosječnog filmofila gotovo pa nemoguća misija. Ako mene pitate, tu mi je zapravo najviše narastao u očima, ako je to uopće i bilo moguće. Prije svega jer je pokazao kako itekako cijeni svakoga tko izdvaja novac za kupnju kino karte bilo kojeg filma, posebice ako je u pitanju film kojeg je on režirao. Bio je to izraz poštovanja jednog istinskog filmofila u punom smislu te riječi, i to prema svim fimofilima koji su se te večeri našli u publici.
Iskustvo gledanja na velikom ekranu, posebice kada su u pitanju filmovi directed by QT, jako mu je bitno. Ono što nas je sve skupa oduševilo svakako je bio način na koji on doživljava kino gledanje filmova, a za koje kaže kako u svijetu digitalizacije sve više liči na „iznajmljivanje stolca“ ili „televizije u javnosti“, a manje na pravo magično iskustvo kakvo bi trebalo biti. To je i razlog zašto je jedan od rijetkih koji i dalje snima filmove na 35mm i 70mm vrpci. U istinitost njegovih tvrdnji mogao sam se uvjeriti samo dva dana nakon, kada sam sasvim slučajno naišao na kino koje je prikazivalo „Once upon a time…in Hollywood“ , i to upravo na 35 mm verziji. Pa iako sam film gledao rekordan broj puta u kinu, imao sam osjećaj kao da ga tek tada prvi put vidim i osjećam na pravi kino filmofilski način. Siguran sam da bi Quentin, da se kojim slučajem našao među nama u publici te večeri u kinu, itekako bio ponosan na način na koji smo svi disali film. Quentin itekako cijeni svoju publiku, pa je tako priznao kako često gleda svoje filmove u kinu, i to ne skriven u kutu dvorane, nego točno u sredini kina. Meni se posebno svidio njegov opis kolektivnog gledanja filmova, gdje pojedinac ponekad može biti i glup za razumijevanje neke scene, ali kada čuje reakciju nekog drugog gledatelja, poput recimo smijeha, onda se to širi poput zaraze na ostatak dvorane. Tada i taj smijeh postaje jači i snažniji, baš kao i doživljaj samog filma. I zato mi je drago što sam imao priliku upravo među takvom publikom pogledati njegov zadnji film, baš zbog tih iskrenih reakcija koje su mogle izaći na površinu, bez da se osjeća neugoda na bilo koji način.

„Kojeg bi glumca i redatelja voljeli upoznati u 70-ima?“, to je bilo pitanje koje je Quentinu oduzelo najviše vremena za razmišljanje. Pa iako se nekoliko puta predomišljao, na kraju je ipak pao odabir na Charlesa Bronsona i Kena Russella. Glumački izbor je pravdao činjenicom kako je Bronsonovo ime na posteru bio razlog zbog kojeg su ljudi išli gledati film u kino. Čak i ako bi film bio loš, znali su da će on „jebeno rasturiti“. Također, povukao je paralelu s vremenom kada su filmofili uistinu išli gledati filmove na velikom platnu isključivo radi nekog glumca. Jer, ime je privlačilo publiku. Spomenuo je tako legendarnog Stevea McQueena, a koji je bio definicija face u svakom mogućem pogledu. Jer, kada bi on nešto obukao na filmu, znali ste da će ga svi kopirati. Takvih faca više gotovo pa da i nema. Jedino možda Brad Pitt može stati u tu definiciju „coolera“, barem ako pitate Quentina, a što je gromoglasni pljesak prepune dvorane itekako potvrdio. Oko redateljskog imena se također jako puno mislio. Iako su mu filmovi Sama Peckinpaha posebno dragi, izbor je ipak pao na Kena Russella, i to prije svega zbog njegove osobnosti koja je Quentinu bila posebno privlačna. Naime, Russell je bio poznat po svojoj „boli me neka stvar“ stavu prema svim kritičarima koji nisu voljeli njegove filmove. Na sličan način razmišlja i Quentin. Posebno se dotaknuo društvenih mreža gdje svi sve kritiziraju, poručujući kako ga baš briga za kritike. On radi filmove za svoju publiku i za sebe. Svi ostali su mu nebitni. „Ako voliš svoj film, baš te briga za sve ostalo.“
Dok sam slušao Quentina kako priča o filmovima, vidio sam filmofila koji svijet zadivljeno gleda širom otvorenih očiju. Izravan i autentičan nikada ne govori o filmovima kao o životnom pozivu, već isključivo kao o svojoj najvećoj ljubavi i strasti, a koja se širi poput zaraze za koju ne želite lijek. Bilo je jako lijepo čuti kako ga upravo promoviranje filmova i knjiga, odnosno putovanja iz grada u grad, najviše čini sretnim. Naglasio je kako se tada uvijek sjeti trenutka kada ništa od toga nije postojalo, kada je sve krenulo od početne stranice, praznog bijelog papira na kojem ništa nije pisao i nad kojim je bio samo on s olovkom u ruci. Pri tome nikako nije zaboravio i na ljude koji su ga inspirirali, poput primjerice Floyda Raya Wilsona, majčinog partnera čiji ga je neobjavljeni scenarij i potaknuo na pisanje. Njemu je odao priznanje kroz samu knjigu „Cinema Speculation“, naglašavajući koliko mu je zahvalan na svemu. Tu je zahvalnost posebno osjetio dok je primao svog drugog Oscara za film „Odbjegli Django“. Filmovi u kinu su oblikovali Quentina kao osobu, pa tako i ne čudi što su mu trenuci kada mu netko ne bi ispunio obećanje o odlasku u kino bili poput uboda u srce. Upravo je zato posebno naglasio kako to nikada neće učiniti svom djetetu jer zna koliko je to njemu značilo. Taj detalj je bio sam još jedan dokaz koliko je Quentin zapravo emotivna osoba, bez obzira na to što ga većina percipira kao redatelja koji snima nasilne filmove. To, naravno, njegova publika itekako razumije, ali nam je svejedno bio poseban osjećaj vidjeti Tarantina preplavljenog emocijama. U tom su trenutku sva njegova iskustva koja je podijelio s nama bila itekako opipljiva, kao da su dio i naše neke filmsko životne priče.

Quentin se na kraju dotaknuo snimanja svog najnovijeg filma, za koji je potvrdio da će se zvati „The Movie Critic“, ali se ipak nije dao navući na pitanje voditelja kojeg je zanimalo tko će sve dobiti glavne uloge. Te ekskluzivu ipak nismo dobili, ali je zato rekao kako će sa snimanjem krenuti u kasnu jesen što je oduševilo sve prisutne. No, iako su mediji prenijeli kako je scenarij filma gotov, to ipak nije istina. Naime, završni dio još ipak nije dobio svoju konačnu verziju. U šaljivom je tonu dodao kako ne očekujemo puno od filma jer se njemu čini dosadan, ali to mu, naravno, nitko nije povjerovao. Dotaknuo se i svoje želje da snimi samo deset filmova u karijeri, što bi značilo da će mu upravo ovaj film biti posljednji. Ja sam ipak imao dojam kako odluka o „penziji“ nije definitivna, tako da ipak tinja nada kako će se na kraju ipak predomisliti. Na pitanje voditelja da li žali jer nije snimio više filmova, kao što je jednom za sebe izjavio James Cameron, odgovorio je kako je on zadnji koji bi se mogao žaliti na svoju karijeru. Na Cameronovu tvrdnju je samo dodao „kako možda nije trebao uzimati pauze svakih petnaest godina, pa bi onda možda i snimio još koji film“, što je izazvalo opći smijeh u dvorani.
Uslijedila je kratka pauza nakon koje je Quentin čitao odlomak iz knjige „Cinema Speculation“. No, nije to bilo samo puko recitiranje napisanih rečenica, to je bila čista emocija čovjeka koji je svoj život uspio oslikati kroz knjigu koja je na najbolji mogući način disala sve ono što ga čini živim. Komunikacija koju je imao prema publici, zapravo je najbolje pokazala koliko mu je stalo do svih nas. Djelovao je kao da je on naš obožavatelj, odnosno kao da je on tu zbog nas a ne mi radi njega. Emocije su doživjele svoj klimaks za završnom rečenicom iz knjige, a koja je savršen simbol svega onoga što smo svi mi doživjeli, vidjeli i osjetili tu večer jedni prema drugima.

Quentin je u svakom pogledu poseban, jedinstven i originalan. Još uvijek sam pod dojmom svega, ali se nadam kako sam vam uspio prenijeti barem djelić atmosfere. Za sve ostalo, jednostavno ste morali biti ondje, baš kako kaže „tagline“ iz filma „Once upon a time…in Hollywood“. Sasvim prigodno, rekao bih, jer kada za nekoliko godina, onako smežuran i star, budem pričao svoju omiljenu priču, onda ću je započeti kao bajku, baš kakva ona zapravo i jest. Bilo jednom…u Berlinu. Uoči samog dolaska razmišljao sam kako bi bilo cool imati sliku s Quentinom, no umjesto toga dobio sam nešto puno bolje, nešto što je u današnjem svijetu postala nepoznanica. Dobio sam iskustvo koje ću pamtiti cijeli život, iskustvo koje sam stvorio kroz svoj pogled, emocije, snove, i na kraju život povezan kroz film. Sve to mi je omogućio susret s Quentinom. To su slike koje mi nitko neće oduzeti. Neizbrisive slike neizbrisivog traga u Quentinom filmskom beskraju.
Hvala, Quentine!