Leto kada sam naučila da letim – predivnoća od filma

„Što bi bilo dobro da mogu disati pod vodom, mogla bih raditi što god hoću.“

Ljudi se u životu često vežu uz stvari što zapravo, kada bolje razmislim, nije uopće čudno. Naime, upravo su životne stvari one koje ostaju vječno iza nas, čak i nakon naše smrti. Razlika je, naravno, samo u količini onoga što ostavljamo iza sebe, ali suština je u tome da nas i samo jedan djelić života koji je određen uz određeni predmet najviše određuje kao pojedince. Čitav ljudski život može se u tom pogledu promatrati poput mora koje nakon određenog vremena izbaci na površinu predmete uz koje smo se vezali za vrijeme života. Ti predmeti su jako važni za nas, ne samo jer uz njih vežemo dobre ili loše uspomene, već iz jednog puno važnijeg razloga, a to je upravo taj što nas takve stvari drže na životu, one su naša pluća kroz koja dišemo življenje. Baš zbog toga ne treba čuditi što je jedan film na najbolji mogući način stvorio tu identifikaciju s uspomenama koje još uvijek, iako sve manje, žive u svakome od nas. Taj film na neki je način pobjeda svega onog predivnog u životu, pa je i tim više njegov naziv itekako simboličan – „Leto kada sam naučila da letim.“

Ljeto je za mene, a vjerujem kako nisam jedini, uvijek bila asocijacija na more, društvo, izlaske, prva zaljubljivanja, prve poljupce…Pa ipak, iako se uz samo odrastanje i tu nostalgiju života većinom i vežu takve slike, gotovo je pa nemoguće izreći tezu kako je djetinjstvo samo po sebi jako teško. Tu, naravno ne mislim na onaj materijalni dio, a koji i u odrasloj dobi može samo donekle zadovoljiti čovjekove potrebe, već upravo kroz emociju i putovanje kroz koje prolazimo u toj najosjetljivijoj dobi života. Identifikacija s filmom, romanom ili bilo kojoj vrsti umjetnosti zato je itekako važna, a upravo nam je to priuštio s ovim „filmskim letom“ redatelj Radivoje Andrić, tvorac kultnih filmova “Munje!” i “Kad porastem biću kengur.”

Iako je film sam po sebi fikcija, ili kako se jednom grubo i zločesto izrazila jedna osoba „to nije realan život”, ne skrivajući čuđenje toj mojoj strasti i ljubavi prema filmovima, činjenica jest kako je stvarnost života zapravo najveća moguća iluzija. U njoj, realno gledano, i nema previše stvarnosti, već je život poput prašnjavih slika koje pronađemo na mračnom tavanu i koje reflektiraju sve naše davno izgubljene i nanovo pronađene snove. Film „Leto kada sam naučila da letim“ upravo je jedan takav izgubljeno/pronađeni san, a koji poput one zrake sunca sjaji pobjedu života upravo onakvog kakav bi trebao i mogao biti, a koji, nažalost, bude sve suprotno od toga.

Često mi se zna dogoditi, dok gledam neki film, kako u pojedinim likovima vidim i prepoznam sebe. Nisam ja tu ništa posebniji od ostalih jer vjerujem kako se to mnogima događa, ali, zanimljivo, u tim trenucima postoji ono tjeranje na razmišljanje, a za što nam je svaki put potrebna asistencija nekoga drugoga da bi prepoznali i pronašli vlastitog sebe. Puno pametniji ljudi od mene nisu znali odgovor na to pitanje zašto je to tako, pa ću se onda zadovoljiti činjenicom kako će taj „asist“ ipak biti tu uvijek uz mene, tako da ću rado prihvatiti tu loptu s kojom ću malo češće zakucavati ljepote življenja kroz obruč života. Upravo sam u tom smislu vidio i doživio ovaj film, u kojem ništa nije preveliko i ništa nije premalo. Samo obruč koji nas čeka da zaigramo davno zaboravljene igre bez granica.

„Leto kada sam naučila da letim“ nije samo jedan od onih filmova koje ćete doživjeti na velikom kino ekranu, već i uz koji ćete osjetiti bliskost. Upravo je ta bliskost glavni razlog zbog koje smo mi sami aktivni sudionici svega onoga što osjećamo na filmu, bilo da se radi o tugovanju ili radovanju. Tijekom samog gledanja osjetio sam kao da gledam više života u jednom. U onom doslovnom smislu on to i jest, ali taj dojam koji je mene stalno udarao poput morskih valova nije mi u nijednom trenutku dao mira, već me udarao sve više i više, sve snažnije i snažnije. Neću lagati, uživao sam u tim udarcima, koliko god u nekim trenucima i bili bolni, ali što je život bez boli, jer ako barem jednom nisi osjetio bol, može se slobodno reći kako nisi osjetio niti život.

Od samog uvoda filma redatelj Radivoje Andrić jasno nam daje do znanja što nas očekuje u nastavku našeg odnosa prema pokretnim slikama koje nam je pripremio. Film tada postaje poput prvog susreta s prekrasnom djevojkom za koju u svega nekoliko minuta možeš reći hoće li ti se svidjeti ili ne. I ne samo to, taj jedan kratak period, koliko god se to činilo nemogućim, sasvim je dovoljan da se u nekoga zaljubimo, naprosto zato što osjetimo nešto što se ne piše u knjigama, osvrtima, pismima, već zato što se to naprosto osjeća. Slično kao što se meni dogodilo ne samo u životu, već i s ovim filmom. Energija koja vibrira od tog samom početka bila je iznova ispunjavanja, nakon čega sam ponio sve one pozitivne stvari sa sobom, i to ne samo u glavi već i u srcu. Emocije koje nadvladaju razum često se koristi kao stanje koje nije dobro za pojedinca. To je krivo. Jer, bez razuma čovjek ipak ima neko stanje, bez obzira koliko bilo ludo, ali bez emocije nema nikakvo. Postoji samo ništavilo.

Glavnu ulogu u filmu tumači sjajna Klara Hravnović koja je u ulozi Sofije baš poput mora. Ono može biti istovremeno prekrasno i tužno, sretno i bezbrižno. Njena pojava ispunjena je dječjom melankolijom koja život gleda očima koja su kod odraslih zamijenjena zamagljenim naočalama, i kroz koje se vidi samo magla bez nade. Oči koje ima Sofija nisu ispunjene samo pozitivnim stvarima, već nas podsjećaju kako odrastanje nije lagano. Štoviše, ono može biti, kako rekoh, itekako bolno, ali je poanta kako kroz tu bol moramo napredovati kao osobe. Nije ni to lagano, ali nas upornosti i vjerovanje, ali prije svega nada tjera na život koji ćemo kasnije cijeniti. Gledajući film iz njene perspektive, moram priznati kako sam i sam disao taj morski zrak Hvara, na kojem se odvija radnja filma, a koji je bio poput putokaza prema svim drugim vratima koja su se otvarala ne samo za Sofiju u filmu, već i nama kroz pogled prema kamenju života, onom kamenju s kojima se trebamo igrati, a ne udarati.

Svijet koji Sofija vidi, upravo je onaj svijet u kojem svi negativci otpadaju poput dosadnog prišta na licu. Ovdje su djeca naši učitelji koji nas podsjećaju kako trebamo prestati davati na značenju stvarima i osobama koji to ne zaslužuju, dok se sa druge strane trebamo okrenuti onim bitnostima koji nas čine sretnima. Nije Sofija jedina, jer ovaj film vrijednim gledanja čini grupa ljudi koja u svojoj dobroti i pozitivi, ali ne u onoj lažno savršenoj već u predivno nesavršenoj, stvaraju od iluzije jednog filmskog ljeta jednu stvarnost svih životnih ljetovanja koje smo proživjeli i koje nas tek čekaju da ih otplivamo.

Svaki film koji vam otvara nove vidike, a ovaj to svakako čini, dovoljan je da ga zagrlite najjače što možete i da uz njega ponovno oživite uspomene koje i dalje možete živjeti. Moja uspomena uz ljeto, nije samo vezana uz more, kupanje i već one spomenute stvari, već upravo uz druženje s bakom uz koju sam, to mogu bez problema reći, i odrastao. Dok su roditelji radili, ja sam svoja ljetovanja provodio upravo uz baku. I naravno, uz djeda, da mi se i on ne naljuti ako negdje sada ovo čita. Baku u ovom filmu odigrala je na jedan simpatičan način Olga Odanović. Da kojim slučajem ovo piše desetogodišnji Jure, sigurno bi simpatičnost bila opisana na drugi način, jednako kao što je i Sofija u početku svoju baku puno drugačije doživljavala nego što ona jest. Ali u tome se i nalazi bit i poruka svega. Jednako kao što i sam film pušta priči da nama gledateljima prenese tu istu poruku.

„Ne fantaziraj“

E, baš hoću. Kao da Sofija u mislima uzvraća svojoj baki koja je i sama fantazirala život u njenim godinama. Pa iako Sofija, jednako kao i većina njenih vršnjaka, želi prebrzo odrasti, mi malo stariji u tim trenucima doslovno poželimo ući i ekran, i to samo da bismo joj rekli – „uživaj i koristi to svoje odrastanje svaku moguću sekundu.“ Naravno, lako je to nama reći, posebno što smo vjerojatno bili isti kao ona, ali ako smo već uradili grešku sa željom o prebrzom odrastanju, onda je barem ne bismo trebali ponoviti sa zaboravom tog izgubljenog vremena. Ovaj film nas ne vraća u to vrijeme, već nas podsjeća na njega. A sjećanja su ta koja nas tjeraju na let. Ona ne moraju pripadati prošlosti, već našoj sadašnjosti. To su sjećanja koja nas tjeraju da pronađemo one stvari za koje se vrijedi boriti, poput plaže na nekom nepoznatom otoku. Istina, možda ćete na tom putovanju koji put upasti u neku draču koja će vas raskrvariti, ali će zato pogled koji ćete dobiti nakon toga biti najbolja moguća nagrada. E, zbog tog pogleda sve ostalo je manje bitno.

Film također ima dvije linije radnje koje se isprepleću, što nas tjera na razmišljanje i o našim odnosima prema bližnjima. Pogled sestre Luce u interpretaciji Snježane Sinovčić, toliko je blag i iskren, jednako kao što je iskren i sam film, a upravo je ta iskrenost i blagost razlog zbog kojeg mu vjerujemo da i mi sami možemo postati bolji ljudi. Ta jedna suptilnost odnosa iza kojeg se krije jedna ljudska tragedija koja je, nažalost, postala zrcalo odnosa ljudi s ovih prostora, posebice obiteljskih što tu tragediju čini još većom. Pa ipak, redatelj Andrić to ne koristi kao oružje kroz koje će pucati u gledatelja, kao što to rade mnogi filmovi, već to koristi uz suze života kroz koje se život bolje vidi. U svoj toj tragediji koja je snažna, koja nikada nije niti smije biti potisnuta, ali koja isto tako ne smije biti helikopter kojim ćemo udariti u planinu nego helikopter kojim ćemo mi upravljati i kojim ćemo prkositi svim tim nedaćama. E, taj helikopter u filmu je jako dobro portretiran kroz lik Nikole (Žarko Laušević).

Knjigu Jasminke Petrović, po kojoj je i nastao ovaj film, nažalost, nisam čitao. Ali, nekako sam stekao dojam kako mi je i sam pogled na pokretne slike sasvim dovoljan da pustim svoju maštu na to životno igralište radi koje ću i cijeniti svu tu ljepotu različitosti, taj izgubljeni kovčeg života kojeg sam ponovno otvorio uz ovaj film i nakon čijeg sam se gledanja osjećao kao da letim. Trebam također pohvaliti i Ljubicu Luković koja je adaptirala scenarij filma, i u kojem se iskrenost i otkucaj tog jednog životnog srca doslovno mogao osjetiti u svakoj rečenici. To je ono što se ne može glumiti, i iz tog razloga sam ponovno živio one snove koje sam davno sanjao, a koji su mi se, eto, srećom i ostvarili. To je ona višeslojnost priče radi koje ovaj film moraju pogledati sve generacije. A slika majke koja pleše sa djecom nakon projekcije filma u splitskom multipleksu, zapravo je najbolja nagrada samom filmu. Istina, dvoje malo starije djece, također je napravilo isto. I zato, nagradite sebe, nagradite svoje najdraže i svakako zaplivajte uz ovo prekrasno filmsko ljeto.

Na početku ovog mog osvrta spomenuo sam more koje izbacuje stvari koje nam znače, jučer, danas i sutra. „Leto kada sam naučila da letim“ je film koji nam je poput mora na površinu izbacilo one životne stvari na koje smo davno zaboravili. Prvi poljupci, izgubljeni snovi, pamćenje i sjećanje na neke ružne i lijepe trenutke, odnosno uspomene koje i dalje žive u nama. Ovo je film koji diše nostalgiju jednog vremena koje, zapamtite, nije nikada bilo niti će ikada biti izgubljeno. Ljudi su ti koji su izgubljeni, tako da je samo na nama odluka hoćemo li prihvatiti žal za nečim što još uvijek živi, ili ćemo pronaći onu plažu koja će nam vratiti one životne stvari koje nikada nismo ni trebali izgubiti. Ja glasam za ovo drugo.