Divljaci – osvježenje za hrvatski film

„Hrvatska je u dobrom ritmu“

Riječi komentatora Drage Ćosića koje odjekuju kino dvoranom na početku filma „Divljaci“, redatelja Daria Lonjaka, mogli bismo sasvim prigodno, posebice nakon odjavne špice, parafrazirati u „hrvatski film je u dobrom ritmu“. „Divljaci“ su upravo to – dobar, ali i drugačiji ritam koji je itekako bio potreban domaćoj kinematografiji. Razmišljajući malo o odnosu koji hrvatska publika ima prema našim filmovima, došao sam do zaključka kako taj odnos, paradoksalno, gotovo pa da i ne postoji. Jer, kako uopće nešto nazvati odnosom, ako do tog filmskog dodira nikada nije ni došlo, niti za takvo nešto postoji želja. Pa ipak, to nije nikakva prepreka da se ocjena hrvatskog filma većinski svede na pljuvačinu i na omalovažavanje. Naravno, nekada će ti dežurni pljuvači „očima širom zatvorenim“ (opravdano) i pogoditi pljuvačkom u čelo domaćeg filma, no postavlja se pitanje je li baš domaći film zaslužio takvo pljuvanje, a koje u velikoj mjeri izgleda kao riva nakon orgija domaćih galebova. Naravno da nije, a upravo su Divljaci, najnoviji (cro) film koji možete pogledati u kinima, najbolji dokaz toj tvrdnji.

Moram priznati kako sam bio poprilično oprezan s očekivanjima oko ovog filma. Kada sam ga odlučio pogledati u kinu, pokušavao sam izbrisati iz sjećanja sve najave koje sam gledao vezano uz „Divljake“, posebice one koje je u eter plasirao Velimir Grgić, jedan od scenarista filma. To za mene nije bilo nimalo lako jer sam toliko opsesivno gledao sve njegove intervjue, da mi se i djevojka počela brinuti za seksualnu orijentaciju. Doslovno sam joj mogao čuti misli- jebote, nije vrag da će mi jedan Grgić oteti momka. No, nema brige za to, Grgić nije moj tip, kao vjerojatno ni ja njegov, tako da svi možemo biti mirni. Skrenuo sam s teme, znam. Dakle, najave ovog filma su bile prilično hrabre, toliko da ga se i nazivalo upravo takvim, kao i svim drugim sličnim epitetima. Okej, hrabrost im nitko ne može osporiti, posebice u tim najavama, ali koliko je to sve skupa imalo podlogu?

Odgovor na gore postavljeno pitanje vrlo brzo se nametnulo samo po sebi, i to u jednom simboličnom kadru mačke na putu, a koja često u legendama označava nekakvu nesreću, posebice ako je, sačuvaj me Bože, crne boje. Srećom, nagovještaj nesreće bio je zlokoban samo za troje glavnih protagonista, dok smo mi gledatelji mogli samo napraviti ono što nam je jedino preostalo – zavaliti se u kino fotelju i jebeno uživati. Da, znam, zvuči sadistički, ali možda i taj otkriveni sadizam nešto i govori o nama. Što? Iskreno, nije me briga, za razliku od brige koju sam od samog starta osjećao prema našim (anti)junacima, unatoč uživanju u svoj toj neprilici u kojoj su se našli. Takvi likovi, koje bismo vjerojatno svi mi osudili da ih sretnemo u stvarnoj životnoj situaciji, ipak kod nas izazivaju i određenu dozu sažaljenja, jer mi zapravo brinemo za te divljake koji ne samo da će opljačkati pumpu da bi došli do željenog cilja, nego i puno gore stvari. Pa ipak, mi im to ne zamjeramo, već im, poput kakvog seoskog popa, dajemo neku vrstu pokore, da bismo onda nastavili zajedno s njima putovati žanrovskom cestom kojom nas vozi redatelj Lonjak.

Iskreno govoreći, u tom putovanju sam baš uživao, posebice u stranputicama političke nekorektnosti u koje film hrabro zalazi. Politička satira ne leži baš svakome, tako da ne treba čuditi ako ovaj film „izazove nečije duševne boli“, kako se to danas popularno voli reći, ali „Divljake“ za to nije briga. I neka ih nije. To apsolutno podržavam, posebice što sam uvjeren kako za takvo nešto prije svega treba biti pismen, i to u svakom pogledu, a ne samo filmskom. Lonjak, posebice kao redatelj, to svakako jeste, što je zbilja jako ugodno iznenađenje, posebice ako znamo da mu je ovo prvi dugometražni film u karijeri. Naravno, sama radnja filma, baš kao i prostor u kojem se odigrava, samo po sebi stvara filmske začine koje mi filmofili rado degustiramo, samo što teško nalazimo kuhara koji bi nam spremio jedno takvo ukusno jelo. Lonjak možda (još) nije masterchef, ali su njegova žanrovksa jela itekako vrijedna degustiranja.

„Divljaci“ uspješno balansiraju s nekoliko filmskih žanrova. Najveći naglasak je stavljen na komediju, uz koju se uspješno nadopunjuje adrenalinska akcija. Filmofil u meni je u tom smislu prepoznao ponajviše duh filmova Waltera Hilla, što mi nije bilo nimalo mrsko, posebice što sam njegov veliki obožavatelj, kao i, vjerujem, sam Lonjak. Posebno mi je drago što film ne bježi ni od horor žanra, a koji vješto koketira s trilerom, pa čak i u određenim trenucima i dramskim sekvencama. U tom žanrovskom smislu podsjetio me na jedan malo poznati film „Rituals“, redatelja Petera Cartera, a koji također ima sve te elemente, pa i dosta sličnu radnju. Žanrovski uzor, ako ćemo gledati i domaću kinematografiju, možemo pronaći u filmu „Davitelj protiv davitelja“. Iako radnjom nema puno poveznica s „Divljacima“, nekako mi se učinilo primjereno izdvojiti baš taj film, ponajviše jer je nabolji primjer kako uspješno balansirati  horor, komediju i triler.

Vjerujem kako je ova uspješna žanrovska nadopuna „Divljaka“ prije svega rezultat jednako tako odlične suradnje između redatelja Lonjaka i scenarista Ive Balenovića i Velimira Grgića. Iskreno govoreći, najviše očekivanja od filma stvorio sam upravo u trenutku kada sam među filmskom ekipom vidio Balenovićevo ime, posebice jer sam veliki obožavetelj filmova „Metastaze“  i pogotovo „Ljudoždera vegetarijanca“, a za koje je scenarij pisao upravo Balenović. Nekako imam osjećaj kako nitko od njih nije želio „Divljake“ prikazati kao ozbiljan film, iako daleko od toga da se iz njih ne mogu izvući i neki dublji zaključci. No, kako je ovo prije svega komedija, onda je vrlo lako prijeći upravo preko tih nekih scenarističkih akrobacija koje su u tom i takvom slučaju, ako mene pitate, definitivno vrlina filma, a nikako mana.

Kada imate sve ove preduvjete, onda ni onaj glumački dio ne može biti ništa manje uvjerljiv. Najbolji od glavnog trojca definitivno je Alen Liverić, kojeg inače smatram jako taleniranim glumcem. Dovoljno je vidjeti njegovu ulogu u filmu „Ničiji sin“, gdje je doslovno briljirao, i odmah vam je jasno o kakvom se tu glumačkom potencijalu radi. Ovdje je Alen u ulozi Zolje glumački najuverljiviji. Iako nisam od ovog filma, baš kao ni u njegovim likovima, želio tražiti neki „veći od života smisao“, nekako to nisam mogao u potpunosti izbjeći upravo zahvaljujući njegovom liku. I nevjerojatno, baš kao i u onom žanrovskom i scenarističko/redateljskom smislu, i ovdje imamo, samo u onom glumačkom, savršeno međusobno nadopunjavanje. To su, pored Liverića, Jasmin ( Branko Janković) i Mali ( Borko Perić). Oni sasvim solidno funkcioniraju zajedno, Perić čak i u dvostrukoj ulozi, iako možda malo više kroz komediju, a malo manje u akcijskim scenama. To je meni, iskreno i odgovaralo, jer film mi i jeste bio najviše zanimljiv u tom žanrovskom dijelu, posebice kroz neke urnebesne „Reži to“ one-linere.

Sporedne glumačke uloge su sasvim korektne, nisu preglumljene, izuzev možda jedne na kraju samog filma, već su dozirane na pravi način, posebice ona Deana Aćimovića. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Slavka Sobina kojemu uloga, barem u onom fizičkom smislu, stoji kao salivena. Malo mi je jedino krivo što je jedina bitna ženska uloga, ona preobraćene supruge, nije još više došla do izražaja. Možda za to, objektivno gledajući, i nije bilo tolike potrebe, ali subjektivno ne bih imao ništa protiv da smo prekrasno lice Maje Jurić vidjeli u još nekoliko kadrova.

Tehnički dio filma, posebice ako uzmemo u obzir sam budžet, itekako zaslužuje pohvale, posebice kamera Mirka Pivčevića. Posebice bih stavio naglasak na montažu Ivora Šonje, od kojeg bih, vjerujem, mnogi mogli puno toga naučiti. Prvi put sam se s njegovim radom upoznao kroz film “F20” na kojem je radio kao asistent montaže. Inače, to je film kojeg i dalje smatram najboljim domaćim naslovom u zadnjih desetak godina, tako da mi ni „Divljaci“ u tom dijelu nisu bili nikakvo iznenađenje. Također, ne treba zaboraviti ni odličnu kostimografiju za koju je zaslužna talentirana Branka Tkalčec, u čiji sam rad zaljubljen još od filma „Ta divna splitska noć.“

„Divljaci“ vraćaju vjeru u domaću kinematografiju. Znam kako će mnogi od vas preokrenuti očima čim čujete ili pročitate da netko preporučuje za gledanje neki hrvatski film. I nije da vas ne razumijem. No, budite uvjereni da se nakon gledanja ovog filma nećete osjećati kao da ste otišli na večeru s elitnom escort damom koja vas je, suprotno vašim očekivanjima, u suradnji sa svodnikom opljačkala i prebila, ostavivši vas tako bez prebijene. Ne, „Divljaci“ će vam učiniti upravo suprotno. Zadovoljiti će vas na svaki mogući način i to u onom nekorektnom smislu. Uostalom, takav i jeste najbolji.