Left-Handed Girl – karaoke života

„Ovo je kao neko čarobno mjesto.“

Zamislite da ste natjecatelj u „Kviskoteci“ i da se u igri asocijacije otvore ovi filmski naslovi: Tangerine, Starlet, Take Out, The Florida Project, Red Rocket. Naravno, odgovor za većinu filmofila bi bio i više nego jednostavan – Sean Baker. Pa ipak, kada bismo ovom nizu dodali i njegovo ime kao redatelja, malo tko bi znao da se osoba koja ih povezuje zove Shih-Ching Tsou, Bakerova dugogodišnja suradnica i producentica. Tsou je također s Bakerom potpisala scenarij i režiju filma „Take Out“. Više od dva desetljeća nakon „Take Out“, Baker i Tsou ponovno su udružili scenarističke snage i to za film „Left-Handed Girl“. No ovaj put je Tsou sama režirala film, a što je ujedno njen redateljski prvijenac.

Sigurno ste čuli za izraz „s kim si, takav si“. U slučaju Bakera i Tsou, barem u onom filmofilskom smislu, apsolutno se potvrđuje ta teza. „Left Handed Girl“ uistinu ima šarm Bakerovih filmova, posebice „The Florida Project“ s kojim kao da stvara novo prijateljstvo, posebnu vezu. Film je ljudski topao, savršen za gledanje u hladnoj kišnoj večeri, a uz to je istovremeno dirljiv i začinjen humorom. U središtu radnje filma pratimo majku Shu-Fen (Janel Tsai), teenagericu I-Ann (Shih-Yuan Ma), te najmlađu kćer, ljevoruku I-Jing (Nina Ye) kako se vraćaju u glavni grad Tajvana, Taipei, i to nakon godina izbivanja kako bi pokušale u glavnom gradu započeti posao, odnosno vođenje štanda s rezancima na noćnoj tržnici. Upravo kroz ta tri glavna lika film uspješno uspijeva približiti generacijske razlike, odnosno istražiti na filmski način sve društvene predrasude i ostala životna pitanja s kojima se svi možemo poistovjetiti.

Vjerujem kako je svima poznat trenutak za vrijeme putovanja kad doživite onaj osjećaj prvog upoznavanja s novim gradom. Kad je u pitanju ovaj film, za mene se ta poveznica dogodila slikom noćne tržnice koja mi je djelovala baš filmski. Imala je tu magičnu privlačnost u sebi koja se dodatno pojačavala s odmakom vremena, odnosno kako sam još intimnije upoznavao karakter samih likova. Uostalom, i sama tržnica djeluje kao poseban lik u filmu, životan i autentičan. Tu sam osjetio osobni pečat redateljice koja kao da nam je kroz film željela prikazati svoju životnu priču, odrastanje u sredini u kojem postoji jako puno konformizma, posebice za žene od kojih se jako puno očekuje. U tom je pogledu simbolika „lijeve ruke“ kao nečeg „vražjeg“ savršeno pogođena. Ne samo u smislu našeg razumijevanja položaja žena već nam i općenito intimnije približava i secira društvo u kojem živimo.

Vizualno film uistinu djeluje poput sna, baš ima u sebi tu neku sanjivu notu. Jako me podsjetio na film „Tangerine“ koji je također vizualno bio poput najljepše moguće hipnoze. Ono što posebno treba naglasiti svakako je činjenica kako je ovaj film, baš kao i „Tangerine“, također snimljen s iPhoneom. Za „Left Handed Girl“ redateljica je koristila iPhone 13 Pro Max, uz dakako dodatne aplikacije koje su napredovale u odnosu na one koje je koristio Baker u svom filmu. Meni su se jako svidjele boje u filmu koje posebno dolaze do izražaja u scenama koje gledamo iz kuta i pogleda djevojčice koja trči po tržnici. Taj njen mali svemir djelovao je poput bajke u njenim očima. I na trenutak smo joj čak i povjerovali da je uistinu takav.

Djevojčica I-Jing baš ima određenu dozu karizme, totalno netipičnu za tako malu curicu te s I-Ann, teenagerice čiji izgled baš odgovara njenom buntovnom karakteru, stvara srce i dušu filma. Njihova emotivna dubina, tišina i pogled privlače od početka do kraja. Ta kombinacija stvara neodoljivi šarm filmu, i to kroz žanrovsku melodramu punu zapleta i obrata. Kaos koji gledamo s odmakom radnje zapravo oslikava njihovu emocionalnu kontrolu koju im okolina želi oduzeti. Taj „portret“ gledamo kroz napetosti unutar tradicionalne obitelji, odnosno sve te „tihe pobune“ pojedinaca. To je ta sirovost koju film ne skriva, već s ponosom pokazuje, i to na empatičan način, životnu realnost.

Ovo je film u koji ćete se lako zaljubiti, baš kao i u njegove likove. Film uspješno balansira načine na koji ga doživljavamo, i to kroz oči djeteta s jedne i perspektive tradicionalnih i starijih članova obitelji s druge strane. Sve to je začinjeno neonskim doživljajem grada kojeg ne samo da čujemo, već ga i osjećamo, baš kao i likove. Film je prije svega iskren, i to je ono što će vas kod njega osvojiti. Teme koje obrađuje, posebice kroz pitanje praznovjerja lijeve ruke, a što se u nekim kulturama i religijama i dalje smatra „nečistim“, svakako je nešto u čemu će se mnogi prepoznati. Ne samo u doslovnom, već i u smislu nepripadanja, izoliranosti, otuđenja, i to samo zato ako se usudite biti drugačiji.

Uspjeh filma Parazit mnoge je filmofile zainteresirao za azijsku kinematografiju. Film mi nije slučajno pao na pamet jer u svojoj srži i „Left Handed Girl“ crpi inspiraciju iz likova koji su često marginalizirani, metaforički rečeno skriveni u podrum, kao da ih se društvo, odnosno članovi obitelji srame. Možda je još čak i bolji primjer film „Oaza“, psihološka drama koja prikazuje dvoje ljudi u vezi i način na koji ih doživljavaju njihovi članovi obitelji. Vidljiva je inspiracija i s filmom Mikea Leigha, Tajne i laži, posebice u samoj završnici. Ovo i jest film koji bi se mogao opisati i kao potraga za samostalnosti, a što je prikazano upravo kroz dinamiku obiteljskih odnosa i inspirativnom putovanju prema otporu nametnutih normi. Svaki je lik složen, sa svim manama i vrlinama, te čije se čak i na prvi pogled pogrešne odluke na kraju ispostave ispravne. Film također prirodno istražuje vječno pitanje obitelji i odnosa, te u tom pogledu kao svoju snagu najviše ocrtava iskrenost, a što ga i čini vrijednim gledanja i osjećanja.

Glazba u filmu je zvuk tržnice, a koja simbolično svira note mješavine uzbuđenja, nestašluka i opasnosti, nešto slično kao slatki merkat GooGoo kojeg također možemo vidjeti u filmu i koji mi je posebno prirastao srcu. Glazba ocrtava i karakter likova, u prvom redu djevojčice koja trči po tržnici, nervozno i sramežljivo. U tom smislu ton glazbe jako intimno prikazuje raspoloženje likova i filma u cjelini, pa samim tim i mi kao gledatelji osjećamo sav taj adrenalin, nervozu i uzbuđenje. Montaža emocija, a za koju je zaslužan Sean Baker, na neposredan način nas i tjera da se suočimo i sa svojim osjećajima a od kojih, iz nekih nepoznatih razloga, često znamo bježati.

Ovu gore scenu u filmu kada momak pozove curu na karaoke nisam slučajno izdvojio jer mi se nekako čini kako su upravo karaoke najbolji opis za „Left-Handed Girl“. Film koji nam pokazuje kako, baš kao i na karaokama, možete i trebate biti svoji, bez obzira na okruženje. Stihovi uz koje odlučite pjevati samo su vaši, vi ih živite i osjećate. Uz njih ćete se smijati, ponekad i zaplakati, pa čak i nekad osramotiti. Ali u tome i jest njihova ljepota. I najbitnije od svega je da uživate u trenutku. U svojim karaokama života.