Marty Supreme – sanjaj veliko

-“Što planiraš napraviti ako se tvoj san ne ostvari?”

-“O tome uopće ne razmišljam.”

Ako postoje redatelji koji su mi bili najbolje “oružje” u filmofilskim raspravama, onda su to definitivno braća Safdie, Benny i Josh. Naime, sjećam se kroz koje sam “muke” prolazio kada bih se s prijateljima dotaknuo teme glumačkih sposobnosti Roberta Pattinsona, ili kako bi oni tvrdili nesposobnosti. Dugo vremena je za mnoge on bio samo “onaj lik iz Sumraka”, tako da je trebalo dosta strpljenja da moj stav kako je Robert puno više od toga i da se u njemu krije pravi glumački talent napokon dobije konačnu potvrdu na filmskom platnu. Taj dokaz se ukazao u kinima prije skoro deset godina kada su braća Safdie snimila film “Good Time” u kojem je Pattinson i najgorim skepticima pokazao kako su bili u krivu. Sličan primjer, ili možda još jači, definitivno je Adam Sandler, a koji je također u filmu braće Safdie, izvrsnom “Uncut Gems”, odigrao najbolju glumačku izvedbu u karijeri. Osim što brišu predrasude, ono što mene najviše fascinira kod braće Safdie u prvom je redu stil režije koji je frenetičan, napet do te mjere da imate dojam kao da ste na nekim psihodelicima. Prošle su godine braća po prvi put snimila pojedinačne filmove, i to, zanimljivo, oba djelomično temeljena na stvarnim sportašima, The Smashing Maschine i Marty Supreme. Upravo me ovaj potonji oduševio u tolikoj mjeri da sam nakon prvog gledanja u kinu odmah poželio ponovno doći do blagajne i kupiti kartu za novu projekciju. I da se malo našalim, usput shvatio kako je zapravo Josh bolji režiser od Bennyja.

“Marty Supreme” nas vodi u svijet 50-ih, prije svega u New York koji se čini kao savršen odraz karaktera likova, posebice glavnog protagonista, Martyja Mausera, kojeg je utjelovio Timothee Chalamet. Drskost, ambicija i samopouzdanje od prvog kadra ocrtava se kroz Martyja koji živi intimnu verziju američkog sna. Marty je u tom pogledu savršena metafora poslijeratnog američkog društva gdje je pojedinac stvarao ideje kako može promijeniti svijet u kojem može biti bilo tko, pronaći slavu i na koncu svrhu postojanja i života. Zanimljivo, od samog početka kada čujemo kultnu pjesmu “Forever Young”, grupe Alphaville, i to kroz jednu od najkreativnijih uvodnih špica, postaje nam jasno kako glazba 80-ih na jedan suptilan način zapravo i pripada periodu radnje filma. Jer 80-e su zapravo i oživjele tu iluziju koja je rođena 50-ih, pa tako ta različitost vremena postaje simbolika susreta prošlosti i budućnosti koji se istovremeno međusobno isprepleću u utrci za (ne)ostvarenim snovima.

Marty Mauser, ipak, nije kao svi ostali. On živi život širom otvorenih očiju, da malo parafraziramo kultni filmski naslov Stanleya Kubricka. Marty je dečko koji ima svoju svrhu, ali u tom procesu se ponaša kao vozač Hitne pomoći, u stalnoj žurbi i hitnosti, kao da je u strahu da mu snovi ne umru prije nego što će ih početi živjeti. Taj kaos koji prenosi na svoj identitet stvara u njemu anksioznost koja ga tjera na različita životna putovanja, ili bolje rečeno poglavlja koja će ga približiti cilju koji si je zacrtao. No, u cijelom tom procesu vidljiva je tjeskoba koja skriva strah od nečega što potiskuje da uopće dođe do njega kao opcija, a to je neuspjeh. Ambicija koju ima Marty na površini je gruba, prljava, neprivlačna u procesu, kao uostalom svako putovanje koje vodi prema putu prema uspjehu, posebice ako to gledamo iz perspektive vremena u kojem mi danas živimo.

Spomenuo sam određene periode s kojima koketira film, ali nekako mi se čini kako je Marty Supreme kroz simboliku sporednih likova, a tu prije svega mislim na Miltona Rockwella (Kevin O’Leary) i posebice Kay Stone (Gwyneth Paltrow) zapravo bezvremenski. Milton je lik koji je hladan, beskrupulozni parazit koji će uvijek biti prisutan u svakom društvu, bez obzira na razdoblje. Nekako mi se čini kako ih je danas više nego ikada prije, posebice u smislu odvratnoće karaktera, gaženja drugih ljudi, ali prije svega omalovažavanja njihovih snova. Također, redatelj kroz lik glumice Kay Stone jako dobro prikazuje opsjednutost ljepotom i vječne mladosti. Taj sindrom Doriana Graya doslovno se može osjetiti kroz scenografiju, odnosno pozadinu koja okružuje likove. To posebice dolazi do izražaja kad su u pitanju scene seksa između mladoga Martyja i starije Kay, gdje su oslikani motivima vječnosti dok Kay istovremeno kroz strast pokušava dobiti novu dozu mladosti. Ta prolaznost života koju mnogi žele ignoriranjem, kao da ne postoji, odbijati od sebe djeluje zapravo zastrašujuće. Jer, ako bolje promislite, takav narativ bez kraja bi tek bio užasan, dok je onaj drugi, narativ življenja, zapravo puno važniji od te opsesije besmrtnosti.

Marty živi kaos, a koji bi se, ako ćemo se malo našaliti, najbolje mogao povezati sa spermijima koji u kaosu utrke s vremenom žele oploditi jajnu stanicu. Svaki od tih spermija želi biti taj, poseban, ili kako bi Marty rekao “izabrani”. I zato mi se jako svidio kadar u kojem se jajna stanica pretvara u stolnotenisku lopticu koja simbolizira snove koji (p)ostaju prioritet kada ih gledamo različitim očima. Sve je to prikazano kroz radnju koju pratimo u nastavku, a ponajviše odnosom između Martyja i Rachel (Odessa A’zion) koji se osjeća kroz fizičke i emotivne rane koje mi kao gledatelji osjećamo od samog početka, za razliku od njih koji svega toga postaju svjesni u samom klimaksu kada emocije udare poput najsnažnijeg servisa.

Snovi koji prate Martyja na koncu postaju njegovi pokretači promjene, bez obzira da li se radi o uspjehu ili neuspjehu tih snova. Ponekad u životu jedan san mora završiti kako bi drugi mogao započeti. Uvijek sam smatrao kako se suza nikad ne treba sramiti jer su one pokretač snage u svakom pogledu, bez obzira na to što ih mnogi doživljavaju kao slabost. Istina je upravo suprotna i drago mi je da je Josh Safdie to prikazao upravo kroz lik Martyja. On je svoj katarza trenutak dočekao prazan, ponizan, sve suprotno od onoga kakvim bismo ga možda na prvu doživjeli u cijelom tom procesu. Upravo ga je to oslobađanje od svih težnji koje je imao, a koje su ga gurale u svijet u kojem se morao ponašati u skladu s uvjetima, izbacilo iz njega novi optimizam emocija koji su mu dali novi cilj i svrhu.

“Marty Supreme” možda žanrovski djeluje kao sportski film, ali on je puno više od toga. Ovo je film o sanjaru koji se usudio živjeti san, odnosno predstaviti san svijetu za koji je smatrao kako “igra” protiv njega. Ovo je putovanje sanjara u kojem je Martyjev brod prema snu stolni tenis. Safdie u svom stilu udara lopticu različitih žanrova te nas vodi na vožnju kaosa u kojem se snovi sudaraju sa surovom realnosti. Svega tu ima, sporta, komedije, satire, romantike pa čak i Scorsese gangster vibre, a sve pojačano kroz paletu likova koje naprosto morate obožavati. Pored već spomenute Gwyneth Paltrow čiji cinizam stvara savršen kontrast Martyjevoj energičnosti i karizmi, te upečatljivog Kevina O’Learyja, svakako treba izdvojiti Abela Ferraru, gangstera čiji je pas Mojsije zapravo najveća zvijezda filma, zatim Wallyja (Tyler, The Creator) u ulozi Martyjeva prijatelja, preko najpoznatije televizijske dadilje Fran Drescher koju gledamo kao Martyjevu majku, pa sve do Martyjeve ljubavnice Rachel u izvedbi Odesse A’Zion koja se bori za njegovu pažnju i ljubav doslovno na isti način na koji Marty juri za ambicijom uspjeha.

Svi likovi u filmu imaju svoje nesavršenosti. Nitko nema kontrolu nad vlastitim životima i mislim kako se upravo u tom pogledu i možemo povezati s njima. Marty je imao san koji nije značio nikome osim njemu. Ostvarivanje sna koji je zacrtao za njega bi značilo posebnost, a što je zapravo i logika snova. Jer nitko se ne želi osjećati beznačajno, pa zato i postavljamo cilj koji će nam dati svrhu, a ne da samo živimo od danas do sutra. Redatelj Safdie na koncu snove spaja s ljubavi, a koji su u toj kombinaciji bezvremenski. No, ono što je meni bilo zanimljivo svakako je taj proces u kojem se Marty, a koji po prirodi i jest usamljenik, trebao prvo suočiti sa samim sobom kako bi se mogao posvetiti ljubavi. Marty je drzak, zrači samopouzdanjem koje je uvijek privlačno, te se ne boji donositi odluke, bez obzira na posljedice, koje ga u vode u kaotične situacije kroz koje Safdie i nama govori kako se ne trebamo bojati kaosa života i borbe za ispunjenje osobnih snova.

Moram priznati kako sam gledajući Martyja u sebi stvorio osjećaj tuge, i to prvenstveno kroz spoznaju kako su snovi zapravo za usamljenike, pogotovo ako u njih jedino ti vjeruješ, bez masovne podrške. I u tom pogledu mi se svidio kontrast između lika Martyja i Endoa (Koto Kawaguchi). Potonji je imao podršku cijelog Japana, dok je Marty vjerovao sam u sebe, a jedinu podršku je imao od Rachel. Ona tuga koju sam spomenuo zapravo je pozitivna, koliko god to čudno zvučalo, jer koliko god svi bili protiv tebe, bilo zbog ljubomore ili želje da ne uspiješ, najbitnije je da ti baš tada još više vjeruješ u svoje snove. I ako se taj san ostvari, tek se onda možeš zapitati tko je vjerovao u tebe te nakon toga početi stvarati nove snove. Upravo zato sam i ovaj film doživio kao trijumf i počast za “budale” koje se usude sanjati.

Ono što bih posebno istaknuo u filmu svakako je izvrstan soundtrack, skladatelja Daniela Lopatina. Ritam je u potpunoj simbiozi sa stvaranjem sporta koji će tek dobiti na popularnosti s rađanjem identiteta jednog mladića, Martyja Mausera. Slušajući glazbu u pozadini radnje osjećate tu zaraznu energiju koju također posjeduje i sam Marty. Posebno su bile dojmljive scene kada gledamo stvarne stolnoteniske mečeve, ponajviše kroz njihov intenzitet, a koji također glazba prati. Imate dojam kao da osjećate svaku Martyjevu emociju, izgubljenog i dobivenog poena, jer vas glazba dovodi u blizinu same igre. To se jako dobro sinkroniziralo i s igrom svjetla i sjene iz koje naizmjenice ulaze igrači. Energija zvuka je oblikovala Martyjevo putovanje, kao da se probija s njim dok osvaja svijet koji je samo njegov, u potrazi za idealom i ostvarivanjem vizije samog sebe koji želi postići u životu. Chalamet se u sve to savršeno uklopio, posebno kroz mladost koja sa sobom nosi neopterećenost, romantiku, i svijet ispred sebe koji nosi toliko mogućnosti.

Timothee Chalamet je Marty Supreme. I to je možda najtočniji opis ovog filma koji na najbolji mogući način prikazuje utrku za snovima koje život znače. Nema nikakve sumnje kako će Chalamet za mjesec dana upravo za izvedbu Martyja dobiti Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu. Karizma koju posjeduje uspješno je prebačena na filmski lik kojeg tako gledamo u potpunosti drugačijim očima nego što bismo to radili primjerice čitajući samu priču. Marty Supreme je film koji nas svojom energijom drži na rubu kino sjedala, istovremeno nas tjerajući da preispitamo svoje želje, snove i buduće životne odluke. Moram priznati kako je bio lijep osjećaj izaći iz kina i pričati o filmu, posebice kad shvatiš kako postoje ljudi koji su film doživjeli na sličan način. Marty je netko tko se barem usudio živjeti, unatoč svim nesavršenostima, preprekama i, što je najveća poanta, ljudima koji ne žele da uspije. Svijet je nažalost pun takvih “navijača”. Neka ih. Mi ostali ćemo “sanjati veliko”. Baš kao Marty Supreme.