One Battle After Another – ugušena revolucija

Postoji nekoliko redatelja čije ime na filmskim plakatima izaziva posebnu vrstu poštovanja kod filmofila. To obožavanje ide toliko daleko da se na prvu vijest kako snimaju novi film odmah vade kalendari i bilježe datumi početka prikazivanja. Neki od filmaša imaju doslovno status božanstva, poput primjerice Christophera Nolana čiji film “The Odyssey” izlazi na ljeto iduće godine a karte za premijere su već davno rasprodane. Quentin Tarantino još nije ni počeo snimati, kako je najavio, svoj zadnji film, a filmofili svejedno prate svaku njegovu rečenicu kao da gledaju napeti triler. U tu skupinu, barem po mom ukusu, definitivno spada i Paul Thomas Anderson, redatelj filmova koji su u velikoj mjeri promijenili filmsku umjetnost, odnosno način na koji doživljavamo pokretne slike. Njegov film “Bit će krvi” smatram najboljim filmom u ovom stoljeću. Da je samo njega snimio meni bi bilo dovoljno, a gdje su još kultna ostvarenja kao što su “Master”, “Magnolija”, “Kralj pornića” i “Fantomska nit”. U tom smislu nije ni čudo da su moja očekivanja oko njegovog najnovijeg filma, “One Battle After Another”, a koji je od jučer stigao u kina, bila jako velika.

Odmah u samom uvodu Anderson ne gubi vrijeme. U prvim minutama upoznajemo Boba, glavni lik u filmu, u izvedbi jako dobrog Leonarda DiCaprija. Saznajemo kako je Bob revolucionar, član grupe “Francuski 75” (naziv po koktelu), jednako kao i njegova djevojka Perfidia (Teyana Taylor). Perfidia je još žešća u svojim uvjerenjima, odana načelima grupe. Jednako kao svi ostali članovi, uvjerena je da radi pravu stvar, u ime naroda. I bez obzira na to što se odmah može osjetiti njihova uskogrudnost, oni i dalje vjeruju u svoje ideale, posebno tijekom upadanja u imigracijski centar s ciljem oslobađanja i prelaska preko granice. U tom pohodu napadaju i protivnike “režima” koje preziru, poput pukovnika Stevena J. Lockjawa (Sean Penn) kojem Perfidia pristupa poput prave domine, dok njegova reakcija ima simbolično značenje, u doslovnom i metaforičkom smislu. I već u tom kadru možemo osjetiti smjer u kojem nas Anderson želi odvesti.

Film je inače snimljen po romanu Thomasa Pynchona, “Vineland”, originalno objavljenog 1990. godine. Roman je dakako bio vizionarski, dok sam film snažno koketira s crnom komedijom koja pleše na rubu tijekom cijele radnje filma. Iako ima vremenski okvir, čini se kako nikad nije bio aktualniji, pa se stječe dojam kao da umjesto filma gledamo vijesti u kojem se nasilje čini kao jedini pravi odgovor, posebice u podijeljenom društvu u kojem trenutačno živimo. U tom se pogledu sastojak crne komedije čini kao savršen izbor, poput očaja koji plače tragičnu komediju svijeta koja se odvija pred našim očima u prvim redovima. Andersonova vizija koja živi Pynchonove ideje na velikom platnu, međutim puno mi je bolje funkcionirala u filmu “Inherent Vice”, također snimljenom po njegovom romanu. No, za razliku od tog filma “One Battle After Another” u sebi ima likove koji izazivaju određeno zanimanje i uzbuđenje. To samo po sebi nije loše, međutim to ludilo i kaos više pašu njima kao pojedincima, a manje samom filmu u cjelini.

Film ide u različitim smjerovima koje je lako predvidjeti. Pa iako se sama radnja osjeća distopijskom nekako sam stekao dojam kako Anderson više diše nostalgiju za vremenima kada su revolucionari svoje ideale zadržavali u uskom krugu ljudi, bez obzira koliko im ideja za promjenom i zagrljaj moći bio nadohvat ruke. U nekim trenucima upravo takvi likovi djeluju previse romantizirano za moj ukus, poput primjerice cure koju glumi Alana Haim, čija se prosječnost čini cool, jednako kao i njeni ideali čije se posljedice stavljaju više u kalup nečega što je poželjno i popularno, lišenog svake kritike. U tom smislu filmu više paše humor a manje drama, a što kroz tu nit neozbiljnosti za film koji želi biti ozbiljan djeluje poprilično površno.

Lik koji u svakom pogledu nosi dobar dio filma definitivno je Bob. Leo DiCaprio još je jednom pokazao zašto je najbolji glumac današnjice. Njegov izgled u kariranom ogrtaču, a koji me u velikoj mjeri podsjeća na Velikog Lebowskog, savršeno ocrtava njegov karakter. On bi se najbolje mogao opisati kroz borbenost, ali koja s vremenom poprima drugačiji oblik, ponajviše onaj zaštitnički koji osjeća prema Willai (jako dobra debitantska uloga za Chase Infiniti). Iako je Bob sve samo ne otac godine, te iako je taj odnos između njega i kćeri poprilično sanjarski prikazan, nekako mi se čini kako je ta lažna sigurnost stvorena s namjerom. Mene, nažalost, nije uspjela dotaknuti. Djelovala mi je neprirodno, lažno i forsirano.

Kod Paula Thomasa Andersona cijenim što uvijek pokušava nešto novo i drugačije, kao da nam pokazuje kako je imati ambiciju, a što je nešto čemu bismo svi trebali težiti. Kod ovog filma Anderson u stilu Brada Pitta u F1 nema kočnicu. Vožnja kroz jednu bitku za drugom uistinu djeluje adrenalinski, odvodi nas u više smjerova, i u velikoj mjeri se Anderson kao redatelj jako dobro snalazi u svom to ludilu. No, sav taj bučni “tulum” mi nikako nije bio privlačan, bez obzira na zavodljive sastojke. Nisam bio uskogrudan, kao neki revolucionari, tako da sam na tulum ipak otišao. No ubrzo sam shvatio kako tamo ne pripadam pa sam se osjećao kao da me netko prisilno izbacio iz njega. Možda bi bolje prošao da sam “tulum” prijavio zbog nekontrolirane buke koja je snažna i nekontrolirana, dok prigovore “organizator” Anderson kao da svjesno ignorira.

Iako su same uvodne minut bile “in medias res”, ostatak prve trećine filma bila je užasno spora. Osjećao sam se kao penzioner koji čeka magnetsku rezonancu. I kad konačno krene sav taj kaos, a kroz koji nas većinom vodi Leo DiCaprio, osjećao sam se mamurno, usmrđeno i iscrpljeno, kao da sam zalutao u film Gilla Pontecorva, “Bitka za Alžir”. Bob s druge strane ne promatra nevino sav taj kaos koji se oko njega događa. Iako sam ljubitelj crne komedije, mislim kako je humor oko nekih ideja, a koje se ocrtavaju u filmu poprilično neprimjeren. To mi inače ne bi smetalo da su ista pravila vrijedila za sve. No, to ovdje nije slučaj. Upravo u tom smislu i imam problem s njegovim likom što je paradoks jer upravo bi on i trebao biti najsloženiji i najbolji dio filma. On to u velikoj mjeri jest, ali više kroz DiCaprijevu izvedbu a manje kroz sam scenarij koji mu je oblikovao karakter. Imam dojam kako Bob nije tu kao slika dublje društvene kritike kroz pojedinca, već više kao komični lik koji se uklapa u eksterijere nasilja kojem svjedočimo. U tom smislu film ne uspijeva zaroniti u zamršenu i složenu političku situaciju trenutka, upravo zbog tog svog naglašenog “karnevala” pojedinaca.

Sve to skupa utječe i na ostale likove, posebice kroz natezanje između farse i tragedije, a što ih čini još većim karikaturama, posebice kad je u pitanju glavni negativac u izvedbi Seana Penna. Anderson ga prikazuje kao fetišista s neistraženim seksualnim sklonostima koji ne zna što želi. U tom pogledu i sam film djeluje nedosljedno u tom istraživanju, kao da je natrpan svim tim sporednim likovima kroz koje je Anderson želio da svatko od gledatelja pronađe nešto za sebe, bilo da se radi o pozitivcima ili negativcima. Nažalost, to kao posljedicu ima gubitak fokusa na stvari koje su puno važnije, a kojima se također želi(o) baviti. Žanrovski također poprilično neujednačeno balansira, pa u jednom trenutku imate dojam kao da gledate verziju obiteljske drame u kombinaciji “Kralja pornića” i “Magnolije”, ali u puno lošijoj verziji. Potencijala je bilo, posebice kroz odnos Boba i Willai koji je mogao biti puno bolje prikazan u smislu nepovezanosti između generacija, odnosno načina na koji se odnose jedno prema drugome i kako zapravo svi mi živimo drugačiji svijet, ovisno kojoj generaciji pripadali.

Ako bih doživio film kao satiru, što u određenoj mjeri i jest, onda u tom kalupu jako dobro pašu određene scene koje su izvrsno režirane, a što posebno dolazi do izražaja u samoj završnici, možda i najboljem dijelu filma u kojem sam uistinu uživao. Napetost je još jače pojačana izvrsnom kamerom koja nam stvara osjećaj kao da smo uistinu za volanom vozila, a sve to kroz tonove izvrsne glazbene podloge Jonnyja Greenwooda koja tu frenetičnu akciju podiže do maksimuma. Kamera igra jako veliku ulogu i kad je u pitanju odnos likova, posebice kad su u pitanju Bob i Perfidia. Potonju kamera stavlja u oštar kontrast s često povučenim Bobom, a što jako dobro paše za njihove osobnosti. Nažalost, kasnije Perfidia ni približno nema takav tretman, kao da je svedena na nekoga tko se samo usput spomene. To mi inače ne bi bio problem, ali kod Andersona baš takvi sporedni likovi često budu duša i srce filma, sjetimo se samo Jessie ili Amber u “Kralju pornića”. To je ovdje izostalo.

Osobno nadraži lik u filmu svakako mi je bila Willa, i to u izvedbi Chase Infiniti kojoj je to prva filmska uloga u životu. Willa kao dijete koje nosi terete svojih roditelja čini se najiskrenija od svih ostalih likova, te postaje neka vrsta svjetionika za bolju budućnost. Sam pogled na nevinost njenog karaktera stvara lijep osjećaj, i zaista je prava šteta da fokus nije bio više na razvoju njenog lika, a manje na primjerice toksično stereotipnoj karikaturi Stevena Lockjawa (Sean Penn). To u određenoj mjeri vrijedi i za Boba, lika koji se čini kao hibrid političkih stranaka i uvjerenja, i koji također djeluje u određenim scenama forsirano, najbolji primjer razgovor kad se ne može sjetiti šifriranih riječi. I zato je šteta što više vremena nismo proveli s likovima kao što je Willa koja uistinu djeluje životno, optimistično, sve ono što nam zapravo treba u današnjem vremenu. Pa čak i lika kojeg glumi Benicio Del Toro, a koji ima u sebi pozitivnu notu filma kroz monolog u kojem ističe kako “sloboda nije strah”, trebali smo na bolji način upoznati, kroz pozadinsku priču, a ne da bude ubačen u film bez glave i repa. Naravno, postoji i onaj nasilan dio koji u filmu jest u fokusu. Mišljenja sam kako se trebamo upoznati s ekstremima s obje strane spektra i činjenicu kako danas zapravo nitko ne komunicira civilizirano. No, umjesto toga dobili smo suprotnosti u kojima neki djeluju romantizirano a drugi kao zombie karikature iz filmova Georgea Romera.

Vizualno film djeluje besprijekorno privlačno, poput opere koja nas kroz format u kojem je snimljen uvodi u lice samih likova. Doslovno imate dojam kao da ste dio svih tih akcijskih sekvenci, a što stvara uistinu pravo filmsko iskustvo koje se može doživjeti samo na velikom filmskom platnu. Osjećao sam se u određenim trenucima, a posebice u završnici jurnjave koja je režirana maestralno, poput Caryja Granta u onoj kultnoj sceni i kadru kad trči ispred zrakoplova u klasiku Alfreda Hitchcocka, “Sjever-sjeverozapad”, ali u automobilskoj verziji. Također, jako mi je bio privlačan i zvučni identitet filma, ako ga tako mogu nazvat, naprosto jer je s glazbom jako dobro uklopljen u buku i kaos radnje koju pratimo. Tu glazbu osjećamo u tijelu, baš kao i likovi koji se u velikoj mjeri i kreću u svom tom ritmu ludila.

“One Battle After Another” je film o kojem se svakako treba razgovarati, bez obzira kako ga doživjeli, pozitivno ili negativno. Filmovi nas trebaju izazivati na razgovor, posebice kad o njima imamo različito mišljenje, a to i jest najveća moguća sloboda. Nažalost, živimo u svijetu u kojem se ljudi zaklinju u slobodu različitosti, ali samo dok im se ideologije poklapaju. Kad toga više nema, onda nastaje nasilje. Nasilje koje nikad nije rješenje, bez obzira na uvjerenja. I koje se nikad ne smije romantizirati. U tom smislu mi je drago da je ovakav film snimljen, bez obzira na to što mi nije ispunio velika očekivanja koja sam imao od njega. Ima jedna scena iz filma “Filth” kada James McAvoy u sklopu istrage ulazi u javnu kuću i u onim čašicama uzima spermu osumnjičenih. U jednom trenutku izjavi “kako je jedini muškarac u povijesti koji je u javnu kuću izašao s više sperme nego je ušao.” Slično sam se i ja osjećao prije i nakon gledanja ovog filma. Očekivao sam višestruke orgazme, a na kraju nisam doživio niti erekciju.