Him – (budući) horor klasik

“Što si sve spreman žrtvovati za uspjeh?”

Horor filmovi sa sportskom tematikom nisu toliko česti. Šteta, jer horor i sport, kada bolje razmislite, savršeno pašu jedno uz drugo. Pogledajte samo obožavatelje sportaša, bez obzira o kojem se sportu radi. Oni s njima proživljavaju uspone i padove, pobjede i poraze, a što na neki način idealno zrcali tenziju horor žanra. Ako ćemo pričati o sportu kao nazivniku koji spaja dobar psihološki triler s hororom, bilo cjelovito ili u određenim dijelovima, onda dolazimo do filmova koji su zagrebali ispod te površine i koji su vrijedni spomena. Prvi film koji mi pada na pamet, a da je uspješno spojio sport i horor, svakako je “Abbot and Costello Meet the Invisible Man”. Zlatno doba slashera, 80-e godine prošlog stoljeća, omogućilo je redateljima dodatne sastojke za žanrovski koktel sporta i horora gdje bih izdvojio “Graduation Day”, redatelja Herba Freeda. Tko bi zaboravio hokejašku masku koju je u trećem nastavku “Petka 13.” navukao jedan od najkultnijih horor negativaca, Jason Voorhees.

Iako možda ne pripadaju tom podžanru horora, postoje filmovi koji su koristili sport kao horor u određenim scenama. Pa tako pamtimo scenu smrti iz filma “Put bez povratka 5” nakon koje gimnastiku više nikada nisam gledao istim očima. Također, sportski film koji je kod mene najviše izazvao osjećaj horora, iako žanrovski nije horor, a kojeg pamtim još iz srednje škole, u svakom pogledu je “Fan” gdje je Robert De Niro portretirao opsesivno jezivog obožavatelja igrača bejzbola. Kad smo već kod sporta, teško je izostaviti film “Black Sunday” iz 1977. godine, žanrovsku dramu koja izaziva stvarne, životne strahove, inspirirane tragičnim događajem u Münchenu na Ljetnim olimpijskim igrama. “Death Race”, distopijski film redatelja Paula Bartela, zapravo je na najbolji mogući način prikazao utjecaj društva koje smrt doživljava kao zabavu. Film koji je zasigurno bio ispred svog vremena. U ovu kategoriju svakako spada i film Darrena Aronofskog, “Crni labud”, psihološki horor koji kroz balet, ako ćemo balet gledati kroz sportsko natjecateljski duh, kirurški precizno prikazuje fizičko i psihološko putovanje jednog lika, odnosno pogled gdje nas želja da budemo najbolji može odvesti. Horor natjecateljskog duha prikazan je i u filmu “The Novice”, s briljantnom Isabelle Fuhrman u glavnoj ulozi. Na koncu, sportskom hororu kao “suigrač” najbolje paše body horor, što je najbolje dokazao brazilski film “ Tinitus”. Povijest horora i sporta, objektivno gledano, nije velika, što filmašima daje šansu za kreativnost i originalnost. Tu šansu je, srećom, prihvatio redatelj Justin Tipping, čiji je najnoviji film “Him” od prošlog četvrtka stigao i u naša kina.

Jedan od boljih filmova o odrastanju, barem ako se mene pita, a koji je u isto vrijeme nevjerojatno podcijenjen, definitivno je “Kicks”, redateljski prvijenac upravo Justina Tippinga, premijerno prikazanog prije skoro deset godina. U međuvremenu je Tipping snimao i producirao nekoliko televizijskih serija, tako da mu je “Him” tek drugi dugometražni film u karijeri. Čini se kako je Tipping dobio poziv koji se ne odbija, i to Jordana Peelea koji je producent filma čija se radnja vrti oko mladog i talentiranog quarterbacka Camerona Cadea (Tyriq Withers) kojeg pod svoj režim treninga u izoliranom kompleksu uzima Isaiah White (Marlon Wayans). Čitajući sam opis radnje možda ćete steći dojam kako se radi o pravom sportskom filmu, no, vjerujte mi, čeka vas nešto puno uvrnutije i na neki način jezivo privlačnije.

Ne znam koliko su su Tipping i Peele surađivali na ovom filmu, no jasno je kako u sebi ima sastojke koji su žanrovsku strukturu horora podigli “ukusom i okusom” na jedan viši nivo. Cijeli taj horor ton kao da svira po rubu tijekom cijele radnje, od vrha do dna, a što dodatno pojačavaju talentirani glumački dirigenti Marlon Wayans i Tyriq Withers u ulozi “mentora i studenta”. Upravo je ta kombinacija sporta i horora stvorila kod mene očekivanja za koja nisam bio spreman da budu ispunjena. Wayans je u tom pogledu bio savršen pandan mlađem Tyriqu, a što je dodatno pojačavalo samu vibru filma. “Him” definitivno ni po čemu nije tipični horor. Film ima višeslojnu priču koja se samo prividno bavi sportom kao industrijom novca, odnosno sportašima koji žele “brže, više i jače”. No zato ispod površine postavlja neka bitna i važna životna pitanja, dok sport, u ovom slučaju američki nogomet, koristi kao zakucavanje koje djeluje snažnije od onog kultnog Vincea Cartera. “Him” bi u tom pogledu mogao opisati poput huligana, krvavog od udaraca, a što su i više nego dovoljni sastojci za film koji će zadovoljiti sva moja horor osjetila.

Ovo je svakako film atmosfere, vizualno toliko drugačiji nego što ste navikli kada je u pitanju horor. Ta vizualnost posebno dolazi do izražaja na velikom platnu jer stvara posebni osjećaj klaustrofobije koje se najviše pribojavam ne samo na filmu već i u stvarnom životu. Nema mi ništa gore nego kad gledam neki horor, a da u isto vrijeme imam dojam kao da sam zaglavljen u uskom liftu, pa makar mi društvo pravila i Julia Fox koja je u filmu prava femme fatale. E, upravo mi je to priuštio ovaj film. Priča koju obrađuje “Him” poprilično je univerzalna, a što se najviše ocrtava upravo kroz putovanje na koje bismo svi trebali krenuti, barem ako imamo ambiciju biti uspješni u onome čime se bavimo. “Him” nas suočava s pitanjima koliko smo spremni naporno raditi da bismo došli do cilja. Što je sve potrebno da bismo postali uspješni jako je dobro prikazana kroz psihologiju radnje, likova, ali i cjelokupne vizualnosti filma. Sve to skupa bilo je u savršenoj sinkronizaciji. Priča i razvoj likova u velikoj su me mjeri podsjetile na grčke tragedije, a što je opet usklađeno kroz brutalnost sporta, posebice američkog nogometa, posebno dva glavna lika koji i djeluju kao moderni gladijatori. Dva glavna protagonista, Cameron i Isiah, karakterno su u potpunosti drugačiji, no i njihov odnos je samim time još kompliciraniji. Isaiah, u nevjerojatno uvjerljivoj izvedbi talentiranog Marlona Wayansa, djeluje kao komadić puzzle koja nedostaje mladom i perspektivnom Cameronu. Ta dinamika između njih dvojice jako se dobro uklopila unutar sportske drame i horor žanra, a što je i samom redatelju omogućilo da se poigrava malo s gledateljima, ubacujući u taj koktel sastojke koje će nas omamiti ali u kojima ćemo svejedno znati uživati.

Odnos između Camerona i Isaiaha središnji je motiv filma, posebno u pogledu odnosa između ljubavi, nasilja i žrtve. Ta intima individualnosti kao da je štit za likove u svijetu koji je nemilosrdan a koji svakog pojedinca tjera u potragu za zaštitom. Upravo iz tog razloga Isaiah djeluje kao prirodan štit za Camerona. Taj štit se može pretvoriti u odnos koji balansira između očinskog i bratskog, a što za posljedicu ima samoprezir i sažaljenje iz kojeg nema bijega. Marlon Wayans naprosto briljira kao lik koji je sposoban uhvatiti u zamku nekoga tko je na rubu, a da toga uopće nije niti svjestan. S druge strane, Tyrig Whiters portretira lik koji emocije prikazuje bez zadrške, a što mu svijet sporta bezgranično omogućuje. To je svijet u kojem može pokazati tugu, sreću, ljutnju i zadovoljstvo, a da i ne osjeća bilo koju vrstu srama. Svijet u kojem čak i može(š) biti ranjiv a da se ta ranjivost ne doživljava kao slabost.

“Ako umireš od gladi u zatvoru i netko ti ponudi hranu ili slobodu. Je li to doista izbor?”

Tragičnost likova, bez obzira na njihove odluke, ocrtava se upravo kroz iluziju koju žive i sanjaju. Upravo se u tome nalazi srž samog filma kojeg je teško opisati kroz riječi. “Him” je film koji se osjeća, a da zapravo niste ni svjesni što zapravo i osjećate. Lokacije na kojima se odvija radnja filma su u tom pogledu posebno jezive, tako da dojam klaustrofobije osjećate i u eksterijerima a ne samo interijerima. Sama ta sposobnost da otvoreni prostor djeluje kao da vas netko guši uistinu djeluje baš zastrašujuće. Unatoč tome, brutalnost arhitekture filma djelovala mi je jako privlačno. Kao da se zaljubiš u djevojku koja na tebe djeluje toksično, ali te baš iz tog razloga i privlači. Beskonačnost kontrasta između svjetla i tame stvaraju od lokacija neku vrstu kulta, a što od svakog tog mjesta rađa poseban identitet. Estetika filma u tom pogledu baš djeluje zavodljivo, poput visoke, vitke djevojke, manekenskog tipa. Redatelj je jako puno pažnje posvetio detaljima. Primjerice, nigdje u filmu nećete vidjeti satove ili bilo koju naznaku nekog određenog datuma. Imao sam dojam kao da se nalazim u nekoj kockarnici gdje se najbolje izgubi pojam o vremenu. Da je vrag uistinu u detaljima najbolje pokazuju trenuci kada se body horor u potpunosti pusti s lanca, i to kroz brutalnost krupnih kadrova kroz koje nam svaka ta pojedinačna slika djeluje poput udarca u lice. Tada nam ona zavodljivost više ne izgleda više toliko privlačno, jer postaje lišena bilo kakve ljudskosti i naprosto postaje prazna, poput one rupe u koju upadne lik iz filma “Get Out.”

Srce i duša filma „Him“, pa ako hoćete i „Him“ osobno, za mene je u svakom pogledu Marlon Wayans. Glumac koji je za većinu filmofila poznat po komičnim ulogama, posebice u filmovima kao što su „Scary Movie“ i White Chicks“, još je jednom pokazao kako se odlično snalazi i u drugim žanrovima. Još uvijek pamtim njegovu izvedbu u filmu „Rekvijem za snove“ koja me proganja na samu pomisao, iako sam ga gledao samo jednom u životu. Za mene je ovo još moćnija uloga, možda jer sam se mogao u psihološkom smislu u potpunosti poistovjetiti s njegovim likom. Marlon je kroz lik Isaiaha u potpunosti pokazao, fizički i psihički, sav raskoš svog glumačkog talenta i ne bi bilo nezasluženo, dapače, da bude nominiran za Oscara u kategoriji sporedne muške uloge. Njegova prisutnost na ekranu toliko je ekstremna i intenzivna, da me u velikoj mjeri podsjetila na izvedbe Pacina i Foxa u kultnom „Any Given Sunday“. Film u sebi, baš poput likova (čitaj Isaiah) u sebi ima neku vrstu nepredvidljivosti, pa čak i poremećenosti, a što je meni bila dodatna privlačnost tijekom gledanja. Tu neugodu sam osjećao samo kroz pogled kadra, kada sve ono što se događa u psihološkom smislu osjećam iza očiju lik(ov)a. To uistinu djeluje zastrašujuće ali opet na neki način i zabavno. Kao da nas je netko odveo u dućan sa slatkišima za koje znamo da će nam sjebati zube, ali opet ih želimo probati. No, okusi su u potpunosti drugačiji nego što ste ikada probali, i u tome se, vjerujem, i stvorilo moje uzbuđenje s ovom filmom.

Body horor kao podžanr jako se uklapa u nit filma, posebice kroz sport, u konkretnom slučaju američki nogomet. Od ekstaze pobjede pa sve do agonije poraza. No, nekako sam stekao dojam kako je fokus više na psihološkom hororu jer psihologija kroz koju svakodnevno prolaze sportaši, riskirajući sve znajući što im je na kocki jako dobro pleše ritam karaktera likova uz koje se možemo povezati upravo kroz te borbe. „Him“ u tom psihološkom smislu jako podsjeća na filmove Argenta, Jodorowskog, Lynea i Kubricka. Sav taj koktel doveo je do plesa žanrovskih ritmova čiji se orgazam u potpunosti osjeća na samom kraju, baš kako i treba. Vjerujem kako ćete tijekom gledanja filma imati osjećaj kao da ne znate što je stvarno, a što ne. Redatelj i u tom smislu uspijeva napraviti ravnotežu, i to kroz privlačnost boja koje vas vode kroz san i javu. I bez obzira gdje se nalazili, ili barem mislite da se nalazite, širom zatvorenih očiju svejedno ćete osjećati puls filma. Veliki utjecaj na film, pored već spomenutih, napravio je klasik „Jakobova ljestvica“, posebice u tom sanjivom tonu, uz naraciju koja nas vodi kroz svu tu psihodeliju.

“Koliko smo spremni žrtvovati pa čak i do te mjere da više ne prepoznajemo sebe?”

„Him“ istražuje upravo tu cijenu veličine, odnosno postavlja nam pitanja u smislu je li potraga za veličinom previsoka, ne samo u sportu, već i u životu općenito. Film nas vodi na to putovanje kroz slike i motive koji su prilično uznemirujući. Tim više jer u sebi imaju tu religijsku notu. Ples Boga i vraga na mračnim mjestima na koje nas vodi film djeluje istovremeno mitološki i stvarno. Iako u tim trenucima film ne djeluje kao žanrovski horor, posjeduje elemente Kubrickove i Coppoline discipline, pa imate dojam da je redatelj narednik kojeg morate slušati, kao da ste na rubu, poput lika kojeg glumi Vincent D’Onofrio u filmu Full Metal Jacket. Ovo je film velike ambicije i upravo se obraća svima nama koji živimo i težimo upravo toj i većoj ambiciji da budemo bolji i uspješniji u životu. Većina ljudi to naziva arogancijom, pa u tom pogledu mislim kako će mnogi i odbaciti film kao takav. No, ja to ne smatram arogancijom već zdravim pristupom u cilju da budeš najbolji u onome što radiš. I sve je stvar kako mi kao pojedinci definiramo pojam veličine. Mislim kako je to ipak bitka koju pojedinac vodi  protiv samog sebe. I tu se ne radi o uspoređivanju s drugima, što je mislim jako pogrešno, a što većina i radi pa su zato i frustrirani, već bi cilj trebao biti uspoređivanje s onim što sam postaviš kao standard. I u tom smislu je ovaj film to jako dobro uspio portretirati upravo tu bitku.

„Him“ je film koji me pronašao u pravom životnom trenutku. Toliko sam se povezao s likovima, posebice Isaihom, da sam ga doživio kao „filmskog prijatelja“ koji mi je bio potreban kada sam to najviše trebao. Kao da mi ga je netko poslao kao sliku mojih vlastitih borbi. Odveo me u mračne snove s kojima sam se bojao suočiti, ali mi je on dao poticaj, hrabrost i odlučnost za buduće životne odluke. I ne samo to. „Him“ je film koji je ispred svog vremena, inovativan, drugačiji, originalan, u svakom pogledu. Siguran sam da će ga mnogi popljuvati ali u tome i jest vrijednost nečega novog. Postoji jako puno filmova koji su u vrijeme izlaska bili dočekani na nož, pa su s vremenom stekli kultni status. S ponosom mogu reći kako sam jedan takav i prepoznao. Bio je to Babylon za koji sam odmah napisao kako će, unatoč lošoj percepciji, s odmakom vremena dobiti na vrijednosti. Ta vrijednost je došla i prije nego što sam očekivao i zbog toga sam jako sretan. I baš zato će mi biti drago kada jednog dana, možda za par desetljeća, dijete koje se još nije ni rodilo naiđe na ovaj moj tekst i to u vremenu kada će „Him“ postati ono što je za mene već sada, remek djelo horor žanra.