Bugonia – teorije zavjere Yorgosa Lanthimosa

U posljednje vrijeme nailazim na članke u kojima se kino kao mjesto izlaska izdvaja kao najgori izbor za odvesti djevojku na prvi spoj. Jer, kako se navodi, u kinu ne možeš razgovarati pa tako ni upoznati osobu koja ti se sviđa. Ja se uopće ne slažem s takvim razmišljanjem. Dapače, smatram kako se upravo kroz filmove može jako dobro procijeniti osoba s kojom želite imati ozbiljan odnos. Kad pogledate film u kinu nakon toga možete otići na večeru i razgovarati o temi koju obrađuje, te tako jako dobro saznati karakter osobe. Znam iz iskustva koliko je predivan osjećaj zajednički pogledati film, komentirati ga, te onda raspravljati kasnije o njemu. Pa ipak, postoje redatelji čije filmove smatram posebno savršenim izborom za spoj. Jedan od njih je Yorgos Lanthimos, filmaš koji na uvrnuti način obrađuje razne teme o kojima možete na dugo i široko raspravljati, a što ga čini savršenim filmofilskim posrednikom za buduću vezu. Yorgos nikad ne razočara po tom pitanju, pa tako ni kad je u pitanju njegov najnoviji film, Bugonia.

Otkačenost koja karakterizira Lanthimosa, posebice u dramatizaciji likova i zapletima u koje ih ubacuje na apsurdan način poput Davida Lyncha ovdje posebno dolazi do izražaja. Iako je Bugonia možda i njegov “najnormalniji” film svejedno se u dubini svih tih karaktera nalazi groteska koja suptilno izlazi na površinu. Glavnu ulogu u filmu tumači Emma Stone, i to u ulozi Michelle, direktorice farmaceutske kompanije. Nakon “Miljenice”, “Ubogih stvorenja”, “Kinds of Kindness”, “Bugonia” je četvrti dugometražni film koji je Emma snimila s Yorgosom. Stoga nije pretjerano reći kako je Emma postala Yorgosova filmska muza. Jesse Plemons također je ponovno udružio snage s grčkim čudakom, i to u ulozi Teddyja, teoretičara zavjere. Teddy, sa svojim rođakom Donom (Aidan Delbis) otima Michelle, uvjeren kako je ona izvanzemaljka koja je poslana s ciljem da uništi život na Zemlji.

“Bugonia” se djelomično temelji na korejskom filmu “Save the Green Planet” iz 2003. godine, redatelja Janga Joon-hwana. Scenarij za Bugoniju je adaptirao Will Tracy, a što se ispostavilo kao pun pogodak. Tracy je inače scenarist jako dobrog filma “Meni”, dok je u kombinaciji s Lanthimosom baš pogodio srž same priče. Struktura naracije djeluje kao da nam se film neposredno obraća, baš kao i ljudskoj prirodi, posebice u trenutku u kojem se nalazimo što ga čini još zanimljivijim za gledanje, odnosno samu priču relevantnijom. Uz sve to, s obzirom na Lanthimosov pristup temama, na neki način nam daje mogućnost stvaranja vlastite režije, prepuštajući nam da donosimo osobne zaključke. Lanthimos u svakom pogledu zna kako uznemiriti gledatelja, ne u horor smislu već ga tjera na razmišljanje o stvarima koje nisu ugodne, tim više jer su dio našeg svakodnevnog života, odnosno društva općenito. No, uz sve to, Lanthimos se ne boji ubaciti crni humor, i to baš u scene koje koje bi nas trebale šokirati, stvarajući dodatni osjećaj već ionako postojeće neugode.

“Bugonia” je film koji možda nije čudan u smislu prijašnjih Yorgosovih filmova, možda zato što je prvi za koji nije pisao scenarij, ali je i dalje drugačiji, originalan, intenzivan i prije svega relevantan. Ono što je posebno zanimljivo, a to nije prvi put kad je u pitanju njegova režija, svakako je činjenica da Yorgos u filmovima koji imaju znanstveno fantastične elemente svejedno uspijeva od njih napraviti realnu sliku, i to toliko uvjerljivo da pomislimo kako zapravo gledamo dokumentarac. Yorgos to općenito postiže jednako uvjerljivo kroz ton i vizualni dio filmova, a što je u Bugoniji posebno došlo do izražaja. Ta ravnoteža nije savršena, ali baš takva i mora biti kako bi dobili pogled na priču koju će svatko doživjeti na drugačiji način. Tako nas tjera da svojom osobnošću obojimo pogled na film.

Komediju koju žanrovski koristi Yorgos balansirana je u sve apsurdne situacije koje pratimo u filmu. Nema forsiranja kako nešto mora biti smiješno, već se sve događa izravno kroz ekstreme tema i s emocijom stvarnosti. Ta stvarnost djeluje kao zamka, a u što sam se mogao uvjeriti u razgovoru nakon odgledanog filma u kinu. Ekipa je imala potpuno drugačiji pogled na ono što je stvarnost. To je, vjerujem, i bio redateljev cilj. U tom pogledu sam i doživio kuću, odnosno podrum, gdje se većinom i odvija radnja filma. Scenarij tu posebno ima jako bitnu ulogu. Naime, sam prostor jako dobro definira karakter lika, posebice kad je u pitanju Teddy (Jesse Plemons), toliko da je uvjeren kako je sve ono što predstavlja neupitna stvarnost. No, kada se u istom tom prostoru pojavi Michelle (Emma Stone), tada oboje, kroz pametne međusobne argumente, polako uspijevaju razbiti jedno drugome fasade osobnih uvjerenja.

Yorgos u pogledu odnosa prema likovima nije pristran, to prepušta gledatelju, stvarajući određenu vrstu distance prema njima. Tako nam neposredno rađa osjećaj želje koja nas tjera da i mi sami nametnemo svoje mišljenje, odnosno da uđemo u onaj podrum i s njima raspravljamo o određenim temama. Teddy je primjerice samo na prvi pogled negativac koji se ponaša čudovišno, ali kako odmiče radnja filma mijenja se i naša slika prema njemu koju smo unaprijed stvorili. On postaje puno složeniji, nije samo lud, glup ili nemoralan. Teško je i ne osjetiti empatiju prema njegovom liku, posebice kroz odnos koji ima prema Donu. Michelle s druge strane jest moderna coolerica koja rubno koketira sa stvarima u koje (ne)vjeruje te tako neposredno postaje arhitektica tužnog svijeta koji živi Teddy u trošnoj kući. Kuća jest lik koji jedva diše. To se još dodatno pojačava kroz jezivu glazbu koja se suprotstavlja klaustrofobičnom osjećaju koji film nudi. Jako je dobro montirana u scene, kao da je montažer, Yorgos Mavropsaridis, preuzeo ulogu dirigenta nad orkestrom, stvarajući tako note koje djeluju poput vanzemaljskih.

Bugonia u sebi posjeduje određenu misteriju, ali koja u određenom trenutku bude otkrivena. Paradoks je u tome što to otkrivanje kod gledatelja stvara još veću zbunjenost, odnosno bolje rečeno propitivanje razmišljanja za sve ono što smo mislili da je ispravno. U tom smislu Bugonia i jest film koji traži ponovni odlazak na kino spoj, baš zbog te strukture scenarija koji vas tjera da zadržite mišljenje koje ste imali i nadopunite nekim detaljima koji su vam možda promaknuli. Ili, ako baš hoćete, da u potpunosti promijenite stav upravo kroz te nevidljive stvari koje vam Yorgos ostavi uz sam “rub ceste”. Najveća snaga filma upravo je ta suprotnost i želja za dokazivanjem ispravnosti stavova. Imao sam priliku nekoliko puta imati takve “okršaje” kad su u pitanju različiti pogledi na film. Moram priznati da sam uživao u tome, baš zato što se ne događa često da imaš kvalitetnog sugovornika s kojim ćeš biti u prilici iznijeti različitost mišljenja. U tome i jest čar, posebice u današnje vrijeme kada je moć argumenta u potpunosti nestala i gdje se sve svodi na jednu rečenicu uvrede bez obzira na teme. U tom pogledu nas i Yorgos nagrađuje kad je u pitanju pametna argumentacija, a koju pokazuje kroz “običan” razgovor te tako i nama stvara napetost radnje upravo kroz taj sukob.

Fotografija u filmu uistinu je impresivna, a što posebno dolazi do izražaja na velikom kino platnu. Posebno je zanimljiv kontrast svih tih boja. Zeleni, narančasti i žuti tonovi koji ocrtavaju Teddyjevu i Donovu kuću, u potpunoj je suprotnosti s hladnom sterilnošću Michelline vile. Tako da se taj kontrast između karaktera likova ocrtava i na taj vizualan način. Filmu je također pomogla činjenica kako je i sam Yorgos izvrstan fotograf, tako da je u kombinaciji s direktorom fotografije uspio približiti intimnost prostora, posebice u kadrovima koji se fokusiraju na lica likova. Taj karakter koji upoznajemo stvara taj kontrast koji smo vidjeli u samom uvodu. Michelle je moćna direktorica, gledamo je kako se budi, trenira, stavlja masku, sve je savršeno tempirano. S druge strane imamo Teddyja kojeg se prikazuje na isti način, ali s potpuno drugačiji ritualima. I kad se njih dvoje spoje u jednom kadru, kamera kroz krupne kadrove stavlja neposredno fokus na tu njihovu borbu vlastitih verzija stvarnosti.

Film sam u prvom redu doživio kao uznemirujuću satiru koja nam pokazuje gdje nas naša uvjerenja mogu odvesti, posebice ako živimo nečija druga. To se najbolje vidjelo na liku Dona (Aidan Delbis), momka koji u sebi posjeduje tu tragičnu toplinu iskrenosti. Taj osjećaj prožima film kako ide prema svom vrhuncu, kada i sami postavljamo pitanja o prirodi, društvu, svijetu općenito. Film od neposrednog i suptilnog postaje izravniji i sve više relevantniji u kontekstu vremena u kojem živimo i sve većeg prisustva umjetne inteligencije kad više ne znaš što je stvarnost a što nije. Tako film baca mamac i od nas stvara teoretičare zavjere, prvenstveno kroz želju za istraživanjem, gdje ćemo se pitati da li postoji nešto drugo osim onoga što već “znamo”.

Iako će mnogi Bugoniju opisati kao remake filma “Save the Gren Planet”, a koji i dalje djeluje bezvremenski i relevantan, činjenica jest kako je Bugonia film koji nema puno sličnosti s tim filmom već je više slobodna interpretacija, totalno neopterećena originalnoj viziji. Da, posjeduje elemente originalnog filma, sličan je i ton, ali nijedna scena i dijalog nisu isti, što je po meni bio ispravan pristup. Također, jako je zanimljiv narativ  prema samoj završnici filma koja može djelovati istovremeno sumorno, ali i optimistično. Istina, veliki dio filma i jest pesimističan, ali ponajviše u načinu na koji baca fokus na tamnu stranu čovječanstva. Sve ovisi o tome kako gledate na stvari jer vas tjera da preispitate predrasude koje ste sasvim sigurno imali prema nekim temama, a što se dodatno pojačava s tim odmakom radnje. Na koncu ćete donijeti vlastiti sud, novog početka ili konačnog kraja.

Bugonia u samom naslovu posjeduje kontradiktornosti, jer se referira na grčko vjerovanje, odnosno mit o pčelama koje se rađaju iz mrtvog bika. I zato je taj osjećaj neizvjesnosti tko govori istinu toliko prigodan za samu jezgru filma. Film tako podsjeća najviše na Dogtooth, posebice u smislu razumijevanja svijeta, odnosno riječi koje se mogu drugačije interpretirati. Živimo u vremenu kad ljudi mogu izgovarati iste riječi, ali misliti u potpunosti različite stvari. Cijelo to vrijeme sam imao osjećaj, posebice kad sam gledao radnju kroz široke kadrove, kao da nas netko promatra, doslovno sam imao dojam da će me u svakom trenutku netko oteti iz kina. Možda će vas iznenaditi, ali za mene je Bugonia najljepši i najoptimističniji film koji je snimio Yorgos Lanthimos. Cijeli taj niz fotografija kojima svjedočimo, posebice na samom kraju, pardon početku, djeluje poput novog rađanja života koji daje nadu u svoj tragičnosti. Nadam se da ga nećete doživjeti doslovno i kako ćete mu dati šansu da ga upoznate. U svijetu koji nas ne treba kako bi opstao na životu, ali svijetu koji nam daje šansu da ponovno vidimo stvari koje nas čine ljudima.