PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Danas na „modernoj“ televiziji gotovo da nema komercijalne televizijske kuće koja u svojoj programskoj ponudi nema neku vrstu reality showa. Televizijske kuće neprestano su u potrazi upravo za takvim sadržajem koji će prikazati sudionike u neobičnim situacijama i na atraktivnim lokacijama. Većinom to budu osobe koje su do tada nepoznate javnosti, te se za sudjelovanje u emisiji prijavljuju svojevoljno u namjeri osvajanja kako glavne novčane nagrade, tako i samim sudjelovanjem u showu. Gledatelji tako gledaju „obične“ ljude kako se metodom eliminacije rješavaju konkurencije i dolaze do pobjede. Iako se RTL-ov show Big Brother, emitiran u jesen 2004. godine često uzima za primjer kao prvi takav show u Hrvata, istina je malo drugačija. Naime, prva emisija koja zapravo po samoj definiciji ne spada u današnji termin reality showa, ali ga je itekako definirala bila je kultna Noćna mora Željka Malnara. Emisija koja je na osebujan način kombinirala nekoliko televizijskih formi u jednu te na svoj jedinstven način ostao dokumentirani apsurd društva u formi showa. Na današnji dan, 12. travnja, osam mjeseci prije ministra Ševe, po Jaranovom kalendaru, rođen je Željko Malnar, predsjednik Republike Peščenice i glavno lice emisije koja i danas, čak i reprizno, oduševljava nove generacije gledatelja.
Noćnu Moru pokrenuo je Željko Malnar, putopisac, novinar i dokumentarist. Nakon brojnih putovanja i povratka u Hrvatsku, Malnar je, između ostalog, pisao i jako čitane kolumne za tjednik Globus. Malnara se ne može ugurati u kalup tipičnog putopisca niti novinara. On je na svoj poseban i osebujan način dokumentirao svoja putovanja i postao legenda među ostalim kolegama i publikom. Zbog bogatog iskustva i znanja bio je cijenjen kao i kritičar društva što mu je dalo ideju da pokrene emisiju koja će bit totalno drukčija od svega što se do tada moglo vidjeti na malim ekranima. Emisiju gdje bi ljudi s margine društva mogli bez cenzure govoriti što misle i žele. Da bi se prije svega razumjela sama emisija Noćna mora, mora se sagledati vremenski kontekst u kojem je show djelovao. Bilo je to razdoblje prije društvenih mreža, interneta kakvog danas poznajemo i mobitela. Prva epizoda emisije emitirana je 03. listopada 1992. godine iz studija u kvartu Peščenica u Zagrebu. Emisija se emitirala uživo, a ubrzo je studio postao središnja točka Malnarovog televizijskog univerzuma. Emisija se prikazivala subotom navečer od 22:00 h pa sve do ranih jutarnjih sati.
Hrvatska i tadašnje društvo prošlo je kaotične ratne godine, koje su za sobom povukle ratno nasljeđe, ljudi su bili razočarani ekonomskom i društvenom tranzicijom društva gdje su se s jedne strane pojedini brzo bogatili, a drugi su živjeli propale snove. Medijski prostor bio je prepun teške političke retorike, pune proturječja u medijskom prostoru. Zato se Malnar odlučio na radikalni potez, proglasio je zagrebački studio Republikom Peščenicom. Dakako, riječ je o fiktivnoj državni koja je bila „stvorena“ kroz niz likova koji su bili samoproglašeni ministri, predsjednici, direktori, vojnici i šefovi obavještajnih služi. Republika Peščenica je prikazivala kroz emisiju mikro satiru hrvatskog društva nakon raspada Jugoslavije. Kroz Republiku Peščenicu prikazalo se na zaista originalan i jasan način funkcioniranje društva, bolje nego u drugim ozbiljnim političkim emisijama. Improvizirana parodija koja je živjela apsurd često je izgledala realnije od stvarne političke stvarnosti. Možemo tako slobodno reći da je forma Republike Peščenice imala nekoliko uloga: karikaturu političkog sustava, iskaz nemoći „malog čovjeka“ pred institucijama i teatar apsurda u kojem se prikazuju razne društvene nepravde. Emisija se kao što smo rekli odvijala uživo, pa se samim time 98% sadržaja odvijalo kroz čiste improvizacije i bez glume.
Malnar je bio sve samo ne konvencionalan voditelj. Nikada nije „čuvao“ formu emisije, psovao je te kroz nevjerojatni cinizam pristupao cijeloj stvari. Sam studio bio je prostor spontanog kolapsa, gdje se ostavljao dojam da bi sve isti čas moglo propasti. Kao voditelj bio je jedina stabilna točka, ali i ključni generator kaosa koji pokreće cijelu stvar. Publika je u Malnaru vidjela pronicljivog komentatora društva, političara i općenitih gluposti iz suvremenog života. Njegov ciničan pristup koji nije imao zlobe, već iskren i brutalan način da filozofski i provokativno pristupi intrigantnim temama stvorio je „anti voditeljski“ Malnarovski pristup. Dakako poanta svega nije bila ismijati ljude, nego sustav. Rezultat svega toga bila je publika koja je upravo zbog takvog pristupa gotovo pa religiozno obožavala i pratila Noćnu moru.
„Noćna mora“ nikada ne bi postala kultna emisija da uz Malnara nije bilo jednako tako kultnih likova koje i danas obožavamo. Njegova ekipa bila je skupina ljudi s margine društva, ljudi s traumama, raznim životnim brodolomima, nerijetko socijalni slučajevi koji su imali problema s alkoholom. U drugim televizijskim formatima ovi ljudi bi bili totalno ignorirani i nevidljivi. U Noćnoj mori dobili su poseban status i televizijsku minutažu. Upravo je ovaj faktor omogućio emisiji posebnu socijalnu dimenziju. Publika se, dakako, smijala protagonistima, ali i kroz njih prepoznavala realnost koja je bila previše stvarna da bi bila samo šala. Totalni anonimci osebujnih nadimaka i priča postali su javno poznate ličnosti. Među nešto malo više od dvadesetak likova koji su činili srž Noćne more, izdvojiti ćemo one koji su se najviše pojavljivali tijekom emisije: Zvonimir Levančić „Ševa“, ministar obrane Republike Peščenice, Vladimir Matijević „Jaran/Jajan, obični novinar, Remzo Krak-Sirotković, urednik vijesti i narodni pjesnik, Sead Hasanović „Braco“ CroRom, zastupnik romske nacionalne manjine, Ivica Lako „Laki“, plesač, Stanislav Hrenović “Stankec“, narodni tribun Republike Peščenice, kasnije i nezaboravne Slađe… Uz ove likove, važno je spomenuti Malnarovog dugogodišnjeg suradnika i producenta emisije, rekli bismo srce i dušu „Noćne more“, Nedjeljka Badovinaca Jumba koji se rijetko pojavljivao pred kamerama, ali je uz Malnara imao veliki utjecaj na sam program emisije i segmente iza kamere. Jumbo je svojim specifičnim humorom zaslužan za mnoge duhovite i najpoznatije scene iz emisije.
Poseban segment kasnije Noćne more činile su parodiranje tada popularnih tv formata kao što je Dnevnik, kviz Tko želi biti milijunaš, pjevačko natjecanje Dora ili ljubavna emisija Srcolomka. Ti elementi bile su Jumbove ideje koje je Malnar odlučio uključiti u emisiju. Svi ti likovi prikazivali su karikature stvarnih ljudi koji su kroz 90-e i 2000-e figurirali kao moćnici. Emisija je imala tanku granicu između realnosti i karikature, pa su se gledatelji često pitali jesu li likovi koje gledaju izmišljeni ili je cijeli koncept stvaran? Gledatelji su često tijekom gledanja emisije svjedočili psovkama, prepirkama, pijanim raspravama, rušenju scenografije ili improviziranim pjesmama. No za Noćnu moru se znalo da to nije show s visokom produkcijom niti proizvod koji se tada tipično plasirao na televiziji. Noćna mora bio je proces rušenja tabua i stvaranje komedija apsurda u surovoj realnosti. Zato ih je publika obožavala.
Već smo više puta spomenuli kako se emisija temeljila na apsurdnom humoru koji je bio srce Noćne more. Sam humor možemo rangirati u nekoliko kategorija, humor surove stvarnosti, karneval i humor sa socijalnom dimenzijom. Humor surove stvarnosti najčešće se događao uslijed spontanih situacija koje su se neplanski pojavljivale kroz čitavo emitiranje emisije, primjerice padovi sa stolica, nepotrebne prepirke, glazbeni ekscesi popraćeni osebujnim plesovima, improvizirani govori prožeti psovkama i slično. Takvu vrsta humora nije moguće čak ni pisano zabilježiti, jednostavno ga je trebalo doživjeti jer je riječ o humoru koji nastaje doista bez ikakvog scenarija i planova. Karnevalski humor nastaje kada „ svijet postaje naopak“, kada prestaje vrijediti uobičajeno prihvaćena društvena hijerarhija i kada obični ljudi preuzimaju moć. Možemo slobodno reći da je sama emisija definicija karnevala. Mnogo je primjera za to kada je u pitanju Noćna mora, posebice kada voditelj odbija biti voditelj u klasičnom smislu, gdje ljudi sa društvenih margina postaju zvijezde a gledatelji izravnim javljanjem u emisiju sudjeluju u svom tom ludilu. Humor sa socijalnom dimenzijom prisutan je od prvog emitiranja zbog narativa ljudi koji čine emisiju. Kako smo rekli oni su ljudi s margine koje Malnar nije želio prikazati kao čudake, već pojedince koji zaslužuju svoje mjesto u medijskom prostoru. Taj humor se često izražavao grubim riječima (ponekad i postupcima), no na koncu je bio prožet empatijom. Kao najbolji primjer „žtrtve“ takve vrste humora često je bio Jaran, jedan od najpoznatijih likova emisije, koji zbog govorne mane nije mogao izgovoriti slovo r, pa je često bio predmet zezancije, ali nikad sa zlom namjerom.
Kako je emisija postajala jedna od najgledanijih u državi gledatelji su istovremeno mogli pratiti i njezin razvoj. Tako su nastale već spomenute emisije unutar emisije koje su tvorile do tada neviđeni multiverzum na malim ekranima. Malnar i ekipa napravili su do tada neviđeni spektakl, totalnu rekonstrukciju televizije gdje su stvarali vlastite uvrnute verzije „Pešćeničke verzije“ tada popularnih tv formata. Emisija koja je najčešće bila parodirana bila je Tko želi biti milijunaš?, u Peščenici poznata kao „Dao Bog da imao, pa nemao“. Narativno je sve bilo slično kao u Milijunašu; voditelj, natjecatelji, pitanja i pomoć publike. I tu prestaje svaka sličnost, jer u ovoj verziji pitanja nisu imala smisla, odgovori nisu bili točni ali to nikome nije smetalo. Neki natjecatelji nisu ni znali čitati, dok je publika koja je zvala putem telefona često sabotirala natjecatelje. Upravo to je bio savršeni prikaz „anti-televizije“ koja je kroz Malnarove komentare pune gađenja i poruge pokazala srž kako se kroz imitaciju apsurda pokazuje zapravo koliko je sama televizija kao forma često glupa, napuhana i zapravo pretjerano ozbiljna. Najpoznatiji slučaj Milijunaša svakako je bio trenutak kada je Jaran umjesto Ryan O“Neal rekao da mu je konačan odgovor Jajan O“Neal nakon kojeg je uslijedio genijalni kaos. Dakako, ne treba zaboraviti ni Fashion Gurua koji je u Jaranovoj verziji postao „Fasijina guja“, ali i promociju najpoznatije životinje emisije „Jajebice“.
Postojalo je i glazbeno natjecanje, inačica poznatog glazbenog natjecanja Dore. Peščenica je svoju verziju nazvala Dora Noćna mora, a kultni likovi pjevali su i zabavljali publiku u formi natjecanja. Možemo reći da je to zapravo bilo sve samo ne pjevanje, jer natjecatelji su često pjevali van svakog tona i ritma, pjevale su se neke kultne pjesme u totalno nerazumnom tonu popraćene osebujnim plesovima. Publika je ponovno zvanjem u studio glasala za „izvođače“, a pri tome je nastajala svađa, vrijeđanje, čak i manji fizički sukobi. Dora noćna mora prikazala je tako živu slike hrvatske estrade: komična, nepotistička i nadasve apsurdna. Tu se definitivno izdvaja nastup Darijana Mišaka koji je ostao zapamćen kao najbolji izvođač pjesme „Moj galebe“ svih vremena, Jaranov kultni hit „Pimpek moj“ kojem je ukradena pobjeda, te dakako duo Ševe i Lakija i romantična izvedba pjesme „Že tem“. Osim ovih emisija imali su dakako i brojne druge formate, svojevrsni Dnevnik u kojem je Husnija Hrustić vodila vremensku prognozu, a brojni „lažni“ novinari radili reportaže. Postojale su i parodije političkih emisija poput kultne Latinice iliti današnjeg Otvorenog gdje su teme bile politički orijentirane na državna pitanja Republike Peščenice. Posebno su bili dinamični pozivi iz Prijedora kada se vlasnik hotela obraćao emotivno sudioniku emisije, svom sinu Jaranu. Također, gledatelji su često za savjet pitali vojnog analitičara, ministra obrane Ševu, za savjete, posebice kada je u pitanju upotreba ušiju, pardon oružja u vojne svrhe. Tada je na televiziji također bila popularna emisija Red Carpet koja se bavila većinom lifestlye temama. Peščenička verzija imala je Sandru Dabo, i to u ulozi pjevačice i voditeljice „Golih vijesti“.
Važno je naglasiti kako je Noćna mora započela kao kaotičan lokalni televizijski eksperiment koji je postao kultna točka u kojoj su svi željeli sudjelovati. Emisija je postigla toliku popularnost da je zabilježena čak jedna epizoda u kojoj je Malnar jednu cijelu emisiju doslovno prespavao. Kamera je bila uključena i fokusirana samo na njega, ekipe oko njega gotovo i nije bilo, kao niti posebnih događanja i scenografije. Razgovora gotovo i nije bilo, a rezultat svega toga bila je velika gledanost i interes publike. Publika je željela znati hoće li se probuditi, te su zvali masovno program uživo. Ova epizoda kao da je potvrdila Malnarovu filozofiju, ako se dogodi ništa, onda to ništa mora postati sve. Ekipa je pravila posebne specijale za blagdane gdje su u svojim unikatnim obilježavanjem istih uveseljavali gledatelje. Kićenje bora, obilježavanje Praznika rada ili specijal čiste anarhije pohoda na Split nezaboravni su trenutci. Upravo je specijal u Splitu bio jedan od nezaboravnih izleta ekipe emisije. Snimalo se posvuda i na kaotičan način. Imali smo i druge slične pohode kao onaj kada se spojila čista poezija i apsurd u Lici prepun improvizacije, jer osim Malnara ekipa nije imala iskustva s jahanjem konja. Ševa je nosio kaubojski šešir, ekipa je pokušavala obuzdati konje, a Malnar nam je ovim pohodom pokazao čistu parodiju televizijskih putopisnih emisija. Bio je to svojevrsni homage Malnara prema putovanjima i konjima. Pokazala se socijalna slika ruralne Hrvatske u čistom i surovom prikazu apsurda na televiziji. Osim na putovanjima i u studiju, ekipu smo mogli često vidjeti u autopraonici koja je u sklopu objekta imala kafić Hampy kojeg je vodio Željkov prijatelj Hamdija Kahrić. Tamo su se često održavale razne fešte, a kod Hampyja je bio osnovan i parlament Republike Peščenice. Upravo se u tom kultnom kafiću odvila scena kada je Ministar Ševa dobio poziv od Jumba, odnosno svoje doktorice Kulenović.
Protagonisti Noćne more bili su ljudi sa margine društva koji su imali brojne probleme i ovisnosti. Zato zvuči još apsurdnije da su se slavne osobe tadašnjeg vremena „borile“ tko će biti gost u emisiji. Glumci, pjevači, sportaši, političari i ostale poznate osobe tako su često bili gosti emisije. Među najzapamćenijim gostovanjima bila su ona glazbenika Siniše Vuce, književnika i prevoditelja Predraga Raosa, političara Mladena Schwartza, kajropraktičara (a ne kiroparktičara) Dr. Ante Pavlovića, predsjednika nogometnog kluba Hrvatski dragovoljac Stjepana Spajića, pjevača Dine Dvornika i brojnih drugih. Emisija u kojem smo vidjeli jednog Zdravka Mamića kako plače zajedno s Jaranom. Važan faktor ovih gostovanja bio je koncept telefonskog javljanja uživo gledatelja u program što je često kao rezultat imalo vrijeđanje s domaćinima ili gostima emisije, a gosti i domaćini nerijetko znali izlanuti nekakvu tajnu ili reći nešto što bi kasnije u medijima pravdali upravo utjecajem alkohola, poput primjerice Silvija Marića. Bilo je tu uistinu raznih profila gostiju, pa je tako prvi put javnost imala priliku upoznati Milana Radonjića koji je kasnije postao poznat kao Vidoviti Milan, osebujnog turbofolk pjevača Gorana Žižka pod umjetničkim imenom DJ Krmak ili Zorana Krivića koji je u jednom trenutku imao čak 23 kaznene prijave za prodaju, falsificiranje i krivotvorenje slika.
Koliko je Noćna mora bila popularna najbolje pokazuje emisija u kojoj je gostovao jedan od najpoznatijih NBA košarkaša svih vremena, Dennis Rodman. Za Noćnu moru Rodman je saznao preko Tonija Kukoča, suigrača i prijatelja, a u samu emisiju ga je doveo Dominik Sedlar. Naime, Rodman koji je i sam na glasu bio kao, najblaže rečeno, osebujan lik, nije mogao vjerovati da emisija koju gleda nije odglumljena i snimljena prema scenariju. Da bi se uvjerio u prirodnost svega, stigao je u Zagreb te je te 2003. godine gostovao u emisiji. Na aerodromu je bio dočekan najvećim počastima, prisustvom važnih ljudi Republike Pešćenice, odnosno ministara koji su nosili „puške“ i prigodne uniforme. Prilikom dolaska ekipa mu je dala „peščenički novac“ i kondom, sve u duhu kaosa, provokacije i humora. I da Rodman je došao u emisiju, ali tamo nije dobio tretman mega zvijezde. Sudjelovao je samo u tipičnim „malnarovskim“ situacijama. Igrala se improvizirana košarkaška utakmica u kojoj je, da apsurda bude još veći, Rodmana u slobodnim bacanjima pobijedio Ministar „Shewa“. Također, kao i u svakoj emisiji, izmjenjivale su se šale koje nisu bile primjerene, spontani ekscesi u studiju sa zabilježenim Rodmanovim reakcijama koje su varirale između zaprepaštenja i oduševljenja gdje se posebno izdvaja reakcija na Lakijev ples. I tu zapravo leži odgovor zašto su uopće slavne osobe dolazile u Noćnu moru. Jednostavno, Noćna mora postala je svojevrsni društveni status te je magnetski privlačila ljude zbog upravo svoje potpune nepredvidivosti te je na taj način kreirala svoju autentičnost. Tijekom tih gostovanja slavni ljudi nisu morali glumiti niti paziti što će reći. Mogli su biti nesavršeni, opušteni i improvizirati te kao takvi postati dio Noćne more.
Noćna mora je u svakom pogledu bila ispred svog vremena. Unatoč lošoj tehnološkoj opremljenosti, posebice gledano iz današnje perspektive, emisija je uspjela biti pionir na nekoliko područja. Noćna mora bio je reality show prije pojave prvih takvih showova kakvih danas imamo na bacanje. Iako tada nije postojao YouTube niti je Internet bio opće dostupan širokoj masi, Malnar je sa svojom ekipom kreirao meme kulturu i trolanje prije društevnih mreža. Naravno, uz reality showove postavljeni su temelji za noćne talk showove u Hrvatskoj koji su se vodili narativom da televizija nije kulturno svetište, nego dnevni boravak običnih ljudi. Treba svakako uzeti u obzir i čimbenik da je to bilo vrijeme prije stroge regulacije televizije. Noćna mora je tada bila svojevrsni „underground“ prije pojave interneta kakvog danas poznajemo, gdje su ljudi uz zajamčenu anonimnost mogli zvati i davati razne komentare. Taj moment kada bi gledatelji zvali uživo, vrijeđali ekipu koja je vrijeđala njih, da bi nerijetko situacija eskalirala do kolektivnih urlika i kaosa pružala je zabavu tisućama ljudi. Danas je takav koncept praktično nezamisliv. Većina današnje mlađe publike ne može zamisliti emisiju u kojoj će glavni urednik i voditelj satima držati monologe u kojima će dijeliti razne anegdote sa svojih brojnih putovanja, komentirati vlast i politiku, kao i brojne socijalno kulturološke teme na način na koji je to radio Malnar. Znao je Malnar zapaliti i cigaretu tijekom emitiranja emisije, a što je već tada bilo strogo kažnjivo. Zvuči nevjerojatno, no sam Malnar nekada je publici davao kritike i obraćao im se riječima poput „jadnici“, „ugasite televizor“, „idite spavati“, idioti, zar nemate pametnijeg posla, nego gledati televiziju u tri ujutro“, „bijednici nemate novaca za biti vani, nego mene gledate na svojim malim bijednom crnobijelim televizorima“, ako vam se ne sviđa ova emisija, uzmite daljinski i okrenite na Hrt1, Hrt2, kreteni.“
Da se razumijemo, nisu svi bili podjednako oduševljeni emisijom i njezinim konceptom. Pojedini su smatrali ovakav koncept emisije samo kao čistu vulgarnost i kontraverzom. Zbog brojnih vrijeđanja i psovki neki su mediji optuživali emisiju da „moralno“ kvari mlade ljude i promovira agresivnost. Zbog socijalne prirode učesnika emisije mnogi su smatrali da emisija iskorištava ranjive ljude za zabavu, što je bio start za često propitivanje društvenih normi. U Noćnoj mori se nije štedjelo nikoga, posebno političare. Mnogi su bili šokirani otvorenim vrijeđanjem istih, ali Malnar se samo vodio politikom „Republika Peščenica nije Hrvatska, ovdje vrijedi sloboda govora.“ Početkom veljače 2005. emitirana je kontroverzna emisija u kojoj su prikazani isječci iz amaterskog pornografskog filma „Kozjak“. Prikazivanje takvog sadržaja izazvalo je burne reakcije u javnosti koja je djelomično čak zagovarala ukidanje emisije. Reagiralo je i Vijeće za elektroničke medije koje je donijelo odluku o oduzimanju koncesije emitiranja programa OTV televizije na 24 sata. Nedugo nakon te odluke emisija se nakon 15 godina prebacila na Z1 televiziju gdje se emitirala sve do 26. lipnja 2010. godine. Osim ove, još je jedna velika kontroverza obilježila emisiju. Naime, krajem veljače 2007. godine u emisiji je gostovao predsjednik Partije podunavskih Srba Rade Leskovac. Njegovo gostovanje izazvalo je brojne burne reakcije gledatelja, koji su kao i obično imali priliku javljati se telefonski u program uživo. Tijekom tih javljanja odašiljali su prijeteće poruke i naravno uvrede. Koliko je ovo gostovanje negativno utjecalo na gledatelje, svjedoči i događaj u kojem je tri dana nakon gostovanja, Malnar bio pretučen u kafiću „Kod Mike“ gdje se njegova ekipa često sastajala. Napadač je bio iz Osijeka, koji je revoltiran gostovanjem Leskovca doputovao u Zagreb te napao Malnara metalnom šipkom. Ozljede su bile ozbiljne, te je Malnar bio i hospitaliziran. Emisija nakon kazne također je stvorila jedan od najluđih trenutaka Noćne more, u kojem su Jaran, Braco, Stankec i Malnar raspravljali s gledateljima o ukidanju emisije.
No, bez obzira na sve kontroverze i situacije koje su se događale kroz emisije publika je uvijek bila tu. Malnarova ekipa nije bila idealizirana niti estetski ušminkana. Svi smo dobro znali da su to ljudi koje društvo često skriva i ignorira. Govorili su i svjedočili svakodnevnu realnost kroz svoj jedinstven humor, improvizaciju i kaos, a ljudi su ih zbog toga baš iskreno voljeli. Posebno bih izdvojila emisiju koja se snimala u prirodi, kada je Malnar žderao janje, ali i pokazao možda svoje pravo, ranjivo lice. To je i stvorilo ljubav gledatelja prema likovima iz Noćne more koja nije bila ironična, hladna niti elitistička. Ta ljubav oslikavala je rijetku situaciju u hrvatskom društvu i televiziji da publika širom zemlje bez imalo distance zavoli ljude koji su živjeli život daleko od društvenih normi, bez jakog socijalnog statusa i često od standarda koji obični građanin smatra „pristojnim“. U Ševi, Jaranu, Lakiju, Braci, Stankecu, Anđi i ostalima ljudi su prepoznani i vidjeli ono što se nigdje drugdje tada nije prikazivalo, autentične ljudske sudbine koje su bile nepolirane, nefiltrirane i nevjerojatno stvarne. Da, zvuči nevjerojatno da su ljudi voljeli čak i Anđu koja je zapravo u Noćnoj mori bila transvestit, što se u ono vrijeme nije moglo baš često vidjeti na televiziji. Odnos publike prema likovima Noćne more nije bila samo sprdnja s marginalcima. Bio je to prvi put da marginalci budu glavni protagonisti, a Malnar je prepoznao njihove vrijednosti. Znao je da su to ljudi koji su u svojoj tragičnosti i nesređenosti zapravo duhovite i tople osobe. Zato u Noćnoj mori kamera nije bježala od ranjivosti, ovisnosti i bespomoćnosti. Zato je publika dodatno voljela Malnara koji se o svojim štićenicima brinuo i privatno, te im omogućio medijsku pažnju koja nas je svake subote podsjećala da društvo ne čine samo uredni, uspješni ljudi, nego i one koje je sustav gurnuo na dno i rub u kojem vlada muk. Noćna mora prekinula je tu tišinu i dala nam nešto što se nikada neće ponoviti. Iako je emisija bila vulgarna, gruba i estetski nesavršena, ona je bila najdublji portret tranzicije Hrvatske od njezine samostalnosti. Pokazala je i prokazala je sloj društva i ljudi koji su se borili za preživljavanje, identitet i dostojanstvo.
Emisija je čak bila nominirana za dodjelu Plakete Grada Zagreba 2004. godine od strane političke stranke HSP i to za autentičnost, hrabro suprotstavljanje umjetnom virtualnom svijetu, lažnim veličinama i društvenoj hipokriziji. Nažalost nominacija nije prihvaćena jer je Hrvatski helsinški odbor tada na čelu s Žarkom Puhovskim ustvrdio da se u Noćnoj mori „beskrupulozno koriste hendikepirane osobe i širi rasizam“. No, nagrade nikad nisu zanimale Malnara i ekipu. Oni su svoje priznanje dobili od gledatelja koji su bili glavni razlog uspješnosti emisije. Nažalost, iako i dalje gledana, emisija je sredinom 2010. godine prestala s emitiranjem. Razloga za takvu odluku bilo je više, zapravo riječ je o kombinaciji faktora. Prvi razlog je definitivno bilo zasićenje materijala. Nakon godina emitiranja, format se počeo prirodno trošiti. Likovi su bili sve stariji, situacije su postale repetitivne pa je izostajalo efekt svježine. Sama televizija kao format doživjela je velike promjene te su uvedeni stroži standardi, komercijalne kuće počele su živjeti mahom od oglasa, a improvizirani programi počeli su biti nepoželjni. Tako je Noćna mora postala nepoželjan format na „urednoj“ televiziji. To se svakako osjetilo i na financijskom aspektu jer budžet za produkciju emisije nije bio velik, a s vremenom je logistika proizvodnje bivala sve veća. Uz to sve češće je dio istaknutih likova imao zdravstvene poteškoće ili teške životne probleme pa nisu mogli sudjelovati u emisiji. Tako je i 5. svibnja 2010. sve potresla vijest o smrti omiljenog ministra i filozofa Ševe. Malnar je nakon toga odlučio definitivno da je emisija stigla na kraj puta. Tako smo zadnji puta čuli u eteru „Dobra večer, Republika Peščenica“. Tri godine nakon zadnje emisije napustio nas je i Željko Malnar, a kroz naredne godine i mnogi drugi istaknuti protagonisti Noćne more (Tarzan, Stankec, Baka, Laki). Prije četiri godine nas je napustio i legendarni Jumbo, desna ruka Željka Malnara, koji je u svakom mogućem pogledu obogatio Noćnu moru raznim idejama i performansima, poput primjerice doktorice Kulenović i gospođe matičarka. Danas su glavne asocijacije u medijskom prostoru na Noćnu moru Jaran i Braco.
Iako se ne prikazuje više od desetljeće i pol, Noćna mora nije i nikada neće biti zaboravljena. U današnjem vremenu kulture otkazivanja, kada se svi vrijeđaju na sve, vrijednost Noćne more još više raste, posebice u pogledu jedinstvenog kulturnog fenomena. Noćnu moru su jedni obožavali, drugi prezirali, a treći krišom gledali. I s odmakom vremena njezin utjecaj, interni jezik, likovi i estetika nisu nestali. Oni su štoviše nastavili živjeti kao trajna točka reference za sve koji su obožavatelji popularne kulture. Jer sve emisije koje su kasnije rađene za naše tržište željele su biti baš poput Noćne more, prepune improvizacije, spontanih konflikata, nenamještenog humora, razgovora bez filtera i rušenja stereotipnih pravila i autoriteta. No, unatoč svim pokušajima nitko se nije usudio niti uspio otići tamo gdje je otišao Malnar sa svojom ekipom. Niti jedan medij nije uspio spojiti na takav način društvenu marginu, političke komentare, humor apsurda i dokumentarističku iskrenost na takav način. Ono što je Noćna mora postala simbol je vremena slobode, hrabrosti i kaosa. Ona služi doslovno kao dokument jednog vremena. Takav period buntovne i neukroćene televizije nikada se više neće „roditi“. No upravo zbog svega navedenog emisija će zauvijek biti u srcu obožavatelja, baš kao i likovi koje smo gledali i (do)živjeli kao da smo i sami dio obitelji. Obitelji „Noćne more“, Željka Malnara.
DODATAK,
PIŠE: JURE PEPUR
“Stakleni grad. Jesam li ga osjetio? Jesam li ga našao? Kuda me to vodi život?
Svatko ima svoj Stakleni grad, svaka osoba, svaka nacija, svaka ideologija, religija.
Tražiti Stakleni grad značilo je tražiti svoj ideal, traziti sebe.”
Ove predivne riječi napisao je putopisac, novinar, dokumentarist i legendarni predsjednik Republike Pešćenice, neponovljivi i nikad prežaljeni Željko Malnar, rođen upravo na današnji dan. Postoje ljudi koje poznamo cijeli život, ali ih nikada ne upoznamo kakvi su zbilja, a postoje i oni rijetki koje nikad nismo sreli, a imamo osjećaj da ih znamo kao da su dio našeg života oduvijek. Željko Malnar je za mene bio jedan od takvih ljudi. Nažalost, nikad nisam bio u prilici da ga osobno upoznam, ali sam kroz njegove dokumentarce, putopise, i kasnije kroz ‘Nightmare stage’ toliko zavolio tog čovjeka da je to riječima tesko uopće opisati. Gledajući njegov dokumentarac “Putevima Aleksandra Velikog’, koji sam gutao očima kao nijedan putopis prije ni poslije, u kojem nas je upoznao s drugim kulturama, običajima ali prije svega ljudima, shvatio sam da se radi o čovjeku koji nikada nije bio opterećen vjerom, nacijom i(li) bojom kože.
Njegova knjiga “U potrazi za staklenim gradom” je nesto najljepše i najdivnije što sam pročitao u životu. Tu sam isto spoznao koliko je Željko bio čovjek pun emocija, ljudskosti i širokog znanja. Najviše me se dojmila njegova neograničena ljubav prema životinjama, posebno prema konjima s kojima je proputovao pola svijeta. Trenuci kada pati za uginulim psom koji ga je pratio na putovanju ili kada piše da neće preživjeti ako mu se omiljenom konju Sandokanu nešto desi, samo su mali dokaz koliko je bio osjetljiva i divna duša. Iako se kroz svoju legendarnu “Noćnu moru” nije činio takav, jer je često djelovao bahato i bezobrazno, svatko tko je malo zagrebao ispod površine vidio je da je tu nije bilo nikakve zloće, nego samo želja da svima nama, na jedan svoj poseban način, kroz tu emisiju uljepša večer i da nas prije svega nasmije. Uostalom, zar nije Charlie Chaplin davno rekao kako je dan bez smijeha izgubljen dan.
Moram također ovom prilikom napisati nešto osobno, jer smatram da to dugujem Željku.
“Dragi Željko,
Kroz svoju emisiju nisi mi samo uljepšavao veceri, nego si mi u trenucima kada sam se osjećao loše bio moj najbolji antidepresiv. Nikad ti neću na tome moći dovoljno zahvaliti jer kada god sam mislio da me ništa ne može nasmijati, i kada sam se iz bilo kojeg razloga osjećao tužno, tvoja i naša “Noćna mora” je bila moje svjetlo, razlog za smijeh. Kroz svoje nezaboravne monologe, barem svima nama koji smo ih osjećali a ne samo slušali, itekako si pokazao kako se uvijek, ma koliko god život bio u nekim trenucima težak, moramo smijat i gledat na njegovu pozitivnu stranu. Nikad neću zaboravit kada si jednom rekao kako čovjeka treba cijenit samo kroz njegovu dušu. Iako te nisam poznavao, siguran sam da je tvoja bila prekrasna.
Dragi moj Željko, baš kako se netko zgodno izrazio, “došao si na ovaj svijet, igrao si se, zabavljao se, sve nas nasmijao, odradio si to što si najbolje mogao i otišao si.”
Na koje god mjesto i na putovanje da si sad krenuo, siguran sam da ekipi pored tebe nije dosadno. Vjerujem da i njima sada negdje uljepšavaš dane, da ih nasmijavaš te da od tebe uče, baš kao što si to radio nama subotom navečer i kao što to i dalje činis. Jer za nas ćeš kroz svoje emisije, putopise i knjige živjeti vječno i nikada te nećemo zaboraviti.
Ja samo mogu reći kako sam uistinu sretan što sam živio u tvom vremenu.
Hvala ti na svemu!
