Keeper – horor “ljubavi”

Moj prvi filmski susret s redateljem Ozom Perkinsom dogodio se prije pola desetljeća ili bolje rečeno pet godina, nekako mi zvuči manje, kada sam u kinu pogledao film “Gretel & Hansel”. Iako se u zadnje vrijeme mnogi zgražaju nad uplitanjem horora u bajke za djecu, meni se čini kako je upravo horor kao žanr idealan za takve priče. Možda sam u manjini ali ja sam ih uvijek doživljavao kao mračne i jezive, posebice s odmakom vremena. U tom pogledu Perkins se pokazao kao redatelj koji daje poseban horor pečat u žanr, i to prvenstveno kroz atmosferu priče. Perkins kao redatelj žanrovsku je publiku uspio posebno zavesti zahvaljujući horor “plesom” filma “Longlegs”, za mene ponajboljim horor filmom prošle godine. Film je bio hvaljen od većine kritike i publike, te iznimno komercijalno uspješan, a što je omogućilo Perkinsu snimanje novih filmova u relativno kratkom periodu. Tako smo početkom ove godine mogli uživati u filmu “Monkey”, ekranizaciji kratke priče Stephena Kinga u kojem je Perkins spojio crnu komediju i horor. Perkins nije dugo odmorao pa je tako svoju kreativnost nastavio i s najnovijim filmom, “Keeper”, žanrovskim naslovom s kojim se vraća u jeziv i mračan horor svijet koji mu zapravo i najbolje pristaje.

Ono što mi se kod Perkinsa sviđa u smislu pristupa priči, svakako je njegova sposobnost igranja sa žanrovima. Horor kao zajednički nazivnik jako je dobro funkcionirao s nadnaravnim u Longlegs, dok je u filmu Monkey horor balansirao sa slapstick komedijom. Kad je u pitanju Keeper, Perkins nas uvodi u svijet odnosa između muškarca i žene, veze koja je toliko univerzalna i s kojom se gotovo svi možemo poistovjetiti. Na tu prirodnost nečega što je normalno i svakodnevno Perkins stvara oblak straha i užasa, i to radi na jedan prilično efektivan horor način.

Scenarij filma koji potpisuje Nick Lepard djeluje prilično jednostavno. Umjetnica Liz (Tatiana Maslany) i njezin dečko Malcolm (Rossif Sutherland), bogati liječnik, odlaze u njegovu obiteljsku kolibu na romantični vikend kako bi proslavili svoju prvu godišnjicu veze. I to je sve što trebate znati o filmu. Jer sve ono što slijedi i čime nas Perkins uvodi u svoju hipnozu, to sve više osjećamo ludilo ove uistinu originalne horor priče. Da, znam da ćete pomisliti “a što to ima originalno u ovoj radnji, već toliko puta viđenoj u hororima?” Istina, film koristi razne žanrovske stereotipe, poput izolirane kolibe u šumi, dečka koji nešto skriva, no način na koji Perkins balansira s nadrealizmom, folk hororom, uistinu je melem za osjetila svakog pravog ljubitelja horora.

Veza između dvoje ljudi koju je Perkins prenio u ovaj žanrovski koktel jako dobro funkcionira ponajviše zbog izvrsnih glumačkih izvedbi. Tu prvenstveni mislim na Tatianu Maslany, glumicu koja je većini poznata po serijama She-Hulk: Attorney at Law i Orphan Black. Ovo je druga suradnja Perkinsa i Maslany nakon filma Monkey. Njihova veza je ovdje još uspješnija, posebice u pogledu stvaranja mračnog tona koji Perkins stvara iza a Maslany svojom glumom efektivno projicira ispred kamere. Maslany kao glavni pokretač filma jako dobro portretira metaforu radnje, a tu prvenstveno mislim na toksičnost odnosa koji u današnje vrijeme, nažalost, žive mnogi parovi. Njena izvedba, koliko god bila impresivna, istovremeno je zastrašujuća, baš zato što portretira osobu koja mora pronaći unutarnju snagu i to u situaciji kad se ni na koga drugoga ne može osloniti.

Perkins kroz taj odnos prikazuje posljedice ljubavi, odnosno u kojoj je mjeri muškarci i žene koriste za ispunjavanje vlastitih interesa. I da li se to uopće može zvati ljubavlju? Naravno da ne, barem ako mene pitate. Perkins u tom pogledu ne adresira takav odnos isključivo kroz toksičnost, već nam pokazuje kako je tako nešto moguće i u najzdravijim vezama, pa čak i u onima koje se tek trebaju stvoriti, posebice u početku kada je dojam “medenog mjeseca” još uvijek prisutan pa se takve stvari mogu još bolje sakriti. Do koje mjere su neki ljudi spremni ići, iskorištavajući pojedinca koji često bude zaslijepljen iskrenom zaljubljenošću, pa čak i ljubavi, a koju druga osoba nikad nije imala, samo zato kako bi ostvarila neki svoj cilj i vlastite interese, film najbolje pokazuje kroz nekoliko detalja, pojedinačnih kratkih priča koji do izražaja dolaze u klimaksu koji Perkins strpljivo gradi.

Film nas u samom starta upoznaje s jezom kroz jednako takvu montažu u kojoj vidimo razne žene u različitim vremenskim razdobljima, a čija lica oslikavaju atmosferu filma koja se polako gradi. Ta usporenost sasvim sigurno neće svima biti po guštu. Možda ćete imati dojam kao da Perkins krade vrijeme koristeći dobro poznate trikove dugih kadrova kako bi stvorio završnicu koja jest efektivna, ali koja u tom smislu možda i dolazi prebrzo. Ja sam takav osjećaj imao gledajući film Weapons, pa u tom smislu mogu shvatiti i ako tako doživite ovaj film. Meni je takav pristup kod Perkinsa puno bolje djelovao, pa sam tu završnicu doživio kao nagradu svog strpljenja. Zanimljivo, iako sam znao da nešto nije u redu, i to od trenutka kad su se zatvorila vrata kolibe, svejedno sam htio ostati u njoj. Taj mazohizam možda nema posljedice tijekom gledanja filma, ali bi ga bilo dobro izbjeći u stvarnom životu. Tko zna, možda je i to jedna od suptilnih poruka filma.

Romantičnu vibru između Liz i Malcolma zasjenjuje horor kroz obične rečenice, posebice koje oblikuju razgovora između dvije prijateljice. Jedna frustrirana jer joj “prijateljica” ima nekoga, tražeći toj osobi mane, svakako je nešto što viđamo u realnosti. Žanrovski i najobičnije fraze koju svi manje više koristimo s nekim u razgovoru, tipa “nju treba zadržati, ne daj da ti pobjegne”, u filmu imaju potpuno drugačiji kontekst te tako postaju neka vrsta tihe prijetnje. Ta nenametljivost zapravo je najbolji primjer pametno napisanog scenarija. Čak i sporedni likovi, primjerice Malcolmov rođak Darren i njegova privlačna djevojka Minka postaju ogledalo nesigurnosti glavnih protagonista. U tom pogledu brzo shvaćamo kako nečija neovisnost, pa rekao bih i snaga može u potpunosti nestati zbog nečije prisilne kontrole, bilo fizičke ili psihičke.

Kinematografija filma uistinu je efektna, posebice kroz način rada kamere koja je u jako dobroj sinkronizaciji s glazbom Eda Van Breemena. Čak i ako bismo izuzeli samu glazbu, imam dojam kako bi glasovi likova bili sasvim dovoljni da nam stvore već ionako prisutan osjećaj nelagode. Noćne more u takvoj simfoniji djeluju realno, kao da živimo snove iz kojih se ne možemo probuditi. Nadnaravna bića su u tom smislu poput stvarnih likova, u potpunosti spojeni s interijerom i eksterijerom radnje, poput horor kameleona.

Gledajući ovaj film vjerujem kako ćete se zapitati o čemu se tu zapravo radi, da budem pristojniji nego što se izrazila glavna protagonistica. No, ta misterija i jest privlačna, jer nikad niste sigurni u svoj instinkt, baš kao i u životnim odnosima. I to u filmu jako dobro funkcionira, posebice što vas ništa ne može pripremiti za ono što nam je pripremio Perkins u završnici, nekoj vrsti psihodelije Davida Lyncha. A tu je još i posveta za neke kultne horore oslikane posebice kroz kadrove, gdje posebno za oko upada “ljubavno pismo” filmu “Psiho”. Lijepa gesta sina Oza prema ocu Anthonyju. Tiha jeza i tragedija oslikavaju likove. Stvarne, pristojne, jednako kao i čudovišne, pa ćete u tom smislu sami trebati doći do zaključka i otkrivanja smisla njihovog postojanja. Keeper je u prvom redu pametan film o kojem se može napraviti jedna dobra filmofilska rasprava, i to je na jedan neposredan način također njegova vrijednost.

Film u velikoj mjeri i jest horor koji jezu stvara strahom od nepoznatog. Ono što nam na prvi pogled djeluje kao čudovišno često ispadne toplo i ljudsko. Poput primjerice knjige koju prosuđujemo na temelju ružnih korica. S druge strane i najljepša korica knjige gubi svoju ljepotu kad je upoznate i pročitate iznutra. Isto vrijedi i za ljude. I zato nas Keeper na najbolji mogući način upoznaje sa stvarnim životnim čudovištima, a koji su mnogo nemilosrdniji i manipulativni, posebice kad su skriveni i “umiveni”, te kad nam nude lažni osjećaj sigurnosti. Perkins prikazuje tu dinamiku moći između dvoje ljudi, ocrtane kroz dinamiku moći i proračunate portage za žrtvom. Zanimljivo je gledati kako se osobnosti u tom smislu mijenjaju, odnosno kako vrisak jedne osobe postaje tišina za drugu.

Perkins u filmu koristi različite periode povijesti, i to na suptilan način, sve kako bi pokazao da se odnos između dvoje ljudi, posebice u smislu onoga što nas plaši u pogledu prema partnerima koje smo odabrali za zajednički život nije previse promijenilo. Film nas upoznaje s takvim temama kroz prizmu voajerizma, oslikavajući svakodnevicu za koju mi želimo da izgleda kao bajka, ali je Perkins boja sa žanrovskim folk hororom, čime i ta naša bajka postaje mračnija. Film tako uspijeva stvoriti neugodu bez da prikaže bilo što eksplicitno u smislu nasilja.

Keeper je film koji možda neće svima biti po guštu, ali nekako sam dojma kako ćete ga i u tom slučaju znati cijeniti, ponajviše jer uspijeva situacije i odnose svakodnevnog života pretvoriti u horor. To je onaj tihi horor koji ne primjećujemo dugo vremena, zaslijepljeni emocijama, potrebom za nečim stvarnim, sve dok nas na koncu to lažno “stvarno” ne ubije, posebice u psihološkom smislu. Biti ranjiv prirodna je ljudska potreba, ali baš zato moramo paziti prema kome pokazujemo tu ranjivost. Barem dok nije prekasno. U tom me pogledu film podsjetio na Rosemarynu bebu, u smislu potrage za nečim što trebamo i suočavanja s realnosti kakva ona uistinu jest. Perkins taj dojam istovremene zarobljenosti i slobode prikazuje kroz atmosferu filma koja postaje poseban lik, poput savjetnika za vezu koji polako, tiho i jezivo lomi kosti emocija. Možda nije na razini Longlegsa, ali svakako film koji trebate pogledati u kinu, bez obzira bili u vezi ili ne. Zlu ne trebalo.