Kada sam dobio poziv za sudjelovanje na dodjeli Europskih filmskih nagrada u Berlinu, doživio sam ga kao najveće moguće priznanje za rad na ovom portalu gdje se kroz svaki napisani tekst trudim približiti vama čitateljima ljepotu filmske umjetnosti, odnosno način na koji djeluje na moj život. Portal sam uvijek doživljavao kao neku vrstu autobiografije jer svaka napisana recenzija govori o meni kao osobi. U tom sam pogledu ponosan što sam od Europske filmske akademije samim pozivom na dodjelu postao djelom “europske filmske obitelji.” No, još veći pečat na sam rad došao je u pogledu mogućnosti intervjua s najvažnijom osobom Akademije, direktorom Matthijsom Wouterom Knolom. Moram priznati kako sam bio baš nervozan uoči razgovora, tim više jer se radilo o round table intervjuu gdje se treba izboriti za što više pitanja, i to s novinarima iz najpoznatijih medijskih kuća s puno više iskustva. I zato sam još ponosniji na ovaj uspjeh, bez lažne skromnosti, tim više jer mi je nakon razgovora osobno direktor pohvalio pitanja, te izrazio podršku za rad u budućnosti. To mi je jako puno značilo jer znam da sam uspio iskoristiti ovakvu priliku koja mi se ponudila, te koja mi je već sad otvorila brojna vrata u budućnosti. Nadam se da ćete uživati u razgovoru s direktorom Wouterom koji je na čelu Europske filmske akademije od 2021. godine.
Dodjela Europskih filmskih nagrada ove je godine prvi put održana u siječnju. Vezano za promjenu datuma dodjele koje su se većinom održavale u prosincu Wouter je naglasio kako im je želja bila da europska kinematografija bude još vidljivija jer se većina ljubitelja filma krene zanimati za nominirane filmove, glumce i redatelje najčešće u sezoni nagrada koja počinje početkom siječnja kada se većinom tek i objavljuju short liste nominiranih. Zato su i Europske filmske nagrade stavljene u termin koji bi odgovarao vremenu kada filmofili postanu posebno znatiželjni za filmove koji su u fokusu po pitanju nominacija i nagrada. Wouter je naglasio kako nitko ne očekuje da će promjena datuma promijeniti cijeli američki sustav nagrada u smislu europskih filmova, ali bi se njihova vidljivost mogla povećati činjenicom da se dodjela odražava u relativno bliskom terminu kao i Zlatni Globusi, Oscari i ostale poznate nagrade. Također, članovi Akademije dobili su više vremena za glasanje kad su u pitanju nominirani filmovi, posebice za vrijeme blagdana u prosincu. To je jako puno pomoglo u smislu još boljeg prepoznavanja kvalitete naslova jer većinom se zna dogoditi da se u relativno kratkom vremenu mora pogledati oko 75-80 filmova, tako da je taj razmak bitno djelovao na odluke u pozitivnom smislu. No, osim pobjednika, za Woutera je jako bitno da se osjeti kako je dodjela Europskih filmskih nagrada bitno drugačija od ostalih dodjela, ne u smislu priznanja već i uvida svega onoga što je europska kinematografija predstavljala u protekloj godini.
“Karijeru ste započeli kao producent dokumentarnih filmova. Koliko danas smatrate važnima dokumentarce u kontekstu svega što se događa u svijetu? I kako osigurati da se dokumentarci prikazuju više u kinima, a ne većinom na streaming platformama?
“Mislim kako su dokumentarni filmovi izuzetno važni, posebice oni koji znaju ispričati priču na kreativan način. Kad kažem “kreativan”, onda tu mislim na mogućnost da se autori maknu od tipičnog reportažnog stila, odnosno televizijskog pristupa. To su oni dokumentarci koji vam daju dojam kao da čitate dnevne vijesti, ali uz to imate dodatke poput eseja, analiza, odnosno malo širi pogled na ono što se zapravo događa. Upravo je to za mene odlika dobrog dokumentarca, odnosno svega onoga što može pružiti. Tu bih, evo, izdvojio baš hrvatski film Fiume O Morte koji je sjajan upravo zbog drugačijeg pristupa, i baš je taj inovativan prikaz ono što su i prepoznali članovi Akademije. Kada govorimo o ostalim dokumentarcima koji su nominirani ove godine jasno je kako svaki od njih ima neki svoj pristup, odnosno fokus na stvarni život i oko toga pričaju ljudsku priču.
Također smatram kako dokumentarni film u Europi apsolutno zaslužuje veću vidljivost i mi bismo željeli tome pridonijeti. Da, davno sam radio na dokumentarcima, ali srce mi je i dalje vrlo blisko dokumentarnom filmu. Dolazim iz zemlje u kojoj se dokumentarni filmovi dugo prikazuju u kinima, nizozemska kina prikazuju dokumentarce, ali ne znam da to mnoge druge zemlje rade. Mi kao Europska filmska akademija svakako možemo pridonijeti većoj vidljivosti izvanrednih dokumentaraca i na tome svakako želimo raditi još više u narednim godinama.“
Kada je riječ o budućnosti Europskih filmskih nagrada, direktor je povukao paralaelu s Američkom akademijom koja je sve više otvorenija prema drugim kinematografijama, gdje se posebno ističe film “Parazit” koji je i otvorio ta vrata, te kako mu je drago da EFA to radi od samog osnutka i kako je uvijek bila otvorena svima koji žele raditi u europskoj kinematografiji. Europska filmska akademija ima mreže u više od pedeset zemalja diljem svijeta. Svi oni čine zajednicu ljudi koji brinu o filmu, odnosno načinu rada u smislu okupljanja i zajedničkog slavlja filmske umjetnosti. To je ujedno i jedinstvena snaga Europe, upravo ta pripadnost svijetu u kojem većina ljudi može slobodno govoriti, snimati filmove, odnosno koristiti prostor gdje mogu stvarati umjetnost. Također, za direktora je jako bitno da svakoga od njih može i pozvati u Berlin, a što nije uvijek slučaj u nekim drugim zemljama gdje postaje sve teže stvoriti i snimiti film te ga pokazati ljudima. Postoji jako puno država, pa uključujući i Ameriku, gdje filmovi, bez obzira na to što su snimljeni na tom području nisu bili po mjeri vlasti, pa su bili uspješniji po gledanosti i uspješnosti po pitanju nagrada u nekim drugim zemljama. U Europi, posebice kad je u pitanju Europska filmska akademija, zajedništvo je puno izraženije, posebice u usporedbi s Hollywoodom. Sama ideja Europe jako je povezana s filmom. Jer bez obzira na različitosti upravo je jezik filma, način na koji gledamo i snimamo filmove, važnost filma za svijet u kojem živimo, upravo ono što nas povezuje kroz te vrijednosti. To je zapravo i srž Europske filmske akademije kakvom je doživljava Wouter. Ključnom razlikom smatra činjenicu kako se Europa kao kontinent, posebice s nastankom Europske unije, sve više povezuje kroz ideju zajedničkog djelovanja, a što nije toliko izraženo u drugim dijelovima svijeta.
Imate jako puno iskustva kad je u pitanju digitalizacija filmova. Vidimo kako se danas sve više prikazuju i restaurirani filmovi u kinima. U kojoj mjeri Europska filmska akademija može pomoći da povijesno važni filmovi ponovno dođu do publike, posebice novih generacija, a da se prilikom cijelog tog procesa očuva duh i umjetnička vrijednost originala?
Da, to je vrlo važna tema i jako dobro pitanje. Osobno sam više od pet godina direktor Europske filmske akademije, i od samog početka smo rekli: “Svake godine slavimo nove filmove, ali kao Europska filmska akademija imamo odgovornost ne samo gledati i uživati u filmovima sadašnjice već ih i povezati s poviješću europskog filma. To je sjajan način da se privuče pažnja na filmove koji su važni, i tu se apsolutno slažem s vama jer to je i za nas jako bitno. Jer nije samo važno privući pažnju na europsku kinematografiju kroz nove filmove, već možda još i više kroz stare filmove i sjećanja koja ljudi imaju na njih. Pored toga, kad gledate ponovno La Dolce Vita ili primjerice neki film Kieslowskog odmah pomislite: “Ovo je toliko dobro, da sada želim pogledati i neki novi europski film. Ako pogledate povijest europske kinematografije onda je jasno koliko je ona bogata. Uostalom kino je rođeno u Europi, dakle znamo tu važnost povezivanja prošlosti i sadašnjosti, a što će se vidjeti upravo na dodjeli nagrada. Jer nije samo riječ o pobjednicima sadašnjice, već i o umjetnicima koji su oblikovali kino od prije deset, pedeset i sto godina, a na što također stavljamo poseban naglasak ne samo ove godine već ćemo to raditi i u budućnosti. Mislim kako je to jedan od bitnih načina kako promišljati i govoriti o europskom filmu. Kroz naš rad surađujemo s nacionalnim filmskim arhivima, filmskim festivalima. Također, odajemo počast ljudima koji su svojim doprinosom oblikovali europsku kinematografiju, poput Liv Ullmann koja je, rekao bih, personificirala povijest europskog filma, i upravo je, pored svega ostaloga, i slavimo ove godine na dodjeli.“
U razgovoru smo se dotaknuli i teme umjetne inteligencije, odnosno mogućnosti za otvaranje takve nagrade i kategorije. Istaknuo je kako prema svemu tome treba biti jako oprezan, ali kako to njemu osobno nije u fokusu i kako ne troši previse vremena u pogledu utjecaja koji bi eventualno umjetna inteligencija mogla imati na budućnost europskog filma. Ako kojim slučajem umjetna inteligencija postane važna za europsku kinematografiju, onda će se razmišljati na koji je način eventualno ubaciti u Europske filmske nagrade, mada je to pitanje na koje će odgovarati drugi ljudi u industriji dok će Akademija pratiti taj razvoj. Za njega je puno važnije da filmove koji stvaraju umjetnici, filmaši s idejama za europski film, i na koncu publika za europski film, dobiju pažnju i prostor. Ono što je važno prije svega je osjećaj i ljubav prema europskom filmu. Istaknuo je ulogu predsjednice Europske filmske akademije, Juliette Binoche, koja upravo kroz svoj rad promišlja o filmu i to kroz povezivanje kino iskustva europske kinematografije koja je privlačna i za ljude diljem svijeta – Azije, Afrike, Latinske Amerike, SAD-a. Akademija stavlja važnost upravo i na publiku izvan Europe, te kao jako upečatljivu promociju ističe programe francuskog i talijanskog filma. Ističe kako im je želja da se to još više poveća, uključujući kinematografije koje nisu toliko zastupljene. U okviru sezone dodjele nagrada u četiri grada izvan Europe – Santiago de Chileu, Hanoi, Ho Chi Minh u Vijetnamu, te Hong Kongu, organizirani su programi i projekcije europskog filma. Sezona dodjela ujedno je i nastavak mjeseca europskog filma, a što je obuhvatilo ukupno 125 europskih gradova kroz razna događanja. Iako se radi o kontinuitetu, Wouter očekuje kako će se u idućih pet godina još više promovirati europska kinematografija i tako povećati njezina vidljivost. Tu im dakako najviše pomažu velika imena iz filmske industrije, poput već spomenute Juliette Binoche, Wima Wendersa, Agnieszke Holland, a koje je direktor istaknuo kako najbolje moguće ambasadore europskog filma.
Koliko produciranje filmova u Europi može pomoći promoviranju ne samo filma, već i europske kulture, i to tako da se kod publike stvori želja ne samo za gledanjem filma već i za posjet zemlji u kojoj je snimljen?
Iskreno govoreći ovo je suština svega, jer smatram kako su filmovi zapravo zrcalo kvalitete jedne zemlje. Ja sam osoba koja ne gleda samo priču filma, nego i gdje je film snimljen, proučavam arhitekturu, atmosferu, vrijeme. Kinematografija nije samo film, nije samo priča o likovima. To su krajolici, jezik koji čujem, tradicija, kultura, sve ono što me zapravo najviše fascinira u europskom filmu. Sve to doživljavam poput putovanja dok gledam filmove. Imao sam priliku i sreću, zahvaljujući poslu kojim se bavim, ne samo gledati filmove nego i putovati u zemlje, upoznavati ljude. U tom pogledu Europska filmska akademija ne slavi samo filmove, nego i lokacije u Europi koje su važne za kinematografiju. Za nas je kultura europskog filma povezana s plažama Agnes Varde, fontanom di Trevi u Rimu, gradom Dubrovnikom koji je toliko važan kao kulisa za brojne filmove. Takva mjesta su za nas izuzetno važna za slavljenje europskog filma kako bismo ukazali da film nije samo ono što gledate u kinu nego i ljudi koji te filmove stvaraju i lokacije na kojima su snimani. Jer svi znaju za Fontanu di Trevi i čim je vide odmah pomisle na Anitu Ekberg i Marcella Mastroiannija. Zato mislim kako je važno sve to povezati, i ne govoriti kako je film samo ono kad odeš u kino. To je puno više od toga. Filmska kultura, europska filmska kultura, sve je to povezano. I svi smo mi međusobno povezani.
Kad je u pitanju stav koji sve više filmaša izražava po pitanju političke situacije, Wouter ne vjeruje u neutralnost. Umjetnost je po njemu sama po sebi ranjiva, baš kao i umjetnici koji je stvaraju. Umjetnik pokazuje kroz svoj rad utjecaj koji na njega ima svijet. To je suština umjetnosti. To je priča. Umjetničko djelo koje se stvara i o kojem se govori. Svi nominirani filmovi na neki način imaju za nešto reći o svijetu u kojem živimo. I pri tome se ne misli nužno direktno na politiku u smislu dnevnih vijesti, već svaki od tih filmova govori nešto o tome što znači biti čovjek u današnjem vremenu. I to je snaga europske kinematografije od samih njenih početaka. Europski filmovi oduvijek govore o tome što znači živjeti u svijetu sa svim poteškoćama, sumnjama, strahovima, tjeskobama i ranjivošću koju nosimo u sebi. To je snaga europskog filma. Neutralnost bi s druge strane značila kako se umjetnika ne dotiče ništa od toga. Wouter smatra kako i kad se snimaju filmovi koji se naizgled ne bavi stanjem svijeta, svejedno i dalje govori o tome tko smo kao ljudi. I zato misli kako su umjetnici uvijek na neki način politični jer govore nešto o tome što znači biti čovjek, a ne samo za koga glasate ili što mislite o nekom političaru. Za njega to nije jedini smisao politike. U tom pogledu je i europska kinematografija politična. Okupljanje na dodjeli postaje politično, ali u smislu da se ljudi počinju osjećati povezano. I to je ono što je cilj Akademije. Želja da Europa u svakom pogledu raste zajedno i da ljudi izraze ono što osjećaju i ono što ih brine. Ljudi većinom vide crveni tepih, zanima ih tko će pobijediti, tko je sve prisutan, i sve to donosi radost i također je važno, no fokus Akademije je i na sve one ljude izvan dodjele, čija je stvarnost potpuno drugačija i teška. Kao direktor Akademije upravo zato je posebno naglasio važnost da svi sudionici dodjele budu svjesni koliko su sretni što mogu sudjelovati u nečemu toliko glamuroznom, ali istovremeno i ne zaboraviti ljude koji kod kuće nemaju ni osnovnih uvjeta za život.
U mnogim gradovima u Hrvatskoj, odakle ja dolazim, ne postoji kino dvorana, ali ima jako puno filmofila koji bi željeli otvoriti kino klubove ili obnoviti stara kina. Koliko je Europska filmska akademija otvorena za podršku takvim projektima?
Jako važno pitanje i naravno da smo vrlo otvoreni. Nama je važno da europski film bude dostupan i da ljudi ne kažu: “Volio bih ga pogledati, ali ne znam gdje”, a što je, nažalost, čest slučaj. I to nije problem samo u Hrvatskoj. Čak i u zemljama s puno kina postoje ljudi koji ne žive u velikim gradovima pa isto tako imaju problem s pristupom gledanju. Mi nažalost nismo u poziciji da kažemo kako ćemo financirati sve te projekte, ali možemo, i to je ono što radimo, razgovarati s nacionalnim filmskim agencijama, institutima, distributerima i prikazivačima, i ondje gdje postoje od nas imaju veliku podršku. Naravno, inicijativa mora doći od samih ljudi, filmofila. Ako primjerice netko u nekom manjem gradu u Hrvatskoj kaže: “Našao sam način za prikazivanje filma u nekom prostoru, to može biti kafić, restoran ili klub, pa ćemo o njemu razgovarati, raspravljati jednom tjedno, onda kažem: “Slobodno to učinite!”. A mi vam možemo pomoći tako da to postane vidljivo. Ponekad ne treba čekati velika financiranja da bi se nešto pokrenulo, a da kasnije bude uspješno.
Nakon intervjua, malo sam se još zadržao u neformalnom druženju uz piće s direktorom. Ovim putem mu se još jednom želim zahvaliti na ovoj prilici jednako kao i cijeloj Europskoj filmskoj akademiji na podršci i gostoprimstvu.
