„Dream Big“
Jedna od najljepših stvari svakog čovjeka su uspomene. To su trenuci koje pamtimo i uz koje najčešće vežemo slike iz djetinjstva i odrastanja. Uspomene su dio prošlosti po svojoj definiciji, zato su nam toliko i važne jer nam često oblikuju karakter, nas kao osobe, život koji živimo. Uspomene koje postaju stare fotografije žive u sjećanjima, podsjećajući nas na crtice života u kojima možda nismo dovoljno uživali u trenutku, pa ih kroz remake sjećanja želimo učiniti boljim od originala. Razmišljajući tako o nekim svojim uspomenama shvatio sam kako uspomene ne trebaju nužno biti dio prošlosti. Uspomene se mogu živjeti i dalje, u trenutku. Moja ljubav i strast prema filmovima započela je upravo kroz uspomenu koju i dalje živim. Trenutak kada sam prvi put u izlogu vidio filmski plakat. Bio je to moj prozor u svijet koji sam zamišljao i prije nego što su se u mraku kino dvorane zavrtjele pokretne slike na velikom platnu. To dijete u meni živi i danas. Još se uvijek s jednakim uzbuđenjem zaustavim kraj filmskog plakata i zamišljam neku svoju verziju filma, istovremeno iščekujući dan kada će sve te misli postati kadrovi ne samo mog života već i oni filmski u kojima ću uživati u mraku kino dvorane. Jedan od takvih plakata bio je za film „Marty Supreme.“ Ovaj put mi je pažnju privukao tagline, „Sanjaj veliko“. Na putu prema doma razmišljao sam o njemu, odnosno svojim snovima, željama, ambicijama. I nekako simbolično, samo nekoliko dana nakon, dobijem poziv i priznanje koje mi je djelovao toliko nestvarno da sam uistinu pomislio da se radi o snu.
Osjećaj kada sam pročitao mail u kojem me Europska filmska akademija poziva na dodjelu „Europskih Oscara“ u Berlin jednostavno je nemoguće za opisati. Rječnik je presiromašan da bi mogao dočarati koliko mi je to značilo, prije svega kao potvrdu kvalitete svega onoga što radim, i to od najveće moguće filmske institucije što Europska filmska akademija svakako jest. Biti pozvan u tu „filmsku obitelj“ definitivno je nešto na što mogu biti ponosan, i to prije svega jer znam da sam je dobio isključivo trudom i radom. I to ću uvijek naglašavati. U samom početku nastanka ovog portala postojali su ljudi koji su me pokušavali odgovoriti od svega, tvrdeći “kako to nije dovoljno dobro”, “tko će to čitati”, “kako je nemoguće a da nemaš nekoga iza sebe”, i slične “motivacije” za odustajanje. Srećom, shvatio sam već tada kako ničije savjete ne treba slušati, već samo slijediti svoje snove i imati svoj put. I baš zbog toga uživam u ovom putovanju. Ništa ne dolazi preko noći, istina, ali ja i želim da bude teško. Ta težina mi je motiv, pokretač za svako novo poglavlje. I zato uživam u svakom priznanju, baš poput ovog kojeg sam doživio prošli vikend u prekrasnom Berlinu.
Moram priznati kako sam prije samog dolaska imao veliku tremu, ali na pozitivan način. Uostalom, ne događa se svaki dan, zapravo ne događa se općenito u životu, da budeš pozvan na takav jedan događaj, tako da je trema bila i više nego opravdana. No, ono što je taj osjećaj još dodatno pojačavao, svakako je bila činjenica kako sam, pored poziva, dobio priliku i za intervju s direktorom Europske filmske akademije, Matthijsom Wouterom Knollom. To je zapravo još veće priznanje jer dokazuje koliko cijene sve ono što se objavljuje na portalu, tako da sam stalno imao u glavi kako sam sebi moram opravdati sva ta očekivanja, a koja su bila na najvećoj mogućoj razini. Istovremeno sam to doživio i kao najveći mogući kompliment, odnosno još jedan izazov koji je uvijek prisutnu ambiciju još više pojačao upravo kroz tu mogućnost za dokazivanjem. Noć prije same dodjele, odnosno dolaska u hotel, jako sam malo spavao upravo zbog te nervoze, tako da nisam mogao dočekati jutro i sve ono što me čeka u danu koji mi je na koncu donio puno više nego što sam u najluđim snovima mogao zamisliti.
Prekrasni ambijent Hotela Dorint u Berlinu oduševio me na prvi pogled. Sve je djelovalo poput filmskog seta, tako da sam baš bio sretan što sam u tom okruženju imao priliku razgovarati i upoznati neke od najvećih imena sedme umjetnosti. Možete zamisliti kako sam se osjećao kada su me predstavili glumačkoj divi Juliette Binoche, a koja je ujedno i predsjednica Europske filmske akademije. Taj trenutak neću nikada zaboraviti, baš kao ni razgovor koji smo imali. Posebno joj je bilo drago što mi je upravo „Tri boje: Plavo“, kultnog redatelja Krzysztofa Kieslowskog njen omiljeni film. I upravo mi je tako i djelovala u razgovoru uživo. Poput najtoplije plave boje. Njena toplina je doslovno isijavala iz same prisutnosti, a sve to je bilo pojačano kroz pogled i riječi kroz koje je disala umjetnost, životnu i filmsku, u svakom mogućem smislu. Neki ljudi jednostavno u sebi imaju tu ljepotu karizme. Juliette je svakako jedna od njih i zbilja sam ponosan što sam uopće dobio priliku biti u njenom društvu na takav način.
Nakon intervjua s direktorom festivala o kojem ćete čitati uskoro na portalu, bio sam iznimno ponosan na sebe jer sam se u formatu roundtable intervjua uspio izboriti za pitanja koja sam pripremio, a što uistinu nije mala stvar s obzirom na to da su istom prisustvovali novinari s puno više iskustva i velikih medijskih kuća iza sebe. U takvom raspoloženju odlučio sam se za popodnevnu šetnju Berlinom, počastio sam se ručkom, istovremeno razmišljajući o dodjeli koja je bila udaljena samo nekoliko sati. Bilo je sasvim dovoljno vremena da uživam u ljepoti grada, te se iznova uvjerim kako se u njega nije slučajno zaljubio David Bowie. Uz Berlin me uistinu vežu jako lijepi trenuci jer sam upravo u Berlinu uživo slušao svog omiljenog redatelja, Quentina Tarantina, a sad, evo, imam priliku na najljepši mogući način slaviti ljepotu europskog filma na dodjeli koju će pratiti gotovo cijeli filmski svijet.
Dodjela nagrada bila je predviđena za 18 sati, a ja sam odlučio doći dosta ranije na mjesto održavanja ceremonije, prekrasan kulturni centar Haus der Kulturen der Welt. Eksterijer je djelovao poput filmske odiseje a koju sam u potpunosti (do)živio kroz interijer koji je bio jednako dojmljiv. Press centar je bio ispunjen akreditiranim novinarima, a omogućena je i posebna kino dvorana gdje se također mogla pratiti dodjela. No, poseban je osjećaj ipak bio doživjeti uživo dvoranu gdje se održavala ceremonija. Biti dio svega toga, u društvu najvažnijih ljudi filmske industrije, te uopće u prilici razgovarati s distributerima, producentima, redateljima, glumcima, direktorima filmskih kuća, i da se svi oni zanimaju za sve ono što radiš, uistinu je bila prilika uz koju sam shvatio, iako mislim da neću nikad u potpunosti, koliko sam veliko priznanje dobio samom činjenicom da se uopće nalazim u dvorani ispunjenom sa takvim osobama. I jedna ih je stvar sve povezala. Svi su bili oduševljeni pričom na koji je nastao ovaj portal, a što me zbilja učinilo posebno ponosnim.
Kako se trenutak ceremonije približavao, tako se i moje uzbuđenje povećavalo. Tim više jer sam uoči dodjele imao priliku upoznati Jafara Panahija, iranskog redatelja čiji su filmovi u svakom mogućem pogledu obogatili filmsku umjetnost. Jafar je umjetnik koji kroz filmove prikazuje život, tako da je u svakom mogućem smislu bila privilegija upoznati i učiti od takvog čovjeka koji je na samoj dodjeli dobio najveće moguće ovacije. Poseban je bio i susret s Madsom Mikkelsenom kojem se toliko svidio naš filmofilski razgovor da je prije ulaska u dvoranu sam uzeo moj mobitel i opalio zajednički selfie. Bio je to baš cool filmofilski trenutak. I znate što je najljepše od svega. Što sam nakon toga sam sebi rekao: „Uživaj u ovome. Uživaj u trenutku.“ I zbilja jesam, u svakoj mogućoj sekundi dodjele sam uživao. Živio trenutak. Dodjela je bila baš po mom guštu, obojena slavljenu filma i zapravo pokazivanju koliku moć film kao umjetnost ima, posebice u svijetu u kojem živimo. Netko će reći kako je to uplitanje politike u film, ali ja mislim kako je to itekako potrebno. Jer, upravo film kao umjetnost ima tu obavezu da pokaže slike onih ljudi čije se sudbine zrcale upravo kroz kadrove na velikom platnu. Njihove priče tako postaju velike, vidljive, bitne i važne. Posebno bih želio pohvaliti Marka Cousinsa, irskog redatelja i scenarista, koji je bio naš filmofilski vodič dodjele i zahvaljujući kojem smo se još snažnije podsjetili zašto smo svi toliko zaljubljeni i moć i magiju filma. Posebno je bilo čarobno doživjeti posvetu kultnom klasiku i meni jednom od najdražih filmova svih vremena, Cherbourškim kišobranima.
Uživanje u trenutku posebno se pojačalo u kadrovima gdje sam svoje omiljene filmaše imao prilike vidjeti uživo. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se s njima nalazim u istoj prostoriji. Pa ipak, posebno sam priznanje dobio kada mi je direktor Akademije uputio dobrodošlicu te se još jednom zahvalio na odličnim pitanjima za intervju, te kada sam u pauzi dodjele dobio priliku porazgovarati s filmašima kojima se divim. Jedan od njih je definitivno Stellan Skarsgard, glumačka gromada u svakom smislu. Nisam još ni svjestan kako sam uopće uspio spojiti dvije rečenice od treme, ali kada sam vidio koliko je Stellan prirodan kao osoba, onda sam se i ja opustio te sam jednostavno uživao u razgovoru. Naravno da sam mu zahvalio na predivnom govoru koji je imao na Zlatnim globusima, gdje je posebno istaknuo važnost gledanja filmova u kinima. Ono što me najviše oduševilo bilo je njegovo zanimanje za ono što ja radim. Da ne povjeruješ. Jedan Stellan Skarsgard. Bilo mu je tako baš drago što i ovaj portal nosi ime upravo u čast ljubavi prema filmovima na velikom platnu.
No, to nije bilo sve. U pauzi dodjele dobio sam priliku za razgovor sa svojim ponajdražim europskim redateljem, Joachimom Trierom. Bio sam baš sretan načinom na koji je tekao naš razgovor u kojem nisam propustio priliku da mu spomenem koliko mi je značio njegov film Oslo, August 31st. Bilo je pravo zadovoljstvo s takvim filmašem razgovarati na filmofilski način, te tako dobiti intimni uvid u svijet koji me pronašao u pravom životnom trenutku. I bila mi je baš baza što je upravo njegov stalni suradnik, scenarist Eskil Vogt, uzeo mobitel i uslikao našu zajedničku fotografiju koju je Trier opisao kao prigodnu zdravicu za susret, i to s danskim pivom, sasvim prigodno. Bilo je to samo koji trenutak prije nego što će obojica dobiti nagradu za najbolji scenarij, odnosno Trier za najboljeg redatelja. Sentimental Value je ujedno bio film koji je dobio najviše nagrada na dodjeli, uključujući i onaj za najbolji europski film. Nakon ceremonije smo se ponovno vidjeli pa smo se našalili kako sam im donio sreću, a bilo je zadovoljstvo i upoznati prekrasnu Renate Reinsve koja je upravo za ulogu u Trierovom filmu proglašena najboljom europskom glumicom.
Sve ovo što vam pišem i dalje mi se čini nestvarno. Posebice kad dodam kako sam imao tu čast uživo slušati govor prekrasne Liv Ullmann koja je dobila počasnu nagradu Akademije.
„The films you gave us will always be remembered as experiences of life in art, of love in art, of struggle in art and of reconciliation through art.“
Upravo je ovim biranim riječima Juliette Binoche opisala Liv. I zaista, Liv je primjer kako se život i umjetnost međusobno isprepleću. Liv je uistinu predivna u svakom smislu, a njene plave oči koje vječno sjaje, s godinama jače nego ikada, zauvijek simbol elegancije, ljepote, umjetnosti, života, i svog tog oceana beskraja koja nam je podarila kroz svoje filmove. Vidjeti takvu glumačku veličinu uistinu je bila prava privilegija i čast.
Nakon ceremonije dodjele pobjednici u glavnim kategorijama stigli su u kino u sklopu kulturnog centra gdje su se okupili akreditirani novinari. S obzirom na činjenicu da je Sentimental Value osvojio većinu nagrada, dobio sam priliku za još malo druženja s ekipom filma. Trier je naglasio koliko mu je bilo važno stvoriti likove koji su životni i koji nas podsjećaju na vrijednosti odnosa, posebice u današnjem svijetu. Bilo je lijepo od njega što je naglasio i važnost očuvanja kina, odnosno kino kulture, tako da se i u tom pogledu pridružio Stellanu Skarsgardu koji je također nagrađen, i to u kategoriji najboljeg sporednog glumca. Ekipa se sjetila i Elle Fanning koja nažalost nije bila na dodjeli, ali koja je odigrala upečatljivu ulogu u filmu, a što dokazuje nedavno objavljena nominacija za Oscara. Kad smo kod Oscara, film Sentimental Value ih je dobio čak devet, što je zbilja veliki uspjeh za europski film. Trierov film je moj osobni favorit i uskoro ćete i o njemu čitati recenziju na portalu. Uz njih je bio i naš redatelj Igor Bezinović koji je dobio nagradu u kategoriji za najbolji europski dokumentarac, i to za film „Fiume o morte!“. Zbilja veliki uspjeh za hrvatsku kinematografiju drugu godinu zaredom, nakon što je prošle godine u kategoriji najboljeg kratkometražnog filma nagradu dobio „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, redatelja Nebojše Slijepčevića.
Uživanje u plesu, glazbi i opuštenoj atmosferi i to sve u društvu ljudi koje si do sada gledao samo na filmovima na after partyju, a koji je uslijedio nakon dodjele i svih intervjua, zbilja je bio doživljaj za pamćenje. Bila je to prilika za druženje i upoznavanje na jednoj razini koja se uistinu činila nestvarnom. Ono što sam primijetio svakako je njihova opuštenost, a trenuci i anegdote koji se dogode u takvim prilikama nešto je što ću ipak ljubomorno zadržati za sebe jer sam shvatio koliko je to njima važno. Jer, ne mora sve biti snimljeno i evidentirano da bi bilo vrijedno. Filmski razgovori s glumcima i općenito s najbitnijim ljudima iz filmske industrije prilika je koja se ne pruža svakome, i zato sam sretan što sam upravo tu priliku ne samo dobio već i iskoristio na najbolji mogući način. Imao sam dojam kao da sam s ljudima s kojima se poznajem cijeli život, i lijep je osjećaj što sam se zbilja osjećao prihvaćeno u takvom društvu. Odlazeći put hotela nakon dodjele odlučio sam još malo prošetati Berlinom. S obzirom na to da je već bilo iza dva ujutro, šetati solo Berlinom mnogima ne bi bila privlačna ideja. No, ja sam baš uživao. Sa svakim novim korakom disao sam grad koji i kad spava fascinira u svakom mogućem pogledu. Imao sam dojam kao da ga imam samo za sebe, i zato mi je posebno drago što sam upravo u njemu proteklog vikenda ispisao jedno od najljepših epizoda u svom životu.
I kao da to sve nije bilo dovoljno, na povratku doma na aerodromu sam imao još jedan neočekivani susret. I to ne bilo s kim, već ni više ni manje nego sa Stellanom Skarsgardom. Upoznavanje s njim na dodjeli Europskih nagrada noć prije bila mi je dovoljna sreća, tako da nisam mogao ni sanjati da ću opet dobiti priliku vidjeti uživo takvu glumačku gromadu. Ne mogu vam opisati koliko je to sve spontano izgledalo. Mislio sam ga samo nakratko pozdraviti, što bi mi bilo i više nego dovoljno, a na kraju smo završili u jednom spontanom razgovoru, baš kako i dođu sve najljepše stvari u životu. Da, lijepo je imati i uspomenu sa slikom koju također imam s njim, ali ovo je još posebnije, vjerujte mi. Dobiti savjete od takvog glumca i čovjeka, podršku kroz riječi koje pamtiš i koje te guraju dalje naprosto je definicija bogatstva u svakom pogledu. Ima jedan citat iz filma “Into the Wild” koji kaže kako treba uživati u trenutku. Taj susret sa Stellanom je bio za mene upravo to. Uživanje u trenutku. Baš kao i sve ono što sam doživio u Berlinu. I upravo ovaj video s dodjele, kao posveta mjestima koja prepoznajemo upravo iz filmova, nekakako simbolično prikazuje i moju filmsku povezanost s predivnim Berlinom.
Mislim kako mi ni stotinu eseja ne bi bilo dovoljno da vam približno dočaram koliko mi sve ovo znači. Znam samo da sam jako ponosan na sebe. I to mogu bez ikakve lažne skromnosti napisati. Danas je jednostavno biti poznat po puno stvari, najčešće onima koje možda jesu popularnije ali su meni toliko daleke i nebitne. Ja sam imao svoj put i dalje ga imam. On nije lagan, ali meni je baš užitak i zadovoljstvo upravo se po takvim planinama penjati. Znam kako je sve počelo i nikad se neću sramiti činjenice da nisam imao ni za pošten mobitel, a kamoli laptop za pisanje. Siguran sam da zato sve ovo još više cijenim i sve ono što će tek doći. Znam da se sa svakim napisanim tekstom osjećam bogatije u svakom mogućem pogledu i zato uopće ne razmišljam na koje će me visine sva ta ljubav i strast donijeti već samo želim uživati u ovoj avanturi koja mi je donijela toliko predivnih trenutaka, filmskih i životnih putovanja. Sretan sam prije svega što se sav taj trud i rad sve više prepoznaje, posebno od umjetnika koji oblikuju najljepšu umjetnost na svijetu. Lijepo je biti dio svog tog glamura, i svatko će vidjeti rezultat na pozornici uspjeha, ali iza svega toga se krije puno toga što nije ni približno glamurozno. Novac mi nikad nije bio motiv, jer da jest davno bih odustao. No kad nešto radiš sa željom, ljubavi i strasti prema nečemu što te ispunjava, onda i dođe sve ostalo, odnosno sav taj glamur, kao šlag na tortu. Tako doživljavam i svako prethodno priznanje koje mi je pružilo nova iskustva i otvorila vrata novim izazovima i prilikama. Bez toga ne bi bilo ni priznanja ni od Europske filmske akademije koje je najveće do sada jer dolazi od najvažnije filmske institucije. Vidjeti koliko cijene rad i sve ono što svaki objavljeni tekst na portalu predstavlja za filmsku umjetnost u njihovim očima, uistinu je nešto što me ispunjava u svakom mogućem pogledu. Posebice kada vidim želju takvih imena iz filmske industrije za podršku i suradnje koje će crtice ove filmske priče učiniti još većima i nezaboravnijima u budućnosti. Poput velikih snova. Dream Big.
