Sinoć je u predivnom ambijentu Ljetnog kina Bačvice otvoren 16. Festival mediteranskog filma. Bogati filmski program u kojem će filmofili moći uživati narednih deset dana upotpunili su i hrvatski filmaši. Organizatori su posebno zadovoljni činjenicom što domaći autori upravo FMFS sve više prepoznaju kao odskočnu dasku svojih filmova. Večeras će se publici na Bačvicama s početkom u 21.30h predstaviti „Pelikan“, debitantski film redatelja Filipa Herakovića. Riječ je o humornoj drami o nogometašu s krizom identiteta koji je svoju svjetsku premijeru imao na filmskom festivalu u Tallinnu gdje je nagrađen posebnom nagradom žirija. Uoči domaće premijere bacili smo malu „ćakulu“ s redateljem filma.

Pelikan je prvi dugometražni film koji ste snimili u karijeri. Jednom je prilikom Quentin Tarantino izjavio kako u svakom filmu na neki način želi prikazati dio svoje osobnosti, bilo da se radi o likovima ili samoj priči. Da li je i u Vašem slučaju postojala želja da upravo kroz ovaj svoj redateljski prvijenac prikažete i dio svog identiteta i u kojoj mjeri?
Složio bih se s tim, iako ne mislim nužno da to dolazi na svjesnoj razini, već više kao nesvjesni refleks koji se javlja svaki put kad započinjemo pričati neku priču. Ni u jednom trenutku za vrijeme pisanja nisam donio svjesnu odluku da ću sada otvarati dijelove sebe u filmu, no kada pogledam završeni film, svakako vidim odbljeske samog sebe u protagonistu filma, ali i u nekim drugim likovima.
Scenarij potpisujete zajedno s Nikolinom Bogdanović. Možete li nam malo više reći o samom procesu pisanja? Koliko vam je bilo izazovno na taj način stvarati priču i kako je uopće došlo do vaše zajedničke suradnje?
Nikolini sam ispričao svoju ideju za film, te smo se ubrzo složili da je to nešto na čemu bismo mogli surađivati. U tom trenutku je ideja bila prilično štura, imao sam samo osnovnu premisu i svega nekoliko kratkih scena iz kojih se možda dao naslutiti stil budućeg filma. Obzirom da Nikolina i ja imamo prilično usuglašen ukus i filmski vokabular, nije bilo potrebno da si išta predugo objašnjavamo. Vrlo brzo smo iz faze razmjene razasutih ideja počeli s pisanjem scenarija za čiju nam je prvu verziju trebalo nepunih mjesec dana, što je prilično brzo.
Glavnu ulogu u filmu tumači splitski glumac Edi Ćelić, također novo filmsko lice s bogatim kazališnim iskustvom. Što vam je bila nit vodilja prilikom izbora i koliko se kroz njegovu izvedbu kao glavnog protagonista oslikava atmosfera filma?
Kod odabira glumica i glumaca za film načelno se vodim kombinacijom instinkta i nekog pokušaja racionalnog prosuđivanja čije bi karakteristike najbolje odgovarale za pojedini lik. Ponekad mi je i važno vidjeti kako određeni glumac funkcionira s drugim glumačkim partnerom ili partnericom pa smo tako za neke uloge radili i zatvorene audicije kako bi mogao lakše dokučiti tko s kime bolje funkcionira, što je bilo prilično dragocjeno. Jako mi je drago da su u Pelikanu priliku dobili i neki glumci kojima je ovo prvi put na filmu ili koje nemamo priliku tako često vidjeti.
Koliko su vam bile važne lokacije na kojima je sniman film? Puno redatelja interijere i eksterijere u metaforičkom smislu koriste kao pozadinske likove kroz koje lakše razumijemo postupke onih glavnih koje pratimo, pa me zanima da li ste nešto slično imali na umu prilikom snimanja?
Lokacije su nam bile vrlo važne, dapače, glavna lokacija na kojoj smo snimali je i inspirirala nastanak scenarija. Toplice u kojima se zbiva radnja Pelikana svakako možemo promatrati, ne samo kao prostor fizičkog oporavka, već i onog koji nema veze sa tjelesnim. Bilo je važno i da je radnja smještena u prostor koji operira odvojeno od vanjskog svijeta, što izolirane toplice svakako jesu. Želja mi je bila da u toj izdvojenoj lokaciji stvorimo mikrokozmos likova i prostora u kojem naš protagonist Josip prolazi svoje kompletno neočekivano putovanje.
Pojedinac je u fokusu vašeg filma. Koliko je bitan simbol Pelikana kojeg koristite u samom naslovu?
Pelikan u našem filmu na izvjestan način nagovještava promjenu, ali ne bih tumačio što znači kao simbol. To tumačenje bi trebalo biti u domeni gledatelja.
Marina Vujčić je napisala odličnu knjigu „A onda je Božo krenuo iz početka“, a koja govori upravo o odluci čovjeka da živi onako kako želi, a ne kako ga drugi oblikuju. Možete li pronaći u tom smislu sličnost i s Josipom i da li je i vas prilikom oblikovanja njegovog karaktera inspirirao neki filmski ili književni lik?
Svakako mogu pronaći sličnosti. I naš Josip traži odgovore na slična pitanja. Pri oblikovanju njegovog karaktera nismo bili inspirirani drugim filmskim ili književnim likovima. On se nekako organski rodio iz procesa pisanja. Htjeli smo obraditi njegov unutarnji svijet i polako je on iz nekih naših interesa i preokupacija počeo dobivati oblik.
Hrvatska kinematografija je u posljednje vrijeme žanrovski napravila veliki pomak i sve je više mladih i originalnih autora koji svojim radom postižu uspjeh na međunarodnim festivalima. Vi ste također ostvarili veliki uspjeh na filmskom festivalu u Tallinnu gdje ste osvojili nagradu žirija. No, kako je publika ipak najmjerodavnija za ocjenu, imate li neku posebnu tremu uoči splitske premijere filma na ovogodišnjem Fmfs-u?
Više od nagrada me veseli da je na festivalima film dosad uspješno komunicirao s publikom. Pobudio je interes i pitanja, što mislim da je posebno važno. FMFS je prva prilika za hrvatsku publiku da vidi film, a ja se samo nadam sličnoj reakciji.
Da možete poput „Ljudi u crnom“ izbrisati pamćenje i da, kao filmofil, prvi put gledate „Pelikana“ u kinu, što biste poručili redatelju nakon projekcije?
Obzirom da ponekad imam osjećaj da sam već sada druga osoba i redatelj od onog koji je prije nepune dvije godine bio na snimanju Pelikana, možda nam i nisu potrebni Ljudi u crnom da bi uspjeli stvoriti taj odmak. Mislim da je to važan dio bivanja autorom, da smo u stanju ući u dijalog sa samim sobom i iz tog razgovora izaći s nekom poukom za budući rad. Uvijek se trudim sagledati, pa i kritizirati, svoj rad i iz perspektive gledatelja, koliko god je to moguće.