Često znamo čuti kako filmovi imitiraju život. Da u tome ima istine, najbolje dokazuje trenutak kada se u nama stvori osjećaj povezanosti s pokretnim slikama umjetnosti dok gledamo radnju nekog filma na velikom platnu. Situacije u kojima se nalaze likovi, posebice kada se u njima prepoznamo, odjednom postaju intimnije pa ih tako i doživljavamo na puno osobniji način. Sjetite se samo svojih omiljenih filmova. Siguran sam da su vam mnogi od njih postali dragi upravo zbog toga što ste se prepoznali u njima. Film možemo doživjeti na različite načine, ali nekako imam dojam kako su upravo te refleksije u ogledalu pokretnih slika, a koje nam pokazuju portret naše životne situacije, savršene filmske slikarice koje od života stvaraju umjetnost. Život, smrt, ljubav, patnja, sreća, tuga – sve su to emocije s kojima se gotovo pa svakodnevno borimo. No, nekako mi se čini kako nam filmovi puno jače i snažnije pomažu da prebrodimo one loše emocije. Jedna od najgorih, definitivno je ona koja nastaje prekidom odnosa s drugom osobom. Svaki prekid je težak, posebno ako se radi o prekidu ljubavne veze. Može se slobodno reći kako je to horor sam po sebi, i to za obje strane. Život koji si stvarao s nekom osobom odjednom prestaje i to je uistinu nešto što je jako teško za prihvatiti. To su trenuci koje nitko ne očekuje jer nitko u vezu ne ulazi da bi je jednog dana prekinuo, i baš zato se mnogima teško nositi s tim osjećajem krivnje i(li) tuge. No, to je život. Njegova nepredvidljivost u isto vrijeme straši i privlači. Taj osjećaj prekida, bez obzira kojoj strani pripadali, definitivno je najgori od svih, i to je nešto što je velika većina barem jednom osjetila u životu. Pa ako kojim slučajem prolazite kroz težak prekid ili pak imate u planu nekoga ostaviti, onda sam samo za vas pripremio pet filmskih naslova koji će vam definitivno u tome barem malo pomoći.
POSSESSION
Za preporuku ovog filma dovoljno je samo navesti ime redatelja. Andrzey Zuwalski, kultni filmaš uvijek je pomicao granice, pa tako i ne čudi što je upravo film “Possession” u vrijeme izlaska bio iznimno kontroverzan. Ovo je prije svega ambiciozan film koji ne obrađuje samo prekid odnosa između muškarca i žene, već i mnoge druge teme o kojima razmišljate dugo nakon gledanja. Ako bih morao izdvojiti samo jedan osjećaj koji vežem uz ovaj film, onda bi to definitivno bila neugoda. Pa ipak, bilo bi nekako siromašno svesti “Possession” samo na neugodu. Naime, ovo je jedan od onih filmova koji u nama stvara reakciju svega onoga što gledamo na licima protagonista. Može se slobodno reći kako film kroz krv i suze doslovno privlači gledatelja. Ono što se meni posebno svidjelo definitvno je ta jedna erotičnost užasa koju film diše kroz psihodeličnost, bizarnost, ali i komediju. Taj jedan koktel emocija stvara destrukciju i paranoju, i to ne samo kod likova koje pratimo. Vizualno iskustvo svega onoga što likovi osjećaju savršeno su ocrtali Isabelle Adjani i Sam Neill. Mene je posebno dojmila Isabelle u ulozi Anne, žene koja pokušava pronaći svoj identitet u jednom klaustrofobičnom svijetu. Mislim kako je za razumijevanje samog filma potrebno upravo razumjeti i njen lik. Jer svi mi osjećamo slabost straha u trenutku kada pomislimo napustiti drugu osobu. Ona je zapravo sama sebi podrška u tim vlastitim slabostima, dok je njen suprug portret svih onih osoba koji u svojim partnerima vide projekciju vlastitih želja, a ne ono što oni zapravo jesu. Sve to prikazano je kroz poetičnost trenutka i slika genijalnog Zuwalskog, što posebno dolazi do izražaja kada su protagonisti odvojeni u kadru, čime se naglašava razdvojenost u trenucima kada su osobe samo prividno zajedno.
EYES WIDE SHUT
Posljednji film najvećeg redatelja svih vremena, Stanleya Kubricka, zapravo je najbolji primjer kako film uistinu može imitirati život. Tom Cruise i Nicole Kidman, glavne zvijezde filma, rastali su se nedugo nakon snimanja, pa su tako mnogi optužili upravo Kubricka kao glavnog krivca za raspad njhovog braka. Jesu li Tomu i Nicole za vrijeme braka oči bile širom zatvorene ne znam, ali zato znam kako su one filmske, Kubrickove, na najbolji mogući način prikazale doživljaj seksualnost u vezi. Zapravo, to nije ništa čudno jer svaki Kubrickov film je na neki način doživljaj. Tom i Nicole su bili savršeni izbor za portretiranje savršenog para koji to zapravo nije. Sve iluzije oko onoga što oni jesu postala je nepopravljiva pukotina kroz samo jedan razgovor. Ljudi se danas doslovno srame priznati kako ponekad fantaziraju o drugim ljudima u onom seksualnom smislu, što se često gleda kao smrtni grijeh, posebice ako si u vezi. Zadivljujući je različiti pogled koji prema toj temi imaju muškarci i žene, a što je Kubrick na svoj način najbolje prikazao upravo kroz svoj prepoznatljivi stil režije koji djeluje poput sna, doslovno magnetski. Možda ne bi bilo loše da upravo takav jedan razgovor i obavite sa svojim partnerima, pa tko zna možda i vi napokon prestanete vlastitu vezu gledati “širom zatvorenih očiju.”
MODERN ROMANCE
Ljubomora u vezi jako je česta pojava, a koliko može biti i pogubna ubojica za svaki odnos najbolje je prikazao Albert Brooks u filmu “Modern Romance”. Brooksa sam uvijek cijenio kao filmaša, i to prvenstveno zbog svestranosti koju posjeduje. Ovdje se također našao u trostrukoj ulozi – redatelja, scenarista i glavnog glumca. Ono što je Brooksov zaštitni znak, a što je u ovom filmu posebno došlo do izražaja, definitivno je mogućnost da na jedan komičan način prikaže ozbiljne životne situacije. Portret ljubomore koja proizlazi iz nesigurnosti prikazana je savršeno upravo kroz glavnog protagonsta. Karakter tog lika možda i jest komičan, ali to je upravo i bila Brooksova namjera. Jer upravo u toj komičnosti izruguje sve one “frajere” koji svoje cure doživljavaju kao vlasništvo. “Modern Romance” je svakako film za sve one koji imaju uz sebe posesivne i ljuborne partnere, i koji služi kao upozorenje kako apsurdnost ljubomore može stvoriti nesagledive posljedice za vezu.
SCENES FROM A MARRIAGE
“Shvatio sam da nemam talenta za brak, no vjerujem u njega.”
Ako postoji filmaš koji je na najbolji mogući način prikazao kroz filmove kompleksnost muško-ženskih odnosa, onda je to upravo Ingmar Bergman. Iskustva mu, dakako, nije nedostajalo s obzirom da se ženio čak pet puta. Postoji jako puno puno njegovih filmova koji bi se mogli naći na ovoj listi, ali mi se nekako upravo “Scenes from a Marriage” učinio kao savršen izbor jer je upravo kroz njega Bergman prikazao odnos dvoje ljudi, odnosno uspon i pad jedne ljubavi. Ono što je posebno privlačno kod ovog filma definitivno je slika braka, a koja u očima mnogih često djeluje kao iluzija. Svi mi činimo ponekad bizarne stvari radi ljubavi, često ne shvaćajući kako nam one mogu istovremeno pomoći i naštetiti. Ovo je prije svega intenzivan film u kojem nije fokus na pojedinca već na dvije osobe. Partneri koji žive u uvjerenju da imaju idealnu vezu koja to nije, zapravo i nisu u mogućnosti da shvate želje i potrebe onog drugog, naprosto zato jer se i ne poznaju emotivno. Iz tog nerazumijevanja i nastaje panika i bol, a što Bergman savršeno režira krupnim kadrovima glavnih protagonista. Ljubav, varanje, ljubomora, sve to je prikazano kroz razgovor i jedno putovanje između likova. Dosada i monotonija u vezi također može biti i jest ubojica odnosa, posebice kada se pojavi mogućnost za uzbuđenjem s nekom trećom osobom. Koliko je ovaj film moćan i snažan u prikazu odnosa, najbolje dokazuje i njegov utjecaj na neke moderne filmove, kao što su trilogija Before i Marriage Story.
MIDSOMMAR
Remek djelo redatelja Arija Astera. Istina, to sam shvatio tek na treće gledanje, ali bolje ikad nego nikad. Aster je kroz ovaj film prikazao raspad jedne ljubavne veze, koristeći horor kao savršen alat svih tih negativnih i traumatičnih emocija koje prekid donosi. Iako podžanrovski Midsommar spada u folk horore, čini mi se kako su u filmu upečatljiviji i dojmljiviji elementi drame, posebice kroz odnos glavnih likova. Radnja filma se odvija po danu, kada se sve čini nekako sigurno, bez opipljive opasnosti. Na taj način su i horor trenuci, posebice u samom klimaksu, a što ovdje u metaforičnom smislu znači prekid odnosa, itekako upečatljivi. U kinematografskom pogledu, film je usitinu predivan za gledanje. Boje filma djeluju kao hipnoza, dok je stil režije tipičan za Astera, inovativan i već sad prepoznatljiv. Florence Pugh je u filmu ostvarila jednu od svojih najboljih uloga, a kroz njen pogled zapravo i gledamo cijeli film. Njena veza s dečkom ne djeluje toksično, ali se čini kako odnos iz kojeg nijedna strana ne dobiva ništa pozitivno, i u kojem se samo traži povoljan trenutak odnosno izgovor da se iz takvog odnosa izađe. Aster je film snimio po vlastitom iskustvu, tako da bi zbilja bilo zanimljivo čuti mišljenje njegove bivše partnerice o filmu.
