PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Berlin je oduvijek bio prijestolnica njemačke kinematografije i vjerojatno će to i ostati. A posjetiti Berlin bez odlaska u neko kultno berlinsko kino, ravno je odlasku u Rim a pritom ne vidjeti papu. Berlin se kao filmska prijestolnica nametnuo već 1895. godine prikazivanjem niza kratkih filmova, točno dva mjeseca nakon što su u Francuskoj braća Lumiere predstavila svoje prve filmove. Za taj pothvat zaslužna su braća Emil i Max Skladanowsky. Wintergarden Varieté-Theater bilo je mjesto gdje je brojna njemačka publika odlazila gledati filmove u kojima su se najčešće prikazivali klokani u borbi, akrobati u raznim izvedbama te djeca koja plešu narodne plesove. U Berlinu je tako do 1918. godine bilo već 251 kino s 82 796 mjesta, a do 1925.godine broj zaposlenih u filmskoj industriji narastao je na 47600 osoba.
U Berlinu postoji mnogo raštrkanih malih kina u kojima se prikazuju novi neovisni filmovi i retrospektive određenih glumaca i redatelja. Kino Hackesche Höfe, smješten blizu Hackescher Markta nudi ugodan predah od vreve modernog gradskog života i ima svoj vlastiti bar sa ponudom laganih obroka sa prekrasnim pogledom s petog kata. No, da bih uopće započela priču o kinu potrebno je vratiti se daleko u prošlost, točnije u 17.stoljeće. Pomalo nestvarno zvuči podatak da se područje koje danas znamo kao jedno od glavnih središta grada u četvrti Mitte u prošlosti nalazilo daleko van gradskih zidina i samog Berlina. Upravo se područje na kojem se sada nalazi Kino Hackesche Höfe u 17.stoljeću koristilo za spremanje sijena i slame. Područje je bilo prepuno hambara i štala u kojima se skladištilo sijeno koje nisu mogli držati u gradu zbog opasnosti od požara. Naziv se duboko ukorijenio među stanovnike Berlina, pa tako i danas stoljećima nakon to područje lokalno stanovništvo naziva Scheunenviertel (Četvrt štala). Širenjem Berlina izvan gradskih zidina 1731. pruski kralj Friedrich Wilhelm I pripaja ovo područje Berlinu, a samo područje dobiva i službeni naziv Spandauer Vorstadt (današnja četvrt Mitte).
Godine 1750. nakon isušivanja močvarnog područja prema nacrtima gradskog zapovjednika Hansa Christopha Grafa von Hackea izgrađen je Hackescher Markt. Izgradnjom trga i okolnih zgrada, a posebno prometne infrastrukture područje se kroz godine nameće kao središnja žila kucavica Berlina. Područje Hackescher Markta posebno naseljavaju židovski stanovnici te razvijaju veliku zajednicu. Baš na tom dijelu gdje se razvila jaka židovska zajednica nasuprot Hackesher Markta 23. rujna 1906. godine otvoren je Hackesche Höfe, poznatiji i kao kompleks dvorišta. Kompleks je projektirao i izgradio arhitekt Kurt Berndt, a secesijska fasada djelo je Augusta Endella. Ovaj kompleks je zamišljen kao najveći stambeno-poslovni kompleks u Njemačkoj, te se koristi za razne namjene: urede, trgovine, radionice, ali i stanovanje. Poprečna zgrada u prvom dvorištu projektirana je kao krilo plesne dvorane, u drugom i trećem dvorištu smještene su zgrade s tvorničkim etažama, a u zelenom unutrašnjem dijelu najamni stanovi. Upravo je plesna dvorana Neumannsche preuzela vrlo važnu funkciju mjesta susreta i komunikacije za stanovnike četvrti. Veliki dio zgrada djelomično je zadobio oštećenja tijekom Drugog svjetskog rata, ali najveća oštećenja dobiva nakon rata, točnije nakon podjele Njemačke. Kompleks se nalazio u zoni DDR-a koji je bio i vlasnik, a sve do ujedinjena kompleks je zapušten i prepušten propadanju. Tek nakon ponovnog ujedinjenja, počevši od 1993., kompleks je opsežno restauriran, te dobiva današnji izgled i posebni status (zaštićeno dobro). Kompleks tada dobiva i kazalište koje je slavio židovsku kulturu te se ponajviše baziralo na pantomimi i kabaretu.
Nakon uspješno provedene obnove, Hackesche Höfe danas čini osam povezanih dvorišta. Na površini od 27.000 četvornih metara prostora našlo se mjesta za 40 poduzeća, uključujući kulturne ustanove, kino, kafiće, trgovine i stanove. Posvuda oko Hackesche Höfe otvoreni su barovi, restorani i klubovi, a područje je sada jedno od najpopularnijih mjesta za noćni život u Berlinu. Dvorišta sa stanovima su noću zatvorena, ali su prednja dvorišta s barovima, kinom i kazalištima uvijek otvorena. Godine 1996. kino Hackesche Höfe otvara svoja vrata. Bilo je to vrijeme kada se u Berlinu i okolici planiralo otvoriti 12 do 15 multipleks kina. Zbog same arhitektonske posebnosti i važnosti kompleksa, Hackesche Höfe nametnuo se kao logični izbor za centar filmske umjetnosti s naglaskom na njemačku i europsku filmsku umjetnost. Dakako, u kinu se prikazuju i filmovi svjetske kinematografije, posebice američke neovisne kinematografije te dokumentarci . Već 18 godina filmove prikazuju u originalnoj verziji uglavnom s njemačkim titlovima, dok se za njemačke filmove trude osigurati engleske titlove. Danas kino ima 5 dvorana s ukupno 632 mjesta i obično prikazuju najmanje četiri filma dnevno.
Kino sa svojih pet dvorana i dugim foajeom arhitektonsko je obilježje berlinskog repertoarnog kino krajolika, koji inače zrači prilično raskošnim povijesnim šarmom. Ovdje ćete pronaći jasne linije, otvorene konstrukcije, izvrsnu projekcijsku tehnologiju i dosljedan profil programa. Da biste došli do kina, morate se stepenicama popeti na tri kata na kojima će vas dočekati prigodna dobrodošlica. Ovdje su 1990-ih Burkhard Voiges i Gerhard Gross, sadašnji operater, s arhitektima Kaup/Wiegand realizirali projekt prenamjene kina ove veličine, koji je bio jedinstven za Berlin, te su tako izgradili kino s prvotno četiri, a kasnije pet dvorana koje se u potpunosti temelji na posvećenosti filmskoj umjetnosti. Nakon zlatne štukature stubišta, u kinu ćete naići na jasne forme i reducirani koloristički spektar sivih tonova u kombinaciji s toplom crvenom i drvetom. Pojedinačni funkcionalni elementi kao što su armiranobetonske grede i zvučno apsorbirajuće Tektalan ploče u kino dvoranama i dalje su vidljivi s namjerom. Dugogodišnji stanovnici još se uvijek rado sjećaju Zeobara, kultnog mjesta u Berlinu gdje ste 90-ih mogli piti jako dobre koktele i gledati u noćno nebo. Nažalost, bar nije zaživio, pa su ga zamijenile udobne lounge klupe i dodatne dvorane u kinu.
Kada uđete u foaje kina na trećem katu, gotovo je nemoguće ne primijetiti veliku ploču na kojoj je kredom ispisan kompletan i opsežan raspored filmova u pet dvorana za taj tjedan. Uz ploču je zid ispunjen filmskim plakatima i informacijama o filmu i jezičnoj verziji istog. Ulaznice za kino, kao i grickalice i pića moguće je kupiti na blagajni koja je postavljena na velikom drvenom pultu. Do 2010. godine postojala je dodatna blagajna u prvom dvorištu kompleksa, no ukinuta je zbog smanjena troškova. U produžetku blagajne nalaze se udobni kauči kao i brojne barske stolice. Ostavština je to prijašnjeg bara koji je postojao tu do 2003. godine.
Da biste došli do dvorane 1, morate se popeti jedan kat više od foajea, direktno ispod krova zgrade. Posjetitelji tako mogu uživati u pogledu na dva crno-bijela kolaža s kadrovima iz filmova i portretima glumaca što prostoru daje šarm. Najveća dvorana u kinu broji 276 sjedala, a krasi je dizajn kružnog stropa koji joj daje otvorenu i prozračnu atmosferu. Dvoranom dominira siva boja, a samo platno dimenzija 8 x 3,4 metra uokviruje crveni zastor koji se posebno ističe. Inače je praksa u kinima da se elementi zaduženi za zvuk filmova „skrivaju“, no to ovdje nije slučaj. Zvučni elementi integrirani u dvorane vidljivi su golim okom posjetiteljima, te su uokvireni u drveni okvir i postavljeni na postolja od metalnih cijevi, dok prešani iveral bež boje osvjetljavaju različiti stropni reflektori. Posebnost ove dvorane je i u programu koji prikazuje. Naime, od prosinca 2021. godine tehnički direktor i filmofil Sascha Roll ponovno je u ponudu kina uveo analogne projekcije filmova. U početku su filmove na 35mm vrpci prikazivali povremeno, najčešće Matrix i Licorice pizzu, a zatim na oduševljenje publike program je usvojen trajno. Program je baziran najčešće na retrospekcijama pojedinih redatelja ili glumaca. Uvođenjem svakodnevnog programa filmova na 35 mm vrpci, Hackesche Höfe pozicionirao se na kartu kina koje redovito prikazuje analogne projekcije, a nažalost takvih nema mnogo.
Dvorana 2 je neposredno iznad foajea i ispod kosog krova zgrade sa svojih 97 sjedala. Zavjese na lijevoj strani mogu se otvoriti i zatvoriti pritiskom gumba. Ova dvorana se najčešće koristi za vrijeme ugošćavanja poznatih gostiju iz svijeta filma, jer dvorana ima mogućnost primitka prirodnog svjetla. Dizajn dvorane sličan je kao u dvorani jedan: betonski nosači u sivom interijeru namjerno su izloženi pogledima posjetitelja. Vjerojatno su betonski nosači razlog zbog kojeg će se posjetitelji u ovoj dvorani osjećati prije svega provizornima. Predsoblje je također lijepo osvijetljeno bež pločama od prešanog iverala koje su na zidove pričvršćene pomoću metalnih cijevi. Zbog kosine prostorije, platno dimenzija 5,2×2,8 metara, rekli bismo, pomalo visi prenisko, no to ne utječe na pogled u zadnjim redovima. Ova dvorana renovirana je 2020. godine te su postavljene nova sjedala u bojama vina. Dio sjedala je s funkcijom nagiba sjedala, a zbog manjka prostora dio redova ima sjedala na preklapanje. Po meni najveći nedostatak dvorane je što se redovima sjedala može pristupiti samo s jedne strane.
Dvorana 3 sa svojih 143 sjedala izgledom najviše parira dvorani 1. I ovdje imamo situaciju da se građevna struktura ostavlja namjerno vidljiva kao na primjer stropne grede svijetle boje koje strše iz niskog stropa. U ovoj dvorani, kao u dvorani 2, postoji mogućnost otvaranja roleta na prednjem dijelu prozora, a kao posebnost dvorane izdvojila bih klavir. Najveća mana ove dvorane je veličina platna dimenzija 6×2,5metara koji je relativno malen u odnosu na prostoriju što gledateljima iz zadnjih redova može stvarati problem.
Najmanja dvorana u cijelom kinu sa samo 31 sjedalom dvorana je broj 4. Upravo je ova najmanja dvorana u Hackesche Höfeu potpuno uništena, a zatim renovirana iz temelja 2020. godine. Zbog veličine prostorije pri dizajnu je odlučeno osigurati više prostora za noge posjetitelja. Zbog više prostora između redova dvorana je izgubila dva reda koji su bili u prvotnom dizajnu, te su postavljene udobne fotelje boje vina koje imaju mogućnost naginjana. Upravo su ove stolice ostavština bivšeg kina UCI Kinowelt. Postojeći prozori koji gledaju izvorno na dvorište su zatamnjeni, a u samom hodniku je postavljen ogroman zastor. Sivi zidovi vizualno su ukrašeni drvenim zvučnim elementima. Pri ulasku u ovu dvoranu možete vidjeti prekrasnu kino lampu iz 1950-ih godina. Ta povijesna lampa sačuvani je unikat iz nepoznatog kina, a samoj dvorani daje posebni štimung.
Da biste došli do dvorane 5, morate prijeći predvorje u kojem se nalazi niz prekrasno dizajniranih sofa. Nakon što je zatvoren restoran koji je poslovao tri godine, arhitekt Kai Wiegand je prenamijenio nekadašnju restoransku kuhinju u dvoranu. Ispred dvorane se nalazi prostor za sjedenje, smješten u maleni hodnik od sive iverice. Ekran u samoj dvorani je dosta malen dimenzija 4,2×2,3 metra, no odgovara dimenzijama same prostorije koja odiše šarmom i osjećajem privatnosti. Osim dizajna interijera, kino ‘Hackesche Höfe“ ističe se i kvalitetom projektora. Kompleks Hackesche Höfe opremljeno je tehnologijom EclairColor koju pokreće projekcijski sustav Sony Digital Cinema 4K SRX-R515P. EclairColor poboljšava iskustvo velikog zaslona s većom svjetlinom, oštrijom slikom, većom dubinom i gustoćom rezolutnog polja, a primjenjuje se u brojnim kinima koji prikazuju sve: od američkih blockbustera do nezavisnih filmova baš kao što je slučaj u kinu Hackesche Höfe.
Kino kakvo danas poznajemo nakon ponovnog uređenja od rujna 2009., nosi naziv ‘Hackesche Höfe Kino’. Današnje kino kako smo i rekli, temelji se na dubokim povijesnim korijenima: već 1920. godine jedna od plesnih dvorana u dvorištima pretvorena je u kino. S obzirom da se kino nalazi u jednoj od najskupljih zgrada u Njemačkoj, vrlo je hrabra odluka uprave kina da se u njemu prikazuju samo određeni filmovi. Pet dvorana u kinu omogućuju raznovrstan program na kojem će zasigurno svatko pronaći nešto za sebe. Osim odlične ponude filmova brojnu vjernu publiku kino privlači čestim premijerama filmova s gostima te bogatim događajima koji se u kinu događaju gotovo svaki tjedan. Ti događaji su najčešće razni paneli, konferencije i seminari koji se održavaju u dvoranama 2 i 3 zbog mogućnosti otvaranja prozora. Najčešće teme koje se provlače kroz program su: ljudska prava, portreti umjetnika te održivost filmske umjetnosti. Kino također održava vlastite mini festivale i serijale poput: “Slowboat Festivala” i serijala afričkih filmova “AfricAvenir“. Na programu se našao još i “Tip JourFixe” s aktualnim pretpremijerama i školski filmski festivali “Cinéfête” i “Britfilms”. U sklopu dvorišta još od kraja 1980-ih otvoreno je i ljetno kino Hasenheide. Repertoar je šarolik – od filmova do kazališnih predstava, čak i opere.
Neizmjerno mi je drago bilo pisati o ovom kinu koje se mora doživjeti. Za vrijeme našeg posjeta Berlinu u kinu je bio ciklus filmova omiljenog mi redatelja Quentina Tarantina povodom njegovog 60-og rođendana. Na repertoaru nam je bio film „Bilo jednom u Hollywoodu“, i to na 35mm vrpci, dok smo prije same projekcije imali prilike poslušati uvodnu riječ domaćina. Posjet ovom kinu će mi ostati kao jedan od najljepših ikada nekom kinu. Dizajn, atmosfera i naravno odlični filmovi recept su za uspješnost svakog kina. Kino Hackesche Höfe u svom je receptu očito pogodio odličan omjer sastojaka, što svakog pravog filmofila mami da svoje filmsko nepce iznova hrani najboljim filmovima i kino atmosferom.
